Teta Zorka živjela je u starom gradu pored mora što nekada bješe močvarom; u stanu s pogledom na stari rimski spomenik, trijumfalna vrata što su pozdravljala mnoge pobjednike i ispratila mnoge poražene u njihovu daleku i neznanu budućnost. Kada je Vjeko prvi put ugledao njene svijetle, vodene, meke, umorne oči, živjela je sa stricem Vlatkom; bio je tada običaj zvati sve starije gospođe i gospodu tetama i stričevima, kao da su nam bliski i dragi; tako su djecu tog doba učile majke – i tako im se činilo posve prirodnim i normalnim.
Vjekina je majka zajedno sa svojom prijateljicom s učiteljskog fakulteta kupila neku staru štalu u Istri; tada se takvo što moglo steći za malo novaca, pogotovo ako selo u kojemu se kupovalo nije bilo na samoj obali – a za još manje novca moglo se takvo što renovirati i osposobiti za stanovanje: dvadesetak kvadrata u prizemlju, dvadesetak na katu; u prvo vrijeme – ako to uopće možete zamisliti, nisu imali niti tekuće vode. Ovo selo bilo je udaljeno možda tek dva kilometra od mora; dovoljno da ne bude na moru, pa da ih njegovi valovi ne zapljuskuju i šume kraj njih kao da su na samom rubu svijeta u mrklim noćima, a da opet ne bude niti predaleko za djecu koja su svakog popodneva, iza ručka – odlazila u čoporu bezbrižno na kupanje.
Bilo je to selo dovoljno daleko da ga još dugo, dugo ne zapljusne val pravog, sveprožimajućeg turizma i da u njemu vlada pravi spokoj jednog davnog, zaboravljenog svijeta, malena i nevina od nepoznavanja i anonimnosti što su već vladale u gradovima – i dovoljno veliko da u njemu bude dućan; ta žila kucavica svakodnevnog života ljudi, koja je jamčila da se djecu ne treba mučiti odlaskom po kruh ili novine u susjedno selo udaljeno tri kilometra. Mlijeko se ionako uzimalo od prve susjede, često kozje; isto je važilo i za povrće i ribu; voće i bilje bralo se po grmlju i livadama jer ga je bivalo u izobilju; Vjeko se ne sjeća da su sve do njegove valjda petnaeste godine, kada je to valjda postala neka moda, ikada odlazili u obližnji grad kupovati na tržnici ili bilo gdje drugdje bilo što. Onoga što je trebalo, bilo je u izobilju, a od toga ponajviše dijeljenja, posudbe, radosti i skromnosti. Često se dan završavalo tako da se uopće nije niti znalo što će se sutradan spremati za jelo; ovisilo je to o tome hoće li nečiji ulov te noći biti dobar, hoće li se nečije mreže napuniti, ili će netko tog jutra obrati njivu ili vrt u kojem je nešto upravo sazrelo. Živjelo se onako kako bi priroda davala i dala, pa ako se koji dan jelo običnu puru ili prežganu juhu ili žutenicu, nitko od toga umirao nije.
Jedini Vjekin zadatak u tijeku dana bio je da barem dvaput ode do nedaleke špine s praznim kanisterima za vodu – i donese ih kući pune. Na špini je tekla voda bez zaustavljanja; već pod njom bio je sagrađen kanal koji je vodu odvodio u nedaleke njive i polja, kako ne bi propadala. Sve ostalo vrijeme koje bi mu dragi Bog namro u tijeku dana bilo je tada i tamo samo Vjekino; zato je toliko i volio ljetne praznike; budući da je majka bila lošeg zdravlja, pa ili je bila na bolovanju, ili je tek otpočela sa mirovinom. Njih su dvoje svakog ljeta za Vjekine osnovne škole provodili vrijeme od početka lipnja pa do početka rujna u tom malom, zaboravljenom selu. O tome kako je i na koji način vrijeme na tom mjestu protjecalo možda najbolje svjedoči činjenica da se tamo uopće nije slavio Vjekin rođendan, koji pada u to doba godine – jer ili uopće ne bi znali koji je datum u mjesecu, ili nikome niti nije bilo do toga da slavi nešto što je samo njegovo, vlastito i posebno i što se ne da baš podijeliti s drugima.
Majka se na pothvat gradnje vikendice na moru – unatoč tome što je otac iz grada na moru i što se tamo moglo ljetovati kada god se poželjelo - odlučila kako bi na prvom mjestu sama sebi, a potom i drugima, a ponajviše svome mužu dokazala kako je i koliko važna, sposobna i snažna. Stari je negdje oko Vjekina trećeg rođendana otišao s nakanom da se nikada više ne vrati u dom u kojem su ga osim sina i žene čekali i njeni roditelji; razumijete to već nekako, nadam se – premda njih dvoje svoj razlaz nikada neće potpisati na kakvom komadu papira. Kako bilo, Stari se zapravo čitava preostalog života – sve do majčine smrti, a nekako i u onih nekoliko godina potom – uvijek vraćao na to isto mjesto; prvenstveno radi Vjeke – ili je on barem imao takav osjećaj, a osjećaj važnosti i voljenosti najvažniji je osjećaj u životu, pa i kada si dijete; radi Vjeke - a onda i radi mame. Nikada se on njoj neće vratiti; samo će joj se čitava preostala života s mukom i moranjem ali nezaustavljivom i snažnom ljubavlju vraćati; tako i toliko da dijete iz te nevolje i sumnje uči kako se daje, trpi i voli.
Majka, povrijeđena do srži tim odlaskom, osjeća da mora konce života uzeti u svoje ruke. Kada je Vjeku rodila, imala je već četrdeset; sada zato nervozno ali odlučno gradi taj malen i važan svemir oko njega i sebe okružena svojim prijateljicama, kako bi joj bilo lakše. Tek poslije saznat će Vjeko da je na studiju svojedobno upoznala i tetu Zorku; vjerojatno je ona kao starija tada tamo bila profesorica, ili neki konzultant, savjetnik, mentor – i ostala je s njom prijateljica sve do konca njena vremena; možda je uistinu to što je teta Zorka stanovala u obližnjem gradu bio presudan trenutak u donošenju odluke o kupnji one štale.
- - - - -
Stric Vlatko, Zorkin muž, bio je Vjeki uvijek dalek i stran; takvi su tada bivali stariji muškarci onog vremena, pogotovo ako su još bili neprivlačni uslijed nekog posebnog razloga. A stric Vlatko bio je doista neprivlačan jer je pio i bazdio na alkohol gledajući te onim svojim krvavim, izbuljenim očima iz mraka sobe kao vuk. Bio je očito, to sada čovjek kada je već na pragu starosti može razumjeti, od onih tihih, nenametljivih i povučenih pijanaca što umjesto mlijeka s prvim udahom jutra otpiju čokanj rakije i popuše neku snažnu Opatiju ili Drinu, da ih pridignu i razbude od sna. Čime se stric Vlatko u životu bavio toga se više nitko ne može sjetiti; zapravo je onu Vjekinu životu postojao tek tijekom nekoliko godina, sve dok ga alkohol nije izjeo i ispio iz njega posljednju kap života onako kako bi on pio rakiju; tiho, sigurno i polako, pa ga odnio na nedaleko groblje na brdu što se spuštalo na staru cestu prema unutrašnjosti. Zbog čega je stric Vlatko pio, to nam vjerojatno nitko ne bi želio, a možda niti umio kazati sve da smo ga tada smogli snage pitati; moguće da je činjenica što imaju stan na tako važnom mjestu ukazivala na to da je stric Vlatko kada je bio mlađi morao činiti svakojake, nekada i ne baš lijepe stvari u životu za koje je tim stanom bio nagrađen, a od sjećanja na neke od njih možda se i propio, samo da ih lakše zaboravi.
No, to je samo Vjekina nejaka pretpostavka koju sada, velik i star i površan i strašan kakav već jest gradi u svojoj glavi – potkrijepljena time što je majka, kadgod bi se spomenulo strica Vlatka, znala stavljati prst pred usne, ili time što je stric Vlatko imao dugačak, beskrajan i ravan naglasak koji je odudarao od svega što je Vjeko do tada čuo u ljudskim jezicima - i baš ništa više. O stricu Vlatku nije se nikada govorilo; čak niti o njegovu pijanstvu; kad god bi ta tema u razgovoru majke i tete Zorke došla na red, nastupila bi neka neznana i strašna šutnja, pa se brzo prelazilo i preskakalo drugdje, onako kako se preskaču neugodne i duboke lokve kojima ne vidiš dna niti se u njima od tame možeš ogledati.
Ono što je tetu Zorku izdvajalo od ostalih majčinih prijateljica s kojima se družila u tom gradu bilo je to što je bila starija, i što je takva zapravo majci predstavljala nekakav uzor i budila kod nje posebnu naklonost. Ono čega će se Vjeko posebno sjetiti u vezi tete Zorke, vjerojatno već u vremenu nakon Vlatkove smrti – bila su česta i osebujna putovanja u Trst; tu meku svih žena ondašnje države i sliku onoga kako bi se moglo živjeti, samo da se smije. Satima bi njih troje, nakon što bi se probudili u samu zoru, ili još i ranije - majčinom Škodom putovali uskim istarskim cestama zaobilazeći zelene zaljeve, malene gradiće na brdima i guste šume, pa bi se potom s prvim jakim suncem obreli nad onom strminom nad gradom, propušteni i blagoslovljeni do strane vlasti, da barem na čas nanjuše kako je tamo.
Vjeko kao malen dječak u stvari i nije bio velik pobornik tih putovanja; to je značilo da satima mora s mamom obilaziti dućane u kojima će se kupovati i neka njemu sasvim strana i neželjena odjeća. Poslije bi se gladni i umorni vraćali do automobila, a njega je veselilo to što će putem natrag smjeti jesti ukusne kekse i kolače koje je pekla teta Zorka.
No, kadgod netko spomene Trst, Vjeko se prisjeti strašne zgode u kojoj je neka žena u automobilu parkiranom do njihovog shvatila kako joj je vozilo obijeno a sav utržak pokraden, čupajući rukama kosu i vrišteći od boli u svom zapomaganju. Da je Vjeko tih godina zamišljao kako ljudi stradavaju u ratovima ili kakvim velikim nesrećama, ne bi umio predočiti strašniju muku od one koju je vlastitim očima gledao u one žene; poslije ga je noćima majka tješila tarući mu suze i govoreći da je to bio samo komad metala i stakla i nekoliko bezvrijednih krpa – i uvjeravajući svog nježnog i tužnog sina da ljudi znadu stradati mnogo teže plačući i zapomažući mnogo gorče i strašnije.
Dugo je trebalo da ga majka razuvjeri od onoga što je Vjeko od ljudske muke tada vidio na vlastite oči. Vlastite oči ne lažu, a slike što ih na njih gledamo usijeku se u dušu daleko dublje i strašnije od onih koje prepričava kakav nevješt govornik.
- - - - - -
Da je smio tetu Zorku upitati što radi sa stricem Vlatkom i zašto ga ne ostavi, recimo onako kako je Vjekin Stari otišao i ostavio mamu, vjerojatno bi mu odgovorila ono što sve tete Zorke ovog svijeta odgovaraju kada ih se pita o njihovim muževima: da je on njen muž. Ono što je Vjeku zbunjivalo, samo kada bi pogledao oči svog Starog, kada je petkom kasno uvečer znao umoran doputovati na more autobusom iz Zagreba, bilo je to što nikako nije mogao odagnati pomisao na to kako taj čovjek zapravo istinski voli njegovu mamu – a posljednja stvar koju bi ona na svijetu nakon svega priznala jest to da mu je još uvijek žena.
Možda je otac u prvom naletu bijesa i nevolje u mjesecima nakon što je napustio majku i imao druge žene – ali danas je Vjeko sklon vjerovati kako je to bilo onako kako da prostite psi na cesti imaju jedni druge – od straha i bolesti i nevolje, a ne od ljubavi – pa se zapravo i ne računa; za majku je s druge strane, onako bolesnu, krhku i lijepu poput tihe vrbe nad nabujalim livadnim potokom posve siguran da je niti jedan muškarac nakon njegova oca nikada više dotakao nije. Bila je to možda prva i najvažnija lekcija Vjekina života koja se ticala voljenja, a zove se nekako ovako: u ljudskom srcu postoji beskraj; ono je stvoreno za to da daje, pruža i voli, ali ono što je najvažnije jest da mu to moramo dopustiti; srce mora znati da smije voljeti baš onoliko koliko umije i ništa manje od toga; moramo učiniti ono što je najteže i najodgovornije – a svako crtanje granica na tom tamnom i živahnom mjestu osuđeno je na propast.
- - - - -
Da se razumijemo; Vjekini stari na koncu će svoga vremena - kada on već bude ono što su oni nazivali svojim čovjekom - ponovno biti jedno; bit će to nešto posve nevjerojatno, nečuveno i neviđeno; svojstveno samo njima i nikome drugome; da se od rođenog sina što se oženio i naumio izroditi djecu skrivaju kao što se od starih skrivaju tek propupala djeca, pa u tmini stanova od očaja i blagosti love posljednje trenutke slasti koje starci već mogu uloviti, samo kada uzmognu i predaju se jedno drugome kako se duše predavati umiju i znadu kada to čine posljednji put – ili misle da je posljednji.
Poslije će Vjeko, kada ih više ne bude na svijetu, od sasvim trećih ljudi slušati kako su ih viđali tamo i ondje, kako su se držali za ruke i nosili stvari u vrećicama sa tržnice – i kako su se smijali.
Smiješili. Nasmijavali druge od srca.
Bili sretni?
Jer, što bi čovjek boljega i ljepšega mogao poželjeti za svoje ljude – nego da im bude dobro, i da budu sretni?
- - - - - -
Stric Vlatko preminuo je i napustio ovaj svijet u pričama tih starijih žena kao što taman oblak napušta šumu i odlazi daleko nad more; polako i tiho, da se nikada više ne vrati. Jednoga dana, možda negdje u zimi u dalek i ledeni Zagreb stiglo je pismo s viješću o njegovoj smrti onako kako iz dalekih toplih južnih krajeva nad naš ledeni i mrtvi svijet stižu prve laste, i tako je teta Zorka ostala sama – a zapravo jednako tužna, daleka i sjetna kakva je bila i dok mu je bivala ženom.
Teta Zorka bila je učiteljica; toga se Vjeko dobro sjeća. Njen tihi, nazalni i mazni glas pružao se dugim i mračnim hodnikom stana kao snažan i topao vjetar vjetar, pa je dječaka obavijao sigurnošću i srećom. Majka ga je često dok je bio manji znala ostavljati kod tete Zorke, koja je ipak bila nešto starija, dok je sa svojim društvom odlazila na kupanje na gradsku plažu ili druženje. S tetom Zorkom bilo je lijepo i sigurno, iako baš nikada Vjeko nije od sebe uspio odagnati onaj nejasan ali stalan osjećaj žalosti što je vladao njenim pogledom. Teta Zorka čitava je života – sada je to moguće razumjeti – sanjala imati sina; nikada joj ta želja nije bila ispunjena – jer ona i stric Vlatko nisu uopće imali djece; otuda i njena iskrena želja da Vjeku čuva i da boravi barem nakratko kod nje. Vjerojatno nije predavala u višim već tek u nižim razredima osnovne škole, pa je njega prigrlila kao nekog od svojih milih učenika, da ga preko ljeta kroz razgovor i šalu privikne na to da ne zaboravi tablicu množenja ili rastavljanje riječi na slogove - i da s njime zajedno sanja u tmini onog njenog stana; svatko svoj san i svatko na svoj način.
Kada ne bi pričali o školi, vadila je iz dubokih i mračnih ormara prastare slike koje su prikazivale njeno djetinjstvo i mladost provedene davno, još prije rata – negdje u Osijeku i Slavoniji. Sa zanimanjem je Vjeko slušao priče koje bi teta Zorka pričala o prijateljima iz njene mladosti i o tome tko je od njih što imao, želio ili sanjao. Bilo je to doba kada je starijim ženama bilo dopušteno malene dječake privijati uz svoje velike, mekane i grubom tkaninom prepunom nacrtanih cvjetova okupane grudi, pa ih objema rukama držati za obraze kao što žedni ljudi drže vodu s izvora, da im ne iscuri i ode ni u što - i zagledati duboko u oči smiješeći se tamnim i dugim dječačkim trepavicama ili malenim, punim usnama šapćući im tihe i lijepe riječi nekih neznanih i izgubljenih pjesama, priča i snova.
Ako postoji mjesto na kojemu je Vjeko ugledao ljubav; tihu, neprežaljenu i bezgraničnu ljubav kakvu umije davati čovjek koji nestaje, onda je to konac hodnika stana tete Zorke; mjesto na kojemu se ulazi u žaluzinama vječito zastrti boravak namješten starim tapeciranim namještajem i debelim, teškim ormarima; mjesto na kojemu nestaju svi osjećaji tijela kao da si doživio prometnu nesreću, pa ti je, da prostite, sve od vrata naniže oduzeto i mrtvo – i u kojemu sav odlaziš u oči; u tišinu; u riječi i beskraj.
Teta Zorka blijedila je kroz godine što su prolazile Vjekinom mladosti onako kako zvijezde u noći blijede pred prvom svjetlošću ljetne zore; kada je već postao mladić što je u grad uvečer odlazio s društvom, bila je stara i onemoćala, jedva da ga je prepoznavala pa se iskreno čudila tome kako je narastao i gdje je nestao onaj prestrašeni, tihi dječak što ga je nekada znala čuvati i grliti u dugim ljetnim popodnevima.
Ponekad, što je Vjeko bivao starijim i sigurnijim u sebe, nije volio da ga takve stare žene privijaju uza se, vrele i vlažne od ljeta, snova i teške zapare, pa bi šutke, pogledom tražio spas u očima svoje majke; bio je jedini dječak u društvu tih sada već starih i prilično žalosnih gospođa, pa je shvaćao da mora otrpjeti ponešto u ime njihova prijateljstva s majkom. Pokušavao je zamišljati one jedre, na selu odrasle dječake s kojima bi se družio tih ljeta kako ih njihove stare i ružne susjede privijaju na svoja od sijena, sunca i soli ogrubjela tijela; Vjeko bi tada osjećao – samo da je netko od njih saznao za to što njemu majčine prijateljice čine – nekakav sram i neugodu. Je li to bilo zato što bi drugi dječaci bili zavidni na tome da ga grle bijele, nježne i mekane ruke dokonih dama, ili bi im takvo što doista predstavljalo pravu i stvarnu neugodu – to niti danas nitko ne bi umio razlučiti.
Poslije bi mu majka, osjećajući kako je dužna objasniti zbog čega pušta da ga dodiruju i dijeli ga s njima - dok bi se u mraku Škodom pod zvijezdama zavojitom cestom iz grada, pored stare napoleonske tvrđave vozili u njihovo selo - pričala o njihovim nesretnim ljubavima, sudbinama ili povijestima koje su uvijek uključivale nekog nevaljana muškarca, brata, oca ili muža što je u presudnom času pronašao drugu ženu, počeo s pijanstvom ili jednostavno pobjegao, kako je recimo otišao njegov Stari, pa je Vjeko odmalena imao nekakav osjećaj krivnje jer pripada tom nepouzdanom i nestalnom rodu i plemenu – ali o tome da je i on muškarac i da će jednog dana nekoga moći iznevjeriti, o tome majka nije pričala; barem ne naglas, gledajući svog voljenog sina onim svojim očima punim beskrajne tuge, a ja bih vas sada lagao kada bih tvrdio da je se Vjeko takvo što tada uopće sjetio – ili umio upitati.
Shvaćao je Vjeko već tada, još kako – samo kada bi se sjetio svog Starog i njegovih teških i debelih ruku što su ga tiho i snažno grlile – da majka to što govori govori iz gnjeva i ljutnje i da ne može biti da su baš svi, baš svi muškarci ženama krivi za njihove nesreće, ali tko bi se majci suprotstavio, pogotovo kada znaš da si joj najvažniji na svijetu i da svaka riječ koju kažeš može lako razrušiti taj krhak i staklen svemir što ga pažljivo i brižno gradi oko sebe. Već kada je imao deset, baka je Vjeku učila tome da je majka bolesna i da mora znati kako joj pomoći kada vidi da nije dobro – i tako je Vjeko svoju majku naučio gledati tim nekim drugačijim očima; očima odrasla čovjeka.
Od djetinjstva on je – pritisnut tim moranjem, jer ne uči čovjek dobro od pameti, nego od straha - zapravo naučio shvaćati kako se ulazi u tuđe cipele i razumije ono što taj čovjek priča, pa ne otkriva čitav prekrivač kojeg nabacuje nad svoj svijet, već ga samo lagano namreška; koliko je potrebno i važno. Naučio je Vjeko da ljudi najčešće moraju izgraditi opnu oko sebe, jer bi izludjeli od onoga što bi vidjeli, samo kada bi načas izišli iz te opne i ugledali sebe i svijet onakav kakav on stvarno jest.
A naše oči imaju sposobnost sve to vidjeti; mi možemo gledati i shvaćati kakav je svijet drugog čovjeka – ali nam je najteže, gotovo nemoguće spoznati kakav je naš svijet, van onoga što o njemu vjerujemo i želimo za njega.
Ono što je Vjeki od tete Zorke ostalo, to je navika da gleda u ženske oči i ne skreće pogled jer ne osjeća baš nikakvu nelagodu; tako je teta Zorka govorila kada su njih dvoje bili sami, držeći Vjekinu glavu u svojim mekim i dugim prstima: gledaj, dječače - ravno u oči i traži, nemaj straha sve dok god gledaš u oči tim svojim očima; nitko još od gledanja očiju u oči nije umro.
Možda je Vjeko taj osjećaj, taj teški ali savladivi kamen od krivnje, težine i mraka što ga je nosila njegova bolesna, stara i nemoćna majka - konačno bacio u trnje kraj puta i izliječio tako što je već tada sam sebi obećao ono što je mnogo puta naglas sam sebi poslije izgovorio, naučivši se gledati ravno u djevojačke oči bez treptaja: ili ću tražiti sve, ili neću imati ništa.
Zbog čega na tom putu Vjeko nije izludio, ili mu se barem tako čini – a čini li mu se pravo, to ćete sigurno vi znati bolje od mene čitajući i zaključujući iz rečenica koje vam o Vjeki podastirem – niti sam ja, onaj koji vam ovo sve pripovijeda, sada vam ne bih umio točno kazati, nego ćete taj dio priče sami sebi morati ispričati, ako ste već s njom do ovog mjesta došli.
Jer, nemati ništa, to u takvom svijetu - svijetu kojeg ćete možda jednog dana upoznati onako kako starci upoznaju botaničke vrtove ili kazališta kraj kojih su od djetinjstva do maločas beznadno prolazili - ne znači nesreću; dapače. Gledati svu ljepotu i dobrotu oko sebe; smiješiti se i sudjelovati u njoj svojim očima; prolaziti pokraj nje kao pored stvari koja je dana takva kakva jest, da se gleda i ne dira; jer ne može pripadati i jer presahne i uvene istoga časa kada je se osvoji i na nju položi ruke, kao što leptir umire s posljednjim tracima dana, od tmine i pustoši noći – jedna je od najvažnijih stvari koje većina žena bez ikakve sumnje poznaje u srž i umije s njome živjeti, a da od tog nemanja ne izludi; baš nimalo, već da se od njega postane spokojan i radostan.
Kada bismo mi muškarci samo na čas tako umjeli stati i uzdahnuti nad tom i takvom ljepotom i dobrotom svemira oko nas, pa ne biti tužni jer se nešto ne može imati, posjedovati, znati, nadjačati – vjerojatno bismo istog časa pomislili kako živimo u raju.
I tako je Vjeko s tetom Zorkom naučio kako se traži sve – i miri s time da sve ne možeš naći. Gledaš u oči svoje majke i svojim joj očima govoriš: tamo gdje ćemo jedno drugome nestati, tamo me traži; baš tamo ćeš me naći. Sve do jednom; tamo gdje se tome najmanje nadaš; tamo gdje si se posvema pomirio s time da si sam, neželjen i nevoljen; tamo gdje si okrenuo leđa svojoj sreći uvjeren kako je više nikada neće biti.
Upravo to je mjesto na kojem se radost najlakše dohvaća.
(travanj 2025.)
Post je objavljen 20.01.2026. u 20:17 sati.