Otkada znadem za sebe, čudni su mi dočeci novih godina. Možda su nelogični; jer još kao malenom, bilo mi je posve nepojmljivo da se netko oduševljava zato što se mijenjaju datumi na kalendaru; možda su i nepotrebni i nametnuti – jer dok bi ti spavao i odmarao, većina drugih ti ne dopušta bukom i vikanjem. Zar je ljudima doista potreban neki poseban povod da bi se veselili i družili; zar nije dovoljno samo to što smo živi i što smo tu, i još imamo oko sebe nekoga koga volimo?
I onda još pucanje... Posvema nestvarno djelovao mi je prizor prošlogodišnjeg dočeka čini mi se u Novom Sadu ili Beogradu: deseci tisuća, možda i čitava stotina tisuća ljudi točno u ponoć, u tmini i tišini stoji i šuti sjećajući se onih petnaestoro nesretnika na koje se srušila betonska tabla od nekoliko tona, dok negdje iz daljine, kao s nekog drugog planeta, a u stvari ovoga - planeta mangupa, neodgovornih i površnih, odjekuje poneka petarda. Iz tog prizora izvire neslućena moć ljudi koji to žele biti: bivati ljudima; šute i sjećaju se onih kojih više nema, a po svakom ljudskom i božjem zakonu trebali su sada biti tu... pa mi i samome na oči dođe poneka suza, ili mi se samo pogled zamutio od nestvarne snage te sveprisutne tišine i ljudskosti.
Nema tolikog čovjeka koliki je onaj koji s drugim, svojim susjedom ili bližnjim, umije pošutjeti u njegovoj boli, nastojeći barem malo te boli primiti i na sebe.
No, da se vratimo na priču o Novim godinama; kao jedan od najbesmislenijih od svih tih besmislenih dočeka pamtit ću onaj koji se zbio usred prve ratne zime; imao sam privilegij provesti čitavu tu noć u toplome, provirujući krišom kroz zamračene prozore stražare i gledajući daleke i snažne zvijezde pod kojima je odjekivalo od tutnjave i eksplozija.
Taj okus jeftina vina, paštete iz konzerve i prestarjela kruha po vojskama moje mladosti pratit će me čitava života kao kletva; zato sada nove godine dočekujemo pod poplunom u potpunom zamračenju, nakon što se pogleda kakav dobar film te se nakon domaće orahnjače gutne nekakav porto; vani i dalje traju ratovi i nema previše onih koji ti iskreno žele dobro, pa moraš dobro znati tko je onaj kojeg ćeš pripustiti uz svoj trbuh i obraz, da ti pokaže da smo još živi i da živjeti vrijedi; da je baš svaki dodir, osmijeh i pogled svet, važan i nezamjenjiv.
A onda dubok i ne predug san... Gotovo desetljeće i pol, čak i jednom kada je na samu Novu godinu ujutro padala ledena kiša, ja sam hodam i lutam šumom; slušajući kako svijet uistinu zvuči i pjeva sebi u bradu dok čeka da prestane i utihne naša buka i hektika.
Nerijetko se, hodajući novogodišnjom zorom orno i čilo kroz maglu i hladnoću sjetim one nezaboravne epizode s početka jedne od meni najdražih serija u povijesti (X-files); epizode u kojoj Mulder otkrije dobru vilu koja ispunjava tri želje, pa mu prva od njih bude mir u svijetu – a vila ni da trepne; učini što je Mulder poželio: u taj čas iz svijeta nestanu ljudi; papiri se još tiho spuštaju s visokih katova nošeni povjetarcem, a na svijetu rade još samo semafori i parno grijanje oblaci kojeg se dižu iz podzemlja; nastupio je mir – jer nikoga nema; eto na tu priču mene sjeća to prvo jutro svake godine.
Prvi od ova dva događaja koje vam želim opisati zbio se jedne od prvih godina otkako činim to što činim; bilo je to još ono doba bez asfaltiranih rekreacijskih staza i prilaznih puteva izgrađenih vještim i marljivim iscrpljivanjem briselskih fondova, da se nađe i za nas, i za kumove, i za širu rodbinu – doba kada su šume bivale šumama, makar rasle i na trista metara od prvih kuća, pa su se njima krda srna spuštala do potoka u zoru, da se napiju vode i napoje prije nego će pobjeći u dubinu i zaštitu sigurne majke.
Hodao sam tada tim ledenim svijetom onakav kakav hodam i danas, samo sam sada mnogo sporiji i slabiji; više mi je svejedno a manje sam gorljiv u tome poslu. Hodao i šutio, grabeći rukama i nogama uz brdo, provlačeći se često između zaleđenih i ogoljelih stabljika, grančica i ploha grmlja i šuštava odumrlog lišća što tek da nije opalo na tlo.
I tako sam sišao u dolinu punu malenih raspjevanih potočića od kojih jedva da si mogao čuti zvuka; pa iza nekog debla i gomile granja i grmlja, opazih maleno, živo, pjegavo, uplašeno lane; svo je u očima i drhturi na posljednjem noćnom ledu, možda i samo izgubljeno ili napušteno.
Pirgo!
Sudbina je čovjekova da prestane vjerovati u ideale za koje je još do jučer bio siguran kako je spreman za njih mrijeti; tako je i meni te godine i te zime sam Pirgo došao pred noge: uplašeno, izgubljeno lane pjegavih bokova, ukočeno od straha na nekoliko metara daljine koju su ispunjavale zapreke što su nas dijelile.
Toga sam se časa, gledajući ona dva tamna ogromna oka koja kao da nisu s ovoga svijeta, sjetio blatne ledene šume pod čijim sam skutom doživio isto što i onaj Pirgov suputnik - dječak u noveli Anđelke Martić; pod tamnim nebom punim svijetleće tanadi i dalekog užarenog željeza što šišti zrakom ti možeš ili ostati čovjekom, njihovim ili našim - ili postati Pirgo. Vječita lovina; sluđena i uništena silom, ratom i zlom koje se ne da nikako i nikada popraviti.
Kada sam bio malen, pa se u školi čitalo Pirga, pojma nisam imao da ću jednoga dana biti osuđen na to da tek kao starac konačno saznam što je u stvari Pirgo imao reći svom dječaku iz vojničke pozadine koji se obreo usred nekog strašnog ratnog boja sprijateljivši se s lanetom.
U to doba jednostavno – kao i svako zaigrano dijete mira i radosti – nisam imao baš ničega što bi me privlačilo ratu i pričama o njemu. Oko mene bilo je dovoljno nemira i sile; dječaci bi se svako malo tukli, nadjačavali i dičili raznim oružjima, automobilima, sjajnim i moćnim napravama; u takvom društvu važno je bilo ne iskakati, ne odavati drugima da nisi kao i oni; ne pokazivati slabost.
Tek poslije, stići će godine u kojima ću svu tu gomilu djece ostaviti postrani; nema demokratičnijeg mjesta od osnovne škole da čovjek nauči gdje u stvari živi; u osnovnoj školi djetinjstvo će zajedno provesti buduća propalica i doktor znanosti; skladištar i liječnik; neradnik i radnik. Svi zajedno sjedit će u tim drvenim klupama kao da će to njihovo sjedenje trajati vječno i neprolazno – i kao da već kroz koju godinu njihovi životni putevi neće poći svaki na svoju stranu.
Onda ti u životu nadođu gimnazije i fakulteti; mjesta na kojima si okružen sličnima ili istima; pojma zapravo nemaš gdje živiš i tko su ljudi oko tebe. Tu su tek jedino vojske i ratovi da te sjete na to kako iza ugla ne postoje ljudi koji bi željeli isto, već neki drugi, što su spremni otimati i oduzimati; kojima sila i tmine nisu strane ni nepoznate. (Morat će proći desetljeća, čitavi dijelovi stoljeća, pa da shvatiš kako niti ovi što izgledaju milo i lijepo nisu ništa bolji i kako i oni još bolje i više znadu otimati, varati i prisvajati.)
Zato te toliko i prenuo taj mali stvor na rubu šume jednog ledenog novogodišnjeg jutra, prije nego će tiho i brzo odskakutati iz tvog života: Pirgo će ti imati za reći upravo ono što je imao za reći svoj djeci u onoj davnoj, već zaboravljenoj pripovijetci; da na ovom svijetu nema spokoja ni radosti – ili da postoje samo rijetko, kada gotovo čitav svijet spava i kada Bog tiho i snažno nad njime diše poput uzbuđena starca u zimsko jutro, ne bi li iz njega otpuhao svu nevolju, obijest i sramotu.
Ne postoji svijet odraslih u kojemu bi se moglo pronaći spokoja i pravednosti; to će ti govoriti Pirgo; reći će ti sve ono što nije mogao niti smio priopćiti ti onda kada su ti ga čitali. Jer nije smio; jer nisi htio; jer čas taj još nije se zbio.
Poći ćeš dalje tom mračnom i mrtvom dolinom svijeta poput duha; svako će te novogodišnje jutro u njoj ugledati sve starijeg i nemoćnijeg, da ti utka još malo snage i utjehe u oči i da te obodri za vrijeme što za tobom dolazi van nje.
Doći će tako i posljednja od godina koje do danas pamtiš; godina što je otpočela maglom i injem umjesto sunaca i toplina; pa ćeš se kroz prvo njeno jutro njome uspinjati onim istim brdom s dušom na nosu i očima nad nožnim prstima – da bi opet nekako više zdesna, blizu sebe a dovoljno daleko, da bude kao da je iz onog nekog drugog, sretnijeg i boljeg svijeta, do tebe dospio zvuk lomljenja granja i šuštanja lišća: to pored tebe skakuće i trči nekakav smrznuti i razigrani pas; napušteno i zaboravljeno štene iz duboke šume; prestravljeno sinoćnjom pucnjavom i paklom eksplozija; odlutalo daleko od posljednjeg čovjeka da se spasi kako se skakavci i vrapci spašavaju od vatre i požara što hara; u spokoj jame od truleži, mraka i ničega.
I opet gledaš to što ti se posla s visine u život kao nagradu i ničime zaslužen poklon; iz vrele mu njuške divlje sopće dah u ledeno jutro; na mokrim i blatnim resicama od krzna primiše se led, blato, prljavština; a ispod njih gledaju te znatiželjne i tople, tamne i duboke oči; oči onoga koji nije od ovoga svijeta, samo je u njega poslan da se sam gospod Bog s kerubinima i anđelima i svitom nebeskom još jednom - posljednji put - kroz njih uvjeri u što se taj svijet pretvorio, pa da konačno spozna kako baviti se njime i nema velike koristi, dok ga ne utopi i spali kao što djeca rastrgaju i spale bilježnice posljednjeg dana škole pod prvim snažnim suncem radosti i ljeta.
I tako ćeš, razmišljajući više o svojoj nego li o sigurnosti i dobru tog nesretnog pseta, napraviti jedan posvema nesvjestan pokret rukom, ili glavom, ili oboje; posegnut ćeš negdje u džep ili ruksak za nečime što bi tek poslije mogao shvatiti što je; jesi li ga htio rukom dotaknuti i reći mu da se ne plaši; ili mu pružiti kakav razmrvljeni slani keks što ga uvijek sa sobom nosiš na dnu ruksaka, ili nisi zapravo želio ništa, nego samo toj nevoljnoj i radosnoj lutalici pružiti glas i pogled utjehe i sigurnosti – to još do danas nećeš saznati. Bit će to dovoljno da stvor još jednom ili dvaput poskoči u zrak i dočeka se na prednje noge – možda niti tri metra daleko od tebe; pa potom hitro i beznadno odluta nizbrdicom ni u što; daleko, dovoljno da ga više ne možeš dozvati ni vidjeti niti čuti.
To je ono što nam je, samo da ste to umjeli i željeli slušati, Pirgo onomad imao za reći, a kada čovjek pošteno pogleda, i nije bogzna što: ništa više ne možete učiniti; budite tihi i smjeli i spokojni; čučite na dnu svojih duša kao što davne, zaboravljene školjke pod olujama i nad zemljotresima čuče na dnu oceana i čekajte ono što nikada neće doći.
Pa kako onda sva pirga ne bismo izbacili iz lektira; da nam kvare preostalu mladež i truju obesmišljenu starčad što lutaju šumama u zoru?
Post je objavljen 02.01.2026. u 21:19 sati.