penetenziagite

četvrtak, 30.01.2025.

KRIJESNICA

Spazit će te trenom
u lipanjskoj noći
i u te će
tiho
ući zanavijek
tajna sveg života.
S njom ćeš dalje poći
tražeć' spokoj dubok
za svoj kratki vijek.

U tvom će biću sjetnom,
vremešnom i tromom,
turobna i snena ta Svjetla čamit' pest:
ti gurni je u tminu
a ona će - k'o gromom
ošinuta - sijevat' dok put ti kaže svijest.

U osami nekoj javit će se
krijesom;
zaboravljena plovit' k'o galija u mrak
dok ćeš kroz svoj nemir
kročit s istim bijesom - - -
ni opazit' nećeš iskri ljupkih trak - - -

Vodit će te zemljom
očaja i straha
kano slijepca starog tople duše zov,
dok smiraj ne nađeš -
umorna i plaha
život će te dovest' pod hladne smrti krov.

30.01.2025. u 11:11 • 8 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 23.01.2025.

Tvar

Ukoliko netko ne zna, Demi Moore dobila je nedavno zapravo prvu nagradu u životu za svoj dugogodišnji glumački rad, Golden Globe za glavni lik u filmu „The Substance“; satiričnoj i brutalnoj drami na temu ženskog izgleda i starenja, odnosno njegove upotrebne vrijednosti u svijetu uopće ui show bussinesu (koliko vidim, sada je i na popisu nominiranih za Oskara). Nakon toga, u medijima je naravno izišlo milijun stvari o njoj, sve do podatka o tome kako je prije pedeset godina kao dvadesetogodišnjakinja imala ljubavnu aferu sa šesnaestogodišnjakom.

Ja ću se ipak usmjeriti prema onome što mislim da je u cijelom tom cirkusu vrijedno pažnje. Eto njenog govora nakon što joj je nagrada dodijeljena.

„U šoku sam. Ovo radim dugo, više od četrdesetipet godina a sada je prvi put da sam nešto osvojila kao glumac; tako sam ponizna i tako zahvalna. Prije trideset godina, producent mi je kazao da sam "popcorn glumica". Tada sam razumjela kako ovo nije nešto što mi je dopušteno. Mogla sam raditi filmove koji su bili uspješni, koji su zaradili puno novca, ali me nisu mogli priznati kao glumicu. I prihvatila sam; vjerovala sam u to.

To me s vremenom razjedalo do točke u kojoj sam prije nekoliko godina pomislila kako je možda to to. Možda sam bila gotova, možda sam učinila sve što sam trebala učiniti. Kada sam se našla na toj niskoj točki, ovaj čarobni, hrabri, hrabri, neobičan, potpuno ludi scenarij došao je na moj stol pod nazivom 'Supstance'; svemir mi je kazao: nisi još gotova.

Zahvaljujem svim onim ljudima koji su bili uz mene, posebno ljudima koji su vjerovali u mene kada ja nisam vjerovala u sebe.

Završit ću samo s jednom stvari, koju mislim da ovaj film donosi: on govori o trenucima kada mislimo da nismo dovoljno pametni, dovoljno lijepi, dovoljno mršavi, dovoljno uspješni ili jednostavno da smo nedovoljni. Jedna žena jednom mi je kazala: znaj da nikad nećeš biti dovoljna, ali možeš znati vrijednost svoje vrijednosti ako samo ako odložiš metar. Zato danas slavim ovo kao oznaku svoje cjelovitosti, ljubavi koja me pokreće i dara da radim nešto što volim i čemu pripadam. Hvala vam puno.“

23.01.2025. u 17:50 • 11 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 15.01.2025.

Prodavaonica na rubu šume

Kada se sjetiš tog prizora, kao da si se sjetio nekog Menzelovog crno-bijelog filma iz šezdesetih. Prodavaonica na rubu šume; bolje rečeno: prodavaonica na rubu grada čudno je mjesto na kojemu grad prerasta u šumu a šuma u grad kao da se radi o nekoj neobičnoj livadi ili guštiku.

Šuma nema dovoljno stida a grad dovoljno snage da se oboje u toj sanjivoj tmini susretnu izravno, pa da se rvu satima u travi, hvatajući se ispod pazuha: tko je jači.

Rat je.

Sunce je već polako na rubu šume; krajnje je vrijeme za povratak. Čopor prljavih, neobrijanih, bučnih, naoružanih muškaraca u maskirnim uniformama izlazeći iz šume prelazi na drugu stranu ceste i ulazi u prodavaonicu. Prodavaonica je malena, uska, pretrpana robom i mračna.

Lijevo od ulaza, odmah kada se otvore vrata, u uglu stoji visoka okrugla kanta za odlaganje kišobrana.

Rat je.

Smanjio se broj ljudi koji nose kišobrane; puno je više ljudi koji su u posljednjim mjesecima shvatili kako kiša i nije neko preveliko zlo, čak niti kada snažno pada.

Oči prodavačice, blijede i šutljive djevojke možda tek na rubu punoljetnosti, šire se u tmini; plešu između osmijeha, tuge i straha. Usudu je često logično i prirodno da se s njim u koštac ne hvataju samouvjereni i samodopadni ljudi.

Rat je.

Četiri ili pet prljavih i raščupanih vojnika ulazi, a kroz škripu vrata što se otvaraju i zatvaraju čuju se samo dva glasa.

„Dobar dan.“
„Dobar dan.“

Rat je.

Ljudi su u posljednje vrijeme shvatili kako se može pozdravljati i drugačije osim riječima.

Posljednji od vojnika koji su ušli zagledava s vrata prodavačici u oči; to je onaj najviši od svih, s najvećom bradom i najduljom kosom; skida pušku s ramena i hvata je desnom rukom za cijev gledajući kamo da je odloži.

Prodavačica, dok on ne uhvati pušku za cijev, raširi oči od straha i ukoči se gledajući ga.

On zatim polako i pažljivo odloži pušku tako da kundak umetne u okvir kante za kišobrane, pa pogledavajući oko sebe kratko povikne ostalima – što su već zašli među police s robom - da odlože puške na ulazu.

Prodavačica se u taj čas jedva zamjetno s olakšanjem nasmije tako da joj iz tmine oči sjaje grijući hladnoću što je za došljacima ušla u prostor kroz otvorena vrata.

Četvorica muškaraca poslušno se vraćaju do ulaza, skidaju puške i odlažu ih u onaj ugao, a zatim uzimaju pivo, cigarete, peciva i kiselu vodu, pa uredno prilaze pultu sa blagajnom i plaćaju svoj dug, potom polako spremajući kupljeno u ruksake koje skidaju s leđa.

„Daj, ja ću... Ma evo, ne gluparaj... Neka, ostavi to gospođi.“

„Ne, ne, dečki, pa za to uzmite još bar vodu.“

„Imamo tamo punu jamu Jamničke; tvornica je preko.“

„Onda vino, ne pijete vino?“

„Prisjeli su nam gemišti; nema čovjeka koji ovdje ima klijet a da nam nije donio karnister vina; bolji je i sok, makar na ovu hladnoću.“

„Sok? Za to ovdje nitko još od ljeta nije pitao.“

Onaj što je ušao posljednji, ne vjerujući očima kojima je prošarao police ovog nevelikog mjesta, kupio je od sveg blaga što se svijetom pred njega prosulo u toj mračnoj spilji jedno maleno, bijelosmeđe čokoladno mlijeko u čvrstom kartonskom tetrapaku što ga se tada u mladosti otvaralo odgrizanjem na vrhu; posljednje na posljednjoj polici u kutu; među napolitankama i malenim pakiranjem zahodskog papira u listićima. Poslije će ga otvoriti onako kako smo ta mlijeka otvarali u mladosti: odgrizanjem vrha piramide; kao da si samome Keopsu odgrizao sljeme njegove silne nastambe prije nego ćeš iz nje u sebe izliti zlatno, slatko, gusto sućanstvo radovanja, a piramidu brije bacanja izgužvati rukom da u njoj ne preostane niti kaplja tog čudesnog, davnog nektara.

Zatim jedan po jedan uzeše puške iz kante i tiho ali odlučno pozdraviše izlazeći.

„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“

Postoji nešto iznad razloga zbog kojih izbijaju ratovi; postoji nešto za što se ljudi moraju boriti da bi bilo kakva borba vrijedila: važno je najprije boriti se za to da na svijetu postoje prodavaonice u koje svatko tko treba može ući i kada mu se prohtije kupiti cigarete, čokoladno mlijeko ili pivo; još je važnije da ljudi u te prodavaonice ne ulaze naoružani i da pozdravljaju kada uđu i iziđu iz njih.

Najbolje oružje u toj strašnoj, vječnoj i teškoj borbi vlastiti je primjer.

Bez dobrog dana kojeg ćemo zaželjeti onome koga na takvom mjestu sretnemo, nemamo se uistinu za što boriti.

15.01.2025. u 15:30 • 16 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 09.01.2025.

U Rusiji

"U Rusiji se cjelokupna energija umjetnika valja usredotočiti na prikazivanje dviju sila: čovjeka i prirode.

S jedne su strane tjelesna slabost, tjeskoba, prerana seksualna zrelost, strastvena žudnja za životom i istinom, snatrenja o spektru zanimanja širokom poput stepe, analitičnost ispunjena zebnjom, manjak znanja uz visoke misaone uzlete, a s druge - nepregledna ravnica, surova klima; grub, neugledan narod s njegovom teškom, mučnom poviješću, tatarskom kulturom, činovništvom, tamom, neimaštinom, vlažnom klimom prijestolnica, slavenskom apatijom.

Ruski život toliko satire Rusa da se ovaj ne može sabrati, satire ga poput batine od tisuću pudi."

Anton Pavlovič Čehov, citirano iz uvoda knjige Ryszarda Kapuczinskog "Imperij"

09.01.2025. u 17:28 • 13 Komentara • Print • # • ^

utorak, 07.01.2025.

Predaja tuzi

Posljednjih tjedana odgledao sam tri vrlo dojmljiva filma na koja bih vam želio skrenuti pažnju. Donnie Darko s Jake Gyllienhalom i Netipično ubojstvo s Ryanom Goslingom od ta su tri filma međusobno sigurno mnogo bliži, jer zapravo oba govore o neprilagođenom inteligentnom mladiću na rubu dobra i zla, dok je najnoviji film Jesse Eisenberga "Stvarna bol" na neki način vezan uz temu prva dva filma – a ja ću u nekoliko rečenica pokušati objasniti zašto.

Ovaj je svijet, kaže se u jednom od ta tri lijepa uratka, sačinjen od ljudi koji su se predali tuzi i onih koji još nisu; zbog toga Donnie vraća krug događaja unazad kako bi vlastitom smrću ispravio stvari koje je počinio u međuvremenu – a imale su debelo opravdanje, ili Ryan Leland ubija retardiranog brata svoje bivše djevojke koji beskrajno pati u svijetu kojim je okružen, govoreći mu da će se na koncu ipak sve biti dobro.

Možda najmanje šokantan i neprihvatljiv, ali zbog toga i najdojmljiviji je lik bratića Benjija kojeg sjajno glumi Kieran Culkin, a govori o neprilagođenom pojedincu koji istinski, za razliku od drugih ljudi, osjeća bol bližnjih i suosjeća s njom. Sjajna gluma i dojmljiva režija protkane su neponovljivim klavirskim recitalima Chopina kroz vizure današnje ljetom okupane Poljske (vjerojatno u vrijeme i na mjestima gdje smo i mi prošlog ljeta bili), što me još dublje povezalo s radnjom i problematikom filma.

Ne treba s uma u tom kontekstu smetnuti niti Eissenbergovo odrastanje; sasvim prirodnim smatram činjenicu da je još prije desetak godina glumio novinara Lypskog u onom neponovljivom End Of A Tour; filmu u kojemu se prikazuje priča o Davidu Fosteru Wallaceu, čovjeku koji se upravo borio s tom beskrajnom tugom postojanja; s činjenicom da kao muškarac ne mora biti siledžija, pojednostavljivati stvari i pripadati klišejima - kako je to predivno opisano u tom filmu i u onoj njegovoj teško probavljivoj i još uvijek kod nas neprevedenoj "Infinite Jest".

Ili, kako kaže neočekivana prijateljica Ryana Lelanda u onom drugom filmu, već ostarjela, prelijepa i plemenita gospođa Calderon, ljubeći ga sasvim nevino i prijateljski u čelo i obraz dok utapaju tugu radi neuzvraćenih ljubavi: istinsko odrastanje počinje tek u času kada ti netko slomi srce.

Sada dolazimo na tlo koje mi je zapravo posvema nepoznato; mogu suosjećati s drugim ljudima (zapravo; često mi se čini da moram; da ne umijem drugačije, vjerojatno i tamo gdje suosjećanju ne bi smjelo biti mjesta - a koliko u tome uspijevam sasvim bi neprilično bilo govoriti sam o sebi); mogu razumjeti njihovu bol radi nevoljenosti i gubitaka; mogu se truditi i pokušavati tješiti i podupirati - ali ne mogu vam o tome zapravo baš ništa suvislog iz svog života posvjedočiti, jer se, da parafraziramo ovu izreku, osjećam sasvim neodraslo.

Prošao sam kroz cijelo jedno krvavo klupko ratova, bolesti, umiranja i nestajanja; čitavi naramci nadanja i vjerovanja na tom su putu umirali i sušili se oko mene kao staro drveće mrtvih krošanja na ledinama, ali svi su ti događaji bili nekako redoviti u zlu, objašnjivi i očekivani; čovjek u stvari ne može tragedijom zvati kada ga pozovu u neki rat, kada mu se razboli dijete ili se razboli on sam ili kada mu umru roditelji - jer takve se stvari dešavaju zapravo svima i jedino što nam je povodom njih činiti, jest boriti se, držati glavu iznad vode i ne predavati se.

Tamo gdje su moji mrtvi usnuli, ja sam ih pustio niz rijeku i otišao dalje; shvatio sam da bi moja uloga u ovom svijetu mogla biti slika i prilika jednog običnog, starog, natrulog kolca u vinogradu oko kojeg će se omotati nova, tek rođena loza. Ta me slika pronosila svijetom laganog i ispunjenog kroz godine; često nemajući vremena za bilo što osim obaveza, nastojao sam ono malo vremena što bi mi preostalo ispuniti čitanjem, učenjem i lutanjem - pa onaj tko bi mi kazao da sam pogriješio, vjerojatno ne bi niti razumio o čemu se radi; o tome da mi se često činilo da nemam vremena nizašto i da godine prolete u satima.

Poslije sam razumio: oni oko mene koji su imali vremena na izbor, uglavnom su ga iskoristili za nebitne, površne i bedaste stvari; za ono što je otrovalo njih i ljude oko njih - do te mjere da im iz toga nije niti bilo moguće ništa drugo do li izvući prazna i prepukla srca. Ljude ne možeš imati; ljudi nisu figure pa da ih pomičeš poljem svog života poput pijuna; nekada su za čitav jedan život dovoljni nekoliko dodira, osmijeha ili pokoja čarobna riječ; kako se poklopi.

To s imanjem, osvajanjem i nadjačavanjem, to sam nekako sam sebi osvijestio i patentirao još u onoj sada već pomalo svetoj mladosti; onda kada sam birao i bivao biran: ili ću izabrati sve, ili ništa. Kakve bi koristi od mene mogao imati netko koga bih odabrao tek tako, da se odabere? Kakvog bi smisla imalo biti sa mnom ili s bilo kime - ako mu se ne vjeruje? Pristao sam na to da ću čitav život provesti sam ukoliko ne pronađem baš ono što tražim - ne trampeći nikakav osjećaj sigurnosti, prihvaćenosti ili besmisla za stvari koje su očito bivale polovičnim.

Kada sam imao devetnaest, bio sam posvema siguran kako ću čitav život, kada mi umru roditelji - provesti sam samcat; vjerovao sam da niti sam posebno pametan, niti dobro izgledam, niti sam nešto baš dobar; sam sam sebi s onom raščupanom kosom i preuskim hlačama izgledao poput prerano ostarjela pauka što obitava ponajvećma po kutevima i tmini zaboravljenih sobičaka; kada sam se te riječi usudio onoga davnog ljeta naglas izreći jednoj zreloj, spokojnoj i nasmiješenoj kustosici Almi koja me uvela u dvoranu Istra da odgledam onu nezaboravnu projekciju "Imena ruže" sa sinhroniziranim prijevodom; kazala mi je možda najvažniju rečenicu mog života: kako sam jednostavno mlad i bedast i kako se ne moram baš ničega bojati - jer samo moram sjediti i čekati.

Tako sam i ja - pripremajući se za beskrajnu tugu koja još uvijek nije stigla - dočekao ono što čekaju svi: dočekao sam da ono što je gola ambalaža i obična fasada postane ispunjen i važan smisao; a opet - kada se okrenem pa pogledam iza sebe, ako ičeg dobroga, vrijednog i lijepog u meni ima - Njeno je, potječe i rođeno je od srca izabranice srca moga, do konca i kraja - i ništa mi ne vrijedi ako ću to držati svojim.

I danas ja zapravo ništa drugo niti ne radim osim toga što mi tada bješe savjetovano; sjedim i čekam: pored mene prolaze ere i stoljeća događaja i povijesti; ljudi se nadaju i vrište i kupuju i prodaju, a sve je jedno veliko i besmisleno trgovište i cirkus i maskarada, pa ti se čini da je bolje sjediti i gledati, nego birati i činiti. I kažem Joj: sve će biti dobro; gdje će biti za jedno, bit će i za dvoje; kako jednom, tako i drugome; kada dođemo do posljednjeg komadića hljeba, razdijelit ćemo ga napola, jer mi ništa neće vrijediti ako ga budem uživao sam.

Ulazim već pomalo u sedmo desetljeće života; u doba kada su gubici, nemoć i odustajanja sasvim logični, razumljivi i prirodni; tko ih u ovoj dobi ne bi umio i mogao prihvatiti, taj ili je zvijer, ili Bog sam, da se našalimo; bilo bi suludo ne očekivati ih i ne prihvaćati ih - možda već sutra ili prekosutra čeka me neka nepodnošljiva sveprožimajuća bol koja će trajati dok me ima - pa se zato i trudim svakoga dana i svakoga sata dok ne stignu radovati se i uživati u ovome što jesam i gdje sam, bez obzira na sve; i biti zahvalan na tom daru; i biti zahvalan na tom daru.

Nemam, kada tako pogledam iza sebe - nikakvo iskustvo napuštanja: nitko tko me od svoje volje odabrao nije me napustio od te iste volje odlazeći u život nespojiv sa mnom; nitko mi nije slomio srce; to što su me mnogo puta ljudi prevarili, nasamarili ili možda zadali kakve udarce prihvatio sam kao sastavni dio života - jer su mi bili daleki, strani i nevažni; što su njihovi pasjaluci bili veći i strašniji, to su mi ljudi koje zovem mojima postajali važnijima, boljima i većima. Slobodno bih onima što su mi činili zlo smio zahvaliti na tome.

Mogao bih; zapravo - morao bih gospođu Calderon pogledati u oči pa joj kazati: ja sam još uvijek jedno neodraslo dijete koje ni o čemu zapravo ništa ne zna; srce mi je već prilično slabo i ne baš čitavo; već su i doktori nekoliko puta svašta nešto po njemu kopali, sagorijevali i ispravljali, a ja sam to ležeći više na boku nego na vlastitoj stražnjici gledao po monitorima, djelomično uspavan, poput izravnog prijenosa misije s Marsa ili Venere na nekom nepoznatom programu - no, baš nitko nikada nije to moje dosadno, slabo i mlohavo srce slomio i bacio u prašinu.

Nisam odrastao; ne poznajem još uvijek beskrajnu, nepopravljivu i neutješnu tugu; živim pod staklenim zvonom tišine i spokoja. Dvije ili tri riječi dnevno; pogled ili dodir; osmijeh ili pokoja misao - moja je hrana od koje živim i lutam ovom dolinom, pa dokle ide.

Možda me se upravo zbog toga toliko i dotiču filmovi o ljudima koji nemaju ljubavi, ili je imaju - a ne znaju uopće za to, pa traže i traže nešto za što zapravo niti sami ne znaju što je, gubeći sebe i ljude oko sebe u tom strašnom klupku sebičnosti, prevara i laži.

Zato je ovu preporuku preraslu u nekakav ispovjedni tekst, što li, možda najbolje završiti mojim nezgrapnim prijevodom članka koji je o potonjem filmu Jesse Eisenberga izišao u NY Timesu, a govori baš o tome čime se film bavi i kako to utječe na gledatelja.

„Američki filmovi o tuzi obično završavaju šmrcanjem i nalijepljenim osmijesima koji uvjeravaju publiku da će kakvi god užasi bili prije, koliko god brutalna bila tragedija, bez obzira koliko teške bile muke - sve biti u redu... inzistirajući na tome da osuše suze koje su gledatelji isplakali.

Potraga za srećom bila je neotuđivo pravo za očeve utemeljitelje filma; pravo koje su naši filmovi učinili izluđujuće postojanim člankom vjere.

Jesse Eisenberg nasuprot tome juri u tvrdoglavu neurednost; predajući se graciozno usklađenom, melankoličnom i na trenutke zapanjujuće smiješnom istraživanju gubitka i pripadnosti. Glumi Davida, nestalnog, naizgled običnog tipa koji sa svojim vrlo kompliciranim rođakom Benjijem kreće na takozvanu turneju baštine Poljskom: njihova je baka preživjela holokaust zbog "tisuću čuda", kako kaže David, te su odlučili posjetiti kuću u kojoj je odrasla, što se pretvara u neočekivano emocijama nabijeno putovanje i prodornu tragikomičnu tužbalicu preživjelih i njihovih nasljednika.“

07.01.2025. u 08:14 • 34 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 01.01.2025.

Nova godina

Da ljudi ne trebaju pucati za Novu godinu, a i inače, to smo se svi složili; radi čega to ne trebaju činiti vjerojatno manje ili više isto tako; ali zašto to ljudi uopće čine neće nam postati jasno sve dok se na novogodišnje svitanje ne otputimo u svemir, poput posljednjeg čovjeka na Zemlji i prvog što ju je posjetio nakon čovječanstva. Upravo tako kako svijet izgleda i zvuči prvog siječnja u pola osam ujutro izgledat će i zvučati kada na njemu više ne bude ljudi; zato ljudi tako hektično, strastveno i snažno osjećaju potrebu dojaviti pucnjavom svemiru da su ovdje i da ih ima: kada ih više ne bude, to će biti tako očito i jasno da neće biti više nikoga tko bi se o tome išta pitao.

Svemir šuti, ili pjevuši injem sebi u bradu, a moje cipele škripe na tom mekom ledenom tepihu grabeći sve dalje i dublje u šumu. Zamrznuto granje; tvrda i već ledom okovana zemlja; okupano grmlje i gust, mokar uzduh moji su vjerni pratitelji. Tamo gdje se još jučer nije moglo od blata i vode, sada noga kroči sigurno i kratkim koracima, tjerajući onu drugu dalje. Već kroz tričetvrt ure stižem do cilja, pa pregledavam što sam snimio i odlučujem vratiti se istim putem. Ovaj put morat ću se zaogrnuti i jačom jaknom na silazu, onom koju sam na usponu tek svezao oko pasa.

Već iza devet stižu prve čestitke i poruke; na verandi će čekati vruća kava i osmijeh; poslijepodne će proteći u obiteljskom druženju. Civilizacija se polako budi iz dubokog pijanog sna polazeći u novi dan i novu godinu uz posvema stare želje i misli. Ono što smo tog jutra mogli čuti samo ako smo htjeli, bilo je dovoljno da nas čitave godine sjeća na to zašto bismo na tom putu možda ipak trebali biti tiši; s manje želja i više prepuštanja.