Marketing
Nova godina
Da ljudi ne trebaju pucati za Novu godinu, a i inače, to smo se svi složili; radi čega to ne trebaju činiti vjerojatno manje ili više isto tako; ali zašto to ljudi uopće čine neće nam postati jasno sve dok se na novogodišnje svitanje ne otputimo u svemir, poput posljednjeg čovjeka na Zemlji i prvog što ju je posjetio nakon čovječanstva. Upravo tako kako svijet izgleda i zvuči prvog siječnja u pola osam ujutro izgledat će i zvučati kada na njemu više ne bude ljudi; zato ljudi tako hektično, strastveno i snažno osjećaju potrebu dojaviti pucnjavom svemiru da su ovdje i da ih ima: kada ih više ne bude, to će biti tako očito i jasno da neće biti više nikoga tko bi se o tome išta pitao.
Svemir šuti, ili pjevuši injem sebi u bradu, a moje cipele škripe na tom mekom ledenom tepihu grabeći sve dalje i dublje u šumu. Zamrznuto granje; tvrda i već ledom okovana zemlja; okupano grmlje i gust, mokar uzduh moji su vjerni pratitelji. Tamo gdje se još jučer nije moglo od blata i vode, sada noga kroči sigurno i kratkim koracima, tjerajući onu drugu dalje. Već kroz tričetvrt ure stižem do cilja, pa pregledavam što sam snimio i odlučujem vratiti se istim putem. Ovaj put morat ću se zaogrnuti i jačom jaknom na silazu, onom koju sam na usponu tek svezao oko pasa.
Već iza devet stižu prve čestitke i poruke; na verandi će čekati vruća kava i osmijeh; poslijepodne će proteći u obiteljskom druženju. Civilizacija se polako budi iz dubokog pijanog sna polazeći u novi dan i novu godinu uz posvema stare želje i misli. Ono što smo tog jutra mogli čuti samo ako smo htjeli, bilo je dovoljno da nas čitave godine sjeća na to zašto bismo na tom putu možda ipak trebali biti tiši; s manje želja i više prepuštanja.
Post je objavljen 01.01.2025. u 10:34 sati.