vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 21.03.2023.

Pakao i raj

Žene žive u paklu, rekao bi svatko tko bi pročitao, čuo ili vidio svjedočanstva mnogih među nama – svjedočanstva koja ovdje ne želim ponavljati koliko su strašna.

Zašto pišem o tome? Pa, zato što sam muškarac. Nisam ja, da se odmah razumijemo, pravi muškarac; pitajte prave muškarce (nećete sada valjda reći da oko vas nema onih koji se tako osjećaju) pa ćete vidjeti što bi o takvim protuhama kao ja rekli; kada ih zamišljam, prvo što vidim jest to kako im na prvi pogled duša uskuha kao kuhalo za kavu i uznemire se do crvenila – a to me žalosti. Zapravo, nikad nisam niti shvatio zbog čega nisam pravi muškarac, ali to kakav sam ja – to je tako malo bitno; nećete se valjda mjeriti i uspoređivati sa mnom, ako mislite da ste vrijedni i važni – pogotovo ako ste muškarci. Od svega toga ja ću uzeti samo to da sam, o gle čuda, muškarac, da imam onu stvar među nogama - i da se zbog toga na neki način osjećam suodgovoran za nevolje koje drugima čine muškarci. Možda nisam reagirao na mjestima na kojima sam mogao i morao kada je trebalo, po nekim vojskama, uredima, kopalištima, gradilištima, kavama i pivama; pa sada sam sebi to isto spočitavam: trebao si tome i tome tada i tada reći ili ne reći ili učiniti ili ne učiniti to i to.

Nije to tako strašno, jer najveći poraz moga života nije se još desio, a nadam se da nikada niti neće – najveći poraz bio bi kada bih jednoga dana, ne daj Bože, shvatio da moj sin pripada u tu grupu - pravih muškaraca koji drugima čine nevolje. Mislim, svatko svakome čini nevolje, ne zove se ova stijena bez razloga dolinom suza – ali se pri tome nipošto ne treba radovati i svakako da treba prestati; istoga časa kada to shvatimo. I možda još tko zna što drugo treba; ali znate već na što mislim kada mislim na vlastitoga sina.

Mislim na ovo: da postane čovjek u kojega bi se moglo zaljubiti. To bi mogao biti siguran znak da s čovjekom nije puno toga pošlo ukrivo. Znam, znam, žene se zaljubljuju u prave, čvrste, grube muškarce; ali i vi znate da ja ne mislim na to; to je vatra koja traje satima ili danima, pa ugasne brzo kako je i nastala; ja mislim na ono što traje – što jača u nevoljama i prosijava se u olujama kao što žito ostaje od kukolja.

Pa tako, u tim mislima, umjesto da tražim smeće pred tuđim, pomećem ono pred vlastitim vratima. Jer, kada su grupe u pitanju, naši i njihovi – čini mi se da bi to mogao biti zgodan početak baš svake priče. Za žene i muškarce i za baš svake naše i njihove pod kapom nebeskom kojih se sada možete sjetiti.

Pometimo pred svojim vratima, ako baš želimo i moramo - ali svi.

- - - - -

Svakako da ima mnoštvo žalosnih svjedočanstava; svijet je prepun zla kao šumska staza ujesen otpalih bukvica; no "moje" žene nisu me –međutim - baš s njima preopterećivale, iako - nisam baš sasvim siguran da bi majci, pa čak i baki, u ono davno vrijeme, preda mnom – još valjda djetetom od petnaest ili šesnaest - bilo previše neugodno govoriti o tome; one su muškarce više nego silnicima doživljavale - bedacima o kojima se manje-više treba brinuti; nedozrelom djecom koja prije ili kasnije trebaju sigurnu ruku da ih vodi. I baš svi muškarci u mojoj obitelji završavali su svoje životne priče sasvim uvjereni u to da su barem nakratko bivali istinski voljeni – to je i moj san, i najveći užas koji bi mi se mogao desiti: da ne budem voljen; najstrašniji strah moga života, koji mi se nikada nije ukazao u svojoj punini; jer otkada sam postao voljen, dobivam obilato i sasvim nezasluženo znakove da taj čaroban svijet ne prestaje i nema nikakvu namjeru to učiniti skoro, pa mi nadima pluća i širi kapke od radosti i mira.

Naravno da žene u mom životu nisu bile baš potpuno imune na tuđe silništvo, i na žalost potpuno sam uvjeren da niti jedna od žena oko mene (baka, majka, teta, supruga, kći) nije ostala bez takvih barem rubnih iskustava; ono što je konačno - prevažno i što bi i one sigurno potvrdile - nisu ga doživljavale od onih koje su one svojim srcima odabrale. Toga jednostavno tamo gdje sam ja bio na ovoj planeti u četiri zida - nije bilo, žene koje su "moje" - u to sam duboko uvjeren, to ne bi trpjele dvije minute, i zato si kod njih uvijek bio siguran u to da kada se daju, daju se čitave i radi toga što to žele, na tisuću raznih, neviđenih i čudnih načina, a svaki isti i lijep – jer je iskren.

Imao sam čast i privilegij odrastati, živjeti i evo, skoro pa i umirati - među dobrim ženama; okupan sam blagošću njihovih života i ljubavi kao trapavi tuljan u toplome moru; potpuno sam uvjeren da su baš sve one istodobno zaslužne i krive za moj životni put na ovoj stijeni. Ako mi išta govori moje životno iskustvo, to je onda ovo: žene stvaraju svijet i odgovaraju za njega odavde do neba - svojom blagošću i mirom; što one tako ne uspiju popraviti, možemo slobodno i konačno nazivati zlom.

Ne znam krećem li se ja u krugu žena koje su neobične, ali oko mene je jako malo drugih – žena koje nisu moje, koliko žene nečijima mogu i smiju biti - koje mi na kavama, pivama, razgovorima - svjedoče o sili, a pričamo često sada već baš i o tim temama. Oko mene sve neke žene koje o muškarcima ne pričaju sa podozrenjem, nego sa debelim uvjerenjem: bit će to bolje, samo se treba malo potruditi. Možeš misliti, velim ja, ne bez samoironije; evo ja se trudim otkad sam se rodio.

Zato uvijek kada čitam i slušam onakvo što s početka ove priče (o sili, strahu, ranama i ne daj Bože smrti) pitam se, pa gdje ja to živim, pa to je pakao. A evo, pedeset i šezdeset godina nemam o tome pojma; pa mislim da na svijetu bez problema postoje veze u kojima se ljudi recimo goli od miline valjaju pod dekama kada im se hoće, a kada se jednome neće - da se o tome svakako međusobno priča i da je jako važno da oboje budu zadovoljni. Zapravo, da nad ljudskim mržnjama sunca ne zalaze, to sam uvijek želio vjerovati. Živim i dalje u uvjerenju da su moji rastavljeni ali nikada mržnjom obuzeti starci na koncu, možda tjedan ili mjesec dana ili čak godinama prije mamine smrti, možda i skrivajući to tada već od tek odrasloga mene poput male djece - spavali zajedno u tatinome stanu. Živim u nekom slatkom i tustom svijetu od slušanja, diranja i vjerovanja – u oblaku povjerenja.

- - - - -

Jednom sam se kao klinac sa valjda šesnaest vraćao kući iz grada mračnom ulicom oko jedanaest navečer, ili ponoći; imao sam već preko metariosamdeset, nisam baš bio mali, a negdje odmah iza mene iz veže – izišle su tri ili četiri žene, po glasovima dalo se shvatiti – sigurno iznad trideset; prilično bučne i vesele, kako se već u to doba bučan i veseo noću moglo i smjelo biti, pa i nešto više od toga. Ja sam marljivo i užurbanim korakom išao sa nekog njemačkog koji je valjda počinjao u devet navečer tamo oko Varšavske, još sam od prijatelja poslije prepisivao negdje na klupici pod svjetlom zadatke kao pravi štreber, zato se sve oteglo - i tako ja idem ulicom; što sam brži - one me više sustižu, topot potpetica sve je bučniji, a neki prigušeni smijeh i glasovi također; nosim prebačenu preko ramena neku vrećicu, u njoj su teke i knjige od tog njemačkog; već je toplo, mislim da nemam čak niti jaknu; pa tako već na nekoj udaljenosti od par metara iza mene, čujem kako jedna od njih ostalima veli "čujte cure, kaj vi mislite, jel bi se ovog dečka sa vrećicom dalo potrošiti"?

Naravno, u tom času u meni sve prokuha; vrućina mi udara u lice; nosim dugu kosu pa mi ona spasonosno zakriljuje vjerojatno i usred mraka uočljive obraze što gore od rumenila; ne okrećem se od straha, umirem od njega zapravo; nisam još u stvari nikada dotakao ženu; to nije vrijeme u kojemu postoje fejsovi, whatsappovi i interneti – mi još u to neko naše vrijeme, ako uopće imamo kome, pišemo obična nevina pisma i razglednice - kako si; ja sam dobro; to kako žene zaista izgledaju možeš samo vidjeti ljeti na plaži; možda sam tek koji mjesec prije dobio jednu pusu dok se pilo neko toplo vino na Srednjoškolskom; o tome što žene i muškarci rade bez odjeće možeš nešto saznati iz tuđih hvalisavih priča i pokojeg stidljiva filma. I tako, prazan od nelagode i straha i lagan kao pero, ja hitam ispred njih bez kraja i konca u noć i mrak, i već me njihove ruke i pogledi i dah prijete dohvatiti – a ja pojma nemam što je to, i što bi me moglo čekati, i kako bi sve to moglo izgledati. I što je još važnije: ono što sasvim sigurno znam, zato i osjećam strah: znam da to o čemu one govore i čega se ja bojim – nije sasvim dobro.

Nije dobro željeti druge ljude, ljude koje ne znaš, čak im ne vidiš niti lica; to je životinjski, ponižavajuće i teško; ljudi bi se trebali željeti kada se mogu i žele poznati; nije li uostalom - i neki starinski izraz za ono što dvoje rade kada su sami i kada opće – da se poznaju? To naravno, ne mislim tada; tada samo hodam i šutim; ne mislim tada u toj ulici ništa – to ću sve tek smisliti poslije, u godinama što će doći i ući u mene kao plima u suhi pijesak na obali, pa od nečega što je bilo maleno ili gotovo da i nije bilo – stvoriti sjećanje.

I tako, hodam ja i dalje tom mračnom ulicom sa onim ženama za sobom; snažne su i velike, pa njihove sjene rastu za mojim leđima kao oblaci nad prvim zvijezdama: više ih je, starije su, odlučne i brze u svome čujnom i zajedničkom hodu na lovinu; sekunde su duge kao minute a minute kao sati; slab sam i sam i nemam pojma sam sa sobom što bih – doslovce - pred tom silom; prije koji mjesec tek sam pročitao Zločin i kaznu i Junaka našeg doba ili pogledao Lovca ne jelene, pa su me sve te knjige, filmovi, glazba zahvatili kao neka nepoznata i snažna zaraza; sav sam u bunilu od svih tih strasti, buke, nepoznatih i dalekih junaka - i tako odmaglim u noć, a one konačno zastanu – valjda i same prenute time koliko su granica prešle i na kakav su taman put zašle.

Nikada im nisam vidio lica (i danas mislim da je tako najbolje), ali ako sam ikada – tada sam bio blizu mjestu koje bih mogao nazvati kao ono - koje je pomoglo da razumijem što u svijetu prolaze žene.

Tada, hajde - i još par puta poslije, kada sam nekim starijim ženama morao ući u njihove urede, sobe, pa tamo otrpjeti nekakve komentare, aluzije, pokušaje, čak jedno pravo hvatanje za dlan - jer ljudi kada su nasamo postaju hrabri; njihove uloge, poslovi, funkcije daju im snagu, taštinu, veličinu – no tada sam već odrasliji; već sam odavna spavao sa ženom; snaga prihvaćanja i ljubav odabranice moga života - daje mi neprobojan i snažan oklop samouvjerenosti, sigurnosti i radosti – tada me to sve više uopće ne pogađa, nego se iznutra smijem i svijetlim; smijem se i svijetlim toliko da mi nitko ne može baš ništa. Hajde, doživio sam čak da mi na mjestu na kojemu sam radio u devet uvečer priđe neki stasit tamnoput momak koji me na prilično lošem engleskom, dodirujući mi lakat - zvao na večeru; sasvim sam ga pristojno odbio uz smiješak – zapravo mi ga je bilo žao. Sasvim sam svjestan da nada mnom – sve do onoga jednoga svijetlog i lijepog ljeta – neće postojati sila koja bi me savladala; no sve će to razbiti i raznijeti rat koji je toga ljeta stigao – zato ga toliko i preziremo – jer odnio nam je tu svetu i predivnu mladost i bacio nas u blato sumnji, straha i mržnje - kao tajanstvena i strašna neman; svaka sila za vremena; ali svako vrijeme do sile.

- - - - - -

Nikada mi zapravo – i to je, mislim – suština priče – nije bilo jasno kako ljudi mogu spavati jedni s drugima ako ne osjećaju baš ništa. Nikada nisam osjetio poriv da s nekom djevojkom budem samo zato što bi tako trebalo; od takvih stvari bježao sam davne čudne jeseni kada sam se vratio iz one vojske - glavom bez obzira, neskromno birajući - ili ništa, ili sve. Bio sam zaljubljen u životu više puta – i svaki puta jasno sam osjećao jednu jedinu stvar: da u ljubavi ne postoji vrijeme kao mjera; da jedan tren može značiti puno više nego mjeseci – i da je to sigurna mjera stvari. To je ono što ne mogu shvatiti niti prihvatiti kod ljudi, pretežno moga spola: zar je bitnije koliko, nego kako?

Zar je važnije spajati one stvari, one dolje – od očiju? Možda, da prostite, drage žene, nekada izgleda da je nama muškarcima upravo to važnije – ali nije, nije; tamo gdje se ne spoje oči, nema ničega – treba samo malo razuma da se to razumije, ali do toga časa nastane već toliko nesporazuma, nevolja i straha – da se čovjek pita – čemu? To je ono što su me naučile žene. Naravno, ne ove koje su hodale za mnom, nego one važne, žene moga života: da ne uzimam i otimam, nego gledam i čekam – i uživam u tom trajanju, bivanju i udisanju. Mi muškarci u društvu smo položeni u jednu tako i toliko predivnu poziciju (koja će, uskoro, vjerojatno nestati, ali treba sada još uvijek uživati u njoj), a zapravo obuhvaća činjenicu da – ako ništa ne poduzmemo, ništa se neće niti desiti. Nikome se ni za što nećemo morati opravdavati, kako smo obučeni, jesmo li negdje sami ili nismo, da li smo nešto rekli, pogledali nekuda ili nismo; jer ako mi ne potegnemo ponudu – rijetko ćemo je kada, ili zapravo nikada od druge žene dobiti. I na tom mjestu, možemo – samo ako to umijemo – iskreno uživati u životu. Promatrati ljepotu i njen sjaj, slušati je i mirisati, i shvaćati da je se ne može imati; nju se može živjeti – ili od nje umirati.

Tako je i moja Najdraža šutjela i gledala me onim svojim očima (ne mislim tu na ljepotu, pogotovo ne moju, nego na imanje); možda ćete osobito vi mlađi reći kako je bila u krivu; razumijem ja vas potpuno, ali morate i vi razumjeti nas; mi smo vam očito iz nekog drugog vremena, kao da smo od pijeska – nema još puno, pa ćemo iscuriti kroz prste ovome svijetu u noć i ni u što. Pa sam onda to, to sa izjavljivanjem - Bože moj, jedne davne, davne ovakve proljetne večeri u jednoj birtiji u Mesničkoj, tamo za onim zadnjim stolom u kutu - za već odavna ohlađenim kavama negdje oko deset uvečer - jadan morao učiniti ja. Nije se više moglo izdržati, biti s Njom pet sati u komadu, gledati je godinu i pol - gotovo iz dana u dan, a svakako iz mjeseca u mjesec, lebdjeti tako pola metra iznad zemlje u tim čarobnim vremenima kao u snu, nazivati je u nemiru i strepnji jednom ili dvaput mjesečno u njen podstanarski stan, pa pitati sebe da li je moguće da Je prije nisam tražio da mi dade svoj broj, a Nju – da li možda želi na kavu; na kavu? sad? u pet kod kioska? može!; nije se više te večeri moglo tek šaptati bilo što licem u lice nad dvjema zaleđenim kavama, tamo gdje su na metar iznad tla i pola metra iznad stola gorjele naše oči - i ne reći joj da sam u Nju zaljubljen.

Zato sam, na koncu, sasvim siguran kako ljudi – kada čine zlo – čine ga baš zato što su se negdje putem izgubili od ljubavi. Ne umiju više voljeti, a da ne budu voljeni; misle da jedno bez drugoga ne ide. Ljudska patnja ili im je strana i beznačajna, ili – još gore – privlačna i važna; osjećaju se živima i snažnima kada vide da netko pati – barem netko koga, kako misle – ne bi nikada umjeli voljeti, ili osjećati prema njemu išta lijepo - i uživaju u toj strahoti. Nisu nikada čuli da ljubavi neuzvraćene nema - iz neuzvraćene ljubavi nastaje, samo kada se potrudimo - dobro.

Jednostavno je: valja pronaći nešto što će nastati iz naše ljubavi. Neuzvraćene ljubavi. Jer uzvraćene ljubavi nema: uzvraćena ljubav je tržnica, a ako bez nekoga ne možete – to je ovisnost. Ovisnost se liječi apstinencijom, zaljubljivanjem, snagom. Nema te ovisnosti koja je snažnija od mjesta na kojemu se možete i naučite dati – pogotovo ako nije fizička.

- - - - - - -

Zato mi je danas ponekad žao - što sam bio onako balav, preplašen i glupav ispred onih žena u mračnoj ulici. Ne radi sebe; sa mnom je stvar prilično dobro već privedena kraju – radi mene ničeg mi više baš nije žao; sjetim ih se nekada i uplašim se za njih; danas su to – ako su uopće, daj Bože, žive – žene negdje u osmom desetljeću života, ako ne i starije.

Danas, ovako lud i star, poželim možda tek jedno; da sam se prema njima u jednome času odlučno okrenuo i rekao im: mene će netko već jednoga dana svakako potrošiti – kao da sam ja uopće važan, ali siguran sam, potpuno sam u to siguran, vjerujte mi, drage dame - da bi baš svaka od vas – barem do tada – ako ne i puno ranije, samo kada bi to dovoljno jako željela, mogla postati žena u koju bi se netko mogao zaljubiti.

Kraće, kraće to, čovječe, vraga bi imao vremena palamuditi cijelu minutu tamo na ulici kao ovdje na blogu.

Dakle: drage dame, želite li postati one u koje bi se netko mogao zaljubiti? Kažeš, i odeš.

Danas bih tako, ali danas više nitko hvala Bogu iza - a ni ispred mene - ne bi hodao sa idejom da me potroši; svakome bi kad me vidi - bilo jasno da sam odavna već potrošen; zato i velim da je sve dobro ispalo; sve u svoje vrijeme – za mene.

A za njih, za te žene?

Za njih – i za sve nas, bez izuzetka - mislim tek ovo: smije li čovjek više od toga – da se netko u njega zaljubi, pa da barem malkice živi u tom raju - u životu uopće poželjeti?

21.03.2023. u 08:08 • 24 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.