penetenziagite

ponedjeljak, 27.03.2023.

Judas and the Black Messiah

Prošao mi je taj film ispod radara, bio je čini mi se prošle godine u nekom krugu nominacija Akademije; već sam posljednjih godina odgledao nekoliko filmova o Crnim panterama i crnačkoj borbi šezdesetih; pomalo mi se to sve popelo i na vrh glave uz sve one trumpove, bidene, mattere i non mattere, uz uvijek istu priču - pa sam ga ostavio za poslije – neka se Amerika kuha u svome sosu, imamo mi dovoljno svojih.

I tako, dođe u životu i to poslije; samo ga trebaš osluhnuti i pričekati. Pa pustiš film i pogledaš ga, i ne shvaćaš kako je uopće moguće da ga nisi pogledao ranije.

Judas And the Black Messiah.

Neću vam sada pričati o Franku Hamptonu, ili o krtici O*Neillu; ne želim vam više nego osjećam da moram - kvariti doživljaj; to se sada kaže - spoilati. Želim vam samo reći kako je film o izdaji, o infiltriranju u revolucionarnu grupu i o ucjeni. U samom vrhu čikaškog odjeljka Crnih pantera FBI je imao svoju krticu i to godinama – toliko dugo da čovjek više niti sam nije znao tko je i što je, pa je – dok je vođa Hampton bio u zatvoru, sam gradio ogranak bolje od predsjednika, činilo se čak i s većim žarom i vjerom od njega. A sve to zbog jedne krađe i jednog lažnog predstavljanja, zbog kojih je ucijenjen, kako bi izbjegao zatvor.

Crne pantere stvarale su svoj, revolucionarni svijet u kojemu nije bilo mjesta za kompromise, ili ga – kao i u svakoj pravoj revoluciji – nije trebalo biti, ali ga je bilo, itekako. Život nije ravna crta, posebno tamo gdje si naumio skidati tuđe glave – a za skidanje tuđih glava uvijek će se naći pojedinci s dovoljno dobrim razlozima.

Događaj je stvaran; toliko je bolan i istinit da se uopće ne bavi vremenom kada su od svega toga nastupile posljedice; nego vremenom kada se sve to već zaboravilo – pa opet iskrsnulo, ovaj puta doista ne kao tragedija, nego – kao obična farsa; naime - negdje krajem osamdesetih Neill je pristao snimiti intervju temeljem kojega je načinjen i dokumentarac i u tome je na površinu isplivala njegova dvostruka uloga – toliko da je ubrzo, devedesete - počinio samoubojstvo.

Ili je omamljen, zamišljen, nesretan - toliko nepažljivo iskoračio na onu čikašku cestu da ga je automobil pregazio. Tko bi ga znao.

Ono što na koncu jednostavno jedva da je za povjerovati, to je način na koji je u filmu prikazana akcija FBI u hvatanju omamljenog Hamptona i družine u kojoj su prvi ispucali devedsetidevet metaka a drugi jedan. Mislim da bi se - neću se to ovdje skanjivati reći – takvom učinkovitošću i uspješnošću ponosio i jedan Gestapo. No, ipak – valja priznati; tamo gdje je carevao Gestapo, ili Čeka, ili Udba, tamo nikada ne bi bilo moguće snimiti ovakav film; ovdje naprotiv - jest; nakon pola stoljeća – ali jest. Zar se još uvijek ne čeka na otvaranje sefova vezano uz Dealey Plazu, uostalom? Amerika nije samo krv i znoj; vrijeme očaja – vrijeme nade; jedni ruše, a drugi grade; napisat će jednom jedan prorok – jer teško da je o tom slučaju išta znao, dok je te stihove pisao.

Misli mi lutaju, i tako odlutaju od ovog događaja: nekoga davnog siječnja u široj obitelji slušali smo vijesti koje su javljale o tome kako su ljudi ostali zarobljeni u autobusima i automobilima u snježnoj mećavi na putu do njihovih skijališta; na to jedan od prisutnih (prikovan uz svoju fotelju radi bolesti, pa je shvatljivo da nije sklon putovanjima) od srca radosno kaže: neka im. To me toliko prenulo, prenerazilo, da sam gotovo pa automatski reagirao i kazao kako možda u tim vozilima ima male djece; bilo je dovoljno da prisutni većinom osude takav stav; osjetio sam baš tada strašan nemir u duhu radovanja tuđemu zlu. Ako išta, mogu zaista reći da me tuđa nevolja nikada ne veseli – jednostavno, ne umijem u tome naći baš ništa lijepoga za svoj život, ma o kome da se radi. Društvo je u povijesti izumilo jedan jedini način retribucije koji je dopušten; to je pravomoćna osuda; na koncu – i mi se kao država možemo među rijetkima podičiti da smo u valjda niti pet godina, kako bilo da bilo, pravomoćno osudili premijera – mislim da nema puno takvih u svijetu, u toliko kratkom razdoblju.

Tu ipak postavljam ogradu: da sam u životu pretrpio neko nenadoknadivo zlo, ne znam kako bih se osjećao kada bih čuo da je onaj tko bi to zlo počinio – doživio kakvu nesreću. Svodim međutim taj odnos na strogo osoban: ne dopuštam nikakve kompenzacije, naši i njihovi, ovi, oni – tu govorim o neposrednom počinitelju djela. Iskreno kažem: ne znam što bih osjećao u odnosu na njega.

Juda, ili O*Neill. Nije Dante bez razloga posljednji krug pakla predodredio izdajnicima. S izdajnicima je uvijek – međutim – problem u tome što oni čine i dobro i loše. Pitanje je samo toga što će u tumačenju prevagnuti; kako će to budućnost jednom tumačiti, nekad kao izdaju, a nekad kao herojstvo.

Zato je Alighieri možda ipak trebao razmisliti o tome da se posljednji krug rezervira za one koji se raduju tuđim nevoljama. Čovjek koji u nesreći drugoga pronalazi sreću najgore je biće koje je ikada hodalo zemljom: ne zato što bi od njegove sreće tom drugome bilo gore ili bolje; nego zato što od takve sreće raste samo nesreća – za sve; i ništa drugoga.

27.03.2023. u 15:46 • 9 Komentara • Print • # • ^

utorak, 21.03.2023.

Pakao i raj

Žene žive u paklu, rekao bi svatko tko bi pročitao, čuo ili vidio svjedočanstva mnogih među nama – svjedočanstva koja ovdje ne želim ponavljati koliko su strašna.

Zašto pišem o tome? Pa, zato što sam muškarac. Nisam ja, da se odmah razumijemo, pravi muškarac; pitajte prave muškarce (nećete sada valjda reći da oko vas nema onih koji se tako osjećaju) pa ćete vidjeti što bi o takvim protuhama kao ja rekli; kada ih zamišljam, prvo što vidim jest to kako im na prvi pogled duša uskuha kao kuhalo za kavu i uznemire se do crvenila – a to me žalosti. Zapravo, nikad nisam niti shvatio zbog čega nisam pravi muškarac, ali to kakav sam ja – to je tako malo bitno; nećete se valjda mjeriti i uspoređivati sa mnom, ako mislite da ste vrijedni i važni – pogotovo ako ste muškarci. Od svega toga ja ću uzeti samo to da sam, o gle čuda, muškarac, da imam onu stvar među nogama - i da se zbog toga na neki način osjećam suodgovoran za nevolje koje drugima čine muškarci. Možda nisam reagirao na mjestima na kojima sam mogao i morao kada je trebalo, po nekim vojskama, uredima, kopalištima, gradilištima, kavama i pivama; pa sada sam sebi to isto spočitavam: trebao si tome i tome tada i tada reći ili ne reći ili učiniti ili ne učiniti to i to.

Nije to tako strašno, jer najveći poraz moga života nije se još desio, a nadam se da nikada niti neće – najveći poraz bio bi kada bih jednoga dana, ne daj Bože, shvatio da moj sin pripada u tu grupu - pravih muškaraca koji drugima čine nevolje. Mislim, svatko svakome čini nevolje, ne zove se ova stijena bez razloga dolinom suza – ali se pri tome nipošto ne treba radovati i svakako da treba prestati; istoga časa kada to shvatimo. I možda još tko zna što drugo treba; ali znate već na što mislim kada mislim na vlastitoga sina.

Mislim na ovo: da postane čovjek u kojega bi se moglo zaljubiti. To bi mogao biti siguran znak da s čovjekom nije puno toga pošlo ukrivo. Znam, znam, žene se zaljubljuju u prave, čvrste, grube muškarce; ali i vi znate da ja ne mislim na to; to je vatra koja traje satima ili danima, pa ugasne brzo kako je i nastala; ja mislim na ono što traje – što jača u nevoljama i prosijava se u olujama kao što žito ostaje od kukolja.

Pa tako, u tim mislima, umjesto da tražim smeće pred tuđim, pomećem ono pred vlastitim vratima. Jer, kada su grupe u pitanju, naši i njihovi – čini mi se da bi to mogao biti zgodan početak baš svake priče. Za žene i muškarce i za baš svake naše i njihove pod kapom nebeskom kojih se sada možete sjetiti.

Pometimo pred svojim vratima, ako baš želimo i moramo - ali svi.

- - - - -

Svakako da ima mnoštvo žalosnih svjedočanstava; svijet je prepun zla kao šumska staza ujesen otpalih bukvica; no "moje" žene nisu me –međutim - baš s njima preopterećivale, iako - nisam baš sasvim siguran da bi majci, pa čak i baki, u ono davno vrijeme, preda mnom – još valjda djetetom od petnaest ili šesnaest - bilo previše neugodno govoriti o tome; one su muškarce više nego silnicima doživljavale - bedacima o kojima se manje-više treba brinuti; nedozrelom djecom koja prije ili kasnije trebaju sigurnu ruku da ih vodi. I baš svi muškarci u mojoj obitelji završavali su svoje životne priče sasvim uvjereni u to da su barem nakratko bivali istinski voljeni – to je i moj san, i najveći užas koji bi mi se mogao desiti: da ne budem voljen; najstrašniji strah moga života, koji mi se nikada nije ukazao u svojoj punini; jer otkada sam postao voljen, dobivam obilato i sasvim nezasluženo znakove da taj čaroban svijet ne prestaje i nema nikakvu namjeru to učiniti skoro, pa mi nadima pluća i širi kapke od radosti i mira.

Naravno da žene u mom životu nisu bile baš potpuno imune na tuđe silništvo, i na žalost potpuno sam uvjeren da niti jedna od žena oko mene (baka, majka, teta, supruga, kći) nije ostala bez takvih barem rubnih iskustava; ono što je konačno - prevažno i što bi i one sigurno potvrdile - nisu ga doživljavale od onih koje su one svojim srcima odabrale. Toga jednostavno tamo gdje sam ja bio na ovoj planeti u četiri zida - nije bilo, žene koje su "moje" - u to sam duboko uvjeren, to ne bi trpjele dvije minute, i zato si kod njih uvijek bio siguran u to da kada se daju, daju se čitave i radi toga što to žele, na tisuću raznih, neviđenih i čudnih načina, a svaki isti i lijep – jer je iskren.

Imao sam čast i privilegij odrastati, živjeti i evo, skoro pa i umirati - među dobrim ženama; okupan sam blagošću njihovih života i ljubavi kao trapavi tuljan u toplome moru; potpuno sam uvjeren da su baš sve one istodobno zaslužne i krive za moj životni put na ovoj stijeni. Ako mi išta govori moje životno iskustvo, to je onda ovo: žene stvaraju svijet i odgovaraju za njega odavde do neba - svojom blagošću i mirom; što one tako ne uspiju popraviti, možemo slobodno i konačno nazivati zlom.

Ne znam krećem li se ja u krugu žena koje su neobične, ali oko mene je jako malo drugih – žena koje nisu moje, koliko žene nečijima mogu i smiju biti - koje mi na kavama, pivama, razgovorima - svjedoče o sili, a pričamo često sada već baš i o tim temama. Oko mene sve neke žene koje o muškarcima ne pričaju sa podozrenjem, nego sa debelim uvjerenjem: bit će to bolje, samo se treba malo potruditi. Možeš misliti, velim ja, ne bez samoironije; evo ja se trudim otkad sam se rodio.

Zato uvijek kada čitam i slušam onakvo što s početka ove priče (o sili, strahu, ranama i ne daj Bože smrti) pitam se, pa gdje ja to živim, pa to je pakao. A evo, pedeset i šezdeset godina nemam o tome pojma; pa mislim da na svijetu bez problema postoje veze u kojima se ljudi recimo goli od miline valjaju pod dekama kada im se hoće, a kada se jednome neće - da se o tome svakako međusobno priča i da je jako važno da oboje budu zadovoljni. Zapravo, da nad ljudskim mržnjama sunca ne zalaze, to sam uvijek želio vjerovati. Živim i dalje u uvjerenju da su moji rastavljeni ali nikada mržnjom obuzeti starci na koncu, možda tjedan ili mjesec dana ili čak godinama prije mamine smrti, možda i skrivajući to tada već od tek odrasloga mene poput male djece - spavali zajedno u tatinome stanu. Živim u nekom slatkom i tustom svijetu od slušanja, diranja i vjerovanja – u oblaku povjerenja.

- - - - -

Jednom sam se kao klinac sa valjda šesnaest vraćao kući iz grada mračnom ulicom oko jedanaest navečer, ili ponoći; imao sam već preko metariosamdeset, nisam baš bio mali, a negdje odmah iza mene iz veže – izišle su tri ili četiri žene, po glasovima dalo se shvatiti – sigurno iznad trideset; prilično bučne i vesele, kako se već u to doba bučan i veseo noću moglo i smjelo biti, pa i nešto više od toga. Ja sam marljivo i užurbanim korakom išao sa nekog njemačkog koji je valjda počinjao u devet navečer tamo oko Varšavske, još sam od prijatelja poslije prepisivao negdje na klupici pod svjetlom zadatke kao pravi štreber, zato se sve oteglo - i tako ja idem ulicom; što sam brži - one me više sustižu, topot potpetica sve je bučniji, a neki prigušeni smijeh i glasovi također; nosim prebačenu preko ramena neku vrećicu, u njoj su teke i knjige od tog njemačkog; već je toplo, mislim da nemam čak niti jaknu; pa tako već na nekoj udaljenosti od par metara iza mene, čujem kako jedna od njih ostalima veli "čujte cure, kaj vi mislite, jel bi se ovog dečka sa vrećicom dalo potrošiti"?

Naravno, u tom času u meni sve prokuha; vrućina mi udara u lice; nosim dugu kosu pa mi ona spasonosno zakriljuje vjerojatno i usred mraka uočljive obraze što gore od rumenila; ne okrećem se od straha, umirem od njega zapravo; nisam još u stvari nikada dotakao ženu; to nije vrijeme u kojemu postoje fejsovi, whatsappovi i interneti – mi još u to neko naše vrijeme, ako uopće imamo kome, pišemo obična nevina pisma i razglednice - kako si; ja sam dobro; to kako žene zaista izgledaju možeš samo vidjeti ljeti na plaži; možda sam tek koji mjesec prije dobio jednu pusu dok se pilo neko toplo vino na Srednjoškolskom; o tome što žene i muškarci rade bez odjeće možeš nešto saznati iz tuđih hvalisavih priča i pokojeg stidljiva filma. I tako, prazan od nelagode i straha i lagan kao pero, ja hitam ispred njih bez kraja i konca u noć i mrak, i već me njihove ruke i pogledi i dah prijete dohvatiti – a ja pojma nemam što je to, i što bi me moglo čekati, i kako bi sve to moglo izgledati. I što je još važnije: ono što sasvim sigurno znam, zato i osjećam strah: znam da to o čemu one govore i čega se ja bojim – nije sasvim dobro.

Nije dobro željeti druge ljude, ljude koje ne znaš, čak im ne vidiš niti lica; to je životinjski, ponižavajuće i teško; ljudi bi se trebali željeti kada se mogu i žele poznati; nije li uostalom - i neki starinski izraz za ono što dvoje rade kada su sami i kada opće – da se poznaju? To naravno, ne mislim tada; tada samo hodam i šutim; ne mislim tada u toj ulici ništa – to ću sve tek smisliti poslije, u godinama što će doći i ući u mene kao plima u suhi pijesak na obali, pa od nečega što je bilo maleno ili gotovo da i nije bilo – stvoriti sjećanje.

I tako, hodam ja i dalje tom mračnom ulicom sa onim ženama za sobom; snažne su i velike, pa njihove sjene rastu za mojim leđima kao oblaci nad prvim zvijezdama: više ih je, starije su, odlučne i brze u svome čujnom i zajedničkom hodu na lovinu; sekunde su duge kao minute a minute kao sati; slab sam i sam i nemam pojma sam sa sobom što bih – doslovce - pred tom silom; prije koji mjesec tek sam pročitao Zločin i kaznu i Junaka našeg doba ili pogledao Lovca ne jelene, pa su me sve te knjige, filmovi, glazba zahvatili kao neka nepoznata i snažna zaraza; sav sam u bunilu od svih tih strasti, buke, nepoznatih i dalekih junaka - i tako odmaglim u noć, a one konačno zastanu – valjda i same prenute time koliko su granica prešle i na kakav su taman put zašle.

Nikada im nisam vidio lica (i danas mislim da je tako najbolje), ali ako sam ikada – tada sam bio blizu mjestu koje bih mogao nazvati kao ono - koje je pomoglo da razumijem što u svijetu prolaze žene.

Tada, hajde - i još par puta poslije, kada sam nekim starijim ženama morao ući u njihove urede, sobe, pa tamo otrpjeti nekakve komentare, aluzije, pokušaje, čak jedno pravo hvatanje za dlan - jer ljudi kada su nasamo postaju hrabri; njihove uloge, poslovi, funkcije daju im snagu, taštinu, veličinu – no tada sam već odrasliji; već sam odavna spavao sa ženom; snaga prihvaćanja i ljubav odabranice moga života - daje mi neprobojan i snažan oklop samouvjerenosti, sigurnosti i radosti – tada me to sve više uopće ne pogađa, nego se iznutra smijem i svijetlim; smijem se i svijetlim toliko da mi nitko ne može baš ništa. Hajde, doživio sam čak da mi na mjestu na kojemu sam radio u devet uvečer priđe neki stasit tamnoput momak koji me na prilično lošem engleskom, dodirujući mi lakat - zvao na večeru; sasvim sam ga pristojno odbio uz smiješak – zapravo mi ga je bilo žao. Sasvim sam svjestan da nada mnom – sve do onoga jednoga svijetlog i lijepog ljeta – neće postojati sila koja bi me savladala; no sve će to razbiti i raznijeti rat koji je toga ljeta stigao – zato ga toliko i preziremo – jer odnio nam je tu svetu i predivnu mladost i bacio nas u blato sumnji, straha i mržnje - kao tajanstvena i strašna neman; svaka sila za vremena; ali svako vrijeme do sile.

- - - - - -

Nikada mi zapravo – i to je, mislim – suština priče – nije bilo jasno kako ljudi mogu spavati jedni s drugima ako ne osjećaju baš ništa. Nikada nisam osjetio poriv da s nekom djevojkom budem samo zato što bi tako trebalo; od takvih stvari bježao sam davne čudne jeseni kada sam se vratio iz one vojske - glavom bez obzira, neskromno birajući - ili ništa, ili sve. Bio sam zaljubljen u životu više puta – i svaki puta jasno sam osjećao jednu jedinu stvar: da u ljubavi ne postoji vrijeme kao mjera; da jedan tren može značiti puno više nego mjeseci – i da je to sigurna mjera stvari. To je ono što ne mogu shvatiti niti prihvatiti kod ljudi, pretežno moga spola: zar je bitnije koliko, nego kako?

Zar je važnije spajati one stvari, one dolje – od očiju? Možda, da prostite, drage žene, nekada izgleda da je nama muškarcima upravo to važnije – ali nije, nije; tamo gdje se ne spoje oči, nema ničega – treba samo malo razuma da se to razumije, ali do toga časa nastane već toliko nesporazuma, nevolja i straha – da se čovjek pita – čemu? To je ono što su me naučile žene. Naravno, ne ove koje su hodale za mnom, nego one važne, žene moga života: da ne uzimam i otimam, nego gledam i čekam – i uživam u tom trajanju, bivanju i udisanju. Mi muškarci u društvu smo položeni u jednu tako i toliko predivnu poziciju (koja će, uskoro, vjerojatno nestati, ali treba sada još uvijek uživati u njoj), a zapravo obuhvaća činjenicu da – ako ništa ne poduzmemo, ništa se neće niti desiti. Nikome se ni za što nećemo morati opravdavati, kako smo obučeni, jesmo li negdje sami ili nismo, da li smo nešto rekli, pogledali nekuda ili nismo; jer ako mi ne potegnemo ponudu – rijetko ćemo je kada, ili zapravo nikada od druge žene dobiti. I na tom mjestu, možemo – samo ako to umijemo – iskreno uživati u životu. Promatrati ljepotu i njen sjaj, slušati je i mirisati, i shvaćati da je se ne može imati; nju se može živjeti – ili od nje umirati.

Tako je i moja Najdraža šutjela i gledala me onim svojim očima (ne mislim tu na ljepotu, pogotovo ne moju, nego na imanje); možda ćete osobito vi mlađi reći kako je bila u krivu; razumijem ja vas potpuno, ali morate i vi razumjeti nas; mi smo vam očito iz nekog drugog vremena, kao da smo od pijeska – nema još puno, pa ćemo iscuriti kroz prste ovome svijetu u noć i ni u što. Pa sam onda to, to sa izjavljivanjem - Bože moj, jedne davne, davne ovakve proljetne večeri u jednoj birtiji u Mesničkoj, tamo za onim zadnjim stolom u kutu - za već odavna ohlađenim kavama negdje oko deset uvečer - jadan morao učiniti ja. Nije se više moglo izdržati, biti s Njom pet sati u komadu, gledati je godinu i pol - gotovo iz dana u dan, a svakako iz mjeseca u mjesec, lebdjeti tako pola metra iznad zemlje u tim čarobnim vremenima kao u snu, nazivati je u nemiru i strepnji jednom ili dvaput mjesečno u njen podstanarski stan, pa pitati sebe da li je moguće da Je prije nisam tražio da mi dade svoj broj, a Nju – da li možda želi na kavu; na kavu? sad? u pet kod kioska? može!; nije se više te večeri moglo tek šaptati bilo što licem u lice nad dvjema zaleđenim kavama, tamo gdje su na metar iznad tla i pola metra iznad stola gorjele naše oči - i ne reći joj da sam u Nju zaljubljen.

Zato sam, na koncu, sasvim siguran kako ljudi – kada čine zlo – čine ga baš zato što su se negdje putem izgubili od ljubavi. Ne umiju više voljeti, a da ne budu voljeni; misle da jedno bez drugoga ne ide. Ljudska patnja ili im je strana i beznačajna, ili – još gore – privlačna i važna; osjećaju se živima i snažnima kada vide da netko pati – barem netko koga, kako misle – ne bi nikada umjeli voljeti, ili osjećati prema njemu išta lijepo - i uživaju u toj strahoti. Nisu nikada čuli da ljubavi neuzvraćene nema - iz neuzvraćene ljubavi nastaje, samo kada se potrudimo - dobro.

Jednostavno je: valja pronaći nešto što će nastati iz naše ljubavi. Neuzvraćene ljubavi. Jer uzvraćene ljubavi nema: uzvraćena ljubav je tržnica, a ako bez nekoga ne možete – to je ovisnost. Ovisnost se liječi apstinencijom, zaljubljivanjem, snagom. Nema te ovisnosti koja je snažnija od mjesta na kojemu se možete i naučite dati – pogotovo ako nije fizička.

- - - - - - -

Zato mi je danas ponekad žao - što sam bio onako balav, preplašen i glupav ispred onih žena u mračnoj ulici. Ne radi sebe; sa mnom je stvar prilično dobro već privedena kraju – radi mene ničeg mi više baš nije žao; sjetim ih se nekada i uplašim se za njih; danas su to – ako su uopće, daj Bože, žive – žene negdje u osmom desetljeću života, ako ne i starije.

Danas, ovako lud i star, poželim možda tek jedno; da sam se prema njima u jednome času odlučno okrenuo i rekao im: mene će netko već jednoga dana svakako potrošiti – kao da sam ja uopće važan, ali siguran sam, potpuno sam u to siguran, vjerujte mi, drage dame - da bi baš svaka od vas – barem do tada – ako ne i puno ranije, samo kada bi to dovoljno jako željela, mogla postati žena u koju bi se netko mogao zaljubiti.

Kraće, kraće to, čovječe, vraga bi imao vremena palamuditi cijelu minutu tamo na ulici kao ovdje na blogu.

Dakle: drage dame, želite li postati one u koje bi se netko mogao zaljubiti? Kažeš, i odeš.

Danas bih tako, ali danas više nitko hvala Bogu iza - a ni ispred mene - ne bi hodao sa idejom da me potroši; svakome bi kad me vidi - bilo jasno da sam odavna već potrošen; zato i velim da je sve dobro ispalo; sve u svoje vrijeme – za mene.

A za njih, za te žene?

Za njih – i za sve nas, bez izuzetka - mislim tek ovo: smije li čovjek više od toga – da se netko u njega zaljubi, pa da barem malkice živi u tom raju - u životu uopće poželjeti?

21.03.2023. u 08:08 • 24 Komentara • Print • # • ^

petak, 17.03.2023.

Kupa

Kada negdje iza Velike Gorice siđete sa autoputa za Sisak, cesta će vas preko Male i Velike Bune dovesti do mjesta Krušak u kojemu počinje poučna staza Šumarica. Nije to izlet od ovih dana, bilo je to u doba lockdowna koji ipak nije bio toliki da se ne bi smjelo prelaziti granice županija, pa smo iskoristili lijep dan u ovo doba godine i otisnuli se na kakav-takav put. Nije put baš ni mali, ima u njemu preko pedesetak kilometara u jednom smjeru; no ja ipak više mislim na jedan drugi put, vidjet ćete već koji; polako.

Staza Šumarica vodi uz neke manje uspone prilično ravnim terenom, tako da se nakon nekog vremena nađete u gotovo potpunoj divljini – u kojoj se uopće ne čuju nikakvi zvuci civilizacije. Osobno mi je u Turopolju od takvih mjesta nekako najdraže otići uz Odru; zapadna obala te rijeke doista je pravi primjer netaknute prirode u priličnoj blizini velegrada. Odru smo posjetili i slikali negdje ujesen osamnaeste, toga se sjećam: pisao sam o tome, kao o zlatnoj dolini - u studenom te godine i postavljao tu slike koje ću poslije gledati i čuditi se tom predivnom mjestu. No, ovaj puta bilo je dovoljno prošetati nekoliko sati ovim samotnim mjestom – od Krušaka do Kozjače, ili barem nedaleko; mjestom prepunim sjećanja na neka sada već davno prohujala vremena i istodobnim osjećanjem nesputane snage u prirodi što buja, rađa se i kreće ponovno u još jedan krug postojanja. Čitava ova trasa vodi sada sve do naselja Kozjača, radi se o brdima što se pružaju sjeverno do Kupe, pa nakon nekoliko sati hoda i boravka u toj okrepljujućoj i stamenoj tišini – obližnja rijeka nekako kao da te vuče k sebi, da je vidiš, osjetiš, čuješ.

Kupa mi je sve do prošloga rata zapravo bila sasvim nepoznata. Znao sam kao dijete da tamo negdje u Karlovcu postoji rijeka koju valja prijeći da bi se približilo moru; sjećao sam se kako stara cesta za Rijeku vodi sve do njene doline prije nego će se okrenuti prema jugu (djed je često, kada sam bio mali pa smo se autom vozili tom cestom, znao pričati o tome kako je na tom mjestu Kupa odvajkada bila granica dviju zemalja – Hrvatske i Slovenije). No, sve se to promijenilo one predivne i strašne jeseni kada je počeo rat i kada je Kupa postala razdjelnica svjetova: nekih drugih svjetova.

Zato je sada nekako važno, kao da se radi o nekom zavjetu – što li – povremeno doći ovdje, pa se zagledati u mirnu i blješteću površinu vode što pod ovim sjajnim i – ponekad se čini – beskrajnim suncem odlazi prema istoku, prema gradovima, velikim rijekama i morima; potražiti u vodi sjećanja na tvoje ondašnje vršnjake, praktički još dječake što su ovdje negdje, na ovim obalama, izginuli onog strašnog prosinca u jednom jedinom danu – a još ste samo koji mjesec prije toga zajedno, niti ne znajući jedni za druge, odlazili na ista mjesta; slušali istu glazbu i sanjali iste stvari. Spuštate se sada, dok tebe preplavljuju sjećanja - sve do Pokupskoga, pa tamo, šećući uz rijeku – da se Najdraža, dok puši i uživa na suncu, ne zabrine – potiho odlaziš do malo udaljenog korita Kupe, stavljajući ruku u mirnu ledenu vodu, šapćući im: još niste sasvim zaboravljeni; još vas ima.

Kupa, kakva strašna riječ; Kupa tada bješe granica koju je valjalo čuvati, jer iza naših leđa bio je čitav jedan svemir radosti, punine i voljenja. Upravo u tome i bila je snaga koju si osjećao kao nešto pravedno i važno: ne dopustiti toj tmini i sili, makar i golim rukama – da otme ono što je najvrednije. U ta ledena i maglovita svitanja ispraćale bi te u taj svijet podzemlja i strave zaplakane dvije od tri najvažnije žene tvoga života: djevojka i majka; jedna (kao uostalom i ti sam) potpuno nesvjesna svega – jer bili ste prava djeca pijana od ljubavi; druga – poluslijepa i bolesna, pa nije ništa drugo niti znala, i ničega se drugog nije niti bojala, čak ni svoje vlastite smrti i patnje – nego samo te teške i mračne nevolje za koju je više srcem nego očima naslućivala kako se nadvila nad tebe.

Ništa mi zapravo o svemu tome tada nismo znali – tako je bilo najlakše i najljepše; otrgnuti zorom iz posljednjih i najvrelijih zagrljaja naših šutnjom isprepadanih djevojaka mi smo odlazili u tu tminu i mrak – o, Bože – zapravo htijući to, ili se tome barem ne protiveći, pa sada, kada o tome poskrivećki razmišljaš i sjetiš se svega, gotovo da ne možeš povjerovati kako se radilo i o tebi, ili – o sebi; kao da je tada, prije četvrt i više stoljeća te neke tuđe, strane i tmurne uniforme, puške i mjesta - navlačio, drhtavim rukama držao i pohodio neki sasvim drugi čovjek; netko meni potpuno nepoznat i stran.

Da li sam doista bio spreman i sposoban ubiti, pitam se baš svakoga dana od onda, pa sada – niti samome sebi, a kamo li kome drugome – ne umijem dati drugog odgovora, osim zahvale što to nisam nikada morao učiniti.

Jer, da sam nakon svega morao živjeti svoj život u kojemu bih se svakoga jutra budio sa slikom čovjeka kojemu sam oduzeo njegov – bio bih to neki sasvim drugi i nepoznati, strani ja; trnci me od toga prolaze dok me proljetno sunce peče pa se usred ožujka skidam u majicu kratkih rukava: koža i lice mi gore, a iznutra kao da sam se smrzao.

Glas iz te ledene daljine, opominjući i tješeći me, govori mi glasno da se vratim; da budem veseo, tih i malen kao mrav - i tako jedino uistinu dostojan svega što me snašlo i nagradilo me kroz vrijeme - nakon što sam se vratio iz te noći neizvjesnosti i sumnje. Taj glas postaje sve jači, odjednom vriskajući u moje uho da ne mislim više o tome, do vraga i razmišljanje. Ne misli više o tome – nego se okreni i brzo pođi nazad; nazad od tog grmlja, vlage i blata; iziđi iz sjene i konačno uhvati dobru, suhu, tvrdu stazu na suncu.

- Gdje si ti, već nekako zabrinutim glasom pita me Ona.

Ista je to ona koja je tada plakala i grlila me kao što me danas grli i smije se, jer postala je negdje putem Ona – i samo je jedna Ona; a ja Joj sasvim tiho i mirno, kao da se baš ništa desilo nije, odvraćam da sam tu - i da sam samo malo prošetao.

Tu sam, Tebi sam tu - to sada mislim i pričam u sebi, slušajući još jedva čujan odjek onoga glasa s rijeke; pa kao što sam onda znao gdje sam i kamo ću poći, tako to sada znadem samo radi Tebe: da još uvijek ima mjesta za mene, tu, ovdje, sada - i da nije vrijeme otploviti onom ledenom i samotnom rijekom, kao što su oni morali.

Ne zamaram se više pitanjem zbog čega oni jesu, a ja nisam; da li ste me vi sačuvale, ili njih druge neke – nisu uspjele sačuvati, ili to nisu htjele, ili ih nije imao tko čuvati.

Jer, ako me itko držao, spašavao, čuvao na svakome metru ovog moga puta – to ste onda bile vi, žene mog života; vama dvjema pridružila se kasnije i treća, moja kćer, pa ste na mene trošile i poklanjale mi svoje vrijeme, život, zdravlje da vam budem siguran i da sa mnom budete sigurne (dobro, bilo je tu, a ima i sada još dobrih muževa, još kako, ali to su neke druge priče). Žene su me, znam to dobro pod ovih niskim i snažnim suncem - čuvale da ne ishlapim ili otplovim nekim rijekama ni u što, nego da me još uvijek ima – tiho govorim u sebi, dok putem od obale kroz travu hodamo; a ja sam iza, uvijek posljednji - polagani ja, na putu iza najljepših leđa i vjeđa.

Zaboravljam na one dječake kojih više nema; otplovili su i nestali - i lagano dotičem svijet svojim dlanom; polažem ruke kao da ispitujem je li sve to još uvijek stvarno, ili sam samo nešto umislio.

Nisam. Sve je čvrsto, sigurno i meko kao u najljepšem snu. Polako, kao prvi put, utiskujem pored vozila, dok otvaramo vrata - usnama poljubac u čelo i šapćem pitanje, hoćemo li sada preko Jamnice pa nazad, a Ona bezbrižno veli kako pojma nema što bi drugo - i još mi svojim osmijehom pokazuje koliko mi vjeruje; uvijek potvrdno i strpljivo odgovara na moja retorička i često sasvim suvišna pitanja, pa se svaki put iznova pitam, jesam li to sve zavrijedio, ili sam samo uspio proći između kapi.

Kako je to samo strašno i predivno - da se čovjek od ozbiljnosti smrzne kada ga taj plamen ogrije i oprlji, a o svemu ja sam nikada ne bih imao ni najblažeg pojma: vjeruje mi tako i toliko da odavna već baš sve što ima prepušta u moje ruke – pa sada ponovno pojma nema gdje sam Je zapravo opet doveo; ne zna ni gdje je, ni kako se odavde izvući, ni kuda – a ja sam u tome svemu dokazani majstor; sve što zna – jest to da nas samo ja – da bi bilo dobro - mogu dovesti nazad s nekog mjesta o kojemu još jutros nije imala pojma niti da postoji; nekom uskom cestom na kojoj (to ja odgovaram na Njeno pitanje gdje smo) nema nekog većeg mjesta usput. Zapravo, nema nikakvog mjesta; vozim dugo i polako zavojitom cestom kroz duboke i tamne šume, pa odjednom, kao da nam se priviđa, usred ničega - ugledamo tablu na kojoj piše Zagreb; kao da smo putovali nekim drugim svijetom prije nego što smo u ovaj ponovno stigli.

Ako ne računamo Hudi Bitek.

Molim te, možeš li mi objasniti - pita me gotovo prestrašena tim nevjerojatnim toponimom - što to zapravo znači, a ja (nakon svega o čemu sam tamo, na rijeci razmišljao) ne znam bih li se grčio od smijeha ili gorko plakao. Hudi bitek, to je kmetsko poimanje bitka, puta i smisla, velim. Da bi bilo dobro, prvo valjda - smatrao je neki davni kartograf, upravnik ili povjerenik - moramo upoznati zlo, završavam veleumno s elaboriranjem odgovora na pitanje - mogu li to objasniti, to ime.

Mogu, mogu; sve s Njom mogu; još kako; baš sve, samo nije u redu da to (da mogu) prečesto govorim; zabrine se od toga – ili još više, od toga kada predugo šutim pa Je gledam - pitajući se onda zabrinuto, što mi je.

Ništa mi nije. Ništa više; zaboravio sam na sve ono. Podižem sjenilo na vjetrobranu pod ovim neobranjivim nebom; sunce nas već pomalo tuče u leđa; dan zamire a mi se vraćamo - i moja ruka katkad s mjenjača siđe na Njeno koljeno i pod Njen dlan. Dobro je.

17.03.2023. u 05:57 • 10 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 13.03.2023.

Uloga svinjske glave u svekolikoj povijesti hrvatskog političkog tijela

Politička povijest neke zemlje svakako da govori ponajviše o njoj samoj. Postoje zemlje čija je politička povijest duga i uzorna; stoljećima njihovih političkih borbi prevladavaju pravila koja su oduvijek ista; njihovi se travnjaci kose na isti način i uređuju već naraštajima, tako da je svakome tko se nov pojavi na sceni istodobno i teško i lako; teško – jer ne postoje izuzeci koje bi se moglo tolerirati; lako – jer sigurno znade koja su to sredstva i alati koji mu stoje na raspolaganju.

S nama nije na žalost tako, mi često iskačemo iz okvira – u nas su tradicija, opći interes, stalnost jako relevantni i slabo poznati pojmovi. Naša politička povijest nije odveć duga, ali je burna i puna obrata. Ako bi se išta iz nje dalo izvući kao stalnost; to bi bila upravo – nepredvidivost. Danas eto više pojma nemamo o tome kako su i što su važna i značajna politička imena ove zemlje i naroda (primjerice Mažuranić, Starčević, pa i Matoš) mislili i u što su vjerovali u ono svoje neko, posebno vrijeme, mijenjajući često svoje nazore, metode ili opredjeljenja u godinama iza ili ispred sebe.

Manje je poznato kako su za političku povijest Hrvata u velikoj mjeri u stoljeću što je još nedavno hujalo za nama puno značaja imale – dvije sušene svinjske glave.

Kažu da je svinjska glava zahvalan komad mesa; ne samo sirova – osim mozga i materijala za solidno pečenje ili čak hladetinu, poseban specijalitet na ovim prostorima predstavlja ona koja je dimljena, sušena i potom – kuhana.

Prva od svinjskih glava koje su odigrale važnu ulogu u formiranju naše političke povijesti svakako da je ona poznatija,zapravo nezaobilazna - kumrovečka, na prijelazu dvaju stoljeća. Glavni akter te priče bio je vjerojatno, ne sjećam se sada svih detalja, najstarije ili jedno od najstarije djece u brojnoj seljačkoj obitelji. Djeca gladna, hrane malo, a roditelji u poslu – bila je to česta slika većine naših seljačkih, a i mnogo gradskih obitelji onoga doba. Nije tada bilo teta čuvalica, baka i djedova nestalo bi već poslije pedsete kada bi kako-koji redom poumirali od starosti – i tako se naš junak našao sam na čelu buljuka gladne djece u kući. Djeca oko njega plaču, očajavaju od gladi – i on se sjeti da negdje na tavanu, o debeloj gredi što drži krov – visi sušena svinjska glava; pa zagrije dosta vode u loncu na ognjištu, ubaci unutra tek skinutu glavu sa tavana i skuha je, na radost svoje braće. Poslije je, koliko se sjećam priče, a bila nam je pričana još dok smo i mi bili baš nekako tako – jedni drugima od uha do uha, taman da nas je takvo što moglo zanimati – ubacio u kuhanu vodu i kukuruznog brašna, da se voda zgusne, pa su onda glavu ogulili i pojeli meso, a uz to pokusali i onu masnu, gustu juhu.

Djeca su poslije – toga se dobro sjećam – imala znatne tegobe sa probavom, i po tome su stariji i shvatili da se nešto zbilo – a tek su poslije nazreli prazninu na tavanskim gredama; tako je eto drug Tito za neko svoje nedjelo dobio rijetku od više zasluženih kazni - i otkrio radikalizam u svojim stavovima – ali svakako i poriv da se na bilo koji način bori protiv socijalne nepravde; to je ono što je u mojoj glavi ostalo od te priče, kao nekakvo nasljeđe za buduća pokoljenja.

Oko tih istim kumrovečkih kotaca i koliba, kao oko kakvih bijednih nastambi srednjeameričkih indijanaca, zujati će i lebdjeti čitavih pola stoljeća kasnije duh Krleže i Tita, da se prisjećaju marijaterezijanskih i francjozefinskih zvonika oko kojih zvona zvone jednako kao i trista godina prije, u mraku, među sovama i ćukovima i duhovima starih zagorskih plemića što otimaju kmetovima sav urod i masne svinjske glave kao kopci i svrake. Tako će prva sušena svinjska glava, makar i sasvim neizravno, donijeti jedno od po meni najboljih štiva u našoj književnosti, onaj Krležin esej o povratku iz Rusije – a da li i što drugo dobroga, to ćete morati procijeniti sami.

Druga, ona manje poznata svinjska glava skakala je veselo krajem osamdesetih u loncu obitelji Čičak. I ta je obitelj, kao i sve prave hrvatske, bila brojna – trebalo je puno materijala, a bome i nešto umijeća da se sve nahrani, pa mi je kao jedan od najvećih bisera iz vremena kada se otvarala novija povijest demokracije u nas Hrvata – ostala priča iz neke Hudelistove knjige na tu temu, a ticala se toga kako je Zvonimir Čičak kuhao sarme. Dakle, i ovdje je fabula počinjala od sušene svinjske glave sa tavana; nije uopće bila tako i toliko tragična kao ona Titova: glavu se skuhalo, meso ogulilo i samljelo u flajšmašini, pa dodalo običnome mljevenome mesu - i od te smjese se s dodanom rižom potom pravilo punjenje za sarme; voda u kojoj se kuhala glava, naravno – poslužila bi kao temeljac za kuhanje sarmi, a kosti su veselo pojeli psi.

I tako su Čičak, a poslije i svi ostali koji su došli (i koji valjda nisu bili toliko zabavljeni kuhanjem svinja, pa su se mogli jače posvetiti politici), kuhajući i po stotinjak sarmi u jednome loncu, odredili svoj, a i politički put suvremene i suverene nove Hrvatske: kao put prepun meandara, dugih i strpljivih postupaka – koji se nekada baš i nisu poštovali – i kao put moguće izmjene materijala i ljudstva. Težak i trnovit smjer od guljenja mesa sa vrele svinjske glave (muke usporedive samo sa obrambenim ratom) pa do tihog i ugodnog krčkanja brojnih sarmi u bijeloj, zimskoj noći – kao što se naša domovina sada krčka sa ostalim europskim sarmicama u velikom, plehnatom, unificiranom loncu suvremene europske politike.

Poučen tim znakovitim i važnim pričama punim simbolike, pretprošlog sam prosinca zaželio i ja osjetiti čaroban okus svinjske glave. Hajde, naći danas sušenu svinjsku glavu prava je lutrija, nemamo više tavana i greda, ili se na njih ne umijemo penjati, ili ne ložimo više naše štednjake, a dimnjaci nam po kućama stoje kao žalosni podsjetnici na prohujala vremena po kojima u veljačama i ožujcima huče prve i posljednje bure, dok nam fasadni bojleri stružu po zahodima. I tako, preostaje nam ufati se u strani kapital, kao jednog od najznačajnijih čimbenika suvremene političke povijesti, a ufanje u nj rijetko ostaje bez rezultata, pa sam i ja tako daleko na sjeveru, jedne hladne prosinačke subote pronašao svoju svinjsku glavu. Bila je –kako iz priloženoga nedvojbeno proizlazi - sirova, tako izražajna i puna boli, da je jednostavno nisam mogao zaobići – pogotovo kada sam na užas svoje Drage uočio da se prodaje, pazite sad – čitava svinjska glava za deset kuna! Kakva devalvacija poštovanja i kakvo ruganje našoj prošlosti, pomislih –i odlučih ispravljati stvar svojim nemalim ulogom.

Odmah mi je jasno bilo da je jedina stvar kojoj se možda u svome projektu mogu nadati hladetina; nabavio sam stoga dobrih mrkava, celera i peršina, provjerio u kući zalihe kvasine i ne bez čuvstava pobratimstva svrnuo pogled na lovor što se zimi smjestio u garaži. Došla je stoga i ta ledena zimska noć u kojoj ću s glavom stići Bogu na istinu: rekoh sam sebi, ako ništa drugoga, moj Žac mi je nedavno sa sjetom (ima već nekoliko godina da mu je preminula majka) pričao o hladetini – pa zašto da čovjeka ne razveselim. I tako, mesar je odmjereno raščetvorio materijal, ja sam ga dobro oprao, rastrgao i razrezao na komade, nasolio, stavio u veliki lonac i dodao to povrće, papar, lovor – pa onda, još vruće – posložio u dubok protvan; podlivši stvar obilato juhom od kuhanja, paprom, lovorom, octom i solju. Moja garaža zahvalan je i skroman prostor – odavna već planira se pretvoriti je u nešto više, ali to više nikako da stigne, kako to već u političkim povijestima biva – i tako sam sljedećeg popodneva, taman nakon posla – uočio kako se u njoj stvorila sjajna i obećavajuća masa, vrijedna sudbonosnog poziva: dođi sutra navečer na hladetinu!

Moja Draga je Dalmatinka; kada se zagledaš u njene oči, moraju proći godine da shvatiš kako zapravo gledaš u more; u oči koje su odrasle i gledale more kao jednu od prvih stvari koje su vidjele. Njoj su valjda zato svinjske glave - s punim pravom - tek malo primamljivije od recimo šarana ili kupanja u rijeci; sin je poslovično nepovjerljiv prema tatinim poduhvatima, život ga je naučio dužnome oprezu i muci; kći je odavna već na svome putu: tko bi sa mnom kusao hladetinu da Žaca nema, veselo sam se pitao očekujući ga uz hladan gemišt te večeri!

I bilo je dobro. Bila je to, eto, moguće treća svinjska glava u političkoj povijesti Hrvatske: ona obična, sirova, nesušena; ona nakon koje se neće desiti – ništa. Nakon ove glave, u slast pojedene i odnesene da se podijeli dobrim ljudima željnim nekih davnih i zaboravljenih jela – nitko neće osnivati nikakve stranke niti udruge, niti planirati kopernikanske i revolucionarne obrate iu raspodjeli društvenih bogatstava; niti će se išta promijeniti u našim životima, osim što se moj Žac ovoga ljeta konačno dočepao zaslužene penzije. Buljuci musavih zagorskih srednjoškolaca naučili su pod njegovom sigurnom rukom mnogošto o književnim ljepotama; toliko je to znalo biti važno i veliko i lijepo da mu se još i danas, kada s njime idem cestom – s ljubavlju i poštovanjem javljaju po gradu, dok se ovom zadovoljno smije njegov nikad obrijani brk, a bome i brada. Brada koju je često mastio mnogom malom ali slatko delicijom, umišljam si ja, kakva je bila i ova moja; ova koja je možda značila da nakon svinjskih glava više u našoj povijesti neće padati i ljudske.

Ovog prosinca ponovno sam u Sparu ugledao svinjsku glavu, bila je nekako ljubičasta, tužna, napuštena – i nisam je više poželio obrađivati. Vođen Njenom sigurnom rukom (nećemo kupovati ništa što nam ne treba), prošli smo kraj te glave kao recimo pored preskupog voćnog jogurta punog dodana šećera i umjetnog okusa borovnice u onom blještavom frižideru: ne gledam ja tebe, nemoj niti ti mene, prijatelju; pa se obreli kraj neke police sa Kozelovim tamnim pivama (dakle, ne pitam ja Nju, nego Ona mene: hoće li vam dvije ove biti dobre za Božić?, a ja mislim, pa velim – hoće, Dušo, kako ne bi bile, popit ćeš i ti gutljaj prije nego odemo z krpe, može?).

Zbogom, svinjske glave – zborim ja s veseljem napuštajući sparove i lidlove prošlih nekih dana – sada kuham tople nemasne juhe pune povrća i uz njih pečem pite od kopriva i medvjeđeg luka; u svemu tom čušpajzu od dobre, stare svinjetine možda se sinu - u nekom sendviču - zalomi kakav pohani komadić; meni više ne treba.

Dobro je živjeti u vremenu koje baš nimalo ne pretendira postajati poviješću, mrmljam sebi u bradu dok činim ta svoja mala, ne baš mirisna zlodjela. Nešto si rekao, ljube? – znade me upitati Najdraža u oblaku tog gustog dima što se nad mojim papazjanijama digao, a ja joj odvraćam: ništa, ništa, prozračit ću ja to prije nego odemo na spavanje.

13.03.2023. u 07:02 • 13 Komentara • Print • # • ^

petak, 10.03.2023.

Vjerovanje

Ovako danas izgleda perivoj koji je nekada izgledao... onako.
Poput groblja.
Slušao sam neki dan na lokalnoj radio postaji pročelnika, zamjenika pročelnika, što li – lokalnog odjela za komunalije; stabla su stara oko stopedeset godina i predstavljaju opasnost za prolaznike; bilo je nužno ukloniti ih, a već u proljeće slijedi sadnja novih. Novih kestena – kakvi su bili i stari, kao prepoznatljiv znak grada, perivoja i dvorca.
Sljedeće jeseni, ili sljedeće godine, kako god, na redu je desna strana drvoreda.
Drva koja su dobivena sječom donirat će se za ogrijev socijalno ugroženim građanima.
Treća slika, ova sa utabanom trasom od šljunka uz potok, to je fotografija nove biciklističke staze koja će se asfaltirati; sada blatne kaljuže a vjerojatno - staze koja vodi ni u što – i koja će biti napravljena otimanjem i devastiranjem prirode; zato da bi u nju mogli prispjeti oni koji njome žele hodati, pa i – diviti joj se.
I da bi se tako otvorio asfaltirani put kojeg će, ne treba u to sumnjati, već kroz koji mjesec koristiti traktori, automobili, kvadovi, motoristi; svi oni kojima tamo nipošto nije mjesto.
Bit će to još jedan radosno i s ponosom odrađen projekt kojeg financija EU.
Mi smo civilizacija koja mora uništiti prirodu da bismo došli do nje i gledali je. Nije dovoljno da njome samo prolazimo, pa da iza nas ne ostane ništa drugo do li blatnog traga naše cipele u nekoj lokvi.
Dakle, sada bi takvoj vlasti – koja ruši i uništava nigdinu zato da bi se u nju došlo – trebalo vjerovati da će na mjestu ovog drvoreda za dvadesetak godina biti takav, sličan ili isti; da će naši unuci imati tu privilegiju šetati i odmarati za svojih vožnji biciklima u nekom takvom drvoredu.
Želim im vjerovati; mislim da nam drugo ništa niti ne proeostaje.

Rat je svemu otac, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima – pisao je stari Heraklit.
Ili onima koji samo misle da su slobodni, a u stvari su robovi; nadomećem ja, ne bez žalosti, pa niti drskosti, ili čak obijesti; kako vam drago.
Dokle god na svijetu ima ljudi koji trpe i pate, pomalo je licemjerno baviti se uništavanjem biljaka ili životinja (znam ja to dobro, ne morate me podsjećati na to koliko mnogo ljudi koji trpe i pate ima); no ovo je slika svijeta u kojemu više neće biti ljudi, a vjerojatno baš niti biljaka i životinja – ili ćemo uništiti sami sebe, kako bismo biljkama i životinjama na njihovu sreću – ni ne želeći to – omogućili da nastave iza nas.

10.03.2023. u 10:50 • 12 Komentara • Print • # • ^

utorak, 07.03.2023.

Snaga ispravnosti

U današnjem svijetu važno je ostavljati dojam zadovoljstva sobom - to je imperativ kojeg taj vrhunaravni sustav vrijednosti postavlja pred nas. Nezadovoljstvo sobom dopušteno je, ali u svoja četiri zida; još bolje rečeno - ako prema van iskazuješ neko nezadovoljstvo, onda ne smiješ biti nezadovoljan sobom, nego svijetom; prevladavajući stav je taj da su ljudima drugi krivi za sve, bez izuzetka.

Rekli bi pametni ljudi, to je tako pogrešno. Naravno da je pogrešno, ali samo utoliko koliko prihvaćamo teški teret zadovoljstva sobom. Ni o čemu nas nitko ništa nije pitao niti kada smo dolazili ovdje, a vjerojatno neće niti kada budemo odlazili; u međuvremenu igramo kartama koje su razdijeljene sa manje ili više našeg umijeća da ih pribavimo, dopuštenim ili nedopuštenim sredstvima; važno je da tu dopuštenost osjećamo kao svoj poriv a ne tuđ i stran - jer nema onoga tko istinski ne zna što je dobro a što zlo, samo što smo prema sebi tolerantni preko mjere - i puno još više.

Zbog toga, uopće nije previše važno jesmo li zadovoljni sobom – ta, tko bi sobom uopće iskreno zadovoljan i mogao biti, kada smo tako i toliko krhki, prolazni, nestalni, slučajni. Možda jest važno, ali zato što bi bilo ružno ako jesmo - da to zadovoljstvo ne dijelimo sa drugima, ne bi li i oni u tome barem malko napredovali.

Biti nezadovoljan sobom, zapravo je često prvi korak na putu promjene na bolje - i ne treba sama sebe oko toga lagati. Nezadovoljni ljudi u ovome svijetu većinom donose i nešto lijepo i vrijedno; zadovoljni ljudi u pravilu kriju svoje zadovoljstvo kao vrijednu valutu, uživaju u njemu i čuvaju ga ljubomorno i tašto.

Jer, uklopiti se u ovaj svijet kao običan kartonski puzzle, nerijetko nije ništa drugo do li glavni uzrok našeg nezadovoljstva. U njemu neuspjeh i neuklopljenost tako često zapravo znače - da smo u pravu.

Na tragu svega toga – ljudi duboko vjeruju u to kako su ispravni: No, pri tome iz vida u pravilu gubimo ono najvažnije: mi ljudi uistinu ne možemo razumjeti svijet, jer je ono što vidimo i znamo tek smiješno malen djelić svega; unatoč tome, čvrsto držimo kako odlično znamo način na koji svijet funkcionira. Dapače, spremni smo za svoja uvjerenja činiti i zlo - pa od istih takvih, samo malo drugačijih uvjerenja – odvraćati druge.

Ono što je krunsko i najstrašnije u toj vjeri u vlastitu ispravnost – to je činjenica da ljudi svoju ispravnost ne mjere u odnosu ni na što drugo – do li druge ljude; potencirajući pri tome jedino kompetitivnost kao vrhunaravni kriterij ispravnosti. Pri tome, potpuno iz vida gubimo činjenicu da ako i postoji ikakav odnos među nama – onda mi tu nipošto nismo jedni protiv drugih, nego prije – trebali bismo tu biti jedni radi drugih.

Naime, znate to već, zar ne - ako ljubite svoje prijatelje, kakvu ćete primiti plaću?

Ljudi tako uistinu više vole snagu ispravnosti, nego ispravnost snage.

- - - - -

Gledam svijet oko sebe – suvremeni svijet, koji je sve manje u stvarnosti, a sve više u virtuali; svijet dobrih, idealnih, lijepih ljudi koji odrešito znadu što i kako treba; gledam ga i sjećam se kako je o svemu pisao onaj kojeg bismo – da je plemenitosti i tankoćutnosti u nas, kako nije – jednoga dana morali i mogli prigrliti kao – realno - vrhunskog pjesnika s kojim se nismo slagali; bolje rečeno – koji se s malo kime slagao, ali to je iz dana u dan sve manje i manje i manje važno (jer nije važno da li se slažemo, važno je da li se pokušavamo razumjeti).

Najstrašnije od svega jest to što se zapravo ostvarilo sve što su govorili i jedni i drugi, jer stvarnost je uvijek strašnija od bilo kakve fikcije; sva zla koja je on predviđao doista su se i zbila - i još tisuću puta gore; zato danas više ne umijemo razaznati tko je u čitavoj priči bio strašniji: on, koji je upozoravao i vikao, ili oni – koji su postajali likovi iz njegovih riječi i rečenica.

Za njega – vjerojatno dok sam živ, a i puno poslije – ako svega toga još uopće bude - nitko nikada niti među nama, a niti on sam – neće niti za milimetar priznati da je itko u toj priči bio barem malo u krivu. I dalje, do kraja vremena – svi će na svojoj strani u njoj ostati lijepi, pametni i vrijedni; sve ostalo pomelo se odavna već pod tepih.

Možda u svemu tome svoj djelić ljepote pronađu tek neka nova, druga, nepoznata djeca – koja ni o čemu neće imati pojma, pa će među našim smećem, gomilama ambalaže i natruhama neke prastare sadašnjosti iskapati u znatiželjnoj potrazi za prošlošću (nadajući se kako će pronaći nešto lijepo i vrijedno, kako smo i mi često zapravo iskapali tek tuđe naplavine i otpad).

Jer, sve ono što u ljudskoj povijesti ne valja – to je slika sile; sve ono što valja – to je mjesto na kojemu je sila morala ustuknuti da bi čovjek izgradio nešto što ona uopće ne umije, ne poima i ne zna.

Gdje prestaje sila, počinje čovječnost.

Čitam dakle - kako je o svemu ovome i još mnogo čemu sličnome ili istome - na svoj način - davno još pisao Goran Babić.

RAD NA ČOVJEKU
Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,
a sjećam se, prije stotinjak godina,
mnogo je bilo sakatih, kljastih,
hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…
Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.
Bar ne u mehani ili na drumu
kojim su lutali hajduci, pustahije.
Narod se, jednostavno, proljepšao.
Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,
sklonili smo negdje čak i sumanute,
gotovo da nijedan razuman ne muca
u iole pristojnom društvu
ili na javnom mjestu.
Gdje nestadoše tolike nakaze,
mnogobrojna čudovišta?
Gdje su oni s jednim okom,
bez nogu gdje su invalidi?
Na sreću, pamet je ostala ista
te se misao oslanja na silu
baš kao u prvo vrijeme.
I to me tješi, čini me spokojnim.
Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,
koji se iza granice, limesa,
iskreno divio Rimu.
Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,
bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.
Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.
I tad sam se prvi put upitao –
kako bismo izdržali dobrotu,
mi koji smo od pamtivijeka
na zlo naviknuti?
Ovako znam – sve će,
ma koliko postalo prekrasno,
jednako biti poharano, razoreno,
popaljeno, opljačkano, uništeno.
Kad dođe čas koji će svakako doći.
Kad se oglasi rog u mračnoj šumi
i iz šipražja izmile prikaze s močugama.
Podlaci na čelu s herojem.

07.03.2023. u 17:59 • 9 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 05.03.2023.

Fotografije

Površan i neredovit kakav već jesam, pa i u bloganju, tek sam jučer zamijetio predivnu fotografiju zalaska sunca koju je na zimski solsticij 2021. snimio i za mene je – kako je napisao - na svoj blog prije nekih sedmicu dana - postavio Jelen. I tako, promatranje te fotografije odvelo me u dulje razmišljanje i kopanje po sjećanju; odustao sam od pisanja komentara na njegovu blogu, jer već iza toga čovjek je napisao nekoliko novih postova; zatim sam pretražio arhivu fotografija na svome mobitelu – i s neskrivenom radošću ustanovio kako sam istog toga dana - kada je naš Jelen negdje na južnim obrncima Ivanščice uperio svoj objektiv prema nebu po kojemu se razlilo toliko ljepote – sa Najdražom toga utorka, pretposljednjeg one godine, sasvim neplanirano, što poslom a nakon toga – radi čistog gubitka vremena, da nam stražnjice vide puta – lutao Slovenijom.

Jer, tako barem enciklopedije i mudrije glave od moje kažu – zimski suncostaj dvijeidvadesetiprve bio je u utorak, dvadesetiprvog dana prosinca, i nastupio nekoliko sekundi prije početka sedamnaestog sata toga dana – možda baš u čas u kojemu ću ja u Sevnici snimati fotografiju sa tvrđave, okrenut bokom, čak više i leđima samome suncu – da od njegove svjetlosti uhvatim još nešto snubljena bljeska; pa ću na toj fotografiji uhvatiti i blizak, svijetao kadar ornamenata – i dalek, taman kadar usnule Save što teče na istok, prema posljednjim minutama svjetla.

No, prije toga,napisat ću i kako postavljam ovdje - tri sasvim nevezane fotografije koje su se nekako u mobitelu grupirale sa fotografijma baš od toga dana – i vjerujem da to nije nipošto slučajno, vidjet ćete. Jedna, davna, psoljednja u nizu (tako je editor grupirao, a ja mu ne mogu proturječiti) stara već preko deset godina, prikazuje siluete članova moje obitelji u kasno zimsko poslijepodne na Sljemenu, zagledane u more oblaka što se kupa nad sunčevom svjetlošću koje obasjava nebo nad Zagorjem. Dvije od tih fotografija, prepoznat ćete ih - snimljene su jučer; prva (a treća u nizu) prikazuje jezero oko kojeg sam šetao – i na kojemu veselo i zaposleno pliva zaposlena pačja obitelj, a tik do njega nalazi se šumarak sa grmljem u kojemu sam konačno ulovio prve tragove ovogodišnjeg medveđeg luka (to je prva fotografija uopće). Već sam se, naime, pobojao da će proći i ovogodišnja proljetna ravnodnevnica – a da se luku nešto desilo, nešto strašno i nepojmljivo, kao pčelama ili Hoti indijancima; posljednji dani veljače odavna već su iza nas a medvjeđeg luka u Novim Dvorima još nije bilo – i onda sam shvatio da me proteklih dana mučila neka prehlada, da sam manje izlazio van, i da je u međuvremeno – sve sjelo na svoje mjesto.
A sada, dame i gospodo, zimski solsticij dvijeidvadesetprve viđen mojim očima i mobitelom; dan na kojeg me podsjetio Jelen.

Put nas je prije svega u rano poslijepodne toga dana nanio u Trbovlje; to je put koji prolazi savskom dolinom a ne započinje dolinom rijeke Krke (pa tu nema autoputa, već - uske i zavojite ceste). Nakon Zidanog Mosta, dapače, put se sužava toliko da na nekim mjestimanema mprostora niti za dvije trake, pa se prometuje naizmjenično – pomoću semafora. U usnulom i suncem okupanom Trbovlju, nakon što smo obavili što smo imali, naumili smo otići posjetiti njihov lokalni muzej – ali toga dana, baš toga dana on neće raditi; u njemu će se održavati nekakav simpozij, skup muzealaca u Sloveniji, ili što već – i tako ćemo nas dvoje dobiti predivan povod da Trbovolje posjetimo još jednom, negdje već na koncu proljeća; tada ćemo konačno pregledati i muzej, i popeti se do Kuma, i potražiti tragove velikog Laibacha u tom lijepom mjestu.

No, ovoga dana u kojemu se zbiva priča koju sada pričam, dana u kojemu je u 2021. godini danja svjetlost bila najkraća – mi smo zastali na izlasku iz Trbovlja, diveći se dimnjaku sada zaboravljene termoelektrane nad Savom, koji još uvijek voli kada se na njega hvataju prve zimske magle, ili služi nadobudnim alpinistima za rušenje rekorda u opasnome vrtoglavom penjanju (to je druga fotografija - na kojoj su vode uzburkane i bjelkaste od pjene). Nakon toga, uputili smo se baš nekako u sam sumrak prema Zidanome Mostu, gdje ću iznad hrpta koji se s druge strane prenje prema Kumu uspjeti uhvatiti još nešto snažna sunca nad starim mostom, izgrađenim na mjestu nekadašnjeg rimskoga – dovoljno da mi zamuti desnu stranu fotografije svojom toplinom; a potom smo dan završili na tvrđavi u Sevnici, gdje su se posljednji traci svjetla nad nedalekom Savom odbijali od zidina prekrasne tvrđave (dovoljno da se uoče krasni ornamenti na ogradi terase).

Najdraža se konačno, baš dok sam ja okidao tu fotografiju u sumrak (i – kako će se pokazati – vjerojatno u sam čas nastupa solsticija) sjetila da u Sevnici postoji trgovina Lisce, čak je tamo za sitan novac kupila neki lijep veš (ženi nikada nije teško svome muškarcu predložiti da je odveze do trgovine s vešem, a muškarcu nikada nije teško odvesti svoju ženu do toga dućana, zar ne?) – dok sam ja radosno šetkao starim gradskim središtem (što mi je poslije čak bilo i spomenuto: a ja sam sama morala kupovati u Lisci i pogađati što treba), pa smo se zadovoljno već duboko po mraku dovezli do kuće – jer dovoljan je u tom času bio moj usputni pogled da Joj kaže; nikada nisam sumnjao u tvoj odabir, ionako sve što pokriva prije ili kasnije pokaže se kao – običan višak.
Bilo je to još doba u kojemu se stajalo i pokazivalo osobne isprave po granicama; doba čini mi se posljednjeg uzleta koronine krivulje u kojemu su se na radiju okretale teške i tmurne vijesti, pa su se kao spas i utjeha od toga - u cd umetali coheni, caveovi i druga tiha i staložena braća, da nas svojom sigurnom rukom odvedu kućama kao nestašnu djecu s prvim mrakom i hladnoćama.

Jako me obradovalo podsjetiti se na taj dan; od srca hvala!

05.03.2023. u 11:32 • 9 Komentara • Print • # • ^

petak, 03.03.2023.

Palež

Nedavno je na jednom blogu u više navrata tema bila paljenje knjiga – eto, zato smatram da su blogovi dobri; bez tuđih ideja mnogo toga sam - nipošto ne bih uspio smisliti, a valjda nije baš sve što uspijem smisliti – za smeće. I tako sam, pitajući se i istražujući o uništenju knjižničarskog fonda početkom devedesetih u Hrvatskoj našao na netu jednu jako zanimljivu stvar - diplomski rad Filipa Kanture iz 2022. „Kako je propast SFRJ utjecala na fond hrvatskih knjižnica“ sa izvanrednim popisom bibliografije na koncu rada.

Osobito mi je zanimljiv bio sljedeći dio.

„U bivšoj Jugoslaviji tiskano je jako puno nepotrebnih knjiga (knjige čelnika u državi, knjige ideologa i djela „klasika“ koji su tu ideologiju formulirali) čije izdavanje je bilo omogućeno izdašnom financijskom potporom koja je u vrijeme vladavine komunista bila predviđena zakonima o izdavačkoj djelatnosti i financijskim planovima različitih ustanova – državnih, partijskih i sl. Dakle, knjige su se otkupljivale državnim novcem i slale besplatno pučkim i drugim javnim knjižnicama, bez obzira na to jesu li su oni željeli imati te knjige u svojim fondovima. Zbog toga su hrvatske knjižnice bile pune raznih djela istaknutih dužnosnika iz vremena komunističkog sistema, koje su često služile kao dokaz odanosti sistemu i svojevrsni „ideološki namještaj“. Tu tezu donekle potvrđuje i istraživanje Borisa Skitarelića o čitanosti knjiga komunističkog usmjerenja poznatih domaćih autora kao što su Vladimir Bakarić i Dušan Dragosavac u zagrebačkim knjižnicama 1980-ih. Prema njemu, te su knjige u zadnjem desetljeću prije velikih otpisa 1990-ih bile vrlo slabo čitane. Teško je pak tako velike količine knjižne građe staviti pod neki zajednički nazivnik kad se ocjenjuje njihova
kvaliteta i značaj. U promjeni fonda hrvatskih knjižnica 1990-ih u kontejnerima i starom papiru završila je i velika količina knjižne građe koja je još uvijek imala mjesta u društvu ma kakve ono promjene doživjelo.“

Na stranu Dragosavac, Tito i Kardelj, osobno mislim kako je jedna od najsramotnijih epizoda hrvatske povijesti uništenje nekoliko desetaka tisuća kompleta Lexove Jugoslavenske enciklopedije koja je već bila spremna za tisak (čitao sam nedavno o tome u Viskovićevim memoarima; sam veli da je tada imao ženu – i djecu - sa adresom između Beograda i Budimpešte i da se nije usuđivao talasati više nego je procijenio da može, a posebno je dramatičan opis jednog njegova i Mandićeva puta kroz Mađarsku za Beograd devedesetih kada je potonji shvatio da bez vize na Horgošu neće moći dalje). Pri tome su – vratimo se opet na ovaj rad - značajne i izjave više knjižničarki iz Knjižnica grada Zagreba koje potvrđuju kako su otpisi knjiga srpskih pisaca brojni jer vlada raspoloženje u kojem pojedinci preuzimaju ulogu nacionalno svjesnih cenzora, pa su prisiljeni radi takvih korisnika knjige sklanjati na manje vidljiva mjesta te su knjižnice požurile s otpisom knjiga tako da je otpis daleko veći nego prijeratnih godina.

U tekstu koji navodim – da i to ne zaboravim reći - kronološki se prikazuju uputstva koja je vlast u tom pravcu davala knjižnicama; mislim da bi to bio sasvim lijep početak jednog istraživanja – možda čak i neke novele, romana, koji bi se ovakvim čime pozabavio. Postoje tako razne epizode spaljivanja knjiga, spaljivali su knjige kršćana, i kršćani su spaljivali knjige, zapravo kroz povijest nema značajnije vlasti od početka povijesti do današnjih dana koja to u nekoj svojoj fazi nije činila.

Vjerojatno najstrašnije od svega bilo je to što je u ovoj, hrvatskoj epizodi, zapravo sve manje ili više bilo prepušteno na diskrecionu ocjenu ravnateljima – što ne samo da je dovelo do kaosa, nego i do toga da se time pružila grozna mogućnost dokazivanja tko je ispravniji i bolji u vremenu koje je nastupilo. I sam sam prije nego sam u listopadu 1991. mobiliziran bio žalosnim svjedokom - prilikom jednog moga odlaska u knjižnicu u Vodovodnoj ulici u Zagrebu između uzbuna, naslućujući gdje ću provoditi dane preda mnom – hrpa knjiga pred odvoz, pa sam iz njih („samo dajte, mladi gospon“) uspio spasiti nekoliko naslova na ćirilici odnosno ekavici - i to eminentnih pisaca kao što su bili Pekić, Kiš ili Kovač.

Zamislite sliku, dvadesetitrogodišnjak od skoro metaridevedset i devedeset kila u prastaroj traper jakni (za koju je baka govorila da bi, kada bih je negdje vani objesio na ogradu, ljudi mislili da su je radnici ostavili); kopam po tim hrpama i slažem te knjige pažljivo, možda se posljednji put prema njima netko odnosi kao prema knjigama a ne bezvrijednoj gomili papira; nosim dugu kosu i – što je još strašnije – bradu, zbog koje će me poslije i rođena djeca podbadati, kada vide slike možda dva tjedna mlađe od toga događaja sa knjigama („tata, a u kojoj si ti vojsci bio u ratu?“) - i takav od propasti spašavam neke sumnjive knjige, koje ću poslije, uniformiran i opremljen kako svaka švejskovska logika nalaže - nosati okolo pod miškom, ili u velikim džepovima maskirnih uniformi na nogavicama; onakve, na ćirilici i ekavici, po požarstvima, stražama i bespućima toga našega rata (iako moj rat ne može biti niti jedan, mogu tek ja biti njegov), da njima nerviram ozbiljne zapovjednike, narednike i – da prostite - ostrašćene pričuvne dojebnike u lovu na tek započetu vojnu karijeru: vidi ovoga luđaka!

Da ne pričam pri tome, idući sada već daleko u prošlost, negdje u recimo – sedamdesete - kako sam sa se izdanjima Lexa kao klinac uspavljivao, trpeći do duboko u noć u vremenima prije interneta da mi teške knjižurine pritišću prsa u snu. I onda takve stvari u potaji pričao prijateljima; znaš, i ja sam tako, samo nemam onaj šesti tom; taj ti lomi rebra.

Zašto o svemu ovome imam potrebu pisati? Pridružio sam se onima koji su ratovali protiv ovih koji nisu palili samo knjige, nego i čitave knjižnice, gradove, ljude – eto, mislim da sam utoliko učinio barem sićušan dio, barem nešto od onoga što sam mogao; ne bih onda više dalje pisao o tima na drugoj strani - drugima; prepuštam ih njihovima i njihovoj savjesti – a ja ću dalje o svojima, o onima koji su bili na mojoj strani; tako su me učili: počisti pred svojim vratima; tu si nešto ipak možda mogao učiniti. Spasio sam tri knjige, zapravo – možda uopće nisam učinio baš ništa.

Ali zato mogu učiniti sada, pa reći: djeco, nemojte nikada paliti knjige, ma kako vam se bezvrijedne, pa čak i zle činile; u knjigama je puno manje zla nego u ljudima.

Naravno, kadgod se u vezu dovede knjige i ljude – ne možemo ne sjetiti se legendarne izreke Thomasa Manna: tko pali knjige, palit će i ljude, jasan je i nedvosmislen citat iz prošlosti od kojega ništa nismo naučili – radi sebe. Siguran sam, prije svega, da se te dragosavce, bakariće i blaževiće koje već osamdesetih nitko nije čitao - moglo rasprodati budzašto, poklanjati, istovariti barem u prostore napuštenih prostora bivše vojske koje su ionako tih godina po gradovima služile malo čemu korisnome - pa umjesto troškova možda čak nešto i zaraditi, i što je najvažnije – samima sebi ne priskrbiti stigmu palitelja knjiga.

Uostalom, nije niti književnost daleko od strojarstva, pa sigurno u svim vremenima i na svim mjestima ima svoje jasne kriterije, kao što i strojarstvo uvijek ima dokaz o tome da je fi šest jednako fi šest. Jer, postavlja se pitanje: a zašto su paljene druge, vrijedne knjige koje sam svojim očima vidio na toj hrpi, o tome zapravo ne želim niti pričati. Sva sreća, u mjestu u kojemu sada živim očito da je u to doba bilo puno više razuma nego strasti, pa sam prošlih godina iz depoa bez problema mogao nabaviti i čitati i navedene autore i recimo Đilasov „Revolucionarni rat“ ili ne znam – Pekićevu „Atlantidu“ (preporučam obje, kad smo već kod njih).

Pri tome, uz pronađenu sjekiricu koja mi je puno puta poslije poslužila u mojim planinarskim pothvatima – u kojima sam se sretan, čitav i ispunjen sjećao tih strašnih ratnih dana što su nam odnijeli mladost kao plamen suh papir - kao jedini svoj ratni plijen, vrijedan i predivan, smatram knjigu o receptima bivše armije pronađenu u nekom zakutku tog napuštenoga svijeta, ne samo kao svjedočanstvo vremena – nego i kao spomenik mojoj malo značajnoj, povremenoj i tihoj životnoj borbi sa naređenjima, pravilima i uputstvima.

Bože, jesmo li doista prihvatili rat da bismo sačuvali sebe same – a to znači, da bismo činili bolje stvari od onih koji su nas napali – ili smo to učinili tek tako, jer nismo znali što bismo drugo, čekajući iz potaje: doći će i naših pet minuta, pjevat ćemo tada cijelu noć!

03.03.2023. u 09:59 • 11 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 01.03.2023.

Poštar Kolbaba

genial.ly

Kada radiš neki posao - možeš biti ili odvratna zvijer, ili nezainteresirani sanjar, ili poštar Kolbaba.

Odvratne zvijeri ljudi su koji posao rade zato da bi im drugi radi onoga što se na prvu čini – nešto dali, prepustili, isplatili; u stvari – radi se samo o njihovoj osobnoj koristi; ništa drugo se ne priznaje. Njihov posao ne uključuje samo prevaru, ili golu silu kojom grabe i teku i u noktih sve drže; od njihove moći milijuni i milijarde stenju i plaču i hrže, kako veli pjesnik – i pristaju na to. Od moći, ili potrebe za tuđom nevoljom, nema tu veće razlike: tuđa ih nesreća jedina još čini živima i stvarnima.

Među nezainteresirane sanjare danas pripada većina ljudi: to su oni koje je narasli standard doveo na višu razinu od načina života njihovih djedova i baka – čak i majki i očeva; više nisu toliko bolesni, nemoćni, zaboravljeni, otuđeni – ili jesu, ali ih to puno manje boli nego li je boljelo njihove, prije njih. Standard je, rodijače, to već znate, a pjeva jedan drugi pjesnik – čak prorok – pokvario ljude: jedu, da prostite - govna i sanjare. Zapravo – prorok je bio doslovno precizan. Od toga sanjarenja posao će većinom ostati neobavljen ili loše obavljen, ali ono što ćeš u odnosu na odvratne zvijeri sasvim sigurno ovdje poznati (pa makar vam se taj izraz činio onako, biblijski: tada Adam pozna Evu) - to je da takvi ljudi nisu to učinili ili propustili učiniti zato što bi ih veselila tvoja ili uopće bilo čija tuđa nevolja; od svoga sna, blještavila koje ih je preuzelo i nepomirenosti sa svijetom u kojemu jesu i bivaju – oni su jednostavno nešto zaboravili, smetnuli s uma, ostavili u predvorju da čeka bolje dane. Nezainteresirani sanjari pogonsko su gorivo današnjeg svijeta: potrošači spremni podići kredit da bi pod svaku cijenu ugasli neizdrživu vatru njihovih želja što ih peče i prži kroz živote; usamljeni i smrznuti vrapci pod strehama tuđih ljepota, vrijednosti i uzora; često isprazni, ali općenito ne baš previše loši suputnici na našem zajedničkom putu ni u što.

Posljednji od nabrojanih – oni kojih je na žalost i najmanje – poštari su Kolbabe. Znate već te likove; rade svoje poslove predano i sa velikim žarom bez neke veće koristi za sebe, a od njihova tihog i požrtvovnog djelovanja svijet se svakoga jutra budi kao barem malo bolje mjesto nego li si ga sinoć, kada si usnivao - ostavio. Nemaju mira dok ne dostave i posljednju pošiljku, pa godinama istražuju i njuškaju oko sebe kao nezadovoljni odani psi; svaka polagana vožnja sumnjiva im je i znakovita - kako bi za volanom otkrili nekog tužna čovjeka; čovjeka koji je na svoje ljubavno pismo zaboravio napisati adresu pošiljatelja, pa sada gospođica Marženka nema kome i kuda uzvratiti vlastitu najrođeniju ljubav. Toliko su tužni i čemerni od svoga naizgled nerješiva propusta ili nesavršenosti - da čak i gospodu kojoj služe u svojoj ponositoj i nedodirljivoj tuzi kao šoferi - voze polako, sumnjivo i čisto; izazivajući dobre poštare, anđele ovoga svijeta da im pomažu i riješe ih njihove muke.

- - - - - - -

Gledam poštara u svome dijelu grada kako za sobom vuče ogromna kolica na nekoliko katova - puna reklama, računa, opomena i svakojake druge konzumerističke boranije; odavna već poštari ne udovoljavaju kriterijima u staroj muškoj pošalici o tome kako je barem jedno dijete poštarevo - ono koje s ocem i njegovom naravi ili izgledom nema previše veze.

Danas poštari više nisu mladi, zgodni i okretni, već stari, pognuti i isluženi mužici pod teretom bolesti i starosti; mladi su odmaglili iz toga ropstva u svoje snove (njih valja potražiti u drugom odlomku, onome o sanjarenju). Današnji poštari u poštama u kojima se prodaje manje ili više sve osim mesa ili mlijeka i koje više ne služe ničemu do li dostavljanju računa, reklama ili prijetnji – čekaju smrt kao što je čeka i sama pošta. Kroz trideset ili pedeset godina, jeste li to ikada pomislili - pošti više biti neće; niti poštara.

Kada otpuste posljednjeg poštara, a rode su odavna već otjerali, umrla je i posljednja Malena i posljednji je Klepetan odletio - tko će nam donositi djecu ili isporučivati neisporučiva pisma, kako je u bajkama i red?

- - - - - -

Prvo su došli po poštare; nakon toga doći će i po telefone (jer će, vrlo brzo, ne moramo u to sumnjati, stići uređaji koji će naše misli pretvoriti u tekst) - tako da više nećemo trebati govoriti, ili bolje rečeno: slušati što nam imaju za reći, odnosno - ponuditi.

Nestale su posljednje niti koje su ovaj svijet čvrsto vezivale sa stvarnošću i dopuštale da u njemu jedni drugima imamo što za reći i čuti ili čak napisati izvan istoga vremena u kojemu jesmo: kada one popucaju, umjesto da se i dalje vrtimo oko svojih sunaca, ekliptika ili osi, otplovit ćemo u beskraj beznadno i tiho, kao kugla zemaljska iz davnih dnevnika u pola osam, što je otplovila u nepovrat predstavljajući jedan davni svijet razgovora, slušanja i radosti.

Ostat će samo ledena golet bez lica, glasa i vrijednosti; mjesto u kojemu smo sakriveni iza vlastita ekrana, slobodni od svih i svega - od obzira, topline, sućuti - pa na njemu možemo sasvim slobodno pokazivati svoje pravo lice i govoriti ono što bismo inače samo mislili. Ili - uživati ono što će nam drugi imati za ponuditi da trošimo, skupo i beznadno: pustoš golih stvari bez ičijega glasa, pogleda i dodira.

Ostat će Internet.

01.03.2023. u 08:34 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>