Marketing
Kupa
Kada negdje iza Velike Gorice siđete sa autoputa za Sisak, cesta će vas preko Male i Velike Bune dovesti do mjesta Krušak u kojemu počinje poučna staza Šumarica. Nije to izlet od ovih dana, bilo je to u doba lockdowna koji ipak nije bio toliki da se ne bi smjelo prelaziti granice županija, pa smo iskoristili lijep dan u ovo doba godine i otisnuli se na kakav-takav put. Nije put baš ni mali, ima u njemu preko pedesetak kilometara u jednom smjeru; no ja ipak više mislim na jedan drugi put, vidjet ćete već koji; polako.
Staza Šumarica vodi uz neke manje uspone prilično ravnim terenom, tako da se nakon nekog vremena nađete u gotovo potpunoj divljini – u kojoj se uopće ne čuju nikakvi zvuci civilizacije. Osobno mi je u Turopolju od takvih mjesta nekako najdraže otići uz Odru; zapadna obala te rijeke doista je pravi primjer netaknute prirode u priličnoj blizini velegrada. Odru smo posjetili i slikali negdje ujesen osamnaeste, toga se sjećam: pisao sam o tome, kao o zlatnoj dolini - u studenom te godine i postavljao tu slike koje ću poslije gledati i čuditi se tom predivnom mjestu. No, ovaj puta bilo je dovoljno prošetati nekoliko sati ovim samotnim mjestom – od Krušaka do Kozjače, ili barem nedaleko; mjestom prepunim sjećanja na neka sada već davno prohujala vremena i istodobnim osjećanjem nesputane snage u prirodi što buja, rađa se i kreće ponovno u još jedan krug postojanja. Čitava ova trasa vodi sada sve do naselja Kozjača, radi se o brdima što se pružaju sjeverno do Kupe, pa nakon nekoliko sati hoda i boravka u toj okrepljujućoj i stamenoj tišini – obližnja rijeka nekako kao da te vuče k sebi, da je vidiš, osjetiš, čuješ.
Kupa mi je sve do prošloga rata zapravo bila sasvim nepoznata. Znao sam kao dijete da tamo negdje u Karlovcu postoji rijeka koju valja prijeći da bi se približilo moru; sjećao sam se kako stara cesta za Rijeku vodi sve do njene doline prije nego će se okrenuti prema jugu (djed je često, kada sam bio mali pa smo se autom vozili tom cestom, znao pričati o tome kako je na tom mjestu Kupa odvajkada bila granica dviju zemalja – Hrvatske i Slovenije). No, sve se to promijenilo one predivne i strašne jeseni kada je počeo rat i kada je Kupa postala razdjelnica svjetova: nekih drugih svjetova.
Zato je sada nekako važno, kao da se radi o nekom zavjetu – što li – povremeno doći ovdje, pa se zagledati u mirnu i blješteću površinu vode što pod ovim sjajnim i – ponekad se čini – beskrajnim suncem odlazi prema istoku, prema gradovima, velikim rijekama i morima; potražiti u vodi sjećanja na tvoje ondašnje vršnjake, praktički još dječake što su ovdje negdje, na ovim obalama, izginuli onog strašnog prosinca u jednom jedinom danu – a još ste samo koji mjesec prije toga zajedno, niti ne znajući jedni za druge, odlazili na ista mjesta; slušali istu glazbu i sanjali iste stvari. Spuštate se sada, dok tebe preplavljuju sjećanja - sve do Pokupskoga, pa tamo, šećući uz rijeku – da se Najdraža, dok puši i uživa na suncu, ne zabrine – potiho odlaziš do malo udaljenog korita Kupe, stavljajući ruku u mirnu ledenu vodu, šapćući im: još niste sasvim zaboravljeni; još vas ima.
Kupa, kakva strašna riječ; Kupa tada bješe granica koju je valjalo čuvati, jer iza naših leđa bio je čitav jedan svemir radosti, punine i voljenja. Upravo u tome i bila je snaga koju si osjećao kao nešto pravedno i važno: ne dopustiti toj tmini i sili, makar i golim rukama – da otme ono što je najvrednije. U ta ledena i maglovita svitanja ispraćale bi te u taj svijet podzemlja i strave zaplakane dvije od tri najvažnije žene tvoga života: djevojka i majka; jedna (kao uostalom i ti sam) potpuno nesvjesna svega – jer bili ste prava djeca pijana od ljubavi; druga – poluslijepa i bolesna, pa nije ništa drugo niti znala, i ničega se drugog nije niti bojala, čak ni svoje vlastite smrti i patnje – nego samo te teške i mračne nevolje za koju je više srcem nego očima naslućivala kako se nadvila nad tebe.
Ništa mi zapravo o svemu tome tada nismo znali – tako je bilo najlakše i najljepše; otrgnuti zorom iz posljednjih i najvrelijih zagrljaja naših šutnjom isprepadanih djevojaka mi smo odlazili u tu tminu i mrak – o, Bože – zapravo htijući to, ili se tome barem ne protiveći, pa sada, kada o tome poskrivećki razmišljaš i sjetiš se svega, gotovo da ne možeš povjerovati kako se radilo i o tebi, ili – o sebi; kao da je tada, prije četvrt i više stoljeća te neke tuđe, strane i tmurne uniforme, puške i mjesta - navlačio, drhtavim rukama držao i pohodio neki sasvim drugi čovjek; netko meni potpuno nepoznat i stran.
Da li sam doista bio spreman i sposoban ubiti, pitam se baš svakoga dana od onda, pa sada – niti samome sebi, a kamo li kome drugome – ne umijem dati drugog odgovora, osim zahvale što to nisam nikada morao učiniti.
Jer, da sam nakon svega morao živjeti svoj život u kojemu bih se svakoga jutra budio sa slikom čovjeka kojemu sam oduzeo njegov – bio bih to neki sasvim drugi i nepoznati, strani ja; trnci me od toga prolaze dok me proljetno sunce peče pa se usred ožujka skidam u majicu kratkih rukava: koža i lice mi gore, a iznutra kao da sam se smrzao.
Glas iz te ledene daljine, opominjući i tješeći me, govori mi glasno da se vratim; da budem veseo, tih i malen kao mrav - i tako jedino uistinu dostojan svega što me snašlo i nagradilo me kroz vrijeme - nakon što sam se vratio iz te noći neizvjesnosti i sumnje. Taj glas postaje sve jači, odjednom vriskajući u moje uho da ne mislim više o tome, do vraga i razmišljanje. Ne misli više o tome – nego se okreni i brzo pođi nazad; nazad od tog grmlja, vlage i blata; iziđi iz sjene i konačno uhvati dobru, suhu, tvrdu stazu na suncu.
- Gdje si ti, već nekako zabrinutim glasom pita me Ona.
Ista je to ona koja je tada plakala i grlila me kao što me danas grli i smije se, jer postala je negdje putem Ona – i samo je jedna Ona; a ja Joj sasvim tiho i mirno, kao da se baš ništa desilo nije, odvraćam da sam tu - i da sam samo malo prošetao.
Tu sam, Tebi sam tu - to sada mislim i pričam u sebi, slušajući još jedva čujan odjek onoga glasa s rijeke; pa kao što sam onda znao gdje sam i kamo ću poći, tako to sada znadem samo radi Tebe: da još uvijek ima mjesta za mene, tu, ovdje, sada - i da nije vrijeme otploviti onom ledenom i samotnom rijekom, kao što su oni morali.
Ne zamaram se više pitanjem zbog čega oni jesu, a ja nisam; da li ste me vi sačuvale, ili njih druge neke – nisu uspjele sačuvati, ili to nisu htjele, ili ih nije imao tko čuvati.
Jer, ako me itko držao, spašavao, čuvao na svakome metru ovog moga puta – to ste onda bile vi, žene mog života; vama dvjema pridružila se kasnije i treća, moja kćer, pa ste na mene trošile i poklanjale mi svoje vrijeme, život, zdravlje da vam budem siguran i da sa mnom budete sigurne (dobro, bilo je tu, a ima i sada još dobrih muževa, još kako, ali to su neke druge priče). Žene su me, znam to dobro pod ovih niskim i snažnim suncem - čuvale da ne ishlapim ili otplovim nekim rijekama ni u što, nego da me još uvijek ima – tiho govorim u sebi, dok putem od obale kroz travu hodamo; a ja sam iza, uvijek posljednji - polagani ja, na putu iza najljepših leđa i vjeđa.
Zaboravljam na one dječake kojih više nema; otplovili su i nestali - i lagano dotičem svijet svojim dlanom; polažem ruke kao da ispitujem je li sve to još uvijek stvarno, ili sam samo nešto umislio.
Nisam. Sve je čvrsto, sigurno i meko kao u najljepšem snu. Polako, kao prvi put, utiskujem pored vozila, dok otvaramo vrata - usnama poljubac u čelo i šapćem pitanje, hoćemo li sada preko Jamnice pa nazad, a Ona bezbrižno veli kako pojma nema što bi drugo - i još mi svojim osmijehom pokazuje koliko mi vjeruje; uvijek potvrdno i strpljivo odgovara na moja retorička i često sasvim suvišna pitanja, pa se svaki put iznova pitam, jesam li to sve zavrijedio, ili sam samo uspio proći između kapi.
Kako je to samo strašno i predivno - da se čovjek od ozbiljnosti smrzne kada ga taj plamen ogrije i oprlji, a o svemu ja sam nikada ne bih imao ni najblažeg pojma: vjeruje mi tako i toliko da odavna već baš sve što ima prepušta u moje ruke – pa sada ponovno pojma nema gdje sam Je zapravo opet doveo; ne zna ni gdje je, ni kako se odavde izvući, ni kuda – a ja sam u tome svemu dokazani majstor; sve što zna – jest to da nas samo ja – da bi bilo dobro - mogu dovesti nazad s nekog mjesta o kojemu još jutros nije imala pojma niti da postoji; nekom uskom cestom na kojoj (to ja odgovaram na Njeno pitanje gdje smo) nema nekog većeg mjesta usput. Zapravo, nema nikakvog mjesta; vozim dugo i polako zavojitom cestom kroz duboke i tamne šume, pa odjednom, kao da nam se priviđa, usred ničega - ugledamo tablu na kojoj piše Zagreb; kao da smo putovali nekim drugim svijetom prije nego što smo u ovaj ponovno stigli.
Ako ne računamo Hudi Bitek.
Molim te, možeš li mi objasniti - pita me gotovo prestrašena tim nevjerojatnim toponimom - što to zapravo znači, a ja (nakon svega o čemu sam tamo, na rijeci razmišljao) ne znam bih li se grčio od smijeha ili gorko plakao. Hudi bitek, to je kmetsko poimanje bitka, puta i smisla, velim. Da bi bilo dobro, prvo valjda - smatrao je neki davni kartograf, upravnik ili povjerenik - moramo upoznati zlo, završavam veleumno s elaboriranjem odgovora na pitanje - mogu li to objasniti, to ime.
Mogu, mogu; sve s Njom mogu; još kako; baš sve, samo nije u redu da to (da mogu) prečesto govorim; zabrine se od toga – ili još više, od toga kada predugo šutim pa Je gledam - pitajući se onda zabrinuto, što mi je.
Ništa mi nije. Ništa više; zaboravio sam na sve ono. Podižem sjenilo na vjetrobranu pod ovim neobranjivim nebom; sunce nas već pomalo tuče u leđa; dan zamire a mi se vraćamo - i moja ruka katkad s mjenjača siđe na Njeno koljeno i pod Njen dlan. Dobro je.
Post je objavljen 17.03.2023. u 05:57 sati.