Marketing
Fotografije
Površan i neredovit kakav već jesam, pa i u bloganju, tek sam jučer zamijetio predivnu fotografiju zalaska sunca koju je na zimski solsticij 2021. snimio i za mene je – kako je napisao - na svoj blog prije nekih sedmicu dana - postavio Jelen. I tako, promatranje te fotografije odvelo me u dulje razmišljanje i kopanje po sjećanju; odustao sam od pisanja komentara na njegovu blogu, jer već iza toga čovjek je napisao nekoliko novih postova; zatim sam pretražio arhivu fotografija na svome mobitelu – i s neskrivenom radošću ustanovio kako sam istog toga dana - kada je naš Jelen negdje na južnim obrncima Ivanščice uperio svoj objektiv prema nebu po kojemu se razlilo toliko ljepote – sa Najdražom toga utorka, pretposljednjeg one godine, sasvim neplanirano, što poslom a nakon toga – radi čistog gubitka vremena, da nam stražnjice vide puta – lutao Slovenijom.
Jer, tako barem enciklopedije i mudrije glave od moje kažu – zimski suncostaj dvijeidvadesetiprve bio je u utorak, dvadesetiprvog dana prosinca, i nastupio nekoliko sekundi prije početka sedamnaestog sata toga dana – možda baš u čas u kojemu ću ja u Sevnici snimati fotografiju sa tvrđave, okrenut bokom, čak više i leđima samome suncu – da od njegove svjetlosti uhvatim još nešto snubljena bljeska; pa ću na toj fotografiji uhvatiti i blizak, svijetao kadar ornamenata – i dalek, taman kadar usnule Save što teče na istok, prema posljednjim minutama svjetla.
No, prije toga,napisat ću i kako postavljam ovdje - tri sasvim nevezane fotografije koje su se nekako u mobitelu grupirale sa fotografijma baš od toga dana – i vjerujem da to nije nipošto slučajno, vidjet ćete. Jedna, davna, psoljednja u nizu (tako je editor grupirao, a ja mu ne mogu proturječiti) stara već preko deset godina, prikazuje siluete članova moje obitelji u kasno zimsko poslijepodne na Sljemenu, zagledane u more oblaka što se kupa nad sunčevom svjetlošću koje obasjava nebo nad Zagorjem. Dvije od tih fotografija, prepoznat ćete ih - snimljene su jučer; prva (a treća u nizu) prikazuje jezero oko kojeg sam šetao – i na kojemu veselo i zaposleno pliva zaposlena pačja obitelj, a tik do njega nalazi se šumarak sa grmljem u kojemu sam konačno ulovio prve tragove ovogodišnjeg medveđeg luka (to je prva fotografija uopće). Već sam se, naime, pobojao da će proći i ovogodišnja proljetna ravnodnevnica – a da se luku nešto desilo, nešto strašno i nepojmljivo, kao pčelama ili Hoti indijancima; posljednji dani veljače odavna već su iza nas a medvjeđeg luka u Novim Dvorima još nije bilo – i onda sam shvatio da me proteklih dana mučila neka prehlada, da sam manje izlazio van, i da je u međuvremeno – sve sjelo na svoje mjesto.
A sada, dame i gospodo, zimski solsticij dvijeidvadesetprve viđen mojim očima i mobitelom; dan na kojeg me podsjetio Jelen.
Put nas je prije svega u rano poslijepodne toga dana nanio u Trbovlje; to je put koji prolazi savskom dolinom a ne započinje dolinom rijeke Krke (pa tu nema autoputa, već - uske i zavojite ceste). Nakon Zidanog Mosta, dapače, put se sužava toliko da na nekim mjestimanema mprostora niti za dvije trake, pa se prometuje naizmjenično – pomoću semafora. U usnulom i suncem okupanom Trbovlju, nakon što smo obavili što smo imali, naumili smo otići posjetiti njihov lokalni muzej – ali toga dana, baš toga dana on neće raditi; u njemu će se održavati nekakav simpozij, skup muzealaca u Sloveniji, ili što već – i tako ćemo nas dvoje dobiti predivan povod da Trbovolje posjetimo još jednom, negdje već na koncu proljeća; tada ćemo konačno pregledati i muzej, i popeti se do Kuma, i potražiti tragove velikog Laibacha u tom lijepom mjestu.
No, ovoga dana u kojemu se zbiva priča koju sada pričam, dana u kojemu je u 2021. godini danja svjetlost bila najkraća – mi smo zastali na izlasku iz Trbovlja, diveći se dimnjaku sada zaboravljene termoelektrane nad Savom, koji još uvijek voli kada se na njega hvataju prve zimske magle, ili služi nadobudnim alpinistima za rušenje rekorda u opasnome vrtoglavom penjanju (to je druga fotografija - na kojoj su vode uzburkane i bjelkaste od pjene). Nakon toga, uputili smo se baš nekako u sam sumrak prema Zidanome Mostu, gdje ću iznad hrpta koji se s druge strane prenje prema Kumu uspjeti uhvatiti još nešto snažna sunca nad starim mostom, izgrađenim na mjestu nekadašnjeg rimskoga – dovoljno da mi zamuti desnu stranu fotografije svojom toplinom; a potom smo dan završili na tvrđavi u Sevnici, gdje su se posljednji traci svjetla nad nedalekom Savom odbijali od zidina prekrasne tvrđave (dovoljno da se uoče krasni ornamenti na ogradi terase).
Najdraža se konačno, baš dok sam ja okidao tu fotografiju u sumrak (i – kako će se pokazati – vjerojatno u sam čas nastupa solsticija) sjetila da u Sevnici postoji trgovina Lisce, čak je tamo za sitan novac kupila neki lijep veš (ženi nikada nije teško svome muškarcu predložiti da je odveze do trgovine s vešem, a muškarcu nikada nije teško odvesti svoju ženu do toga dućana, zar ne?) – dok sam ja radosno šetkao starim gradskim središtem (što mi je poslije čak bilo i spomenuto: a ja sam sama morala kupovati u Lisci i pogađati što treba), pa smo se zadovoljno već duboko po mraku dovezli do kuće – jer dovoljan je u tom času bio moj usputni pogled da Joj kaže; nikada nisam sumnjao u tvoj odabir, ionako sve što pokriva prije ili kasnije pokaže se kao – običan višak.
Bilo je to još doba u kojemu se stajalo i pokazivalo osobne isprave po granicama; doba čini mi se posljednjeg uzleta koronine krivulje u kojemu su se na radiju okretale teške i tmurne vijesti, pa su se kao spas i utjeha od toga - u cd umetali coheni, caveovi i druga tiha i staložena braća, da nas svojom sigurnom rukom odvedu kućama kao nestašnu djecu s prvim mrakom i hladnoćama.
Jako me obradovalo podsjetiti se na taj dan; od srca hvala!
Post je objavljen 05.03.2023. u 11:32 sati.