Prošao mi je taj film ispod radara, bio je čini mi se prošle godine u nekom krugu nominacija Akademije; već sam posljednjih godina odgledao nekoliko filmova o Crnim panterama i crnačkoj borbi šezdesetih; pomalo mi se to sve popelo i na vrh glave uz sve one trumpove, bidene, mattere i non mattere, uz uvijek istu priču - pa sam ga ostavio za poslije – neka se Amerika kuha u svome sosu, imamo mi dovoljno svojih.
I tako, dođe u životu i to poslije; samo ga trebaš osluhnuti i pričekati. Pa pustiš film i pogledaš ga, i ne shvaćaš kako je uopće moguće da ga nisi pogledao ranije.
Judas And the Black Messiah.
Neću vam sada pričati o Franku Hamptonu, ili o krtici O*Neillu; ne želim vam više nego osjećam da moram - kvariti doživljaj; to se sada kaže - spoilati. Želim vam samo reći kako je film o izdaji, o infiltriranju u revolucionarnu grupu i o ucjeni. U samom vrhu čikaškog odjeljka Crnih pantera FBI je imao svoju krticu i to godinama – toliko dugo da čovjek više niti sam nije znao tko je i što je, pa je – dok je vođa Hampton bio u zatvoru, sam gradio ogranak bolje od predsjednika, činilo se čak i s većim žarom i vjerom od njega. A sve to zbog jedne krađe i jednog lažnog predstavljanja, zbog kojih je ucijenjen, kako bi izbjegao zatvor.
Crne pantere stvarale su svoj, revolucionarni svijet u kojemu nije bilo mjesta za kompromise, ili ga – kao i u svakoj pravoj revoluciji – nije trebalo biti, ali ga je bilo, itekako. Život nije ravna crta, posebno tamo gdje si naumio skidati tuđe glave – a za skidanje tuđih glava uvijek će se naći pojedinci s dovoljno dobrim razlozima.
Događaj je stvaran; toliko je bolan i istinit da se uopće ne bavi vremenom kada su od svega toga nastupile posljedice; nego vremenom kada se sve to već zaboravilo – pa opet iskrsnulo, ovaj puta doista ne kao tragedija, nego – kao obična farsa; naime - negdje krajem osamdesetih Neill je pristao snimiti intervju temeljem kojega je načinjen i dokumentarac i u tome je na površinu isplivala njegova dvostruka uloga – toliko da je ubrzo, devedesete - počinio samoubojstvo.
Ili je omamljen, zamišljen, nesretan - toliko nepažljivo iskoračio na onu čikašku cestu da ga je automobil pregazio. Tko bi ga znao.
Ono što na koncu jednostavno jedva da je za povjerovati, to je način na koji je u filmu prikazana akcija FBI u hvatanju omamljenog Hamptona i družine u kojoj su prvi ispucali devedsetidevet metaka a drugi jedan. Mislim da bi se - neću se to ovdje skanjivati reći – takvom učinkovitošću i uspješnošću ponosio i jedan Gestapo. No, ipak – valja priznati; tamo gdje je carevao Gestapo, ili Čeka, ili Udba, tamo nikada ne bi bilo moguće snimiti ovakav film; ovdje naprotiv - jest; nakon pola stoljeća – ali jest. Zar se još uvijek ne čeka na otvaranje sefova vezano uz Dealey Plazu, uostalom? Amerika nije samo krv i znoj; vrijeme očaja – vrijeme nade; jedni ruše, a drugi grade; napisat će jednom jedan prorok – jer teško da je o tom slučaju išta znao, dok je te stihove pisao.
Misli mi lutaju, i tako odlutaju od ovog događaja: nekoga davnog siječnja u široj obitelji slušali smo vijesti koje su javljale o tome kako su ljudi ostali zarobljeni u autobusima i automobilima u snježnoj mećavi na putu do njihovih skijališta; na to jedan od prisutnih (prikovan uz svoju fotelju radi bolesti, pa je shvatljivo da nije sklon putovanjima) od srca radosno kaže: neka im. To me toliko prenulo, prenerazilo, da sam gotovo pa automatski reagirao i kazao kako možda u tim vozilima ima male djece; bilo je dovoljno da prisutni većinom osude takav stav; osjetio sam baš tada strašan nemir u duhu radovanja tuđemu zlu. Ako išta, mogu zaista reći da me tuđa nevolja nikada ne veseli – jednostavno, ne umijem u tome naći baš ništa lijepoga za svoj život, ma o kome da se radi. Društvo je u povijesti izumilo jedan jedini način retribucije koji je dopušten; to je pravomoćna osuda; na koncu – i mi se kao država možemo među rijetkima podičiti da smo u valjda niti pet godina, kako bilo da bilo, pravomoćno osudili premijera – mislim da nema puno takvih u svijetu, u toliko kratkom razdoblju.
Tu ipak postavljam ogradu: da sam u životu pretrpio neko nenadoknadivo zlo, ne znam kako bih se osjećao kada bih čuo da je onaj tko bi to zlo počinio – doživio kakvu nesreću. Svodim međutim taj odnos na strogo osoban: ne dopuštam nikakve kompenzacije, naši i njihovi, ovi, oni – tu govorim o neposrednom počinitelju djela. Iskreno kažem: ne znam što bih osjećao u odnosu na njega.
Juda, ili O*Neill. Nije Dante bez razloga posljednji krug pakla predodredio izdajnicima. S izdajnicima je uvijek – međutim – problem u tome što oni čine i dobro i loše. Pitanje je samo toga što će u tumačenju prevagnuti; kako će to budućnost jednom tumačiti, nekad kao izdaju, a nekad kao herojstvo.
Zato je Alighieri možda ipak trebao razmisliti o tome da se posljednji krug rezervira za one koji se raduju tuđim nevoljama. Čovjek koji u nesreći drugoga pronalazi sreću najgore je biće koje je ikada hodalo zemljom: ne zato što bi od njegove sreće tom drugome bilo gore ili bolje; nego zato što od takve sreće raste samo nesreća – za sve; i ništa drugoga.
Post je objavljen 27.03.2023. u 15:46 sati.