Pregled posta

Uloga svinjske glave u svekolikoj povijesti hrvatskog političkog tijela

Politička povijest neke zemlje svakako da govori ponajviše o njoj samoj. Postoje zemlje čija je politička povijest duga i uzorna; stoljećima njihovih političkih borbi prevladavaju pravila koja su oduvijek ista; njihovi se travnjaci kose na isti način i uređuju već naraštajima, tako da je svakome tko se nov pojavi na sceni istodobno i teško i lako; teško – jer ne postoje izuzeci koje bi se moglo tolerirati; lako – jer sigurno znade koja su to sredstva i alati koji mu stoje na raspolaganju.



S nama nije na žalost tako, mi često iskačemo iz okvira – u nas su tradicija, opći interes, stalnost jako relevantni i slabo poznati pojmovi. Naša politička povijest nije odveć duga, ali je burna i puna obrata. Ako bi se išta iz nje dalo izvući kao stalnost; to bi bila upravo – nepredvidivost. Danas eto više pojma nemamo o tome kako su i što su važna i značajna politička imena ove zemlje i naroda (primjerice Mažuranić, Starčević, pa i Matoš) mislili i u što su vjerovali u ono svoje neko, posebno vrijeme, mijenjajući često svoje nazore, metode ili opredjeljenja u godinama iza ili ispred sebe.



Manje je poznato kako su za političku povijest Hrvata u velikoj mjeri u stoljeću što je još nedavno hujalo za nama puno značaja imale – dvije sušene svinjske glave.



Kažu da je svinjska glava zahvalan komad mesa; ne samo sirova – osim mozga i materijala za solidno pečenje ili čak hladetinu, poseban specijalitet na ovim prostorima predstavlja ona koja je dimljena, sušena i potom – kuhana.



Prva od svinjskih glava koje su odigrale važnu ulogu u formiranju naše političke povijesti svakako da je ona poznatija,zapravo nezaobilazna - kumrovečka, na prijelazu dvaju stoljeća. Glavni akter te priče bio je vjerojatno, ne sjećam se sada svih detalja, najstarije ili jedno od najstarije djece u brojnoj seljačkoj obitelji. Djeca gladna, hrane malo, a roditelji u poslu – bila je to česta slika većine naših seljačkih, a i mnogo gradskih obitelji onoga doba. Nije tada bilo teta čuvalica, baka i djedova nestalo bi već poslije pedsete kada bi kako-koji redom poumirali od starosti – i tako se naš junak našao sam na čelu buljuka gladne djece u kući. Djeca oko njega plaču, očajavaju od gladi – i on se sjeti da negdje na tavanu, o debeloj gredi što drži krov – visi sušena svinjska glava; pa zagrije dosta vode u loncu na ognjištu, ubaci unutra tek skinutu glavu sa tavana i skuha je, na radost svoje braće. Poslije je, koliko se sjećam priče, a bila nam je pričana još dok smo i mi bili baš nekako tako – jedni drugima od uha do uha, taman da nas je takvo što moglo zanimati – ubacio u kuhanu vodu i kukuruznog brašna, da se voda zgusne, pa su onda glavu ogulili i pojeli meso, a uz to pokusali i onu masnu, gustu juhu.



Djeca su poslije – toga se dobro sjećam – imala znatne tegobe sa probavom, i po tome su stariji i shvatili da se nešto zbilo – a tek su poslije nazreli prazninu na tavanskim gredama; tako je eto drug Tito za neko svoje nedjelo dobio rijetku od više zasluženih kazni - i otkrio radikalizam u svojim stavovima – ali svakako i poriv da se na bilo koji način bori protiv socijalne nepravde; to je ono što je u mojoj glavi ostalo od te priče, kao nekakvo nasljeđe za buduća pokoljenja.



Oko tih istim kumrovečkih kotaca i koliba, kao oko kakvih bijednih nastambi srednjeameričkih indijanaca, zujati će i lebdjeti čitavih pola stoljeća kasnije duh Krleže i Tita, da se prisjećaju marijaterezijanskih i francjozefinskih zvonika oko kojih zvona zvone jednako kao i trista godina prije, u mraku, među sovama i ćukovima i duhovima starih zagorskih plemića što otimaju kmetovima sav urod i masne svinjske glave kao kopci i svrake. Tako će prva sušena svinjska glava, makar i sasvim neizravno, donijeti jedno od po meni najboljih štiva u našoj književnosti, onaj Krležin esej o povratku iz Rusije – a da li i što drugo dobroga, to ćete morati procijeniti sami.



Druga, ona manje poznata svinjska glava skakala je veselo krajem osamdesetih u loncu obitelji Čičak. I ta je obitelj, kao i sve prave hrvatske, bila brojna – trebalo je puno materijala, a bome i nešto umijeća da se sve nahrani, pa mi je kao jedan od najvećih bisera iz vremena kada se otvarala novija povijest demokracije u nas Hrvata – ostala priča iz neke Hudelistove knjige na tu temu, a ticala se toga kako je Zvonimir Čičak kuhao sarme. Dakle, i ovdje je fabula počinjala od sušene svinjske glave sa tavana; nije uopće bila tako i toliko tragična kao ona Titova: glavu se skuhalo, meso ogulilo i samljelo u flajšmašini, pa dodalo običnome mljevenome mesu - i od te smjese se s dodanom rižom potom pravilo punjenje za sarme; voda u kojoj se kuhala glava, naravno – poslužila bi kao temeljac za kuhanje sarmi, a kosti su veselo pojeli psi.



I tako su Čičak, a poslije i svi ostali koji su došli (i koji valjda nisu bili toliko zabavljeni kuhanjem svinja, pa su se mogli jače posvetiti politici), kuhajući i po stotinjak sarmi u jednome loncu, odredili svoj, a i politički put suvremene i suverene nove Hrvatske: kao put prepun meandara, dugih i strpljivih postupaka – koji se nekada baš i nisu poštovali – i kao put moguće izmjene materijala i ljudstva. Težak i trnovit smjer od guljenja mesa sa vrele svinjske glave (muke usporedive samo sa obrambenim ratom) pa do tihog i ugodnog krčkanja brojnih sarmi u bijeloj, zimskoj noći – kao što se naša domovina sada krčka sa ostalim europskim sarmicama u velikom, plehnatom, unificiranom loncu suvremene europske politike.



Poučen tim znakovitim i važnim pričama punim simbolike, pretprošlog sam prosinca zaželio i ja osjetiti čaroban okus svinjske glave. Hajde, naći danas sušenu svinjsku glavu prava je lutrija, nemamo više tavana i greda, ili se na njih ne umijemo penjati, ili ne ložimo više naše štednjake, a dimnjaci nam po kućama stoje kao žalosni podsjetnici na prohujala vremena po kojima u veljačama i ožujcima huče prve i posljednje bure, dok nam fasadni bojleri stružu po zahodima. I tako, preostaje nam ufati se u strani kapital, kao jednog od najznačajnijih čimbenika suvremene političke povijesti, a ufanje u nj rijetko ostaje bez rezultata, pa sam i ja tako daleko na sjeveru, jedne hladne prosinačke subote pronašao svoju svinjsku glavu. Bila je –kako iz priloženoga nedvojbeno proizlazi - sirova, tako izražajna i puna boli, da je jednostavno nisam mogao zaobići – pogotovo kada sam na užas svoje Drage uočio da se prodaje, pazite sad – čitava svinjska glava za deset kuna! Kakva devalvacija poštovanja i kakvo ruganje našoj prošlosti, pomislih –i odlučih ispravljati stvar svojim nemalim ulogom.



Odmah mi je jasno bilo da je jedina stvar kojoj se možda u svome projektu mogu nadati hladetina; nabavio sam stoga dobrih mrkava, celera i peršina, provjerio u kući zalihe kvasine i ne bez čuvstava pobratimstva svrnuo pogled na lovor što se zimi smjestio u garaži. Došla je stoga i ta ledena zimska noć u kojoj ću s glavom stići Bogu na istinu: rekoh sam sebi, ako ništa drugoga, moj Žac mi je nedavno sa sjetom (ima već nekoliko godina da mu je preminula majka) pričao o hladetini – pa zašto da čovjeka ne razveselim. I tako, mesar je odmjereno raščetvorio materijal, ja sam ga dobro oprao, rastrgao i razrezao na komade, nasolio, stavio u veliki lonac i dodao to povrće, papar, lovor – pa onda, još vruće – posložio u dubok protvan; podlivši stvar obilato juhom od kuhanja, paprom, lovorom, octom i solju. Moja garaža zahvalan je i skroman prostor – odavna već planira se pretvoriti je u nešto više, ali to više nikako da stigne, kako to već u političkim povijestima biva – i tako sam sljedećeg popodneva, taman nakon posla – uočio kako se u njoj stvorila sjajna i obećavajuća masa, vrijedna sudbonosnog poziva: dođi sutra navečer na hladetinu!



Moja Draga je Dalmatinka; kada se zagledaš u njene oči, moraju proći godine da shvatiš kako zapravo gledaš u more; u oči koje su odrasle i gledale more kao jednu od prvih stvari koje su vidjele. Njoj su valjda zato svinjske glave - s punim pravom - tek malo primamljivije od recimo šarana ili kupanja u rijeci; sin je poslovično nepovjerljiv prema tatinim poduhvatima, život ga je naučio dužnome oprezu i muci; kći je odavna već na svome putu: tko bi sa mnom kusao hladetinu da Žaca nema, veselo sam se pitao očekujući ga uz hladan gemišt te večeri!



I bilo je dobro. Bila je to, eto, moguće treća svinjska glava u političkoj povijesti Hrvatske: ona obična, sirova, nesušena; ona nakon koje se neće desiti – ništa. Nakon ove glave, u slast pojedene i odnesene da se podijeli dobrim ljudima željnim nekih davnih i zaboravljenih jela – nitko neće osnivati nikakve stranke niti udruge, niti planirati kopernikanske i revolucionarne obrate iu raspodjeli društvenih bogatstava; niti će se išta promijeniti u našim životima, osim što se moj Žac ovoga ljeta konačno dočepao zaslužene penzije. Buljuci musavih zagorskih srednjoškolaca naučili su pod njegovom sigurnom rukom mnogošto o književnim ljepotama; toliko je to znalo biti važno i veliko i lijepo da mu se još i danas, kada s njime idem cestom – s ljubavlju i poštovanjem javljaju po gradu, dok se ovom zadovoljno smije njegov nikad obrijani brk, a bome i brada. Brada koju je često mastio mnogom malom ali slatko delicijom, umišljam si ja, kakva je bila i ova moja; ova koja je možda značila da nakon svinjskih glava više u našoj povijesti neće padati i ljudske.



Ovog prosinca ponovno sam u Sparu ugledao svinjsku glavu, bila je nekako ljubičasta, tužna, napuštena – i nisam je više poželio obrađivati. Vođen Njenom sigurnom rukom (nećemo kupovati ništa što nam ne treba), prošli smo kraj te glave kao recimo pored preskupog voćnog jogurta punog dodana šećera i umjetnog okusa borovnice u onom blještavom frižideru: ne gledam ja tebe, nemoj niti ti mene, prijatelju; pa se obreli kraj neke police sa Kozelovim tamnim pivama (dakle, ne pitam ja Nju, nego Ona mene: hoće li vam dvije ove biti dobre za Božić?, a ja mislim, pa velim – hoće, Dušo, kako ne bi bile, popit ćeš i ti gutljaj prije nego odemo z krpe, može?).



Zbogom, svinjske glave – zborim ja s veseljem napuštajući sparove i lidlove prošlih nekih dana – sada kuham tople nemasne juhe pune povrća i uz njih pečem pite od kopriva i medvjeđeg luka; u svemu tom čušpajzu od dobre, stare svinjetine možda se sinu - u nekom sendviču - zalomi kakav pohani komadić; meni više ne treba.



Dobro je živjeti u vremenu koje baš nimalo ne pretendira postajati poviješću, mrmljam sebi u bradu dok činim ta svoja mala, ne baš mirisna zlodjela. Nešto si rekao, ljube? – znade me upitati Najdraža u oblaku tog gustog dima što se nad mojim papazjanijama digao, a ja joj odvraćam: ništa, ništa, prozračit ću ja to prije nego odemo na spavanje.





Post je objavljen 13.03.2023. u 07:02 sati.