vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 01.03.2023.

Poštar Kolbaba




genial.ly

Kada radiš neki posao - možeš biti ili odvratna zvijer, ili nezainteresirani sanjar, ili poštar Kolbaba.

Odvratne zvijeri ljudi su koji posao rade zato da bi im drugi radi onoga što se na prvu čini – nešto dali, prepustili, isplatili; u stvari – radi se samo o njihovoj osobnoj koristi; ništa drugo se ne priznaje. Njihov posao ne uključuje samo prevaru, ili golu silu kojom grabe i teku i u noktih sve drže; od njihove moći milijuni i milijarde stenju i plaču i hrže, kako veli pjesnik – i pristaju na to. Od moći, ili potrebe za tuđom nevoljom, nema tu veće razlike: tuđa ih nesreća jedina još čini živima i stvarnima.

Među nezainteresirane sanjare danas pripada većina ljudi: to su oni koje je narasli standard doveo na višu razinu od načina života njihovih djedova i baka – čak i majki i očeva; više nisu toliko bolesni, nemoćni, zaboravljeni, otuđeni – ili jesu, ali ih to puno manje boli nego li je boljelo njihove, prije njih. Standard je, rodijače, to već znate, a pjeva jedan drugi pjesnik – čak prorok – pokvario ljude: jedu, da prostite - govna i sanjare. Zapravo – prorok je bio doslovno precizan. Od toga sanjarenja posao će većinom ostati neobavljen ili loše obavljen, ali ono što ćeš u odnosu na odvratne zvijeri sasvim sigurno ovdje poznati (pa makar vam se taj izraz činio onako, biblijski: tada Adam pozna Evu) - to je da takvi ljudi nisu to učinili ili propustili učiniti zato što bi ih veselila tvoja ili uopće bilo čija tuđa nevolja; od svoga sna, blještavila koje ih je preuzelo i nepomirenosti sa svijetom u kojemu jesu i bivaju – oni su jednostavno nešto zaboravili, smetnuli s uma, ostavili u predvorju da čeka bolje dane. Nezainteresirani sanjari pogonsko su gorivo današnjeg svijeta: potrošači spremni podići kredit da bi pod svaku cijenu ugasli neizdrživu vatru njihovih želja što ih peče i prži kroz živote; usamljeni i smrznuti vrapci pod strehama tuđih ljepota, vrijednosti i uzora; često isprazni, ali općenito ne baš previše loši suputnici na našem zajedničkom putu ni u što.

Posljednji od nabrojanih – oni kojih je na žalost i najmanje – poštari su Kolbabe. Znate već te likove; rade svoje poslove predano i sa velikim žarom bez neke veće koristi za sebe, a od njihova tihog i požrtvovnog djelovanja svijet se svakoga jutra budi kao barem malo bolje mjesto nego li si ga sinoć, kada si usnivao - ostavio. Nemaju mira dok ne dostave i posljednju pošiljku, pa godinama istražuju i njuškaju oko sebe kao nezadovoljni odani psi; svaka polagana vožnja sumnjiva im je i znakovita - kako bi za volanom otkrili nekog tužna čovjeka; čovjeka koji je na svoje ljubavno pismo zaboravio napisati adresu pošiljatelja, pa sada gospođica Marženka nema kome i kuda uzvratiti vlastitu najrođeniju ljubav. Toliko su tužni i čemerni od svoga naizgled nerješiva propusta ili nesavršenosti - da čak i gospodu kojoj služe u svojoj ponositoj i nedodirljivoj tuzi kao šoferi - voze polako, sumnjivo i čisto; izazivajući dobre poštare, anđele ovoga svijeta da im pomažu i riješe ih njihove muke.

- - - - - - -

Gledam poštara u svome dijelu grada kako za sobom vuče ogromna kolica na nekoliko katova - puna reklama, računa, opomena i svakojake druge konzumerističke boranije; odavna već poštari ne udovoljavaju kriterijima u staroj muškoj pošalici o tome kako je barem jedno dijete poštarevo - ono koje s ocem i njegovom naravi ili izgledom nema previše veze.

Danas poštari više nisu mladi, zgodni i okretni, već stari, pognuti i isluženi mužici pod teretom bolesti i starosti; mladi su odmaglili iz toga ropstva u svoje snove (njih valja potražiti u drugom odlomku, onome o sanjarenju). Današnji poštari u poštama u kojima se prodaje manje ili više sve osim mesa ili mlijeka i koje više ne služe ničemu do li dostavljanju računa, reklama ili prijetnji – čekaju smrt kao što je čeka i sama pošta. Kroz trideset ili pedeset godina, jeste li to ikada pomislili - pošti više biti neće; niti poštara.

Kada otpuste posljednjeg poštara, a rode su odavna već otjerali, umrla je i posljednja Malena i posljednji je Klepetan odletio - tko će nam donositi djecu ili isporučivati neisporučiva pisma, kako je u bajkama i red?

- - - - - -

Prvo su došli po poštare; nakon toga doći će i po telefone (jer će, vrlo brzo, ne moramo u to sumnjati, stići uređaji koji će naše misli pretvoriti u tekst) - tako da više nećemo trebati govoriti, ili bolje rečeno: slušati što nam imaju za reći, odnosno - ponuditi.

Nestale su posljednje niti koje su ovaj svijet čvrsto vezivale sa stvarnošću i dopuštale da u njemu jedni drugima imamo što za reći i čuti ili čak napisati izvan istoga vremena u kojemu jesmo: kada one popucaju, umjesto da se i dalje vrtimo oko svojih sunaca, ekliptika ili osi, otplovit ćemo u beskraj beznadno i tiho, kao kugla zemaljska iz davnih dnevnika u pola osam, što je otplovila u nepovrat predstavljajući jedan davni svijet razgovora, slušanja i radosti.

Ostat će samo ledena golet bez lica, glasa i vrijednosti; mjesto u kojemu smo sakriveni iza vlastita ekrana, slobodni od svih i svega - od obzira, topline, sućuti - pa na njemu možemo sasvim slobodno pokazivati svoje pravo lice i govoriti ono što bismo inače samo mislili. Ili - uživati ono što će nam drugi imati za ponuditi da trošimo, skupo i beznadno: pustoš golih stvari bez ičijega glasa, pogleda i dodira.

Ostat će Internet.

01.03.2023. u 08:34 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.