vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 10.03.2023.

Vjerovanje



Ovako danas izgleda perivoj koji je nekada izgledao... onako.
Poput groblja.
Slušao sam neki dan na lokalnoj radio postaji pročelnika, zamjenika pročelnika, što li – lokalnog odjela za komunalije; stabla su stara oko stopedeset godina i predstavljaju opasnost za prolaznike; bilo je nužno ukloniti ih, a već u proljeće slijedi sadnja novih. Novih kestena – kakvi su bili i stari, kao prepoznatljiv znak grada, perivoja i dvorca.
Sljedeće jeseni, ili sljedeće godine, kako god, na redu je desna strana drvoreda.
Drva koja su dobivena sječom donirat će se za ogrijev socijalno ugroženim građanima.
Treća slika, ova sa utabanom trasom od šljunka uz potok, to je fotografija nove biciklističke staze koja će se asfaltirati; sada blatne kaljuže a vjerojatno - staze koja vodi ni u što – i koja će biti napravljena otimanjem i devastiranjem prirode; zato da bi u nju mogli prispjeti oni koji njome žele hodati, pa i – diviti joj se.
I da bi se tako otvorio asfaltirani put kojeg će, ne treba u to sumnjati, već kroz koji mjesec koristiti traktori, automobili, kvadovi, motoristi; svi oni kojima tamo nipošto nije mjesto.
Bit će to još jedan radosno i s ponosom odrađen projekt kojeg financija EU.
Mi smo civilizacija koja mora uništiti prirodu da bismo došli do nje i gledali je. Nije dovoljno da njome samo prolazimo, pa da iza nas ne ostane ništa drugo do li blatnog traga naše cipele u nekoj lokvi.
Dakle, sada bi takvoj vlasti – koja ruši i uništava nigdinu zato da bi se u nju došlo – trebalo vjerovati da će na mjestu ovog drvoreda za dvadesetak godina biti takav, sličan ili isti; da će naši unuci imati tu privilegiju šetati i odmarati za svojih vožnji biciklima u nekom takvom drvoredu.
Želim im vjerovati; mislim da nam drugo ništa niti ne proeostaje.


Rat je svemu otac, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima – pisao je stari Heraklit.
Ili onima koji samo misle da su slobodni, a u stvari su robovi; nadomećem ja, ne bez žalosti, pa niti drskosti, ili čak obijesti; kako vam drago.
Dokle god na svijetu ima ljudi koji trpe i pate, pomalo je licemjerno baviti se uništavanjem biljaka ili životinja (znam ja to dobro, ne morate me podsjećati na to koliko mnogo ljudi koji trpe i pate ima); no ovo je slika svijeta u kojemu više neće biti ljudi, a vjerojatno baš niti biljaka i životinja – ili ćemo uništiti sami sebe, kako bismo biljkama i životinjama na njihovu sreću – ni ne želeći to – omogućili da nastave iza nas.

10.03.2023. u 10:50 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.