Čitav tjedan držim se odlično; zvjeram naokolo poput kakva bezbrižna pseta što lunja ulicama i idem za svojim poslom. Pisati o Uskrsu, o Bogu, o svemu tome – čini mi se nepriličnim, zato što nemam baš puno za reći – osim da moramo izabrati – a kada nešto moramo, onda to nije isto kao i kada nešto želimo. Prije ili kasnije, život nas na to natjera: da upregnemo svoje emocije tamo gdje će nam izgledati da smo upregnuli svoj um – i da odlučimo u što ćemo upregnuti svoje nade. Zato o tome želim govoriti malo ili ništa. Osim ovoga - vjerovati, a ne vjerovati u Uskrs, to nema smisla – barem to tako meni izgleda: Uskrs je sukus ove priče.
U petak me iz letargije poslovično pretrgnu ribe i lignje – meni često malo ili nimalo smislene navike kojih se Najdraža drži; pomislim uvijek – naravno, a tko to ne pomisli – čemu sve to; nismo li mogli kao ljudi ispeći tri jaja i zatrpati ih dobrom salatom od raznovrsnih trava? Pa onda uvečer namažem Njen prošlogodišnji pekmez od šljiva na komad starog kruha i pođem gledati zvijezde u noći; sve što čujem je moje strpljivo žvakanje i pokoji ćuh vjetra u grmlju, krošnjama i travi. I vjerno, šutke ostavim se mesa još negdje vikend prije svega toga; ni ne pomislim na njega - kao da mi je već sada pomalo višak.
I eto - subota, desi se da uvijek dođe subota: subota poslijepodne je ta u kojoj se čovjek raspadne – da bi se sagradio iznova; barem se meni tako dešava, a vi po svome. Baš kao ova, subota s najavom kiše – subota uvečer, u kojoj se misli ne mogu odagnati kakvim lutanjem pustopoljinama, već upravo suprotno: privući gledanjem kroz prozor, u vrt, u grane procvjetale trešnje i oblake što tmurni i užurbani jure u noć.
Subotnje predvečerje je uvijek izdajnički tiho i ispražnjeno od svega; nitko ne zove, ne šalje poruke niti čestitke, ne dolazi niti prolazi; sve je to pohranjeno za nedjelju pa čeka kao lavina iza noći da nas zatrpa i osvijetli u jutro. Njene su pogače međutim - u subotu uvečer već ispečene, pa čitava kuća miriše po njima, brižljivo spremljenim i pohranjenim za one što dolaze – i za nas dvoje. Ona sada već leži na boku sklopljenih očiju; diše teško i polako; vjerojatno je već pala u san; izmorena i pomirena sa svim – meni teško shvatljivim opasnostima koje su prijetile: da se tijesto neće dići, da je prehladno, ili pretoplo, da su jaja loša, ili kvasac nije valjao – i sve su to bile preteške bitke kojima ja nisam prisustvovao nego sam iz daleka mislio o njima, lutajući sam ili s prijateljem šutke, blatnim šumarcima, gušticima i livadama u daljini – s nadom da će stići tren u kojemu ću čista srca smjeti ući u taj mali raj. Tri ili četiri skuhana jaja – vidim - hlade se u nekom lončiću; svi oni za koja su se jaja kuhala prošlih godina i desetljeća sada kuhaju svoja jaja i bojaju ih s nekim drugim. Mi nismo stigli, ili nismo htjeli, ili smo smatrali besmislenim da za nas dvoje bojamo jaja; umjetne boje nam ne znače ništa; kore od luka odavna smo lakomisleno pobacali; moja ideja s travom u loncu nije prihvaćena. Sve je to sada iza nas – ova jaja pojest ćemo vjerujatno sutra za doručak i večeru sasvim neobojana, takva kakva jesu – i takva će biti najslađa. Usred, ili nakon toga svega – tih pogača, jaja, truda – na moje pitanje „kako da pomognem“ rečeno je „ma, samo ti prošetaj malo“ - ja sam eto blatan, izgubljen i bez riječi banuo sada u Njen pogled, da u njemu prebivam i budem jedna od posljednjih stvari koje će u njega ući nakon što mi sa smiješkom dobaci „hej“ i sklopi oči.
Subota me uvijek privede, smjerno i pokorno; pokazujući meni osobno sav besmisao trajanja, ako ne budem vjerovao, nadao se i htio. Svoje sumnnje, nevjere i bjesove davno sam već ostavio u neverama što su zaboravljene. Sjedim bos na kauču; cipele sam izuo još u garaži, ostavljajući platnenu torbu s koprivama, radičem i medvjeđim lukom da visi na guvernalu bicikla; zamalo sam pri tome udario glavom u patku koja visi u kutu na nekoj staroj, već pomalo hrđavoj kuki iz stropa i cijedi se već od petka u posudu ispod nje, namazana začinima – čekajući da je se sutra ujutro polako ispeče. Patku ćemo peći mi i izrezati mi – da te komade u najvećem dijelu pojedu oni koji će u žurbi svraćati (jer je sigurno pametnije da dva slobodna dana provedu negdje u društvu, vani, u žurbi); nama će ostati miris, nešto masnih mlinaca i pokoja kost da je s veseljem ogolimo. I gomile salate koju ćemo navečer, kada sve bude gotovo - nabadati iz iste zdjele gledajući se u tišini u oči i hraneći jedno drugo.
Mislim o svemu tome u subotu predvečer na kauču; kosa mi je vlažna; smrdim kao pseto od vlage, šume i dugog hodanja; moram se poći otuširati dok se ne probudi; mislim o svim tim jelima i o onome o čemu u vezi s njima mislim inače kada je obilje u pitanju: o tome što će i kako jesti ljudi koji nemaju, koje pritišću bolesti, rat, usamljenost, nesloboda i nevolje sve vrste. Usred svega primjećujem kako je sve postalo toliko tiho - da bi opet, samo da mu se to čini smislenim i potrebnim – na trešnju u vrtu mogao sletjeti onaj sokol; kako je to učinio u proljeće prije tri godine, kada su zamrli zvuci civilizacije i kada su sokoli u preduskršnje doba slijetali na stabla među našim kućama – jer su ih smatrali dobrim za bivanje na njihovim granama. Subota će nas prožeti i odvesti u tihu noć koju će možda odjednom ispuniti kaplje kiše; dok se Ona probudi ja ću skuhati neke tople žgance i usuti u njih poskrivećki žlicu masti, da ih pojedemo – dio sa sjeckanim zelenjem, dio s onim Njenim pekmezom s početka priče, koji će nam donijeti bogatstvo one sada već davne rujanske noći kada smo ga zajedno kuhali.
Hm, zajedno; ja sam sjedio i povremeno promiješao masu u loncu - i prije toga samljeo šljive na mašini - a na koncu zatvarao tegle dok su još bile vruće, da ispod poklopca ne uđe zrak. Sada mi se čini da sam baš u tom nekom času znao kako će nas sve to nagraditi u ovo predvečerje ovom tišinom i mirom.
Jela nisu važna. Ni bojanje nije važno. Riječi, one su jako, jako važne, ali oko nas ih ima toliko da postaju nevažne. I kupovanje, imanje ili nemanje; sve je to potpuno nevažno. Važno je da razumijem kako je to sve sa onime do čega neki čovjek drži – njegov važan i poseban jezik kojim nam nastoji govoriti što bi umio dati drugome – i da se to trudim razumjeti.
I pomoliti se, konačno, za to da baš svi drugi koji to traže - pronađu barem nešto od svega što sam ovdje napisao.
Post je objavljen 08.04.2023. u 18:44 sati.