vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 02.04.2023.

Kantocij



Više od četvrt stoljeća ne živim u svome rodnome gradu u kojemu se tek ovih mjeseci i godina razbuktalo pitanje odvoza otpada; barem polovicu toga vremena u gradu u kojem živim - otpad se prikuplja odvojeno. Da – i to je moguće; svaka zgrada iza svoj crni, plavi ili žuti kontejner a svaka kuća svoju crnu, plavu ili žutu kantu – i onda svakog ponedjeljka u mjesecu dolazi kamio pokupiti crne, a svakog prvog ponedjeljka u mjesecu – žute i plave kante i kontejnere. U posljednje vrijeme oko zgrada počeli su ukopavati podzemne spremnike za otpad – i koliko vidim, problema – ni izbliza velikih kao ovih u velegradu – baš i nema. Osim što negdje tamo, ne tako daleko, u šumi, skriveno od pogleda građana koji se voze obližnjom prometnicom prema velegradu – raste jedno još nama zasada neznano brdo smeća; nemamo o njemu pojma, pa nas se ne tiče. To je problem kojeg ćemo u nasljeđe namrijeti našim potomcima, iako ne treba sumnjati da ćemo u stvaranju otpada biti daleko uspješniji u malo vremena – puno manje nego li je planirano; to sigurno. No, to je već neka druga priča; neskromno držim kako ipak nisam među onima koji se baš nikada nisu trudili pričati nešto o njoj.

I tako, svakog prvog ponedjeljka u mjesecu – našim dijelom grada kruže dva kamiona; u jednog se isprazne žute, a u drugoga plave kante – za plastiku i papir. Godinama već, skoro desetljećima, naučili smo u kući odvajati te stvari i odnositi ih u dvorište u shodne kante; a ja – kakav već jesam, jer svakoj papazjaniji moram dati ime – počeo sam s godinama razmišljati o tome da se na taj način uobličilo i pojavilo razdoblje između dvaju prvih ponedjeljaka u mjesecu u kojima se odvoze kante s otpadom.

Godine, Zemlja i Sunce imaju svoje ekvinocije u kojima izravnavaju tminu i svjetlost što nas okružuju; n apolovici tih razdoblja svjetlo ili tmina doalze u svoj zenit tvoreći tako solsticije; tako sam i ja u svojoj ludoj glavi pomislio – da se lakše naviknemo na sve to - bit će možda od koristi dati ime tom važnom razdoblju naših života; tom razmaku između odvoza dviju kanti u kojemu valja nekada (primjerice kada je Božić, pa se nakupi ambalaže više nego u običnim mjesecima) ozbiljno ekonomizirati sa prostorom, pritiskati papirnatu i plastičnu ambalažu snagom mišića a ponekad i uma, rezati je i sabijati u što manji prostor.

I tako sam to vrijeme naših života, što ću – prozvao po kantama. Vrijeme između dviju punih kanti. Kantocij.

- - - - - -

Neka mi oprosti veliki mislilac na kojeg tako očito asocira ovaj pojam; ionako je on davno već smrtno ozbiljno od čitava ljudskog roda zatražio ni manje ni više nego - djeluj samo po onoj maksimi za koju možeš u isto vrijeme htjeti da postane opći zakon. Doduše, poslije je dodao još nšeto, što sigurno nije manje važno: djeluj samo tako, da ljudstvo, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao smisao a nikada samo kao svrhu.

Mora biti da je i sam Herr Immanuel nakon oduševljavajućeg otkrića kategoričkog imperativa uvidio kako bi bilo bolje da je šutio – do tada su ljudi zlo činili tek onako, usput; za preveliku zasićenost suvremenog doba hinjenom moralnošću i nametnutom pravednošću nesumnjivo je prilično kriv taj mračan izum kategoričkog imperativa; zastrašujući nalog da svako, baš svako naše ponašanje pretvaramo u opći recept; uzgred budi rečeno - vrlo ambiciozan pothvat za čovjeka što se čitav život nije odmakao dalje od posljednjih kuća nekog tamo siva i hladna Kraljevgrada.

Zahvaljujući tom smionom filozofskom izumu, važnijem od izuma vatre ili kotača – rekli bi zlobnici, otada ni u čemu pod ovim nebom, mi – moralno ispravni pojedinci, nezajažljivi u tkanju slike o vlastitoj nepogrešivosti – težeći grozničavo tome nebu zvjezdanome, ne umijemo vidjeti drugo do li zlosretnu težnju za određivanjem općeg pravila.

Pa samim time supsumiramo odmah i sasvim neskromnu i prilično zločestu spoznaju da smo bolji – ili, ako već ne to, onda barem da težimo biti bolji od ostalih, suditi im, prosuđivati, određivati što i kako, pokazujući ponosno na neki svoj uradak; evo, ovako!

Težinu tog puta očito je, velim, spoznao i sam veliki filozof, pronašavši negdje na sredini dionice – ovaj spomenuti snažan i uvjerljiv korektiv ljudskosti. Iz toga bismo možda mogli izvući i zaključak o tome kako život sam po sebi i ne treba shvaćati smrtno ozbiljno, tako da u svakom udahu tražimo vrlinu.

Dovoljna je očito i neka zlatna sredina, jer ljudskost nije zbroj nekolicine najboljih, već svih – i onih posustalih, slabih, prepuštenih, zaboravljenih, izgubljenih; onih koji ne da bi ikome mogli biti uzorom, već ih nitko odavna niti primijetio nije.

Ljudskost je – za mene – sigurno i prijemčivost prema najmanjima i njihovo jedino jamstvo radosti koje ih u nekom budućem, obećanom i teško spoznatljivom svijetu poput čudesna tobogana transformira u najveće.

- - - - - -

Posljednjeg vikenda u mjesecu, pred sam konac novoga kantocija, šutimo u mraku na verandi. Ona već zna, iznio sam kante dovoljno blizu vratima u dvorište; sada treba reći nešto o tome; poznaje me bolje nego ja sam, pa me pokušava podbosti omiljenom mi temom: kako bi tekao razgovor dvojice radnika lokalnog komunalnog poduzeća u samu zoru ponedjeljka koji prethodi smaku svijeta.

Ne dam se; odvraćam Joj da bi to bilo lako zamisliti. Predradnik bi upitao ima li smisla odvoziti plastiku i papir prije smaka svijeta – radije da se pođe na kavu, a radnika bi bez sumnje interesiralo – hoće li zbog toga dobiti kakav bonus na plaću i to odmah, prije nego li smak nastupi.

Zato odgovaram: meni sav odvoz otpada u posljednje vrijeme zapravo već pomalo izgleda kao dijalog predradnika i radnika komunalnog poduzeća prvog ponedjeljka u mjesecu – nakon smaka svijeta.

- - - - - - - -

Kalendari van nas i u nama; valja naviti unutarnji sat u organizmu i ravnati se po njima. Vrijeme mjerimo da bismo pokušali razumjeti što nam znači – a kada stignemo do konca, shvatit ćemo bez izuzetka kako uopće nije bilo važno koliko je bilo vremena u nama, nego koliko je bilo nas u tom vremenu. Prvi dani u mjesecu postali su, evo - odlučni u životima mnogih; recimo – zamišljam one koji kleče a i one koji im se protive kako u petak uvečer prije prvih subota u mjesecu sa strašću i smirenošću vojnika što polaze u odlučnu bitku - navijaju svoje satove, mobitele, podsjetnike, kreću ranije na spavanje; sutra je važan i velik dan; treba izići ranim jutrom na trgove svojih gradova.

Trebalo bi i tim razdobljima dati ime - ali, molim lijepo, bez mene; kada sve to vidim i čujem, čini mi se nekako da je najbolje zašutjeti.

Svatko ima svoje mjere, samo se one različito zovu. Baš sve nas tjeraju da po njima ravnamo svoje vrijeme, da bismo na koncu shvatili kako je upravo to vrijeme - isteklo.

02.04.2023. u 12:01 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.