Kada govorimo o nečijem umijeću pisanja – valjalo bi za početak razlučiti jednu stvar; trebalo bi razjasniti mogu li nečiji tekstovi funkcionirati kao fikcija, dakle kao nešto u čemu ne moraš kao čitatelj nužno zamišljati lika koji ih piše kao njihova istodobnog junaka (premda se on trudio pisati čak i u samom trećem licu, hladnom i odbojnom kao vrag) - ili jednostavno ne mogu.
Ako mogu, onda ti tekstovi možda nečemu vrijede; vrijedili bi utoliko da bi kakvu osamljenu, izgubljenu ili ožalošćenu dušu uspjeli barem malko skrenuti na put vedrine i svjetla.
U potonjem slučaju, ako moraš čitajući vidjeti svoga milog i slatkog autora, prosipača šećerne vodice i vrijednog građanina iza svih junaštava, dogodovština i epizoda koje se u pričama opisuju – jer drugačije ne ide, to onda može značiti i to da su takvi tekstovi vrijedni isključivo kao osobno svjedočanstvo – i ništa drugo. Možeš ih čitati kao iskaze nekih davnih, zaboravljenih svjedoka u parnicama koje su vodili stari Gričani i Vlaškovuličanci: on je meni moje vrbe, a ja bum njemu vodu s potoka.
Jest da nekoj priči jednostavno možemo i ne moramo vjerovati; nije to samo do majstorstva piščeva; nešto je i u našoj poslovičnoj sumnjičavosti, pa i naramku trauma što smo ih putem ovdje donijeli – koji bi takvoj sumnjičavosti mogao biti sasvim pristojan uzrok; no pisanje i piskaranje sasvim je odgovoran, težak i sveobuhvatan posao; traži izgradnju čelične konstrukcije, armature i dosljednost u fabuli, iscrtanim mehanizmima ponašanja i pravilima koja iz toga slijede. Tek je jedan Marquez ili netko sličan tome mogao sebi, a bome i nama – priuštiti pasjaluk sličan onome da se lik s početka priče, koji je umro ima dvjesta godina, pojavi pod onim stablom ponovno u nekoj izmaštanoj sadašnjosti kao da je upravo izišao iz autobusa što ga je doveo iz grada, pa zasjeo u hlad da omori prije nego će smisliti kakvu s time usko povezanu huncutariju.
Nekakav nerazuman i lakovjeran pisac, piskaralo obično nepritomno, zadao bi sebi tako jednoga dana zadatak pisati ni manje više nego o ljubavi samoj. Pa onda, ne samo pisati o tome – nego li budzašto uvjeravati sveukupno sveto čitateljstvo u to kako ista ne samo da postoji - eno je pala na glavu susjedu kao što zreo i natrul dud pada po glavama namjernika u kasno ljeto - nego li da nečemu i vrijedi. Opasan je to i slabo izgledan posao; obit će se takvu piscu vrlo brzo o glavu; ne zato što mu ljudi ne bi vjerovali kao čovjeku (jer nema tog čitatelja koji iza kakvog loše podmazanog i škripava pera neće zamišljati čovjeka), nego upravo zbog osjetljivosti i napregnutosti materijala same teme: o ljubavi bi on, zamislite susjed, pa još o onoj koja vrijedi!
I onda – ne samo da bi tjerao ljude kao ovce pred dugom jasenovom batinom da u takvo što povjeruju, nego bi ih nagovarao da prihvaćaju ljubav i ljubavnike onakve kakvi jesu; s tisuću svojih mana, iako ih odvodili u propast, ovisnost i nevolju svakojake vrste, a da sam od toga ne da neće imati kakve posebne koristi (možda će ga čak rođena žena nakon svih godina prijeko početi gledati dok vuku paprike s pijace, da što on sada opet palamudi ljudima, nije li dosta što je nju obrlatio) – već i evidentna gubitka u vremenu, žvicima, energiji i slavi; da o računima za struju, internet i vodu kojom nakon takve prljave rabote valja oprati ruke – ne pričamo.
Razumijete što želim reći, kada čovjek voli, onda voli nekoga takvoga kakav jest (to vam sada ne pričam ja, vlasnik ovog bloga, nego onaj naporni i teški pisac što bi se po njemu za džabe i napored prostro, zauzevši mjesto jeftinim putopisima, fotografijama okolnih gustiša i šumaraka ili filozofiranjima o taktičkom rasporedu reprezentacije u obrani) - to hoće reći ovaj vaš nevješt pisac; da nekoga ili volimo, ili ne volimo. Treće nema. Činjenica da je to – to o voljenju - čovjekovo moguće svjedočanstvo, ili da je to pak samo plod njegove uzbibale mašte – nije tu od velikog značaja. Ionako svi mi puno više vjerujemo nekim izmaštanim likovima iz romana, literature uopće, filmova – povodimo se za njima kao paščad za hrpom loše oglodanih kostiju – nego onima pored nas koji se radi nas i oko nas iz dana u dan trude i koji nam svakoga jutra ponovno u oči a za naše dobro istovaruju nešto što uopće ne želimo čuti: lijen si; neodgovoran si; nepažljiv si; sebičan si.
Pa onda, najbolja potvrda toga (o voljenju) jest to da ste očito kao čitatelji povjerovali u običnu papazjaniju - kako netko uopće može voljeti takvog lika kakav je taj vaš pisac; da voljenje implicira racionalnost, tko bi toga uopće mogao voljeti, pa još takvoga?
Velika većina ljudi čitajući tek poistovjećuje tekstove s piscem – a to nam bez greške govori o tome da su ti tekstovi moguće jednostavno - loši; toliko loši da je nemoguće zamisliti i odvojiti ih od pisca i njegova života; nemoguće je ili jako teško moguće - zamisliti da su obična fikcija i da bi uopće tako mogli funkcionirati: kao štivo, a ne kao obično svjedočanstvo iz razgovora dvoje susjeda u liftu: znate, susjed, jučer sam doživio to i to. Ma hajte, molim vas, što ne kažete?
Najvjerojatnije da je svemu tome kriv, najkrivlji upravo taj pisac posebno ako ga takva rabota ponese, pa iz dana u dan, iz teksta u tekst – forsira prvo lice. Piše o nečemu kao da se njemu zbilo, a tko zna da li tek zamajava pošten svijet kao najobičniji lažljivac: možda umjesto kakvih dlakavih ručetina iza te tipkovnice sjedi meko i usplahireno žensko; ili je on tek očajan, ostarjeli samac koji samo mašta o ženi svoga života kojoj bi mirisao vrat, ili čak neki prištav mladac kojemu je sve to tek igra zamišljanja i sjajan eksperiment?
Ako jest tako, izmišljeno, i ako takvo što traje i traje – onda bez svake sumnje da je riječ o dobru piscu, jer je svekoliko čitateljstvo uspio natjerati da povjeruje bez zadrške u lik samoga sebe, odnosno – u to da su lik njega i glavni lik njegove pisanije – isti ljudi, glavom i bradom.
Ako pak nije, ako ne laže, ako je čovjek pošten, ako već ljudi, je li, pošteni uopće umiju biti – ako su pisac i junak fabule doista isti, onda je on tek puki bilježnik lijepih događaja, pravi vjetar što negdje površno i s vremena na vrijeme zašušti u krošnjama, donese kakav ćuh vedrine ili slutnju voljenja i snage, pa ode kao da ga nikada nije niti bilo, ostavljajući jadna i zanesena čitatelja sa svojim tekstom da prostite kao zapišana namjernika na vjetru?
Jer, činjenica da je svojim tekstom netko nešto uspio dočarati - ne znači baš nikakvu garanciju da je on doista takav u stvarnom životu. Možda svake večeri nakon što malo piskara po blogu, popije litru rakije i istuče ženu za laku noć – a tu nam drži prodike o nasilništvu kao kakav starozavjetni prorok?
Trebalo bi zato dobro razlučiti pisca - usuđujem se napisati: svakog pisca, a kamo li tog nekog zamišljenog, što se prošlim odlomcima penje kao vjeverica starim hrastom u potrazi za slasnim žirevima - od stvarnog lika koji stoji iza tipkovnice. Ovo bi mogla biti sjajna vježba za to. Blog je, naime, možda tek mjesto na kojemu bi se dalo raspravljati o vrijednosti ili bezvrijednosti nekog teksta. Raspravljati o nekoj osobi – to mislim da je u ovom – a vjerojatno i u svakom slučaju previše, jer mi jedni o drugima nemamo pojma.
Gotovo da nemamo pojma o onima kraj kojih se budimo svakog jutra; a kamo li jedni o drugima.
Jer, kako je davno još pisao veliki Zdravko Malić u svojim „Noćima bez sna“, ne objašnjava autor djelo. Samo djelo može objasniti autora - ako on uopće ikoga zanima – ili ne može.
Pa kada sada na koncu konačno pređem u tu neizbježnu ich-formu, onda se usuđujem konačno vam reći: tek ovo posljednje pita vas vaš vjetarugranama. Sve ovo prije, to bi nas sve skupa mogla i morala ponekad pitati i naša savjest, zar ne?
Post je objavljen 19.10.2023. u 19:00 sati.