Pregled posta

Staza

U mojoj ulici problema nema, ne teče saobraćaj ni dim; u mojoj ulici nema fukare, jer ja sam Guzonjin sin – pjevali su Nele i Sejo dok su još bili jedno i dok ih nije zanimala prošlost nego sadašnjost.

Dobro, moja ulica u ovoj priči nije samo ulica, to je čitav jedan gradić, neskromno bih se usudio reći - grad od valjda dvadesetak tisuća stanovnika u kojemu na žalost ima i sirotinje i problema i dima, ali ima i stvari koje su nevjerojatne.

Već sam vam pisao o smeću koje razdvajamo gotovo desetljeće i pol – navikli smo se na to kao na jutarnje kave, pa od toga nitko više odavna već ne radi nikakve probleme. Jest da se negdje iza šume, daleko u nizini – pojavljuje sada već respektabilno brdo smeća o kojemu mnogo nas još uvijek nema pojma, ali o tome ćemo opet jedne druge zgode; bolje rečeno: o tome će brinuti naša djeca. A sad ću vam pisati o tome kako ovdje živi sektor građevinarstva – dobro, ne one prave, visokogradnje, nego skromniji – sektor niskogradnje, ceste, putevi i mostovi.

I o tome sam zapravo već pisao kada sam upozoravao na stazu koja vodi u nigdinu uz potok, i o tome kako je uz taj potok razrušeno i oguljeno sve u širini od petnaestak metara na obje strane (a prije valjda pet godina tuda se nije moglo niti proći); strah me i pomisliti na to kolike su životinje i biljke zbog toga stradale i propale. No, koga za to briga, osim njih; nas sigurno nije. Mi ćemo rušiti prirodu da bismo u nju lako i brzo doprli i da bismo joj se divili i stvarali kroz nju rekreacijske staze o trošku EU; dobro – i naši će ljudi pri tome zaraditi, pa je korist višestruka.

- - - - -

Potok kao potok, šuti i žubori; nekad bujicom a nekad jedva primjetnim tokom; za njega su naše stvari prolazne, bedaste i malo vrijedne; tako je to bilo sve do prije koju godinu – kada su do njegova korita stigli ogromni bageri, buldožeri, strojevi koji su izgulili čitavo korito u širinu desetak metara na svaku stranu, uklanjajući grmlje, drveće i zapravo sve pred sobom. Ono što se dešava uz njega – to je gubitak i proširenje stalnog i trajnog korita, jer kako dolaze bujice i poplave, voda donosi pijesak, a korito nema što držati bez bilja i korijenja – pa se ono iz nekog prirodnog oblika sličnog slovu „V“ pretvara u neprirodan i velikim tokovima svojstven oblik sličan slovu „U“, što znači da se uništava sve više, sve šire i sve dublje od sredine toka na svaku stranu.

Da, entropija je osnovni zakon svemira: zemlja se raspada u grumenje, grumenje u prašinu, a prašinu odnosi voda. Na koncu će ostati tek sjećanje - valjda sjećanje na neko doba u kojemu smo odgrizali, prilagođavali i uništavali prirodu da bismo je koristili, čak i da bismo joj se divili - a nakon sjećanja pustoš.

Još prije nekoliko godina u gradu na cesti što iz grada vodi na sjever u duljini od valjda tri ili četiri kilometra - napravljena je pješačko-biciklistička staza koja gradić spaja sa selom što se nalazi u dolini, s druge strane tog brda. Bila je to ranije cesta koja je imala sasvim normalan pločnik uz kolnik, pa se najvećim dijelom moglo hodati uz cestu – do mjesta gdje je bilo kuća; dalje je cesta bila bez kolnika, no nisam baš nikada vidio da bi itko ikada išao pješice između ta dva mjesta. Jer, mislio sam – pa tko uopće hoda uz cestu? Onaj tko mora – taj odavna već ili se vozi automobilom ili autobusom i nema vremena za dvosatno hodanje na posao, u školu ili neke druge obveze; a pored toga svega - postoji li čovjek koji bi volio trčati, šetati ili voziti bicikl uz prometnicu kojom u minuti prođe desetak, nekada i više automobila?

Razumijem da prometnice koje povezuju mnogo mjesta uzduž jednog pravca zaslužuju nogostup. Tek prije godinu ili dvije napravljen je tako nogostup uz cestu koja od grada povezuje pet ili šest mjesta na pravcu prema državnoj granici; djeca su tu svakodnevno išla u osnovnu školu, ljudi do autobusnih stanica, pruge, posla, trgovina – tu svakako da je imalo smisla graditi nogostup. U prošlosti, znali smo u šali reći, šteta što je granica na jednoj, a ne na drugoj rijeci - jer da je na onoj bližoj, Krapini, a ne Sutli, pa da smo dio Slovenije, taj bi nogostup, a i štošta drugoga odavna već bilo napravljeno, sređeno i uređeno; a ako su se s većim problemima tamo znali nositi Mujo i Haso, valjda bismo nekako umjeli i mi. I mi smo, naime, kao i svi, pa i njih dvojica - uvijek orijentirani na trajne vrijednosti; čuli ste onaj vic o ljepoti, prolaznosti i gluposti.

No, vratimo se mi na ovu našu priču - ako se već radi nogostup – treba li zahvaćati još šire, raditi i pješačko-biciklističku stazu? Pogotovo ako to znači - rušiti šumu, proširivati malen jarak u ogromnu vododerinu, skretati potoke?

Kako bilo da bilo, ta, reći ćemo - prva staza je ipak napravljena pa sada spaja prvo selo u dolini na sjeveroistoku i naš grad; gradić. Kada odlazim u šumu, prolazim uz tu stazu pa imam sasvim dobar pogled na gotovo dva kilometra duljine, najčešće – naravno – na stazi nema nikoga; vjerujem kako i dalje ljudi nisu oduševljeni idejom šetanja uz prometnicu punu vozila koja jure (dopuštene su brzine od najmanje šezdeset kilometara na sat, što dokazuje da se ne radi o naseljenom mjestu), kada mogu šetati u miru i tišini možda petsto metara dalje, u parku ili još dublje, daleko u netaknutoj šumi. Pa se svaki put sjetim kako je zapravo apsurdno bilo raditi tu stazu.
Dapače, na njoj na jednom mjestu postoji i – pazite sad – digitalni brojač pješaka i biciklista, kojeg pogoni sunčeva svjetlost skupljena u fotonaponske ćelije! Ne znam što bi me uopće nagnalo provjeravati te brojke, ali vjerujem da u gradu s dvadesetak tisuća stanovnika među njima nećete naći brojke u prosjeku veće od dvoznamenkastih u danu; doista – zbog čega se asfaltirala ta staza negdje široka i do pet metara, uništavala trava, na nekoliko mjesta sjekla šuma... zbog čega? Zar samo zato da nekoliko lokalnih tvrtki ostvare profit, isplate svoje plaće, da kroz tkivo našeg sustava prokola sveta krv života – novac?

Ista se priča sada ponavlja s gradnjom staze uz potok prema sjeveru. Nitko iz mjesta koja će biti povezana neće sigurno odlaziti na školu ili posao tom stazom, a ljudi koji bi trčali, šetali, biciklirali – mogu to i sada činiti na tisuću drugih mjesta. Jedina razlika je to što će čitavo to područje od skoro pet kilometara duljine uz potok biti zapravo devastirano.

Tu me često uhvati razočaranje i nevjera u ljudski rod. Siguran sam da i u našem gradu kao uostalom i bilo gdje drugdje postoji stotine stvari koje su potrebnije, važnije i veće od rekreacije pojedinaca. Ljudi koji imaju svijest da će svojim kretanjem postići u životu nešto važno – ne trebaju asfaltirane staze, nego tišinu, mir i netaknutu prirodu, da u njoj ne ostave drugo do li traga svojih stopala. Takvim ljudima rekreacija nije cilj, nego sredstvo; ostavljati u prirodi tek tragove svojih stopala, a najčešće niti to - veliki je imperativ kojeg ne bi trebalo samo tako zanemariti.

Konačno, argument da bi netko u današnje doba išao pješice pet kilometara od posla, obveze, nevolje a ne iz puke zabave (recimo, u školu ili na posao, pored svih vlakova, autobusa i automobila koje imamo) pa da je za to uopće potrebno više od obična nogostupa – meni jednostavno ne drži vodu.

No, dobar izgovor uvijek, baš uvijek zlata vrijedi.

Zato mi se na sve priče o investicijskim balonima, čudima kapitala i ljepotama standarda najčešće viče u nebo: pustite sve to, dignite ruke u zrak, braćo poduzetnici i odgovorni sluge zrelog građanstva u vlasti, lokalnoj i šire, radije neka lebdi duh nad vodama!

Na koncu ove isprazne žalopojke ne mogu ne spomenuti ono što doživljavam kada s ljudima u svojoj sredini o ovome razgovaram. Naime, kome god bismo pokušali objašnjavati ovo s tim stazama, posebno s probijanjem staze uz potok, u dosadašnju divljinu - u najmanju ruku začudio bi se što se mi tome čudimo, a u nemalom broju slučajeva i iskazao svoje slaganje s ovim što se čini. Vele ljudi, pa dobro je to; imat ćemo gdje šetati. Niti naše uporno inzistiranje na tome da se šetati moglo i do sada, jer živ čovjek jedino po gustom grmlju mora imati mačetu za kretanje, a sve ostalo je za šetnju sasvim dovoljno – muk.

Stigla je tako eto polako i jesen, prvo je lišće počelo otpadati sa stabala a potok hučiti sve jače u svome koritu; mostovi još nisu narasli dalje od temelja, a po društvenim se mrežama lako poput tepiha od prvog lišća rasprostrla priča – da je rok za dovršetak radova već protekao; da jedan čiča negdje tamo duboko i daleko gore, već blizu granice - ne da svoje kukuruzište ili vrt nego za cijenu suhoga zlata – i da će slavna Europa sada na koncu svega tražiti svoje srebrne škude nazad.

- - - - -

Hodamo uz potok dok je još pusto; dok možeš zaviriti u šumu i vidjeti prizor kao ovaj kojeg lijepim tu iznad, što je snimljen još u proljeće, kada je sve bujalo od zelenila i ljeskalo se u vodi što se skupljala u šumi. Šutimo i ne znamo bismo li se smijali, plakali ili odmahivali rukama; voljeli bismo da i generacija naših unuka može – naravno, kada dođe u prilike, godine i potrebe kao i mi – uživati u nečemu ovakvome, samo ako to poželi.

Pa onda moja Najdraža veli:

- Znaš, ako su toliki za, a samo nas dvoje protiv - mora biti da smo mi u krivu. Prestani se time baviti i zaboravi na to, jedino što ti to može donijeti je čir na želucu. Daj mi ruku da prošetamo barem nas dvoje tuda u tišini, dok se još može.

One su uvijek u pravu, jer da nema njihovih ruku - davno bismo se već raspali pa bi nas prve bujice odnijele, kao što ove niz potok nose osušeno busenje, ilovaču i prah.

Post je objavljen 04.10.2023. u 20:23 sati.