vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 21.06.2025.

Nova izmjera

Mjera nečije veličine nije u brojnosti niti u snazi, već u načinu na koji se netko odnosi prema slabijem od sebe. Civilizacija naime nije ništa drugo do li mjesto na kojemu je čovjek uspio nadvladati rezultate koje u stvarnosti bez većih problema postižu gola sila i interes; tek tamo gdje onaj koji je slabiji uzmogne postići isto što i onaj koji je jači smjeli bismo pričati o napretku.

Ako se nekoga skupi sto, ili deset tisuća, ili milijun - onda nije stvar samo u tome da su jaki, jer jaki su onoliko koliko im je najjača najslabija karika. Naime, snaga trpi i priznaje samo rezultate sile - i ništa drugo.

Sila se pak mjeri u brojnosti: životnost sile ovisi o tome koliko je u njoj silnica koje su za nju spremne umrijeti. Život tako, da - počiva na smrtima - i to smrtima onih najvrednijih što ih se žrtvuje na oltare. Smiješno, tragično i nevjerojatno u isti mah.

"Sam ću ubit' mog jedinca,
Nož u srce rinut žene;
Neg' da vidim od tuđinca
Slobode mi porušene.
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša krv ne vrije!"

Zato, dobro pazite i ne spavajte na toj straži; neprijatelj, ta guja najčešće u samim nam njedrima - baš nikada ne spava. Čvrsto stisnite kundake i pošaljite bez okolišanja u to krvavo klupko svoje sinove tarući u potaji prve suze; dajte njih, najviše od onog što imate - ili sebe same, ako vam se sjeme još nije oplodilo ma iz kojeg razloga. Niste valjda među onim lošima što bi željeli da ih drugi brane, a oni da prođu jeftino?

Na stranu to što biste za gospona Demetra samo da ga sretnete kako negdje u gornjogradskim memlama, pod sjenama bršljana i Popova tornja mlatara rukama sav raščupan i zaigran i recitira ove svoje znamenite budnice i davorije, mogli načas pomisliti kako s njim nešto nije u redu kada fantazira o tome da bi pobio da prostite obitelj i spalio vlastitu kuću, pa pozvati jedan-jedan-dva; ono što je važno, prevažno u toj priči - to je osjećaj onih koje je od vašeg mnoštva, zanosa i siline strah.

Jer, samo su dvije stvari koje ljude pokreću s mjesta: strah i dosada. Potonje smo se već naužili u desetljećima iza nas; u jednoj generaciji čovjek je dobio dvadeset ili trideset godina života više na poklon - i s mukom ih pokušavao ispuniti nekim na brzinu pronađenim smislom.

Je li mu to pošlo za rukom, najbolje će vam se kazati pogledate li oko sebe: u vremenima što stižu, mnogi će od straha zavapiti za neponovljivim godinama dosade.

Najčešće će potom, govoreći o onima koji se s njima ne slažu - zaboraviti kako će svojim riječima i mislima svjedočiti daleko više tmine, nemira i nevolje nego li bi to željeli, htjeli i smjeli - upravo po onom kanonu kojeg su prihvatili. Uistinu: upravo suprotno od njega.

U mnoštvu je toplo; čovjek se osjeća željeno, zaštićeno i sigurno; zato se ljudi rado odriču samoće; jer samoća moguće da znači usamljenost, slabost, postajanje lakim plijenom.

Kako bi opravdali svoj odabir, najčešće sami pred sobom, morat će ti ljudi nekoga drugog i drugačijeg proglasiti nevaljalcem ili čak mentalno bolesno osobom. Što više budu dokazivali svoju odanost i pripadnost, manje će osjećati strah od odbacivanja i nepripadanja.

Pripadanje, naime - uvijek tjera čovjeka na to da ga iznova opravdava; na prvom mjestu samome sebi; najradije, najlakše i najčešće tako što onoga drugog, koji ne pripada - nastoji obezvrijediti.

No, zajednice ne mogu živjeti u spokoju; one preživljavaju od toga da stalno i iznova pronalaze nove neprijatelje. Ne postoje zajednice sačinjene od prijatelja, već samo zajednice kojima je poslanstvo obraniti ono što je sveto. Svetost traži žrtve; zato ne spavajte i ne opuštajte se; to je jedan od ponajvećih grijehova.

Na koncu, ako neka zajednica, država, narod, masa žive i traju po nekoliko stoljeća, zbog čega onda uopće herojstvom smatramo žrtvovanje pojedinca učinjeno za njih (a on traje tek nekoliko desetljeća)?

Zar nije logičnije da je život koji je kraći - manje vrijedan od onoga duljega? Ne bi li herojstvo po toj logici trebalo biti mjesto na kojem se narod žrtvuje za pojedinca, a ne pojedinac za narod - jer, tko je tu doista vredniji ako su heroji samo oni koji umiru u cvijetu mladosti i polažu živote na oltar nečega što je ionako dulje, stamenije, vrednije?

Ili ljudi ipak imaju život, možda čak i vječan - a zajednice tek su obmana i privid? Moramo biti svjesni toga da kolon iz Kaštela i plemić iz Tabora još prije niti trista godina nisu imali gotovo ništa zajedničkog - čak niti krunu kojoj su bili vjerni, niti biskupa, niti nešto što bismo zvali jezikom, a najmanje osjećaj kojeg bismo zvali pripadnošću.

Tek su Ilirci i narodnjaci netom što se ugasila posljednja lomača za vještice ponovno probudili priče o starim kraljevstvima, jezicima i narječjima; što je to što nas tjera vjerovati kako će ljude kroz trista godina vezivati iste niti koje ih primjerice vezuju danas?

Ovo je svijet koji niti u snu ne dopušta izostanak odabiranja strane. Ako ti ne odabireš, ima tko će tebe ptičice odabrati. Jer, tko nije naš, taj je njihov. Primjerice, izraelitski svijet bi te možda takvog kakav si mogao smatrati nekim gojimom i crvom jedva dostojnim barem bivanja, no u Hamasovom oku ti si običan kandidat za mrtvaca. Nije ti dopušteno osjećati sažaljenje za čovjeka bez opravdanja pripadanjem plemenu; čim osjetiš takvo što, makar i za bespomoćnog stradalnika iz suprotnog tabora, to znači da si protivnik.

A protivnike valja eliminirati.

- - - -

Ako se u nekom času samo malo, makar mrvicu - zabrinete oko toga što je nekoga radi naše siline strah, to znači da je s vama sve u redu. Nije se, naime, dobro radovati tuđoj nevolji; dobar je onaj čovjek koji ne umije biti radostan ako ma tko od njegovih bližnjih trpi i pati.

No, već u sljedećem času mogli biste istupiti iz gomile - jer u gomili vam stalno netko zagledava u oči i ispituje vašu odanost; udaljit ćete se u nekom času barem malo, ćuteći kako od njena huka i romora više ne čujete baš ništa drugo - i kako je milimetar nedostajao da i ovoga puta nestanete u toj tustoj, tamnoj i sveprožimajućoj masi.

Kada jednom istupite iz gomile, morat ćete se prije ili kasnije zabrinuti za sebe sama i svoje; zajednice nisu tu radi vas, nego radi interesa i vlasti; one ne trpe istupanja i napuštanja pa ih rado prokazuju i kažnjavaju kao izdaju; morat ćete se sami dalje snalaziti u toj nevolji.

Radujete li se pak bez ikakve zadrške tome što je nekoga strah zbog toga što je vas puno i što ste jaki, jači, strašni, onda zapravo - ma koliko to sada poricali - ne osjećate ništa drugo do li zluradost. Prije ili kasnije to će vam se otkriti.

Vjerujte, bolje je što kasnije, kada vam se već jednom otkrije. Vas samih radi.

21.06.2025. u 05:48 • 6 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.