Borba koju već godinama vodi gospođa Tonka Alujević, koliko sam shvatio rođena Hvaranka - vjerojatno od žreca domaćeg poretka označena kao ponajveći izdajnik, rušitelj svemira i drčna cura, odaberite sami redoslijed koji vam se sviđa – po meni nipošto ne bi smjela ostati nezamijećena. Ovo s decibelima, to je izgleda uspjela barem na neko vrijeme, a s dušama (druga tema koju sama spominje u niže citiranom napisu), e to će ići malo teže – i veliko je pitanje hoće li uopće ići.
Naime, nekako se uvijek pokaže kako mi muški možemo štošta, ali ne možemo proći glavom kroz zid, iako to često činimo - a žene taj isti zid jednostavno umiju zaobići.
Jer, nekako – život me naučio – čuvajte se ljudi koji su nedodirljivi; puno više uvijek vjerujem onima koji se umiju prvenstveno šaliti na vlastiti račun, a gospođa Tonka više je puta dokazala da baš to umije.
Uglavnom, kradem s fejsa jednu njenu davnu objavu na temu buke i buka (množina, ne znam kako na tipkovnici staviti one dugosilazne i kratkosilazne) - mislim da je to još po prirodi stvari bilo vrijeme u kojem se u Hvaru bučilo do četiri ujutro i povraćalo u svakom kutku – a ako s tim postoji neki problem, jer nemam dopuštenje (iz jednostavnog razloga što nemam fejs profil, pa ne znam kako bih isto ishodio) – molim da mi se javi. Vjetre, tekstokradico poslovična, doći ćemo mi tebi glave prije ili kasnije! A dotle; čitajte i povećajte postotak veličine na pregledniku, nikome se još od čitanja ništa lošeg nije desilo osim kvarenja dioptrije. A i za to, vidite već, ima lijeka; za sve na ovom svijetu ima lijeka, samo kada se prevrši mjera, onda taj isti lijek postane otrov, sjećate se stare izreke?
Znate ono, onaj trenutak kada nešto pročitate, nekog tamo Tišmu ili Maaka ili Tolstoja, pa svojoj tipkovnici - kao da je ona za nešto uopće kriva - kažete: e vidiš, volio bih kad bih ja umio ovako.
Dakle, skužajte, šjora Tonka, ali godinu dana već kuham - i nisam mogao zaobići ovaj Vaš tekst; a nema pogodnijeg trena za podsjećanje na nj od ljeta. Nešto upečatljivije o suvremenom turizmu u ovoj civilizaciji (nije to - koliko ja razumijem - ništa naše, specijalno, domaće) do sada nisam pročitao.
Možda sam čuo; možda je to bio onaj trenutak otprije par ljeta u kojemu moj tast - koji je cijeli rat, onaj rat, kao dijete proveo na koromaču i bodulskoj supi - pa sjetno u neki daleki ljetni sumrak zalijepljen od vreline i soli kaže; nitko više ne kopa vinograd na otoku; ni na onom pored; ni na onom pored... Nemaš više di od našeg čovika kupiti vino - završi s izlaganjem, pa zašuti i duboko uvuče dim cigare, a ja mu natočim ostatak nekog jeftinog uvoznog crnjaka dopremljenog iz nekog malla u petlitrenjačama, jer sve drugo što na otoku možeš kupiti a da ne rašpa želudac košta više od deset eura. Jer, to vam je kao s mojom pokojnom babom iz Težačke, koja je svoje sinove uvijek s uzdignutim prstom opominjala na "ora et labora" i koja je prijeko gledala svaki ručak koji je bio kupljen iznad maksime "struna po pet kuna". Druga baka sa Svetog Duha; to je bila ista ta škola. Dobro, bake nisu niti doživjele kune, ali razumijemo se valjda; brzo bi one vrteći ih pod svojim koščatim i ogrubjelim prstima shvatile kakva je duša u tom papiru, ma kako se zvao. Tako je i s ovim: kupiti vino po deset eura i donijeti ga starom čeljadetu na stol, ma napravio bih ja to da je riječ o mojem domaćinstvu; ali toliko ni ja nisam blesav, pa da me pita "a čije je ovo" i da mu moram priznati kako sam ga kupio u Buri ili Konzumu s najviše police - i onda s njim moram proći cilu ubrzanu školu ekonomije i managementa ponovno... :)
„Tonka Alujević
REKVIJEM ZA TIŠINU
U Hvaru san, 4 ure je ujutro i sidin na Mandrač...i razmišljan kako nikad u životu, a ostalo je puno milja iza mene, nisan bila na vulgarnijemu mistu. Vidila san razne poraze određenih sredina, posrnuća i potonuća ali ovakovome primitivizmu i prostituciji nisan nikad svidočila.
Ova je generacija, ova je jadna služinčad napisala rekvijem, Rekvijem za tišinu. Onaj koji se boji mira, kojemu stalno nešto mora zvižjat, bučit i larmat je primitivna i bolesna osoba. I naravno gramzljiva. Postali smo društvo koji će dozvolit svaku vrst poniženja, pritrpit svu silu nasilja, držat pet miseci čepe u uši samo da bi se ogrebali za te prasačke pineze.
Mnogi će našu rič šušur spominjat u kontekstu buke, galame ali šušur je benigan i simpatičan. On se odnosi na žamor, na ciku dice, na cvrčke, normalno disanje jednoga živoga mediteranskoga grada, na nešto šta ga čini suprotnošću kontinentalnoj dosadi. Šušur je bija kolur konteksta, njega više nema, zaminilo ga je, ovo novo stanje uma koje upravo doživljavamo na polju javnoga gradskoga života, a zove se i jest šizofrenija.
Svaki cent zarađen od ovoga jada od ponude osvanit će ka problem u kući. Petorostruki novac neće in bit dovoljan da bi od dugova i iz ovisnosti spasili najrođenije. Gledat će i već gledaju narkomančiće, alkoholičare i kockare za svojin stolon. Rastočit će ih ka staru bačvu...“
Post je objavljen 19.07.2025. u 11:31 sati.