vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 29.08.2023.

Gospodar bez muha


Težak je pomalo bio taj čovjek, sumnjičav već prilično, a i mrzovoljan što starijim je bivao; nije baš bilo previše dana u životu što su mu u ostali - u kojima bi ga našao dobre volje. Prije će biti da ga je štošta iz mladosti tištilo i pritiskalo mu grud; kako to već dođe starijim ljudima, kada još ne prođe vrijeme da bi čovjek htio, a pred njim je vrijeme da se ne može moći.

Ono po čemu je poznat i koristan u svojoj kući bio - jest to da nikakva straha prema paucima, mravima i gamadi svakovrsnoj pokazivao nije. Kako je daljom bivala godina u kojoj se kuća preuredila, tako je i taj nesretni rod i soj mnogonožaca navalio na nju; slabije se i čistila – ruku na srce staviti valja; pa nisu više rijetkima bivali trenuci u kojima bi ga tkogod od tada još brojnih ukućana, usplahiren i uzbuđen od nezvana gosta u sobi, pozivao da brzo riješi stvar. Posebno je ženska čeljad na takva bića osjetljiva; nisu to bivale neke opasne beštije – kukci svih vrsta i fela, muhe dosadne i zunzave; pauci kućni, malenih tijela i možda malo duljih nogu, što su naumili negdje u miru i polumraku kakve loše čišćene sobe satkati svoju mrežu, pa u njoj u miru dočekati starost – baš nekako kao i on.


Eto, tako si svako malo mogao iz kojeg dijela kuće čuti glasan i plačljiv poziv da se čim prije dođe i ukloni nevolja.

Muhe je znalački puštao da kroz mračno prizemlje prolete prema svjetlu, pa im otvarao komarnike i svjetlarnike; tek pokoju, upornu i dosadnu što takav put nije znala naći, uspio bi uhvatiti u zavjesu, o čemu su poslije godinama svjedočile žute i smeđe mrlje, sve do prvoga pranja a katkad i koju godinu dulje. Neke od muha, omamljene, opijene i usporene ionako nedalekim i izvjesnim krajem - moglo se također, s krajem ljeta i početkom jeseni uloviti u krpu pa istresti na verandi, neka ih vjetar još tako polužive nosi i plete njima mrežu dalekih događaja, neznanih i stranih. Moljce bi hvatao jednom rukom – ako su bili oni spori, što lete samo u jednom pravcu, polako i pomalo iznenađeno, poput starih američkih bombardera u noći nad nekom maglenom ravnicom. One druge, brze, nepredvidive moljce, što su često mijenjali smjer i bivali zahtjevnim i teškim plijenom - dokrajčio bi pljeskanjem, Bog da mu dušu prosti. Mrave je iznosio u svemir na golim rukama, pa ih otpuhivao kao da ih je snašla kakva iznenadna i strašna oluja, osim ako ih je bivalo s proljeća toliko da bi neumorno harali kuhinjom i ugrožavali sam oltar kuhinjski – kutiju s kruhom; tada je očajan odlazio u trgovinu pa kupovao skupe i nevoljene sprejeve i praške da ih utamani. Pauke je obujmljivao krpom, koliko se to slabo i hrskavo tijelo ovijeno dugim nogama uopće obujmiti može, pa ih lagano iznosio van kroz dugačak i mračan hodnik, pričajući im dubokim i uzbuđenim glasom, kao kakav prorok – s uzdignutim kažiprstom ili čitavom šakom druge ruke, one u kojoj ne bi držao krpu, pomalo prijeteći – dok mu je pogled bivao uperen iznad svih glava, daleko u neku nikome poznatu budućnost, sa metalnim kukcima, ljudima koji lete i sićušnim tabletama umjesto večere što će ih ljudi gutati jednom, kada svega ovoga više ne bude.

Eh, što vi djeco o nevolji znate; mislio je u sebi sjećajući se kako je davno još njegov otac, tamo negdje u nekoj zloslutnoj osmerokatnici, gledajući golubima u leđa dok lete - ratovao godinama bezuspješno sa mravima; ponekada moravši potpisati i potpunu kapitulaciju, pa je poražen i gladan vezivao niti dva dana star hljeb u čvrstu najlonsku vrećicu vješajući ga na kvaku vrata; samo da ga mravi ne dosegnu, kao kakav prosjak; prosjak što do života budzašto ište tek malo spokoja u kojemu će čovjek, umoran i bezvoljan od teška i stalnog posla, poželjeti s nekim gustim, slanim i tekućim uratkom iz duboke posude - progutati dva ili tri komada prekjučerašnja kruha u tišini, stamen i pomiren sa sudbinom.

I tako, mogao si ovoga našeg junaka nerijetko vidjeti kako tu svoju nevolju rješava, ljeti i zimi podjednako - ponajvećma bos – tek u šlapama, u nekim kratkim gaćama i – kako je tada izgledalo - mrzovoljan, mumljajući i jedva razgovjetno vičući tim nesretnim stvorenjima uvijek iste stvari; odnoseći ih iz kuteva soba, hodnika i izbi u krpama što bi ih tko zna gdje samo za tu priliku pribavio i bacajući ih polužive u travu vrta:

- Idi, nesretniče, odavde. Ni ne znaš uopće gdje si došao, pa bi samo zauzeo prostor, a da bi što dodao – daleko bilo; to niti da pitaš. Idi, pa pjevaj u slobodi, ona će te grijati kao što te ovo moje ropstvo nikada neće, makar i rujanskim maglama i kišama. A ja ću ovdje plaćati komunalne prinose i grijanja, vode i struje, prireze i poreze i slivne vode, sve ću to plaćati – jer ti nećeš - i onda se bogami nećeš ovdje širiti i šepuriti o mome trošku!

Poslije su ljudi, čak žene njegove i uža familija (jer, znate već, čovjek u životu može imati najmanje tri žene, ne svaku onako kako to muškarci žene već imaju, ali svaku tako da je zove i osjeća svojom najrođenijom) poluglasno raspravljali o tome odakle mu tolika odlučnost da sve to čini; nije u drugim stvarima ni izbliza bio toliko poletan i brz; gdjegod bi u kući ili posebno oko nje valjalo štogod brzo uraditi, teško da si ga mogao vidjeti prva. Ni neustrašiv baš nije bio; kada bi s kakvim ovećim psom mimoišao na ulici, nije ga gledao s previše povjerenja- doduše, niti pas njega; ali to je već neka druga priča. Pa odakle mu onda volje da se ukoštac uhvati s tolikom mušadi, paučadi i kukčadi, bivalo je ljudima sve manje jasno, što više je vrijeme prolazilo i postajalo manje njegovim, i što ga je manje u njemu bivalo a sve više se činilo da ga nema; kako i sa svakim čovjekom jest – prvo u kućama i na putevima, a potom i u ljudskom sjećanju.

Mora biti, dolazilo se manje ili više uglas do čvrsta zaključka, da ga je na takve čini tjerala njegova škrtost. Da su ti pauci i muhe i gamad i kukci nevoljni svakovrsni mogli dodati koju lipu ili cent u njegovu zahrđalu kutijicu od tko zna kada pojedenih bombona što je stajala negdje u ladici komode u hodniku, pa da otplate vječit dug dijeljenja mjesta pod kapom nebeskom gdje jesi i gdje dišeš i živiš, on bi ih čista srca puštao do mile volje da budu s njime, i baš nikakva ga nečist ne bi brinula – u nevjerici su još godinama poslije vrtjeli glavama spominjući se tog čudnog svata. Da su mu plaćali komunalnu naknadu, taj nikada najmanje paučine iz obična kutka kuće očistio ne bi!

A kuća se s vremenom počela čistiti sve češće i temeljitije; da bi potom jednoga dana bila iz temelja preuređena i gotovo iznova sagrađena, po nečijem sasvim drugome planu i volji, da se u njoj i pored nje živi, prolazi i gine, kako se već prolazi i gine tamo gdje ljudi ne nadžive kuće, iako se tome svi u potaji nekako nadaju.

Kako bilo, ljudski će jezik često uprljati čak i nedjelo, a kako da ne bi neko djelo; davno su već mudri ljudi na više mjesta napisali da je ljudski jezik - kao kormilo brodu; niti ga vidiš, niti se usporediti po veličini mogu – a prvi drugome određuje i kuda će i kako; pa ako ti jezik uprlja nedjelo – kako da neće djelo - i ono uprljano, a bome i kakvo lijepo, čisto i dulje pamtljivo; stoga je s vremenom sasvim zanemaren učinak njegova čišćenja, no i kuća postade čvršća, stamenitija, manje prijemčiva za gamad i nametnike – pa tako, svako vrijeme dobi i izgubi svoje.

Jer možda stvar i nije u tome da ljudi nadžive kuću, već da ono vrijeme što je njihovo u njoj - pretvore u vrijeme od svjetla i dobra. Hajde, ne baš svjetla i dobra; velike su to i teško ostvarive riječi; ali – u vrijeme sa manje tmine i zla. Poslije, kada i mi shvatimo da se primakao konac našeg vremena, kako se svačijeg vremena konac već primakne - počnemo više na značenju davati takvim stvarima, ne sjećajući se više kako smo ih i koliko nipodaštavali i prljali vlastitim mislima i riječima dok su nam stvarnošću bile.


29.08.2023. u 17:41 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.