Pregled posta

Hladne pive sjevera, nastavak

Ne radi se samo o tome je li bolje u srpnju ili kolovozu obići Trebon od Tribunja; radi se o tome da će uskoro i Trebon i Tribunj prestati biti to što jesu; možda zato u ovo doba godine biram obići prvoga, pa skoro pet dana hodati bez glasa tihom riječnom dolinom u dugim hlačama i praktički bez skidanja dugih rukava. Gdje smo ono stali? Ah, da - ne radi se samo o tome je li bolje za dvadeset eura jesti lignje iz obližnjeg supermarketa ili za šest čitav meni sa bramborovom juhicom i knedličkama sa divljači; ili je li bolje piti toplo crno vino za trideset eura ili ledenu pivu za trideset kruna krigla; radi se o tome da nekako – ne radiš što radi većina. Dalje: možda, ali samo možda, da većina nije obavezno činila ono što većina radi, i da im se taj možeš, možda, izaberi – nije pretvorio u moraš – bilo bi bolje. Ne nama, nama je itekako dobro; onima koji dolaze – ako ih uopće bude.
Pa onda sjedneš u to limeno čudo koje još služi; pokupite nešto krpa, škornji, štapova, torbaka; izljubite se sa svojtom i prijateljima – i nestanete na tih nekoliko dana, dolinama dubokih i velikih rijeka prema sjeveru; rijeka što će, kada se budete vraćali, već biti pravi gangesi i huanghoi što prijete čitavim ravnicama i gradovima i donose smrt i razaranje; no kada vi još uz njih budete jedrili – i u onom i u ovom pravcu, bit će to tamnozelene šušteće ljepotice. Nekadašnji štaglji i tavani i tamo su danas već većinom postali dvokrevetne sobe sa zasebnim kupaonicama; jedino su one tamo bliže tim nekim nepoznatim čudima i koštaju možda petinu ovih kod nas. Pa onda ostavite svoju gomilu lima na točki A, i tako se spuštate i spuštate uz rijeku, gradiće i sela; kada vam se više ne da, koristite zapravo besplatne autobuse i vlakove (čak i Englezi priznaju kako je Češka najbolja zemlja na kugli zemaljskoj što se željeznice tiče) i tako konačno stignete i do nekog velikog, glavnog, sada više ne tako prepunog kao za Uskrs jedne nedavne godine – više on liči na onaj usnuli zamak iz vaših snova kojim ste tri tjedna šetkali kada vam je bilo dvadeset i kada se to moglo za sto maraka. LJudi su i dalje druželjubivi i razgovorljivi; svako malo zapodjeneš neku priču; zanimljivo je i lijepo.
Eto tako; radi katastrofe u Sloveniji morali smo ove godine otkazati tradicionalno hodanje uz Soču; možda ostane još što za jesen; iako tamo srećom i nije bilo neke posebne katastrofe - sjećam se plazova blata koji su znali zatrpati Log pod Mangrtom, a i imao bih osjećaj da plešem na sprovodu. Zato možemo do Kozjanskog parka, kad već traje godišnji; na kavici u Dobovi možemo popričati sa domačim Vampirjima (da, naziv dolazi od slovenskog naziva za tripice, fileke, škembiće: vampi); i oni kao i naši poznanici u Drenju plove luftmadracima po blatnom jezeru i čekaju da i ova katastrofa propadne kao i sve što će propasti, pod kućama koje su građene tako da voda ne dopre ni do pola podruma. Vele da će drugi tjedan toplinski udar; naravno – mi ćemo biti u njegovoj žiži; mora se otići pogledati starce na more; nema druge, godišnji je već na polovici. Idealno za posljednju knjigu Zastava uz šum jutrom probuđenog mora kada se najbolje čita, za dalek i neizvjestan kvalifikacijski turnir u Istanbulu, za obaviti nešto zaostalog posla što je stigao za vrijeme godišnjeg – online, u dugim popodnevima punim jare i dosade; za duge šetnje uvečer pustim plažama i zagrljaje umjesto prvih dugih rukava; prvih nakon ovog sjevera gore.
Veranda i dalje pri jačoj kiši curka; uz Najdražin prijesto spremno leži škaf za punjenje pegle i hladnjaka u autu; sin se umjesto da troši pare u teretani pred tjedan dana bančenja sa svojim dečkima negdje između Biograda i Šibenika - popeo gore pa uz moje znalačko sekundiranje s vrha ljestvi (hoćeš vode, hoćeš jastuk za koljena, sjedni, ne diži guzu toliko) - malo presložio crijepove i pošpricao nekom impregnacijom; tata je prestar, pretrapav i prenespretan da to obavi pored mladih snaga punih dobre volje (na moje pružanje biciklističke kacige, za sunce, samo je prezrivo odmahnuo rukom na koju je na moje inzistiranje navukao one gumene rukavice u kojima su naše bake prale pod). Hvala Bogu, stigao je i dan sa izgleda već šesnaest sati bez kiše, tek je sada počela kuckati po dimnjaku, pa se takvo što oko podneva moglo obaviti – da se na vjetru, a ne na suncu sve osuši do sada. Bit će valjda dovoljno dok ujesen ne dočekamo majstore, još im uvijek nismo upali na listu čekanja niti dobili INCON, ili dok se negdje od Odre, Špička ili sa Rakitana ne ukaže bratić, pa kao mačak prođe triput tim krovištem i presloži ga kako treba uz gajbu pive.
Dobro je; svakako da je dobro; no – ako je nama dobro, to ne znači da je i drugima dobro; ako ima ikakvog smisla u putovanjima, onda je to – sjesti i popričati sa drugim čovjekom, upitati ga kako je i što radi; uvidjeti da nema smisla u bježanjima i osamljivanjima. Nekome je sada nakon svega sjekira upala u med; nekome je upravo tegla s medom pala i razbila se, a netko pojma nema što je med; kamo li onaj sa orasima.
Stavit ću ključ u bravu i spustiti rolete pa misliti o svim tim promjenama i o tome kako sve ostaje isto; dugo već mi ledena piva nije bolje prijala od toplog crnog vina (i ukazivala na u gram istu brojku na vagi kada sam se vratio s puta). Pri tome, sjetit će me ta moja transformacija i činjenice da već dvije jeseni ne mogu okusiti pohane sunčanice a prije sam se davio u njima – no sada mogu jesti šampinjone, a nisam ih prije smio okusiti; nemam pojma o čemu je riječ, ali sjetilo me ovo sa vinom i pivom baš toga. Nešto se događa, najvjerojatnije sa mnom: činjenica da ti je glava jedne noći izrasla na tabanima (iako toga teško da možeš biti svjestan) morala bi sama po sebi značiti da se svijet nesumnjivo okrenuo naglavce.

Post je objavljen 07.08.2023. u 17:40 sati.