"Prezirem cijeli tvoj malogradanski život s uredno plaćenim porezom, tako nakićen, nalickan i prazan. Prezirem ga, Bog mi je svjedok, i osjetim ogorčenost u sebi, kao dah Duha Svetoga, kad na to i pomislim. U što bi me to ti pretvorila? Hehe, zakleo bih se da bi me htjela pretvoriti u velikog čovjeka. Hehe, idi i predstavi se svećenicima! Sramim se iz dna duše tvojih velikih ljudi...
Veliki čovjek! Koliko li je velikih ljudi u svijetu? Prvo su veliki ljudi u Norveškoj, oni su najveći. Onda su veliki ljudi u Francuskoj, zemlji Hugoa i pjesnika. Zatim dolaze veliki ljudi iz Barnumove zabavljačke sfere. I svi ti veliki ljudi balansiraju na zemaljskoj kugli, koja u odnosu na Sirius nije veća od leda jedne uši. Ali veliki čovjek nije nikako mali čovjek, veliki čovjek ne stanuje u Parizu, on nastanjuje Pariz. Veliki čovjek stoji tako visoko da sebe može vidjeti i iznad glave; Lavoisier je molio da ga ne pogube dok ne završi neki kemijski pokus, odnosno: ne kvari mi moje krugove! rekao je. Hehe, koja komedija! Kad čak ni Euklid, čak ni on, sa svojim aksiomima, nije pridonio više od jedne pare osnovnoj vrijednosti! O, kako se malo učinilo na Gospodovoj zemlji!
I tako se stvaraju veliki ljudi od najobičnijih profesionalaca koji su slučajno poboljšali razne električne uredaje, ili su slučajno snažnih mišića da mogu proći Švedsku jašući na biciklu. Da, i onda se velikim ljudima dozvoli da pišu knjige s ciljem obožavanja velikih ljudi! Hehe, zaista zabavno, novaca vrijedno! Na kraju bi svaka općina da ima svog velikog čovjeka, kakvog diplomiranog pravnika, nekog romanopisca, kapetana polarnog broda neizmjerne veličine. I zemaljska bi kugla postala tako savršeno ravna i jednostavna i glatka da se sva može sagledati...
Genij u popularnom značenju nije nešto nečuveno, genij je samo ljudski a propos; pokraj njega se zaustaviš, ali se ne začudiš. Zamislite: stojite jedne zvjezdane večeri u opservatoriju i teleskopom gledate Orionovo zviježde. Zatim čujete Fearnleya kako kaže: Dobra večer, dobra večer! Osvrnete se, Fearnley se duboko naklanja,
veliki je čovjek ušao na vrata, genij, gospodin s kraja lože. I, zar ne, malo se u sebi osmjehnete, i ponovno okrenete Orionovu zviježdu? To se meni dogodilo... Jeste li shvatili moje mišljenje?
Hoću reći: umjesto da se divim običnim velikim ljudima zbog kojih Božja djeca, iz strahopoštovanja, gurkaju jedno drugo u slabinu, više volim one sitne, nepoznate genije, mladiće koji umiru u školskim danima jer ih njihove duše unište; fine, zasljepljujuće ivanjske krijesove koje treba sresti dok su u životu kako bi znao da su postojali. Takav je moj ukus. Ali, prije svega tvrdim: važno je razlikovati onog najvećeg od velikog genija, držati najvećeg gore kako se ne bi utopio u genijskom proletarijatu. Hoću vidjeti onaj neograničeni nadduh na svom mjestu; ipak birati, i uzmaknuti ako treba, poštedjeti se općinskih genija, naći ono vrhunsko, Njegovu Eminenciju Vrhunac...
Ali to je zapravo samo teorija, paradoksi. I ja nisam u stanju vidjeti da je to samo teorija, ne, nisam u stanju, Bog mi pomogao, tako nesretno shvaćam ovakve stvari. Je li moja greška, hoću reći: jesam li osobno kriv za to?
Ja sam tuđin, stranac u životu, Božja fiks-ideja, zovite me kako hoćete...
Zatim, s pojačanom ljutnjom: I kažem vam, baš me briga kako me zovete; ne predajem se, nikad u životu. Stiskam zube i stežem svoje srce jer sam u pravu; jedini bih se od ljudi isprsio ispred cijeloga svijeta i ne bih popustio! Znam što znam, u srcu sam u pravu; ponekad, u izvjesnim trenucima, naslutim beskrajnu povezanost u svemu. I još nešto što sam zaboravio, ne predajem se: potukao bih do nogu sve vaše glupe pretpostavke o velikim ljudima."
"Misterije", Šareni dućan, 2011.
Post je objavljen 16.09.2025. u 14:48 sati.