Marketing
Pod zvijezdama
Kada si već star, pa je i po prirodi stvari sve manje onih kojima ćeš nedostajati, počneš razmišljati o tome što sve tebi nedostaje - i sjetiš se da već teče treća godina kako nisi proveo noć pod zvijezdama. Naravno, u tvome društvu uvijek će se naći onih koji će se nad tim podatkom zabrinuti i sami svjesni svojih evidencija - i tako se lako postigne dogovor da se tamo negdje, gdje se spava pod golim nebom - ode popodne, a vrati kući do podneva, samo da se ode.
Nema, ispast će možda, u jednom nepritomnom muškarcu previše života ako ga barem s vremena na vrijeme ne probode spoznaja o tome kako odavna već nije spavao među travkama i lišćem!
Bit ćeš izrazito ponosan na činjenicu da niti jedna jedina stvar koju si tom prilikom ponio sa sobom nije ostala neupotrebljena na toj putešestviji. Dobro, Voltaren za leđa, koh čokolada za trbuh ili Andol za opće stanje nose se hvala Bogu ovaj put bez razloga, ali zračni madrac kupljen na nekoj akciji i vreća sa duplim zatvaračem pokazuju se kao prava investicija.
Zbog čega čovjek ima potrebu u vrelo predvečerje vucarati se autobusima i pješke po kanjonima dalekih potoka i spavati pod zvijezdama, kada sve u povijesti ljudskog roda ukazuje na to da se putanja komfora kreće upravo u suprotnom pravcu? Pa, to baš ne znaš; o tome bi mogao govoriti samo u svoje ime - a to malo koga zanima.
Zna se već mjesec dana za tvoj plan - ali kriza počinje nekako večer ranije; odjednom zavlada tišina koju niti sto tvojih bedastoća ne može popuniti.
Poslije ćeš od tamo, ispod zvijezda, štedeći bateriju pisati poruke o tome kako čovjek - osobito ako ne spada među nekoliko onih doista pametnih ljudi - mora imati mjesto na koje će pobjeći kako bi shvatio da se ima kamo vratiti - i da upravo ti bjegovi nemaju baš nikakva smisla kada se nema otkuda bježati, nego se samo ide - da bi se samome sebi dokazalo i pokazalo kako dijete u tebi još uvijek nije posve umrlo.
Žic nema tih problema; kod njega što putešestvija dulje traje, tim bolje; krošnje su mu primamljivije od vlastita stropa; zato se opremio tanko rezanom šunkicom, a ti ćeš ponijeti kruha, nareska, češnjak i metalni lončić za juhu, pa ćete sve to u neopisivu slast manje ili više blagovati nataknuto na šibe pored netom upaljene vatre.
Zrikavci vam se čude; ovakve ovdje odavna nismo vidjeli - viču kroz prvi mrak, a tišinom odjekuje šapat razgovora kojeg vode dva ostarjela i neodrasla mužjaka, kakve već razgovore mužjaci vode po tminama prisjećajući se svih mjesta na kojima su u desetljećima iza njih ležali i spavali u noćima, a da to nisu bili, je li, kreveti.
Previše je država nažuljalo naša križa bez veće potrebe, zaključujete uglas dok se do doma na Oštrcu pred vas šuteći u mraku penje neko napušteno pseto privučeno mirisom hrane, pa ga tetošite i pazite kao brata rođena, jer i sami pomalo shvaćate da nas sve prije ili kasnije čeka njegova sudbina. A Žic kada to veli, veli doista s razlogom; on nije čekao da ga zovu i traže, nego je one jeseni pošao sam - on, Žic, stari pacifist i hipik sa kazetom Emersona, Lejka i Palmera i Knutom Hamsunom u ruksaku - i tjednima se vukao po blatu pored Mladićevih topova i minobacača u kanalima oko Gradiške i Rajića i Novske, sanjajući o mjestu koje bi se krevetom smjelo zvati.
Sve ćete vi prije ponoći pretresti - i Antu kojem je još u mladosti, kada se prvi put pokušao objesiti na tavanu obiteljske kuće u Žumberku - dijagnosticirana šizofrenija a rođena ga je sestra jesenas oženila za kredit pa sada gladuje po tri dana i Žic mu u Žapcu kupuje konzerve skuša i stari kruh da ne krepa od gladi; i Bojanu što je nekad bila svjetlo, osmijeh i radost u davnim danima Mimare ili Lapa, a sada ju je zlo pojelo u nekoliko mjeseci; i zekoslava koji je Žica dočekivao u njegovoj kući godinama pa uginuo proljetos, da ga pođe zakopati u daleku šumu pored Sutle kamo će se vraćati kada pomisli da je tužan. Žic je odavna već mudriji, a dosta je stariji od tebe, pa će lako s vremenom naučiti i saznati da između tebe i Nje ne može niti pokušava ući - i da je vaše prijateljstvo stvar koja se u srcima dijeli i množi, a ne razdvaja. Možda je u tome i tajna pravog prijateljstva: da dva srca pronađu točke koje ih spajaju, pa makar bile i zlo - a da se klone onog što razdvaja, pa makar bilo i dobro.
Jer, kakvo je to zlo koje ne razdvaja i kakvo je to dobro koje ne spaja - i kakav je čovjek koji vjeruje da ih bez problema umije pojmiti?
Ujutro, pijani od svježine i naspavani od umora i tetošenja prvih brdskih ptica bacate u usta posljednje kekse, istresate sebe i one vreće od memle noći i polazite već iza sedam prema Samoboru. Nema više autobusa do Šoićeve niti ikakva prijevoza; sada ćete uprtiti sve što je ostalo, računajući i posljednje decilitre vode prije nego na Palačniku pronađete prvu živu dušu koja će vam napuniti čuturice.
Boba po boba prve ovogodišnje izabele; jedna kisela već gotovo divlja jabuka usput, slađa od svih koje možeš kušati po dućanima; prvi znoj što iza devet probija leđa negdje već tamo iza Grgurić Brega, gdje pogled puca na sve strane svijeta a Žic te nakon trideset godina po brdima pita: a kaj ti tvoji štapovi nekaj pomažu, gledajući kako ih pikaš na strmini pred noge baš na mjesto s kojeg ćeš se prekopicnuti niže ali se nikako nećeš spotaknuti o njih.
Na početku Vugrinšćaka već radi birtija s filekima, u hladu starih loza; Žic odbija ponudu reda radi, pa kada ga ispod oka pogledaš mršteći obrve zašuti i skine kapu sjedajući poslušno za stol. Poslije ćeš mu u džep turiti još smotuljak za Antu u Žapcu sljedeći put; do prve mirovine; neka se nađe. Tridesetitri generacije djece prošle su kroz njihove ruke (tako i toliko da ih i danas zaustavljaju na cesti s poštovanjem i suzama u očima), a jedan zgubidan kao ti mora takvim ljudima turati u džep smotuljke za Žabac i vući ih za majicu na fileke; pa do kuda je ovaj svijet došao s njihovih šesto eura mirovine, misliš čupkajući bradu poskrivećki.
Taj svijet možda i nije za drugo nego da ga čovjek ostavi i pođe spavati pod zvijezde, makar se od tog pogleda i smrzao.
- - -
Eh, da, lako je tebi pričati, kada te uvečer - nakon što popodne odradiš šihtu za računalom hvatajući nabujale mejlove kao, je li, odbjegle zmajeve - dočekaju oči koje će te nahraniti nekakvom palačinkom, tortiljom, čajem za smirenje, pa onda bez riječi - kao neposlušno marvinče, kakvo s vremena na vrijeme i jesi - odgurati pod tuš, pregledati i posljednjeg krpelja iza koljena ili pod guzom kao na nekoj bebi, pa namazati sve što boli i ne boli svime što treba - i onda dugo u mraku grliti dok kroz krošnju trešnje na vas šuteći od čuda budu virkale one iste zvijezde koje si još sinoć gledao s poštovanjem i strahom kroz krošnje starih bukvi pod vrhom.
- Što ima na poslu, pitat ćeš reda radi, jer znaš dobro da je na posao zaboravila istog časa kada je sva vrela i teška od autobusa i posljednjeg ljetnog dana prošla kroz vrata vašeg doma - a onda će ti se nasmijati onom svojom snagom, čvrstinom i smirenošću koje slamaju svako zlo na obzoru, pa prošaptati ono samo iz tih usta tako veličanstveno "ništa"; voljela bi možda da sada pokreneš svoju omiljenu temu: pa ostavi onda taj posao i vrati mi se, ali nećeš; blesav jesi, ali toliko nisi, da u ovakvom času kada ti se smiješi čarolija tratiš vrijeme na gluposti. O tome ćete drugi put, kada vas budeš vozao Zagorjem, ili kada bude pušila u noći na verandi, ili niti onda - jer koga briga za posao i poslove, dok ste još pomalo zdravi, a posve zadovoljni i zajedno; taj sveti tercet zeova nikada niste niti pokušavali iznevjeriti.
Lako je tebi bajati priče; nemaš više što pričati; sve što ste imali odavna ste naučili reći očima; prstima; tišinom, pa zahvalni za to što još uvijek nije stigao konac, šutite jedno pored drugoga s koljenom na trbuhu ili usnama u pazuhu, kao dvije travke negdje u ovom, vašem vrtu. Ili one dvije posljednje na Oštrcu, uz put prema vrhu, gdje snažan noćni vjetar povija livadu poput meke postelje, a sove, šišmiši i ćukovi bdiju nad svijetom kao najsigurnija noćna straža nad posljednjim stvarima.
A ti sretan i tih razmišljaš prije nego ćeš usnuti o tome kako ćeš već sutra ovako ležati spašen, nepomičan, gol i hladan od ove meke tmine oko vas dvoje; jedino sada još - večer prije toga, pod zvijezdama - ne smiješ predaleko gurnuti vlastita leđa i stražnjicu u prostor iza sebe, da ne pređu rub onog stola pred planinarskim domom na kojem je madrac pod tobom, pa da ne tresneš na pod usred najdubljeg sna.
Post je objavljen 14.09.2025. u 12:17 sati.