Marketing
Brdo od snova
Otok je čitav jedan svemir, a ovaj svemir na svome vrhu izbočenom prema pučini nosi navodno jedini muški benediktinski samostan u Hrvatskoj.
Dok iz birtija na obali dopire uzbuđenje mase koja gleda nacionalni derbi godine, penjem se u još vruće subotnje popodne kozjim stazama kroz hlad borove šume i makiju, zaobilazeći gradilište glomaznih apartmanskih blokova koji su potpuno promijenili vizuru, a - strah me - pomalo i stabilnost brda. Šećući potom pod trijemom i sjedeći u kapeli odmaram u tišini, pa zatičem mladog fratra s knjigom u ruci s kojim provodim vrijeme u tihom razgovoru od malo riječi i - osjećam - puno razumijevanja koje iskazujemo osmijesima.
Govorim mu kako sam stoput stigao do vrha, najčešće vraćajući se s Donjeg mora, ali sam sada prvi put unutra, pa pokazujem drugi samostan u dolini, franjevački - na obali, onaj kojeg sam jutros slikao prema suncu. Tamo sam se ženio, sada već jednog davnog ljeta; a ovdje - to ne govorim na glas - zamišljam kako bi bilo umrijeti na vrhu brda; okupan burom i šumom tamnih čempresa, među travkama, otpalim češerima i već umornim cvrčcima.
Onda opet čujem svoj strašni glas: dok ne otkližete doli, velim pokazujući rukom na betonska čudovišta ispod nas; on se na to tek kiselo osmjehne. Poslije ipak jedva zamjetno kimne glavom kada mu kažem kako mi - što sam stariji - pogled prema unutrašnjosti, makiji i zelenoj pustoši postaje sve ljepši, utješniji i smisleniji od pogleda prema moru, koje nas samo odvlači i mami u snove, svijet i ljudske planove bez temelja i reda.
Prestrog si prema meni, kao i mnogo puta do sada - šumi na povratku More smijući mi se dolje, u daljini - ja samo donosim i odnosim, a vi ste slobodni tamo gdje stignete činiti kako vas je volja.
Pa se pokajem: - Oprosti mi, More - velim još jednom, a ni sam pojma nemam što mi je.
Čovjek si; to ti je - veli Ono, pa me sigurno vodi dolje dok mi koljena bez štapova pomalo već klecaju na nizbrdici; tamo gdje više nemam potrebu misliti ni o čemu, nego samo osjećati; udisati i šutjeti.
Ujutro pokušavam u fotoaparat uhvatiti srebren put prema suncu koji se načas razastire pred nama dok strašnom zvijeri od čelika i buke plovimo nazad prema obali, u svemir daleko veći, nemirniji i tamniji od ovog otočkog. Okrećem se pa sam sebe odvraćam od fotografiranja te strahote pod brdom. Mislim o tome kako je sva ta zemlja ispod samostana još jučer bila nečija; pozornica stotina žuljevitih ruku što su je stisnutih šaka proklinjale od jada rujući njome i plijeveći je - pa je konačno rasprodana.
Dalmacija; u njoj su težačku krvavu muku zvali kolonatom. Nije šija, nego je vrat; domećem sam sebi: da taj komadić raja crkva, ili neki sanjiv plemić, ili neka davna, zaboravljena država jednom davno nisu razdijelili za vinograde i maslinike, možda bi i danas tamo rasli plodovi zemlje umjesto plodova snova - a svatko će sebi morati makar i šaptom izreći koji su od tih važniji. Ili ne bi rasli; ne vjerujem da bi to itko sa sigurnošću umio reći.
Onda se uvjeravam; zemlja ionako ne može biti ničija; čovjeku treba vremena da takvo što shvati. Kao niti more, niti nebo, niti bilo što pod njim. Možeš samo ti biti njen, ili njihov, ili nečiji, ili ničiji.
Ili ne biti.
Post je objavljen 28.09.2025. u 18:32 sati.