vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 26.05.2023.

Slika jedne godine







Pišem okolo po blogovima, davim ljude do gušenja svojom prošlošću i idejama, i onda idem kopati po arhivi; rekoh, pa to neko doba o kojemu sam pisao, to je već doba u kojemu su aparati digitalni; mora se nešto naći. Prvog digitalca, Olympusa, kupio sam tamo blizu ugla Gundulićeve i Ilice, prekoputa Kuglija; imao je taman memorijsku da je na nju moglo stati dvadesetak slika, ali kakvih, i nije onda bilo tableta, laptopa i mobitela da ih odmah prebaciš, nego šparaj kao da je film. I tako me preplavi čitava ta bujica sjećanja; eh, ta dvijeidruga, koja je to godina bila; nitko čašu meda ne ispije da je čašom žuči ne zagorča.
I tu sada, molim, prestanite poistovjećivati nekoga tko ovo piše sa likom kome se ovo sve dešava; možda vas taj što piše tek zamajava, možda vas želi natjerati da se bavite time tko je on i što je - kao što gladna paščad njuši oko mesnica; glavni lik ove priče nije ni pisac, ni ovaj kojeg zamišljate; glavni lik ste vi; vidjet ćete zašto; zato što najbitnije što se dešava u njoj - već ste pročitali; zapravo – niste pročitali – već ste vidjeli u fotografiji na njenu početku.
Zato, evo i priče: priča počinje u taj dan, taj jedan dan, taj dan kada je nastala ova fotografija - dan dok je još sve bilo dobro; mnogi su dani zapravo takvi, ali mi tek poslije shvatimo da je bilo tako; kćer je nekoliko dana prije još bila kod ženinih na moru; ja sam možda desetak dana prije poroda kojeg ćemo opisati niže - dobio drugu veliku tahikardiju u životu – pojma nisam imao o tome da postoji nekakva ablacija srca, to ću saznati tek četrnaest ljeta kasnije; odvela me hitna na Sveti Duh a onda kad te puste, što ćeš, busom doma; žena s trbuhom do zuba čeka da se javim s telefonske govornice na Črnomercu; još ja pitam je l' trebam što kupiti, kad me onda nije zadavila nikad neće, makar preko žice; još nismo imali pojma da se od toga ne umire, barem ne dok ne stigne ta neka zlokobna fibrilacija atrija. No, dobro, i to je prošlo, i tako mi taman na dan kad ona ima termin odemo na Merkur; tada se još moglo parkirati u Zajčevoj, početak kolovoza, grad po mjeri čovjeka, ali vraga – ništa još; čekajte, dođite preksutra, a preksutra nedjelja. I uđemo mi u auto, dogovaramo se da li je gladna, hoće izdržati do doma ili da je vozim nekud pojesti, a nešto počne zvrndati dolje na usponu prema Lašćinskoj, valjda auspuh pomislim, pa kud sad; i tako se spustim i bez duše u trećoj poput aveti lutam Petrovom, a kao da je sam dragi Bog stavio negdje na desnoj strani natpis „Kia“; ja uđem u dvorište; vide ljudi trudnica u autu, mašu – dajte vi gospođo sjednite tu, a ti vozi odmah na grabu; znaju po zvuku što je... otpao neki šraf ili gumica od šrafa i dok su joj skuhali kavu, to zašarafili, mislim da sam im morao na silu ostaviti pedeset kuna dečku u grabi za gablec jer nisu htjeli ni čuti da platimo.
Dakle, dođite u nedjelju – to smo uspjeli zapamtiti da su rekli u bolnici.
I dođemo mi u nedjelju, prvo fini engleski doručak, zatrebat će – kako se kasnije pokazalo, špekec s jajima, pa još usput popijemo kavu, kuda žuriti, vrag odnija prišu, i tako mi oko jedanaest polako opet došetamo do rađaone; e sad vele – pa vi ste gospođo otvoreni; dobro da nije pukla plodna kao s malom; i tako uzmu oni torbu i odvedu je, a ja ostanem pred onim staklenim vratima kao ona stvar na vjetru, je li; dobro, nije baš, rekla je sestra – polako, odite na ručak, ima vremena; imam već iskustva, prvi porod je bio dvanaest sati, pa neće valjda i ovaj?
Kupim Sportske kao čovjek, pa na ćevape; mislim si, neće sad valjda početi lupati ova moja pumpa; pipam – hladan kao da gledam Hrvatsku ligu; prođe sat, dva, tri, ma rekoh daj – pa ne dešava se ovo svaki dan; vjetar puše u parku na onom Labudovcu, vrh brda, ljeto kao jesen; idem ja vidjeti što je.
I ima što bit; otvore mi vrata; pitam kako je, je l' smijem ući, smijete; je l' stvarno smijem ući? Ma smijete, ako hoćete, samo nemojte nama poslije reći da trebate pomoć. Ma neću, bio sam u ratu, velim, bit ću miran kao bubica, gledaju me onako, svisoka, možeš misliti; vidi ga koliki je, taman da razbije lavabo glavom kad se bude rušio.
Nataknu mi tu neku kutu i tako ja ravno upadnem iza one pregrade; Ona veli, pa što ćeš ti tu; ja velim – pa di ću sad, dosadno mi je bez tebe; dosadno ti je – ne može vjerovati. I tako sam Je držao za ruku, zapravo sam taman došao kad su se stvari počele dešavati; nosio obloge za čelo, pričao s Njom, gledao u oči, mahao rukom sestri van kad sam mislio da je trebalo; poslije mi je rekla da je zbilja imala osjećaj da nije sama u tome. Bokte, stvarno, nisam se srušio u nesvijest, mali je izletio nakon četiri sata otkako je stigla u bolnicu kao iz puške, ispao nekako na stol; poslije su rekli da je slomio ključnu kost; ali to su rekli tek zadnji dan; i da ima granično te eritrocite, svašta su tada rekli, ali ima još do tada; sada mi doktorica daje škare u ruke i ja mu režem pupčanu vrpcu; ljudi moji, pustio sam bebu u život.
Njega odnesu, Ona me gleda; dobro si, ma jesam; što sad da radim; ništa, idi doma; doma, pa kako doma; idi doma; spava mi se. Pitam doktoricu, veli, ma jasno, idite doma, nazovite navečer, hoćete moći doma – pa moći ću, ako sam mogao busom s kardiologije, mogu i autom iz rodilišta.
Navečer zovem; dobro je, spava; zovem Žaca pa pijuckamo na balkonu. Ne mogu zaspati, moram sad vidjeti što ću; čuo sam se s kćeri; ona ima osam godina, moram po nju – to mi je sada najvažnije, shvaćam.
Najdraža je dva mjeseca prije poroda zapravo mirovala; ona uvijek veli da je odmah znala da nosi muško; čim je došlo vruće vrijeme, planirala je otići kupiti materijal za haljinu i sašiti je kao čovjek; tu noć mali je rekao; ne trebaš trošiti pare; preplavila ju je strašna bol; nismo imali pojma što ćemo; moji su mrtvi, njeni su tristo kilometara daleko; i tako mi budale, umjesto da pokupimo i kćer u auto pa u bolnicu, damo maloj ključ oko vrata: evo dušo, navili smo ti vekericu; idi u petnaest do osam u školu, zaključaj vrata, doručak ti je na stolu. Jer, škola je škola; iz škole se ne izostaje; mora se u školu.
Kakva čovjek može biti budala, to shvati tek puno, puno kasnije. Danas, kad je pitamo da li se toga sjeća, veli da ne dramimo i da se toga uopće ne sjeća.
Evo me sad u sjećanjima opet u kolovozu; prošao je porod, sa Žacom sam proslavio sina; odlazim rano ujutro u bolnicu, i Ona veli isto: dovedi nam je. I obećaj da nećeš dolje ići autom, radi srca; obećavam; ionako uz sebe imam sve što mi treba; ljubim je i trčim na bus i već sam u šest predvečer na moru; baka je dovodi s otoka; još jedan nezaboravan zagrljaj: mala naše šogorice, njoj je tek godina i pol; ova moja joj je kraljica; gleda kako moja trči prvo meni u zagrljaj kao bez duše pa se pita: koji je sad ovaj faktor kad njemu ona trči prvome?
Noću hvata moj miris u jastucima, privija se uza me; ja je vidim kao radosnu i ispunjenu, a u njoj čami eksplozija. Ujutro prije busa kupamo se na polupraznoj plaži; bura je; ona je sva u mišićima; gledam je koliko se izmijenila u ova dva tjedna koliko je nisam vidio; pitam je što je mislila, kad će nas vidjeti; ona veli – znala sam da ću vas vidjeti kad bude trebalo.
Već popodne smo sami u busu; možete li to zamisliti; bus za Zagreb s mora usred ljeta prazan; i tako smo do ponoći u krevetu.
Sutra popodne smo u rodilištu; i tako prolaze dani, hodamo okolo s društvom po Maksimiru i Sljemenu, parznici su, irsko ljeto, raj na zemlji; kad u četvrtak popodne u rodilištu vele da mali ima slomljenu ključnu kost i niske eritrocite; ništa od sutrašnjeg izlaska.
E zato vam ja sve ovo pišem, radi ove fotografije; ovo sve do sada to vam je samo uvod, splet nebitnih stvari; ova fotografija je važna. Strašna je, nebitna, površna, loša, preeksponirana, opalio sam je valjda u žurbi, da se zna da smo negdje bili i nešto vidjeli; sad mi govori kao; vidiš ta godina, taj događaj, to sve – kao da je na toj fotografiji: dio nevjerojatnog svjetla i dio najcrnjeg mraka. Sad vam to još izgleda kao teško filozofiranje, ali čekajte, ima još, polako.
Jer, mi se polako tog petka od jutra klatimo planinom; ima vremena, doći ćemo im predvečer oko šest u rodilište; idemo prvo od Lagviča pješke do Kraljičinoga; ne da nam se na vrh, prvo ćemo Medvedgrad; nedavno su tu otvorili neki restoran; onda ćemo vidjeti; deremo mahune čušpajz; nebo čitava jutra visi, nije baš previše za igrati se, mogla bi popodne kiša; i tako mi lijeno i polako gutamo te neke posljednje mahune, plaćamo, spremamo stvari iz restorana pa da ćemo zaleći na travu s pogledom na grad; kad zvoni mobitel, Najdraža iz bolnice: sve je riješeno, dođite po nas, sad su rekli da je sve u redu; svađala sam se s njima, kako nam mogu pet dana tajiti za ključnu kost, pa zato mali plače kao lud; vidim ljuta je više nego sretna, kako ću joj sad reći gdje smo; dođi do dva, poslije ne može, dobro? Ma, naravno da je dobro.
I tako, taman kćer zalegla na vreću, kad ja velim, pakiraj se, trčimo na Lagvič po auto, sad idu vani; idemo po njih.
Ljudi moji, da li vi vjerujete da se od Medvedgrada do Lagviča može doći za devetnaest minuta i to s presvlačenjem i po prvim kapima kiše? Naime, srećom, imam duge hlače u ruksaku, ali na meni su kratke; kako ću se presvući na parkingu; vidjet će me netko; još mi je takvo što bitno u životu, vičem maloj da pazi na korijenje kad trči, da ne ugane nogu; i tako ja na nekom panju skidam kratke i oblačim duge hlače; i takav dotrčim do auta između kišnih kapi, ne znaš jesmo li više mokri od kiše ili od znoja; pobacam i malu i ruksake i sve u auto i vozim nas takve mokre i smrdljive u Zajčevu; kćer se presvlači u suhu majicu, ona je pravo žensko, ta je uvijek u ruksaku imala barem jednu stvar za presvući se; hajde dobro, jesi suha; jesam, briše u mokru majicu kosu i stvarno je suha; vozim kroz pusti grad u prvo popodne prve kiše koja pjeva po našem krovu u ljetni petak; kuda i kako to više ni danas ne znam, ali siguran sam da je put bio najkraći, valjda uz Mirogoj pa se spuštamo na kružni tok u Petrovoj i opet gore Zajčevom; parking otvoren, rampa dignuta, doček kao za grofove, ne da smo tamo bili u dva nego u jedan – a ja sam siguran da nisam nigdje vozio preko sedamdeset, čak ni onaj ravni dio prije Gupčeve. Sad smo konačno svi skupa; u času kada oni izlaze iz zgrade kiša prestaje; puštam malu da ih prve grli; Najdraža me gleda preko njene glave; shvaća me, prvo gledajući u čudu zašto sam stao.
Sve smo jedno drugome rekli očima, kao svaki puta do tada i od tada.
Kada je prvi puta gurnula popišane gaćice u ormar, to niti ona ne zna; kune se da se tek deset dana prije nego će krajem listopada završiti na pedijatriji s upalom bubrega i temperaturom četrdeset jedan - prvi puta probudila u mokrom krevetu.
Poslije smo je milijun puta pitali: što te mučilo? Jer gdje god se uhvatiš te bolesti, spominje se okidač; i žena i ja mislimo da je možda to bio onaj događaj s odlaskom ranim jutrom u bolnicu i ključem oko vrata; ali ona veli da se toga niti ne sjeća. I danas joj ne vjerujem sasvim kad veli, ma tata, ništa me nije mučilo; pa da li se ti sjećaš da kada si njega prvi puta uhvatio u ruke kod kuće, da si drugom rukom zagrlio mene? – veli mi – a ja, vidite, o tome nemam pojma. Tata, tako je sve moralo biti, veli; duboko uvjerena u to; i ja znam da moj put na ovoj planeti nema baš nikakvog smisla bez drugih ljudi. Bez toga da sam možda jednom nekome mogao poslužiti kao što suhi, natruli kolac u vinogradu posluži nekoj mladoj lozi da se prihvati za nj, da je ne satru mrazevi i vlaga, nego da uspije izdići se iznad nevolje i tmuše, čak i u posljednji čas, samo da krene prema svjetlu i zraku i otarasi se više jednom gole, blatne, ledene zemlje.
Jer, baš tu i tako je počeo tamniji dio ove slike; slike dvijetisućeidruge; slike koja je okinuta negdje u brzini, ovlaš, zato da se okine, jer sad ipak imamo digitalac, ništa ne košta, možeš misliti. Najtamniji dio je naravno na dnu; tamo gdje više nema niti plave niti sive; tamo je samo crna, oštra i bolna a ne mutna; teška i neizvjesna kao riječi doktorice koja me zvala na mobitel pitati me da li imam auto, jer da će možda trebati ići do Beča ove noći po nekakvu infuziju koje kod nas nema; ili kao tvoje riječi, dušo, kada si me zvala iz bolnice na mobitel u vlaku; svaki puta kada vlak krene iz Podsuseda prema Savi ja se sjetim tog mjesta; mjesta na kojemu se još vide prve krošnje a više niti ne nazire hrbat – i kada si mi rekla, tata, znaš, ja imam šećer, a ja sam ti morao reći znam, dušo, javila mi je mama na posao prije pola sata.
I kada sam kao bez duše doletio kući, u stan, da se Ona spremi i otrči na autobus u bolnicu; a ja sam maloga zibao u kolicima da ne plače; i kako je prestao plakati kada sam mu rekao, čekaj, evo samo da skuham kranjske, ne mogu te sada uzeti, da te ne pošprica vruća voda; uzet ću te za petnaest minuta – i dok sam živ pamtit ću taj njegov pogled, pogled djeteta od tri mjeseca; ubij me ako on mene tada nije razumio sve što sam mu rekao nakon što sam spomenuo kranjske, i danas mu sigurno pomisao na kranjske djeluje umirujuće; mi muškarci smo vrlo jednostavna bića.
Bila je to najsadržajnija, najnevjerojatnija, najturbulentnija godina moga, a vjerujem i života moje Najdraže; kupili smo maloj bicikl; Zagreb je postao prvak države; bili smo u proljeće dvaput na moru, u planinama, bili smo jedanaestog siječnja u Grazu i sjeli na kavu u centru, jer smo shvaćali da suludo šopingiranje po Westu više nema nikakvoga smisla; hodali smo dok su trbusi dopuštali, a neki i poslije toga - brdima i ravnicama i obalama i šetali svi zajedno tim vjetrovitim i nikad dokučivim rajem kao da upijamo snagu za ono što nas čeka. Zašto vas mučim svime time – pa zato što ništa tako dobro ne oslikava tu godinu kao ta fotografija; to vidim tek sada, preko dva desetljeća kasnije; dok onaj mali iz Zajčeve vani vozi auto i mora mi pogledati da li nedostaje ulja; da stigne i na labos i na trening i kod cure, što će meni više auto u životu, ja sam svoje ture odvozio onog ljeta kada su otpadali auspusi i kada su prve kiše prijetile da odskližemo u nekom zavoju; ja svoje staze sada mogu othodati u miru.
Zato sam sada morao napisati toliko toga; zato što ne umijem drugačije reći ovo što govorim ovdje i što ću reći u posljednjoj rečenici – i možda još kojoj prije nje. Netko će možda napisati; pa mogao si to razlomiti u pet dijelova; mogao si napumpati malo još fabule, dodati likova, udaviti ljude nekom pretencioznom i bezvrijednom romančinom, ili napisati sedam priča i poslati ih okolo na natječaje, pa se vješto poigravati ljudskim osjećajima kao trstikama na vjetru; ma dajte, najte.

Ništa tako dobro ne oslikava život kao nešto za što si kada je nastajalo mislio da će biti smeće, a sada vidiš da nipošto nije slučajno. Nešto što bilo kome drugome ne znači baš ništa, tebi možda može značiti sve: podsjetnik, poticaj, zahvalu za ono što si prošao i što je neizrecivo boljelo kao stvarnost; da bi sada blažilo i tješilo tek kao sjećanje. Jer, u svemu tome vjerojatno nema baš puno, možda zapravo nimalo tvoje zasluge a kamo li vrline; tek zahvala da se nekako sve izvuklo. Zašto su neki drugi na istim tim mjestima pukli, otišli, odustali, otplovili, a vi ste ostali... možda ću jednom o tome napisati knjigu; kada se ispuni ono što Ti od mene želiš. A to još uvijek nije ništa drugo, do li bivanje, šutnja, šapat, mekan i dug dodir; nezaborav.

Zato, nemojte se truditi davati savjet, žaliti, radovati, uopće – uživljavati u priču; priča se već zbila; ispričana je, gotova je; tih ljudi i svega toga više nema, za nikada više. Ono što je ostalo; ostale su vaše misli, vaše želje, vaše suze i osmijesi. Ostalo je možda malo mjesta za učiniti, reći, donijeti nešto što još do sada nije učinjeno i doneseno. Nešto novo; nešto dobro; nešto s malo više svjetla i nade nego smo navikli; nešto što bi moglo dovesti do toga da ovaj sada, da, ovaj sada - baš kako su mnogi sada iz ove priče onomad postali - nastane sjećanje od kojeg se ne bježi.

26.05.2023. u 23:34 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.