Galaksija, hvala Mariano, pleasure is all mine :) Dinaja, bome je, pogotovo ovo što ću staviti niže :)
Luki, i Tereza se slaže, veli - teško je razumjeti njihove tekstove, ali to me ipak nije spriječilo da otpjevam nešto s njima...
Naravno da bi strašno bilo da svi razumijemo sve i da nam se sviđaju iste stvari; zato mi je potpuno jasno da Let3 odbijaju svojom izravnošću i... tko zna još čime; ma sad ću početi pametovati. No, ova pjesma koju sam zalijepio u postu jednom uplašenom, izranjavanom i skoro obezglavljenom dječaku na straži u ljeto osamdesetišeste predstavljala je nekako... put ka svjetlu; ma koliko to čudno i nemoguće izgledalo... dapače, znao sam to godinama kasnije puštati kada bih sa svojim sinom i njegovim pajdašima ili mojim... rođakama (ja sam tetak, što mi onda dođu te cure?) - išao šumom, djeci je ta pjesma bila fenomenalna, odmah bi naučili stihove pa smo pjevali na našim putevima... uvijek bih se ponovno iznenadio koliko veselja u toj pjesmi djeca od sedam ili osam godina mogu otkriti... ni danas u to ne mogu baš lako povjerovati... jer i sam sam tu „svoju“ muziku oduvijek doživljavao kao nešto doista i pomalo zaprljano a snažno; nešto što će mi pomoći da utonem u svijet, strašan, crn, opasan – ali istodobno mi dati snage, utjehe, radosti da ne potonem u toj prljavoj vodi.
Da se razumijemo, ovo sam prvi puta čuo baš ovako, kao Let2 (u kasnijim verzijama nema izgovorenih dijellova, sve je pjevano); valjda na Stojedinici, gdje bih drugdje; onda sam na kazetofon na nekakvom odsustvu (ja, ili prijateljica koju sam zamolio, ne sjećam se više) snimio verziju u kojoj su već bili Let3, ako se dobro sjećam, i to sam nosio tamo u vojsku, da me drži i čuva; moralo se skrivati walkmane i kazete po ormarićima, stalno se nešto preturalo i tražilo; zanimljivo da se onda to na koncu sve vraćalo - kao što se osuđenicima kada iziđu vraća civilna odjeća; ovu kazetu nisu mi uspjeli nikada naći, i bilo je dovoljno imati dobre baterije da bi proveo dva sata usred neke burovite noći u takvom društvu...
I baš se sjećam da mi je da ta prijateljica na tom odsustvu kazala ovo isto kada smo pričali o Letu; da ih ne razumije, tada su u điru bili ne znam, Smithsi, Cure, tko zna što, ali ja sam uvijek zaobilazio đireve; mislim da sam joj rekao da ni sam ne znam što me vuče tome; dobro, bilo je to nekako u kontekstu i Parafa, Termita, pa se nismo puno razilazili; na koncu, ja sam joj u život zauzvrat donio Residentse, Tuxedomoon, Aqsak Maboul, Briana Enoa, Toma Waitsa, Nicka Cavea; to sam sve progutao od kolege u spavaoni iz Novog Beograda u tri slušanja i zaljubio se u to kao da je to ono što sam tražio stoljećima; kada sam joj to pustio, i ona je tako reagirala: kao da si našao ono što si tražio otpočetka, a ni sam nisi znao što je i gdje je...
Poslije, shvatio sam sa tom glazbom koliko je istinita ona stara izreka (Napoleon, Marmont, Kutuzov?) da se sa bajunetama može sve, ali da se na njima ne može sjediti; ja sam kao sumanut otišao dalje i dalje i uvijek sam bez nekog većeg objašnjenja težio ići dalje i dalje i tražiti; ona je ostala na tome, kao da je netko zamrznuo tu malu dušu u ledu i vremenu - i poslije mi negdje u gradu znala reći da ne vidi izlaza van... strašno, nisam je vidio godinama... godinama.......
Eto, Luki, toga svega si me sjetila svojim osvrtom na Letovce; možda napišem nešto više o svemu, hvala :).
Poslije, davno nakon svega, valjda kao nekakvu katarzu tipa „nisam ja jedini luđak koji je to slušao“) otkrio sam jedan Jergovićev tekst o ovoj pjesmi, pa kome se da... najbolji dio mi je kada veli „... ono nešto što me je na čas, na dan, ili na jednu pjesmu, vratilo u ona vremena kad je muzika bila važna i kad smo uz muziku rasli kao filadendroni uz Bacha... u tri sekunde glasa Tereze Kesovije može stati cijela antička drama...“ ... naš dobri stari Jergulja zna biti širok, opasan, čak nerijetko i patetičan (što sam sebi negira u tom tekstu, kuži čovjek stvari, nije blesav), opširan, ali da zna zavaljati priču i zalijepiti te za tekst, evala, zna...
Evo konačno da i ja osjetim potrebu tandrljati kod sebe u komentarima a ne drugima po dvorištu!
Hvala svima od srca i pozdrav!
14.05.2023. (10:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Vjetre, vidiš ja nikada, ni kao teenager, nisam prolazila neko buntovništvo, bijes - koji bi se očitovao kroz glazbu. Moje djetinstvo je bilo idilično; svi i sve se vrtjelo oko mene - pa sam bila sretna i zadovoljna i nije mi što bi se reklo ni ptičjeg mlijeka nije nedostajalo. (Takva sam do danas!:))) Slušala sam pop glazbu; sve grupe koje si spomenuo znam samo iz nekakvog općeg obrazovanja - ali, nikada ih nisam slušala ili se zanimala za njih. Punk nikako, a rock vrlo birano i vrlo meki rock - nikako vrištanja, urlikanja i ispucavanja...To mi je bilo tako otužno i tako glupo.... Tako da - razumijem što hoćeš reći u Tvom komentaru, ali ne mogu se s tim saživjeti...Ja sam ostala u osamdesetima, na veselim i zabavnim pjesmama. Hvala Ti što si si dao truda pojasniti, pa uzvraćam istom mjerom. Ljubim Te!
14.05.2023. (23:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Galaksija
ugodan vikend! :)*
14.05.2023. (02:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
O, super da si ovo iskopao, thanks!
14.05.2023. (08:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
moćno...
14.05.2023. (08:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
luki2
Meni oni zaista ne govore ništa! :(((( Žao mi je, takvu glazbu ne volim...Nikada ni nisam...Ljubim!
14.05.2023. (09:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Galaksija, hvala
Mariano, pleasure is all mine :)
Dinaja, bome je, pogotovo ovo što ću staviti niže :)
Luki, i Tereza se slaže, veli - teško je razumjeti njihove tekstove, ali to me ipak nije spriječilo da otpjevam nešto s njima...
Naravno da bi strašno bilo da svi razumijemo sve i da nam se sviđaju iste stvari; zato mi je potpuno jasno da Let3 odbijaju svojom izravnošću i... tko zna još čime; ma sad ću početi pametovati. No, ova pjesma koju sam zalijepio u postu jednom uplašenom, izranjavanom i skoro obezglavljenom dječaku na straži u ljeto osamdesetišeste predstavljala je nekako... put ka svjetlu; ma koliko to čudno i nemoguće izgledalo... dapače, znao sam to godinama kasnije puštati kada bih sa svojim sinom i njegovim pajdašima ili mojim... rođakama (ja sam tetak, što mi onda dođu te cure?) - išao šumom, djeci je ta pjesma bila fenomenalna, odmah bi naučili stihove pa smo pjevali na našim putevima... uvijek bih se ponovno iznenadio koliko veselja u toj pjesmi djeca od sedam ili osam godina mogu otkriti... ni danas u to ne mogu baš lako povjerovati... jer i sam sam tu „svoju“ muziku oduvijek doživljavao kao nešto doista i pomalo zaprljano a snažno; nešto što će mi pomoći da utonem u svijet, strašan, crn, opasan – ali istodobno mi dati snage, utjehe, radosti da ne potonem u toj prljavoj vodi.
Da se razumijemo, ovo sam prvi puta čuo baš ovako, kao Let2 (u kasnijim verzijama nema izgovorenih dijellova, sve je pjevano); valjda na Stojedinici, gdje bih drugdje; onda sam na kazetofon na nekakvom odsustvu (ja, ili prijateljica koju sam zamolio, ne sjećam se više) snimio verziju u kojoj su već bili Let3, ako se dobro sjećam, i to sam nosio tamo u vojsku, da me drži i čuva; moralo se skrivati walkmane i kazete po ormarićima, stalno se nešto preturalo i tražilo; zanimljivo da se onda to na koncu sve vraćalo - kao što se osuđenicima kada iziđu vraća civilna odjeća; ovu kazetu nisu mi uspjeli nikada naći, i bilo je dovoljno imati dobre baterije da bi proveo dva sata usred neke burovite noći u takvom društvu...
I baš se sjećam da mi je da ta prijateljica na tom odsustvu kazala ovo isto kada smo pričali o Letu; da ih ne razumije, tada su u điru bili ne znam, Smithsi, Cure, tko zna što, ali ja sam uvijek zaobilazio đireve; mislim da sam joj rekao da ni sam ne znam što me vuče tome; dobro, bilo je to nekako u kontekstu i Parafa, Termita, pa se nismo puno razilazili; na koncu, ja sam joj u život zauzvrat donio Residentse, Tuxedomoon, Aqsak Maboul, Briana Enoa, Toma Waitsa, Nicka Cavea; to sam sve progutao od kolege u spavaoni iz Novog Beograda u tri slušanja i zaljubio se u to kao da je to ono što sam tražio stoljećima; kada sam joj to pustio, i ona je tako reagirala: kao da si našao ono što si tražio otpočetka, a ni sam nisi znao što je i gdje je...
Poslije, shvatio sam sa tom glazbom koliko je istinita ona stara izreka (Napoleon, Marmont, Kutuzov?) da se sa bajunetama može sve, ali da se na njima ne može sjediti; ja sam kao sumanut otišao dalje i dalje i uvijek sam bez nekog većeg objašnjenja težio ići dalje i dalje i tražiti; ona je ostala na tome, kao da je netko zamrznuo tu malu dušu u ledu i vremenu - i poslije mi negdje u gradu znala reći da ne vidi izlaza van... strašno, nisam je vidio godinama... godinama.......
Eto, Luki, toga svega si me sjetila svojim osvrtom na Letovce; možda napišem nešto više o svemu, hvala :).
Poslije, davno nakon svega, valjda kao nekakvu katarzu tipa „nisam ja jedini luđak koji je to slušao“) otkrio sam jedan Jergovićev tekst o ovoj pjesmi, pa kome se da... najbolji dio mi je kada veli „... ono nešto što me je na čas, na dan, ili na jednu pjesmu, vratilo u ona vremena kad je muzika bila važna i kad smo uz muziku rasli kao filadendroni uz Bacha... u tri sekunde glasa Tereze Kesovije može stati cijela antička drama...“ ... naš dobri stari Jergulja zna biti širok, opasan, čak nerijetko i patetičan (što sam sebi negira u tom tekstu, kuži čovjek stvari, nije blesav), opširan, ali da zna zavaljati priču i zalijepiti te za tekst, evala, zna...
Evo konačno da i ja osjetim potrebu tandrljati kod sebe u komentarima a ne drugima po dvorištu!
Hvala svima od srca i pozdrav!
14.05.2023. (10:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
luki2
@Vjetre, vidiš ja nikada, ni kao teenager, nisam prolazila neko buntovništvo, bijes - koji bi se očitovao kroz glazbu. Moje djetinstvo je bilo idilično; svi i sve se vrtjelo oko mene - pa sam bila sretna i zadovoljna i nije mi što bi se reklo ni ptičjeg mlijeka nije nedostajalo. (Takva sam do danas!:))) Slušala sam pop glazbu; sve grupe koje si spomenuo znam samo iz nekakvog općeg obrazovanja - ali, nikada ih nisam slušala ili se zanimala za njih. Punk nikako, a rock vrlo birano i vrlo meki rock - nikako vrištanja, urlikanja i ispucavanja...To mi je bilo tako otužno i tako glupo.... Tako da - razumijem što hoćeš reći u Tvom komentaru, ali ne mogu se s tim saživjeti...Ja sam ostala u osamdesetima, na veselim i zabavnim pjesmama. Hvala Ti što si si dao truda pojasniti, pa uzvraćam istom mjerom. Ljubim Te!
14.05.2023. (23:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...