Guru Gaitri Mantra

The Eight Facets of God

My mind

Tetke, ujne, strine

Čudo od naočala

Čudo s vibhutijem

U veljači 2007. Mohanji je boravio u jednom ašramu u Kerali, kad ga je obuzela neobjašnjiva mučnina. Svami iz tog ašrama izveo ga je van na čist zrak. Prošetali su do kuće koja se nalazila oko 500 metara od ašrama, ušli su unutra, i odmah nakon što je Mohanji sjeo na stolicu, izgubio je fizičku svijest i upao u duboko stanje samadhija.

Sveti pepeo (vibhuti) počeo je izlaziti iz vrha njegove glave, polako padajući niz tijelo.

U Dattatreya tradiciji kaže se da kada sveti pepeo iziđe iz sahasrare (tjemene čakre), to je znak da su posljednji ostaci karme iscrpljeni.

Pored toga što mu je izlazio vibhuti na glavi, on je počeo sjajiti, snažna svjetlost dolazila je iz njega, probijajući njegovo tijelo i odjeću. Tijelo mu je postalo transparentno, a očni kapci su dobili zlatnu boju, dok mu se svijest proširila do neopisive mjere. Osjetio je da sve postoji u njemu.

"Mohan nije postojao. Nije postojalo ni vrijeme ni prostor. Nije bilo ni guna (atributa) – satve, rajasa i tamasa, nije bilo identiteta. Sve je izbrisano u djeliću sekunde. Potreba da se vratim također nije postojala. Ne znam koliko dugo sam postojao u takvom stanju. Sve što sam čuo poslije nekog vremena bio je glas svamija koji se obraćao ostalim ljudima iz ašrama: 'Šiva je ovdje! Dođite brzo. Ponesite kamere!'"

Kad je polako povratio svoju tjelesnu svjesnost, vidio je da je okružen ljudima koji su ga fotografirali. Svami je kasnije objasnio da je u početku svjetlo koje je dolazilo iz Mohanjija bilo toliko jako da nije mogao nikome dopustiti da uđe u sobu jer njihovi živčani završeci ne bi mogli podnijeti tu razinu energije. Ovo iskustvo je zacementiralo Mohanovu svijest, podižući je na potpuno novu razinu.

Od tada, on se počeo kretati između različitih razina svjesnosti, primajući vodstvo od Uzvišenih Majstora.

Sa sitea Mohanji Hrvatska.

Djevičanstvo

Netko na uvredu može reagirati tako da mu se ego poveća, a netko drugi tako da mu se ego smanji, da se osjeti posramljenim i spontano uđe u prostor tišine. To su i inače dva osnovna načina na koja možemo reagirati spram svega izvanjskog što nas trajno izaziva, što nas trajno nastoji svesti na nižu razinu energije, na razinu općeg okolnog prostora. Jedino u ašramima veoma uzvišenih Učitelja nema ničega u okolini što nas želi svesti na nižu razinu energije; upravo suprotno - sva čišćenja koja ondje doživljavamo služe samo tomu da smanje naš ego i dadu nam "kvadratni milimetar šanse" da se centriramo u unutarnjoj tišini.

Negativnost nas može dotaknuti samo ako smo joj srodni. U tomu je poanta djevičanstva - ono se ne da uprljati, ono je imuno na ljepljivo blato svijeta.

Devi Mohan - Moje putovanje s Mohanjijem

Napetost

Tko vidi Sudbinu, taj ne osuđuje. Jer je besmisleno osuđivati osobu kroz koju se Sudbina odvija kao što je besmisleno osuđivati pištolj ili metke. Mi se možemo izvana ljutiti, prosvjedovati, tražiti izvanjsku pravdu, no nećemo u svojemu Srcu osuđivati. To su dvije razine, sasvim odvojene, koje mogu paralelno postojati u svijesti kao dva različita fokusa.

U vremenima velike neprosvijećenosti ljudi su slijepo vjerovali u sudbinu kako su je oni shvaćali. To je u velikoj mjeri bilo praznovjerje, premda zasnovano na kvadratnom milimetru autentičnog osjećaja. Danas, u vremenima velike prosvijećenosti, ljudi slijepo ne vjeruju, brkajući vjerovanje u sudbinu s unutarnjim doživljajem Sudbine. Njima je to u njihovoj plitkoj, linearno-racionalnoj svijesti jedno te isto.

Sudbina je maksimalna napetost Događaja. Napetost toliko intenzivna da se unutar te Sile ništa ne može promijeniti. Ili gotovo ništa. Samo duhovni giganti iznimne Volje mogu utjecati na detalje Sudbine unutar te napetosti. Ljudi u svojemu suženom stanju svijesti prirodno doživljavaju fenomen slobodne volje, kao što ribice u akvariju prirodno doživljavaju osnovnu propoziciju po kojoj djeluju. No slobodna je volja samo umu ugodan koncept. Onkraj svakodnevnog uma napetost duha je toliko silna da se unutar njegovih izvornih propozicija slobodna volja uopće ni ne razmatra kao mogućnost. Volja u slobodi nešto je drugo. Volja u slobodi dijelom je te maksimalne napetosti Događaja. Postoji čudesna prožetost statičnim, bezvremenim faktorom. Nema izbora. Nema individualnog postignuća ili satisfakcije. Pa ipak, sve je dosegnuto.

Tko vidi Sudbinu, taj ne osuđuje. U Sudbini kao statičnom Događaju, jednom jedinom, zapravo ne postoje dijelovi, ne postoji tijek ili vulgarna uzročnoposljedična veza poznata kao slučajnost. Događajnost može imati osobine uzvišenog, veličanstvenog, božanskog, ili pak osobine tragičnog, zastrašujućeg, jezivog, no statični Događaj unutar maksimalne napetosti sasvim je imun na takve karakterizacije. Sloboda ljudskog duha jest sloboda prihvaćanja Sudbine ili maksimalne napetosti Događaja, i samo se iz te i takve slobode može razviti Ljubav. Jer Ljubav mora biti neopterećena osobnim zahtjevima ili doživljavanjem osobnoga prava.





Ono jedino što bi bilo zbiljski iscjeliteljsko za sve roditelje kao i braću i sestre žrtava, i jedino iscjeliteljsko za sve učenike škole "Vladislav Ribnikar", i jedino iscjeliteljsko za sve učenike svih drugih osnovnih škola u Beogradu i Srbiji, jest - iskreno i s punom suosjećajnosti moliti za dušu nesretnoga Koste. Jer on je zapravo najveća žrtva ovog strahovito tragičnoga događaja. Treba primarno moliti za njega, iz dubine duše, i tek tada bi se srpsko društvo moglo iscijeliti. Uvijek primarno treba moliti za zločince, za počinitelje zla, a ne za žrtve. To je duhovna paradigma koja jedina može donijeti iscjeljenje. Ovakve nas tragedije moraju naučiti upravo tome i jedino ta promjena stava može donijeti smisao u ovome besmislu. Taj jadan dječak Kosta treba biti prva misao u našim molitvama, inače se baš ni po čemu ne možemo i ne smijemo smatrati kršćanima. Zašto svećenici o tome ne govore? Zašto svećenici ne shvaćaju svoju prevažnu društvenu ulogu? Iscjeljenje nikada nije moguće ako agresore i počinitelje ne prepoznamo kao najveće žrtve njihovih zločina - samo u toj logici je stvarna duhovnost.

Svijet će se promijeniti u svjetlije dane

Došli turisti u prirodoslovni muzej te stali ispred ogromnog kostura dinosaura. Priđe im čuvar i kaže im:

"Ovaj je kostur star dva milijuna godina i šest mjeseci."

"Vau! A kako znate za ovih šest mjeseci?"

"Pa lagano. Kad sam došao ovdje raditi, rečeno mi je da je star dva milijuna godina, a ja ovdje radim već šest mjeseci."

Na satu vjeronauka

Kad je časna sestra na satu vjeronauka pitala djecu što će biti kad odrastu, mali je Tomo rekao da želi biti pilot, Elza je rekla da će biti liječnica, a Josip, na veliku radost sestre, reče da želi postati svećenik. Tada je ustala Marija i izjavila da želi biti prostitutka.

"Što si to rekla, Marijo?"

"Kad odrastem", odgovori Marija s izrazom onoga tko zna što hoće, "postat ću prostitutka."

Sestra je ostala bez riječi. Marija je odmah bila odvojena od ostale djece i privedena župniku.

Župniku su bile iznesene opće činjenice, ali htio ih je čuti iz usta okrivljene. "Reci mi svojim riječima, Marijo, što se dogodilo."

"Eto", odgovori Marija iznenađena svom tom bukom, "sestra me pitala što želim biti kad odrastem, a ja sam rekla da želim postati prostitutka."

"Rekla si prostitutka?" upita župnik provjeravajući.

"Da."

"Hvala bogu! Kakvo olakšanje! Svi smo mislili da si rekla da želiš postati protestantkinja."


Anthony de Mello, "Molitva žabe"