Ovih dana niste vjerojatno jednom pomislili kako se možda radi o koncu svijeta kakvog poznajemo.
Ako ste ikada čitali Houellbecqa, onda vjerojatno niste mogli ne pomisliti kako se radi o izravnom prijenosu onoga što prethodi koncu svijeta kakvog poznajemo. Kako aktualno.
K tome; kada čitate Houelbecqa, često je to - po jednoj stvari - baš kao da gledate Mallickov film, pa se pitate – što ovdje rade planeti, dinosauri, kometi – zar slika baš mora biti toliko potpuna?
Naravno, čitali ste već Houellbecqa - i čudili se ne samo toj potpunosti; bumo rekli - "kompletnosti" njegovih djela (jer ona ne sadržavaju samo fabulom isprepletene događaje, već i široke i sveobuhvatne društvene kritike, pa i povijesne analize), nego i količini cinizma i mraka kojeg je čovjek u pojedinim knjigama uspio skloniti.
Recimo, ne sjećam se više je li to Pokoravanje, kada opisuje kako muslimani preuzimaju vlast u Francuskoj, sve neka light verzija – bitna je vlast, kapital, izvlačenje koristi - i onda gleda u vlaku nekog poslovnog čovjeka, tamnije puti, oko njega dvije zamotane mlade ljepotice bliskoistočnog porijekla, hihoću se i bezbrižno šapću, a on u znoju lica svoga gleda blijed u neke grafikone na laptopu (kao, puno ti je jednu uzdržavati, a kud ćeš dvije, prijatelju).
Ili, još plastičnije - primjerice, kada sam čitao njegov posljednji roman prije posljednjeg, dakle – navodno pretposljednji - Serotonin, pisao sam već o tome – bilo je to i u nekom kafiću, dok sam čekao Dragu, pa kada je ušla i ugledala me - i kada su nam se pogledi susreli – pitala me odmah što to čitam, jer nikada u mojim očima nije vidjela toliko praznine i užasa.
Dobro, Serotonin na posljednje dvije stranice završava nekim vidom obraćenja na kršćanstvo (vjerovali ili ne; kao nekakav aurelijevski odgovor na izazove svijeta: samo ti daj, a ja ću umrijeti sa svojim bogovima); stoga ga teško baš možemo smatrati tek običnim vrelom tmine i praznine; one druge knjižice punije su i konzistentnije tim strašnim i profanim sadržajima; mislim tu prvenstveno na Pokoravanje i Elementarne čestice.
Ipak – Karta i teritorij do sada mi se činilo njegovim najboljim djelom; takvo autentično svjedočanstvo i smislen koncept o stvaralaštvu osobno sam baš rijetko gdje u literaturi pronašao.
Kako bilo da bilo, mrzili Houellbecqa gotovo svi ljevičari južno od Alpa i Dunava i istočno od Soče koji čitaju (a kako mi izgleda, nema ih baš puno – više je onih koji mrze a da ni ne čitaju) – mislio sam, ipak barem u toj knjizi ima nešto lijepo, ljudsko, blisko; čak i nagovještaji neke ljubavi, spokoja, punine – koliko god da svijet oko nas imao mraka, mržnje i praznine koji se kroz njegove knjige dadu pročitati. Hajde, neću vam sada otkrivati više od toga; možda netko doista osjeti pročitati barem te dvije knjige (Kartu i ovu koju ovdje opisujem) – za sada je onda sasvim dovoljno.
Eh, onda sam pročitao njegov posljednji roman – Uništiti (Litteris, 2022); roman koji je kao takav i najavljen: kako Houellbecqov posljednji roman.
Prije svega, pročitao sam opis knjige koji je ispisan na stranicama Školske knjige, a koji najavljuje kako se netom uoči francuskih predsjedničkih izbora, 2027. godine, na internetu se pojavljuje niz nasilnih video uradaka prepunih simbolike, čiji tragovi tek po sadržaju – i niti po kojemu drugome kriminalističkom kriteriju - vode prema radikalnim ekološkim skupinama koje koriste zagonetne geometrijske simbole.
Najava stoga zaključuje kako Houellebecq u romanu “Uništiti“ ispisuje intrigantan i dirljivo precizan portret jedne zemlje, njezina političkog i zdravstvenog sustava, a da njegov otuđeni antijunak napokon pronalazi svoje mjesto u svijetu, i usput se pomiri s vlastitom smrtnošću.
Lijepe riječi, sasvim dovoljne da bi čovjek išao čitati knjigu od četiristotinjak stranica, a ja ću vam dodati – ne samo što od toga na tim stranicama možete naći puno više; ono što je doista frapantno jest to da je ovo što je napisano u posljednjoj rečenici najave – do slova istinito. Baš tako!
Nigdje još nisam pronašao tako sućutan, human i detaljan opis procesa umiranja – u okružju ljubavi, razumijevanja i pomirenosti sa svijetom. Eto, to ću vam još na koncu napisati, i znajte da sam oko te rečenice dugo i debelo dvojio – pa sam onda odlučio ipak staviti je na papir; jer ovo ostalo što se o njegovim romanima piše prije da će čovjeka od njih odvratiti nego nagovoriti na čitanje.
Ili, kako je to lijepo moja životna družica davno još znala za njegove romane ponekada reći (dakle, davno još prije ovoga, posljednjeg, kada bih nekome pričao o njima - nekome za koga držimo kako psihološki baš nije prečvrst za količinu tmine koju bi iz neke takve knjige mogao pokupiti):
- Nije to knjiga za njih!
E vidite, baš to ovdje mislim za većinu: to jest knjiga za vas, pogotovo ako ste negdje u drugoj polovici života i ako se – kao i svi mi pomalo - bojite umiranja, osude, samoće, ljudske zlobe, bespomoćnosti, užasa i tišine. U toj knjizi nećemo pronaći utjehu svojoj žalosti ili čarobni štapić svome miru; ono što ćemo pronaći to je briljantno, plastično i nenametljivo svjedočanstvo o tim i takvim spasonosnim starima koje je pronašao jedan smrtan, običan i tih čovjek kakav je Paul. Uz sjajno vođenu fabulu i tisuće zanimljivih redaka o stvarima oko nas, stvarima svakodnevnim i običnim, a opet tkivom naših života i smisla u njima – to bi moralo biti dovoljno za ocjenu kako se radi o izvanrednoj knjizi.
Ovo sigurno nije još jedna od tih, tamnih, gotovo crnih stvari o besmislu; knjiga za koje unaprijed pomislite: ma što ću to čitati, ionako je dosta tmine i bez toga.
Vjerujte, ovo nije takva knjiga.
Meštre, kapa dolje. Ako si do sada otvarao rane i govorio ljudima kakvi doista jesu, onda si ovime s pravom priču završio time da im kažeš što misliš o tome kakvi bi mogli biti.
Post je objavljen 05.05.2023. u 15:29 sati.