Ovo je fotografija ruže.
Razlomljena po redovima
tek za potrebe publiciranja.
Mutna, preeksponirana, izoštrena u kontrastu doslovce do bola.
Ako je tkogod ne vidi ili mu se učini da je uopće nema,
neće pomoći niti klikanje na rubriku „ispiši“.
Ruže se ne ispisuju na ekranima i papirima,
nego iza naših očiju.
Slikana je mobitelom,
ali to ne kažem kao ispriku, to smo već utvrdili
(jer navodno - vidjeli biste vi kakva bi ta ruža tek bila
samo da se meni, dokazanom majstoru, dalo iz ladice ponijeti
onaj Olimpus od dvije kile)
nego kao utjehu;
zamislite tek kakva bi bila
da je slikana s te dvije kile nečega.
Samouvjerenosti?
Dakle, ruže.
Znate već da onaj vjetarugranama ružama svašta zove.
Dobro, jaglace u šumi koje gleda ne zagaziti krajem veljače ili u ožujku
vjerojatno nikada neće nazvati ružama,
kao i njihovu shodnu bratiju, suistomišljenike i vršnjake –
ciklame, ljubičice, zvončiće, šafrane, visibabe i ostale sitnozubaše.
Onda stiže travanj, mjesec konačnog obračuna s medvjeđim lukom
(„jesi li ga više dosta nabrao,
ne samo da ćeš zasmrditi čitavu škrinju,
nego ćeš ga možda i ti jednom zamijeniti s tim tvojim, tvojim...“)
Nisu moji, ja sam njihov, mrazovčev i đurđičin, odvraćam.
(I Tvoj.)
Onda dolazi svibanj, evo i nas u svibnju,
tu su na redu, je li, prvo karanfili,
a onda i božuri, FloraArt, to je zbirno ime za cvjetne orgije,
ali mogu ga ovdje ubaciti, što smeta,
pa onda oni crveni u duguljastim teglama,
pardon, žardinjerama, onim pravokutnim –
oni imaju boju kao ruže,
ali nisu ruže, nego samo imaju latice kakve smo crtali u školi
a Ti ih voliš ukapati u crnu zemlju, na stolu,
dok su ti ruke prljave do lakata.
(Da Ti kažem da mi se to sviđa,
rekla bi još jednom da sam lud.)
I ruže. Prave, pravcate ruže; koje ja znadem prepoznati,
po dvorištima, na rubu uljuđena svijeta i
počecima puteva u neuljuđeni.
E pa, evo onda jedna takva.
Nećete joj lako odrediti boju,
to uvijek ovisi o strani s koje gledate:
nije u pitanju samo odnos svjetla i tame,
dolje-gore, naprijed-nazad,
nego prije svega vaša pozicija.
Možda je problem u tome što nudim čitav grm,
pa morate gledati ne ubosti se na trnje?
Mislim, važno je koliko ste mjesta kod sebe ostavili za tu sliku.
Ne u centimetrima ili megabajtima,
nego tako – mjesta za jednu sliku ruže.
Sliku beskrajna sklada
kojoj niti moj loš aparat ili slabo umijeće,
nečije loše namjere
ili gomila bespotrebnih riječi
ne mogu baš ništa.
Post je objavljen 29.05.2023. u 14:28 sati.