Nema do mirisa žene na usponu, kada umorna - dok još tetive ne počnu bosti, zatezati i boljeti, sva uzdišući i boreći se s krupnim grašcima znoja na obrazima - nasloni mokro čelo na tvoje rame; naravno –stojeći ili sjedeći na kakvom kamenu, dok si ti niže, tako da se njeno čelo i tvoje rame izravnaju, kako već Bog zapovijeda da se postupa sa ženskom čeonošću i muškim ramenjem.
Pa onda poskrivećki, dok ne provali tvoju mračnu rabotu, u tom času blaženstva i radosti - zagnjuriš nos u meki pregib vrata i ramena; baš u ono mjesto na koje je možda pao prvi krpelj što sada traži spas od čudovišta. Taj miris, miris kože koju je probila muka od dobre volje, teško se s ijednim drugim usporediti može. Nad vama u visini viču drozdovi i sjenice, a toplo, sveto i umorno žensko tijelo miriše na zamamnu radost prepuštanja, razmičući svojom vrelinom posljednju svježinu darovanog ljetnog jutra.
Fuj - poviče tada kada shvati da je tvoje lice čitavo u njoj, odmičući se na pristojnu udaljenost i tražeći - kopajući po ruksaku što ga skida s drugog ramena ne bi li u njemu pronašla spasonosnu cigaretu; ovlaš se pravi kako pojma nema o tome da si već milijardu puta ispričao sve o mirisu svog života, pa te onako crvena u licu i plaha - gleda sramežljivo, kao prvi put, prvog mjeseca, kada je još iskreno u tvojim očima tražila moguće tragove nekakva gađenja ili osjećanja strancem.
I tako, opet ćete sve to morati ponoviti i odigrati iznova; svaki svoju ulogu, nalazeći svakoga dana iznova utabani siguran put do konačna povjerenja. Ljudi prestaju biti stranci tamo gdje jedni drugima mogu samo mirisati. Hajde, znaš, za tebe to ne važi – nisi toliko čudovište; nitko to u vezi s tobom ne bi niti očekivao. Dovoljno je samo malo igre, pokoji šapat i svjetlo u očima: evo ovdje; moje? tvoje!
- - - - - - - -
Onda te zapahne dim cigarete, i odmah otvoriš oči: sada više nisi u mekoj ljetnoj šumi; sada je zima.
Davno su prošla topla ljeta i jeseni na terasama; u maglenim i ledenim tminama sam se sebi gadiš obavijen dimom naših birtija i kafića; nakon što poslije mjesec ili dva pokušavaš uvući dim iz njene cigarete, osjećaš kako te taj sasvim ozbiljno i grubo reže na pregibu grla, pa otresaš i ostavljaš smotuljak u pepeljari. Pokušat ćeš opet, negdje kada zatopli, pa pojedete vani kakav dobar komad mesa u mirisnom, snažnom umaku i popijete uz to gutljaj hladnog, bijelog vina. Do tada, ostat ćeš izgleda hladan i ravnodušan prema tom narančasto-bijelom tuljcu; kakav nikada prema njenoj koži nisi umio biti. Živiš i raduješ se u tom svijetu mirisa, kao mrav; marljiv i šutljiv s glavom pognutom prema tlu. Mirišu zemlja i vlaga, nadimlju se vode i tlo; tope se tvoje nozdrve u svijetu koji bez svega toga ne bi imao baš nikakva smisla, jer bi bio prazan i stran. Njuškaš kroza nj istodobno predano i odsutno poput zaboravljenog pseta, tražeći odobravanje, tišinu i spokoj.
- - - - - - - -
Život je čudo. Čitam tuđe tekstove i počnem pisati ovakvo što kao komentar, pa sasvim sebično, nadmeno i u potaji, kao kakav lopov, kopiram slova, čitave rečenice i buljuke njih u tekst; čuvam ih ljubomorno i tiho kao zalihu neke budućnosti.
Život je čudo.
Post je objavljen 18.05.2023. u 18:25 sati.