vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 02.02.2024.

Huk sove u podne

Postoje u čovjekovom životu trenuci koji kao da su u stvarnost stigli iz zone sumraka; kada se zbivaju, jednostavno imaš osjećaj da ne pripadaju u vrijeme i na mjesto u kojima se zbivaju. Hajde, nekoliko puta dok je u snazi čovjek u životu proživi i crnilo; od silnih obveza i stvari koje valja obaviti desi ti se da više ne znaš gdje si, u kojem vremenu i što ti u životu slijedi ili treba slijediti (i to sam jednom doživio), no ovo je nešto drugo: ovdje si potpuno svjestan svega oko sebe – pa i toga da ono što živiš ne pripada tamo gdje jesi.

Nije takvih trenutaka u mome životu bilo malo; usudio bih se reći da su staloženi i smireni oni životi u kojima gotovo da ih nema; ne znam čak niti to je li ovaj kojeg ću sada opisati bio prvi, no mogao bih to zaključiti po tome što me njegova snaga i uspomena na njega prate čitav život.

Bila je to jesen u kojoj sam stigao iz vojske; bio sam loš i nepredvidiv vojnik spreman svojim nespretnostima nadređene izložiti podsmijehu i sramoti; na nekoj inspekciji mjesec dana prije moga odlaska nekakav general prolazio je pored nas dok smo stajali u stroju, a ja sam netom prije ustanovio da mi je puklo dugme na bluzi; uspio sam ga u posljednji čas pričvrstiti nekom šibicom, komadićem drva, čime već – i tako smo stajali u stroju; kao danas se sjećam: sunce je tuklo u oči, šljemovi su bili široki i padali gotovo preko očiju, tako da bi onaj tko bi želio vidjeti što u tvojim očima ima morao dobrano zagledati se pod onaj metalni okov; baš u času kada je general prolazio pored mene ja sam duboko udahnuo i napeo prsa, pa je ta šibica ili štapić napukao, a u kutu oka dolje vidio sam tamnoplavo plastično dugme kako sve više i više visi i odvaja se iz rupe koje je za njega u bluzi bila prošivena; general je bio očito neki prilično pristojan i staložen čovjek, pa je samo u nevjerici zavrtio glavom, ali sam zato poslije od svoga poručnika i kapetana u posljednjih mjesec dan vojske fasovao nevolje; ukupno sam odradio skoro stotinu dana straže – i tako sam jednog ponedjeljka saznao da u srijedu konačno skidam uniformu; no isto tako – u utorak je ponovno trebala doći inspekcija – i moj kapetan pozvao me u pola devet na raport, ustanovivši kako ću ja u ta dva dana sigurno nešto opet zaj..bati.
Uspio sam toga dana do pola tri razdužiti sve što sam imao, skupiti sve stvari koje su mi nedostajale – i tako u već mračnom hodniku dočekati starog zastavnika magazinera, da svu tu bagažu zamotanu u šatorsko krilo i transportnu vreću predam i konačno u trapericama i košulji odem na željezničku stanicu.

Tako sam postao vjerojatno jedini vojnik u onoj vojsci koji je kući pušten ranije radi lošeg, a ne radi dobrog ponašanja; sljedećoj vojsci koja stigne na red bit će to odličan signal da me uzme pkd svoje. No, pišem vam sve ovo zato da vidite kakvo je to vrijeme bilo i koliko se sa zadanog pravca u njemu odstupati smjelo.

No, nije to bio taj trenutak: u tom trenutku znao si da te čeka nešto lijepo i važno; tamo gdje si stizao čekala te jedna lijepa i bogata mladost, sve dok je poput munje na plavom ljetnom nebu ne prekine rat.

Trenutak o kojem ovo pišem stigao je možda nekoliko dana nakon što sam izišao iz vojske; nemam pojma kako je uopće došlo do toga da u nedjelju poslijepodne budem kod kuće i pratim što se zbiva na televiziji. Vjerujem da je to u našoj kući bio početak vremena u kojemu se televizor u obiteljima, osobito među starijima - počelo doživljavati kao ognjište; baka je baš u godini u kojoj me nije bilo pala na snijegu i slomila ruku i tako više zapravo uopće nije izlazila iz dvorišta, a često niti iz kuće; majčina retinopatija pogoršala se prilično – do mjere da više nije mogla dugo čitati štampu; otac je dolazio rjeđe jer je zima bila duga i teška a posao mu je padao sve teže i teže; tako se vjerojatno te zime kada mene nije bilo doma televizor počeo paliti rano popodne, već prije mraka – i gorio do kasno u noć. Takvo je stanje zateklo i mene kada sam stigao tog ponedjeljka uvečer, sasvim nenadano i neočekivano, nekoliko dana ranije nego li se očekivalo: nitko me ništa nije pitao; nazvao sam oca koji je već drijemao u svojoj fotelji pušeći posljednji večernji Camel; sutradan je već trebalo ići u grad, kupiti nešto za obući, fakultet je počinjao sljedeći tjedan.

Vjerovali ili ne, bilo je to doba moga života u kojem sam televiziju gledao otprilike kao i danas – možda nekoliko sati tjedno, možda i rjeđe, strogo odabirući filmove i pokoju utakmicu koju ću pogledati. Tko bi kada imaš osamnaest ili dvadeset imao vremena za to da se satima sjedi i nešto gleda bez veće potrebe; tako sam propustio mnoge važne govorne emisije, ili utakmice, ili večernje programe – i kako sam se te nedjelje popodne našao pred televizorom zapravo mi nije jasno; možda sam se spremao za izlazak van, pa sam na nekoliko minuta zastao ne vjerujući onome što vidim i čujem.

Te je nedjelje predvečer televizor bio upaljen kao sam od sebe; nije mi baš jasno niti to kako to da se radilo o sportskom programu; vjerojatno su političke teme na prvom bile previše mračne i dosadne; bilo je to još – sjećat ćete se – sredinom osamdesetih vrijeme u kojemu je složeni metagovor političkih struktura bio toliko naporan, šifriran i složen da ga neka prosta i obična ljudska duša više nije mogla trpjeti.

Baka bi odmahivala rukom na sve nagovještaje zla koje je stizalo brzo i sigurno; majka se sve više navikavala na slušanje radija u drugoj sobi – a ja sam na svome putu u kupaonicu ili iz nje uočio da završava finalna utakmica nekog loptačkog prvenstva u dvorani; radilo se o Rijeci, u to sam siguran - a na prvenstvu je pobjeđivala reprezentacija Jugoslavije. Bilo je to sasvim dovoljno da i publika i igrači i komentator uđu u trans - to me i privuklo ekranu; mislim da se radilo o tome da se pobjeđuje mrski vječiti rival, reprezentacija Sovjetskog Saveza; nakon što je utakmica završila i nakon što je slavlje eruptiralo, valjalo je završiti prvenstvo kako i priliči – dodjelom medalja i prigodnim govorom; govore kojima su se takve manifestacije tada zatvarale držali su tada ugledni dužnosnici, narodni heroji, pregaoci i nedodirljivi komunistički funkcioneri.

No, bilo je to još uvijek vrijeme u kojemu nije bilo viđeno nešto slično: da se takvom nekome masa suprotstavi. Vlast one države bila je rigidna i okoštala, navikla samo na stare i uigrane forme ponašanja; ta nemogućnost prilagodbe vjerojatno je i bila osnovnim uzrokom njena ubrzanog propadanja i vremenu koje je nahrupilo na vrata. Još one godine kada sam bio u vojsci bilo je sasvim uobičajeno da se u zatvoru može završiti radi vica ispričanog u birtiji ili pjesme otpjevane pred birtijom; imao sam recimo velikih problema kada sam za Božić u vojsci dobio razglednicu s čestitkom; morao sam oficiru Kosovcu objašnjavati da se moj otac zove isto kao i bedak koji mi je tu razglednicu poslao ali da radi toga otac sigurno nije potegao do Beograda odakle je bila poslana; vlast nije trpjela nikakvo suprotstavljanje i protest; moralo se bespogovorno slušati i odavati počast, ili barem šutjeti.

Vlast je unutar sebe komunicirala kompliciranim sustavom šifri i tajnih poruka koje su se pojavljivale i kolale u javnom prostoru; pratiti takvo što bilo je pravo umijeće i napast – za onoga tko je takvo što umio i htio.

Zato sam gledajući prizor zatvaranja tog prvenstva uočio nešto što se do tada nikada nije desilo: prvenstvo je svojim govorom zatvarao Marijan Kalanj; to ime ostalo mi je od tog trenutka pa do danas u pameti zasvagda kao kamen međaš jednog vremena; dok je Marijan Kalanj tim uobičajenim, polaganim, beskrvnim i dosadnim jezikom prošlog i propalog vremena govorio o strukturama, planovima, veličinama i vremenima – čitava dvorana na Trsatu mu je zviždala; čak i provjereni i uhodani mehanizmi televizijske tehnike nisu mogli suzbiti i prikriti takvo što.
Danas je zviždanje normalna stvar; nekada nije bilo tako.

Do tog časa, nikada nisam čuo da je bilo kome od vodećih funkcionera onog sistema itko zviždao: ne kažem da takvih koji bi se s njima slagali nije bilo, daleko bilo (kako su pokazala vremena koja su ubrzo stigla); no – nije bilo onih koji bi se to usudili, ili ih barem nije bilo toliko da bi u grupama nadvladali; iz toga vremena jedino mi na pamet padaju epizode s pjevanjem pjesme o jednom splitskom brdu koju su u početku pjevali oni koji su odlazili, a potom je zdušno u svojoj verziji s barjacima i vijanjem pod njima preuzeli oni koji su dolazili; ništa tako dobro nije prikazivalo tu transformaciju Dalmacije od zemlje sinova četvrte i pete ofenzive u zemlju u kojoj se pjeva o fići i Anti Paveliću. Ali, ovo nije bila Dalmacija, ni Zagreb, niti ništa slično; ovo je bilo simptomatično: ovo je bila pankerska, samosvojna, daleka i u isti čas tako bliska Rijeka.

No, sve je to tek dolazilo; Marijan Kalanj, osamljen, tih, nadzviždan i napušten u loži dvorane na Trsatu ostat će tako u mome životu personifikacija vladara koji tone u blato – kako mi se tada činilo, a čini mi se i danas – sasvim zasluženo; jer kalanji onog vremena, ma koliki heroji, junaci ili bešćutnici u nekom ranijem vremenu bili – kao stari, okoštali i gluhi na promjene nisu umjeli niti znali prilagoditi društvo koje vode vremenu koje nailazi, već su radije sebe i druge oko sebe lagali dokle god im netko iz ruke ne uzme palicu i otjera ih u prošlost.

Eto, to je bio taj trenutak, tih dvije ili tri minute u kojima ja u nevjerici obješene vilice stojim u kutu boravka gledajući u ekran i slušam kako rulja zviždi Marijanu Kalanju; moj prvi susret s masom, silom i protestom uživo. Bio je to sudar vremena starosti, besplodne rječitosti i laži koje se povlačilo onako kako se slab morski val povlači po pijesku duge, nepregledne plaže, ostavljajući za sobom tek malena jezerca vode u udubljenjima – i vremena koje je stizalo; vremena trijumfa volje, mase, oduševljenja, sile.

Poslije ću u životu doživljavati česta i silna iznanađenja; doći će vrijeme kada će i sama smrt postati nešto uobičajeno i normalno; umirat će se na ekranu, a onda i u stvarnom životu oko tebe - ali nikada više neću imati tako snažan osjećaj svjedočenja nečemu što se dešava u jednom vremenu kojemu ni po čemu ne pripada; kao znak, kao međaš; kao jasan i snažan huk sove u podne.

02.02.2024. u 20:08 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.