Pregled posta

Pravopis sjećanja

Četvrtinom sam svoje krvi Goranin; ta četvrtina očito je toliko jaka da me nerijetko povuče i pretegne nad ostalima; šume, drveće, pustoš bez ljudi i naselja meni ne da nisu strani, nego su privlačni i ispunjeni ljepotom i blagošću.

Nije naravno samo ljepota i blagost tu posrijedi; čitava moja obitelj iz tog kraja zapravo je iselila; kako veli moja žena, a ako itko znade – žene znadu: što ti misliš, da je tamo bilo dobro, ne bi ih osam od deset otišlo sve tamo do Pittsburgha. Čak je i moj djed davno, kada sam bio mali, pa se uvečer pričalo u mraku, uz svijeće, redukcije struje i jezičke plamena koji se ocrtavao iz štednjaka u kojem su se pekle police krumpira sa zeljem – znao pričati o tome kako je vjerojatno baš hiljadudevetstotridesete, kada je najmlađa teta već baki bila u trbuhu, a kriza na vrhuncu – nabavio kartu za brod iz Genove prema Americi. Nije mu to bio toliki problem, imao je tada dva zanata, kovački i bravarski; kažu da je to slično kao da danas imaš dva fakulteta.

Sva njegova braća i sestre već su bili preko; baš sva – osim najstarije gluhonijeme sestre koja je ostala s roditeljima u rodnoj kući. Djed je iz Zagreba pošao oprostiti se sa svojima; otac je zavapio, zalomio ruke i zaplakao nad hudom sudbinom i tiho prošaptao „sine, ostani“ – i sin je ostao; koja je god vojska došla, on je u njoj poslije bivao civilmajstorom, pa dočekao smrt u krevetu; zapravo zadovoljan, duboko u mirovini.

I tako je prokockana prilika da i ja, barem napola neki ja, budem Amerikancem; možda je to zapravo nešto sasvim dobro; ali nije to sada tema – tema je nešto sasvim drugo, što je vezano uz kraj iz kojeg djed potječe.

Djed i njegovi imali su nešto zemlje i šume; dio toga – barem ono za što sam putem upisnika i imenika u gruntovnicama uspio saznati – danas imam i ja; zemlja je tada bivala pravim blagom; nekada se velik dio ljeta provodio u planini, na košnji i sječi drva; često su za takve stvari bivali unajmljeni i radnici; jedan od takvih događaja djed je znao prepričavati svjedočeći kako je za dlaku izbjegao osvetu žandarske potjere koja je gonila atentatora na ministra.

Onda su stigle godine i umiranja; prvo su umirali djedovi, pa očevi; stizali su ratovi i nestajale generacije – i tako sam se negdje početkom ovog stoljeća obreo u tom kraju, prolazeći s mora kući.

Sjećam se dobro, bio je kraj ljeta; vjetar je glasno šumio u krošnjama starih hrastova i bukvi tamo negdje blizu Lokava ili Fužina; nas četvero šetali smo i uživali u tom svijetu samoće i tišine, pa smo tako došli i do teme vlasništva; kćer je uvijek bila poduzetna; tata, pa zar su šume i livade naše – i dok sam ja njoj objasnio kako šume i livade ne možeš imati; mogu samo one imati tebe – već te zime ja sam bespućima interneta pretraživao katastre i gruntovnice, pisao mailove, pribavljao isprave, kontaktirao mjernike – pa je stiglo to neko proljeće puno iščekivanja i nemira.

Platili smo čovjeka koji je u džepu imao onaj maleni uređaj za komunikaciju sa satelitima, i tako smo čitavo jedno jutro na nekoliko mjesta zabijali kolčiće, vozili se pustim i nepoznatim makadamima, zapisivali smjerove, raskrižja i puteve; otkrivali nešto što je do tada bilo potpuno strano i daleko. Nikada neću zaboraviti kada smo stigli iznad Lučica, pa je čovjek pogledao tu veliku zemlju i šumu, počešao se iza uha i rekao, možda smo mi ovdje prvi ljudi nakon trideset ili pedeset godina.

Sve smo mi to onog proljeća morali iznova pronaći, identificirati, okružiti i ophodati, jer odavna već nije bilo nikoga živog tko bi to umio sam od sebe i po svome pamćenju i znanju; sve – osim jedne zemlje imenom Vlaške Vode. Kada smo se automobilom približili tom mjestu, na strani na koju je pokazivao uređaj bila je teško savladiva strma pošumljena padina; zarasla šikara i neprolazno raslinje; bio je već skoro sumrak pa smo jednostavno odustali; upamtio sam kamen kod kojeg je valjalo stati i orijentirati se – i obećao da ćemo se vratiti; jednog dana sigurno ćemo se ovdje vratiti – izrekao sam obećanje više sebi nego drugima.

Kako već to u životu biva, ne prolaze lako samo dani; prolaze mjeseci i godine; meni je od svega toga danas zapravo ostala navika dolaziti na jednu od tih zemalja; daleko i visoko na brdu – na tisuću metara nadmorske visine; hodam do tamo više od pola sata od mjesta gdje ostavljam vozilo; put je to kojim moraš proći ako ne želiš uništavati auto na oštrom kamenju i šiblju.

Najčešće posljednjih godina odlazim tamo sam samcat – jer nitko drugi uz mene za to nema vremena, volje niti interesa; uprtim ruksak i podvežem čvrste gojzerice, pa hodam čisteći misli i klanjajući se snazi stoljetnog drveća i visokih suhih trava. Onda tamo gore pokupim nekoliko starih otpalih grana, zapalim od toga malenu vatru dovoljnu da se podgrije kava ili ispeče komadić nečeg jestivog, proširim slova na nekom hrastu što ih je očito urezao još moj djed imenjak, pa sjedim, šutim i žmirim dok ptice pjevaju, vjetar šumi a tišina te obuzima poput plime.

Vlašku Vodu posjetio sam tek nekoliko puta a prvi je bio ovaj o kojemu sada pričam: znao sam gdje se nalazi onaj kamen – i smjer odakle valja krenuti, pa sam od kuće prema Gorskom Kotaru krenuo još pred zoru; tog ranog jutra svratio sam onda na kavu u lovački dom koji je još u to doba radio na mjestu na kojemu se inače parkira vozilo. U domu sam popričao s vlasnicom; izjadao se kako nikada nisam uspio doći do Vlaške Vode; u taj je čas stigao njen suprug i bez ikakva premišljanja kazao:

- Ako to itko znade, onda znade Marko...

Ovdje nećemo koristiti prava imena; drugačije se taj čovjek zvao; kažem zvao – jer prije nekoliko godina pročitao sam nešto o projekciji jednog filma kojoj je prisustvovao, pa je potom kroz nekoliko mjeseci vezano uz reprizu napisano da je preminuo. Naravno, radi se o događaju kojeg ću niže spomenuti; no čekajte – moramo nastaviti priču; još smo u domu i čekamo što ćemo dalje.

I tako smo vlasnik doma i ja pošli mojim vozilom do malene drvene kućice, gotovo raspale barake okružene zelenilom na uzvisini na kojoj je stanovao Marko; čovjek ga je s puta zazvao – bilo je rano subotnje jutro, možda još niti devet sati, a iz guštare dvorišta na cestu je izišao sijed i mršav čovjek od sigurno osamdeset godina; no – čio i vedar; uljudno smo ga pozdravili, ja sam se predstavio; on je pitao čiji sam, pa sam kazao prezime svog djeda – i dalje je pažljivo slušao što sam mu želio kazati; izvadio sam nekakve nacrte iz katastra; stari je to ovlaš pogledao, pa kada sam spomenuo Vlašku Vodu, odmah je rekao da sjednemo u auto i pođemo dokle se dade voziti, a dalje ćemo pješke.

Domara smo vratili u dom, pa smo se potom nas dvojica povezli dalje, sve do kamena kojeg sam već spomenuo. Tamo smo sa strane puta ostavili auto, a Marko je potom kazao: sad ćemo mi to, začas.

Uto stari gotovo četveronoške poput spretnog mačka skoči na onu strminu; nije prošlo nekoliko trenutaka, a vidio si njegova leđa kako se penje prema šumi. I ja – što ću; u čovjeku proradi nekakav ponos, pa ne daš na sebe; ako može stari, valjda mogu i ja – i tako eto i mene već ubrzo za njim; rukama hvatam šiblje i grebem zemlju, pa s dušom na nosu ulazim u šumu jedva nazirući njegov lik u polumraku.

Onda nakon nekoliko minuta dolazimo na vrh brda; potom Marko uzvikne provjeravajući jesam li iza njega, a poslije se spuštamo još par minuta kroz gustu šumu. I vidi - doista, nailazimo na malen izvor ograđen kamenjem i betonom; postaje mi jasno zbog čega to mjesto ima vodu u nazivu; potom još možda niti stotinu metara ulijevo, prema sjeveru – i Marko je uvjeren; našli smo je. Sav zadihan i uzbuđen uzimam neku traku što sam je ponio u ruksaku, pa je vežem oko prvog stabla, ako ikada više stignem ovdje – da znadem naći.

Potom se nasmiješimo jedan drugome; pričali nismo gotovo ništa; kako smo došli, tako i odlazimo nakon što on pokaže glavom na smjer povratka; on ispred, opet penjući se, pa nakon onog hrpta silazeći strminom – a ja jedva hvatajući njegov tempo. Onda ga odvezem do njegove kuće; pitam jesam li što dužan (i dobivam gotovo posprdni osmijeh), da popijemo barem nešto u domu – ali on odbija; ima posla, subota je ujutro, mora poći naći se s nekim, kakva pića i gubljenje vremena.

Stežem mu ruku i glasno zahvaljujem, on odmahuje – ma ništa, samo ti pitaj ako ti što još treba; pa nestane u onom gustišu svog dvorišta, iza stoljetnih borova, čempresa i grmlja, dok mu neko staro pseto obigrava oko nogu.

Vraćam se potom do doma da barem zahvalim onom čovjeku što me s Markom povezao; on me znatiželjno gleda, jesi li našao što si tražio – jesam, rekoh, gospodin Marko je našao odmah; veli mi čovjek uz glasan smijeh; ma nije ti on nikakav gospodin; Marko je prošao i preživio - Matić poljanu.

Sretao sam kroz život razne ljude; neki su preživjeli i Staljingrad i logore i čitavo jedno proljeće prelazaka preko onih dalekih i šumnih rijeka; drugi su stotinama kilometara kao gubavci bez suda i osude hodali bez prestanka, samo kako ne bi pali na tlo i pretvorili se u prah, zemlju i ni u što. Zajedničko svima jest to da sam o tome gdje su bili saznavao od trećih; o tome što su doživjeli svi su oni - šutjeli.

Zapravo, ono što je čini mi se puna istina o ratovima jest to da ljudi koji su ih doista prošli, koji su doživjeli njihove strahote i iznijeli ih na svojim plećima – imaju još samo potrebu o tome šutjeti. Rat je najstrašnija od strašnih stvari koje jedan čovjek drugome može učiniti; toliko strašna da se o njoj u ljudskim riječima ne može stvoriti neki valjan smisao; jedino što o ratu još suvislog dobar čovjek umije reći jest sjetiti se onih kojih nema.

To bi morao biti pravopis ratnih sjećanja; oni koji su preminuli nemaju nijednog drugog glasa osim našeg pamćenja.

Poslije sam još nekoliko puta bio kod Vlaške Vode; upamtio sam onaj kamen i onaj izvor nedaleko od naše šume; danas na svakom mobitelu postoje precizne oznake lokacije; postoje Arkodi i Geoportali i katastri i gepeesovi i stupnjevi i minute; ne trebaju mi više mjernici i savjetnici, čak niti stari Marko; sada mogu sam doći do nekuda, pa zabijati kolce naopako okrenutom sjekiricom u zemlju i čistiti otpalo granje s nje. Kada dođem na Lučićki vrh ili onkraj Petehovca, zastanem pa zasjednem u travu, strpljivo se ogledajući neću li negdje možda zasmetati kakvom medvjedu ili vepru.

Zahvalim Bogu što još uvijek svi investitori, poduzetnici i vizionari zaobilaze ovaj kraj u širokom luku; čak je i onaj makadam sada već prilično zarastao i suzio se; jedva ćeš na nekim mjestima i nogama proći, a gdje bi kakvim vozilom. Naučio sam svoju djecu kako do tamo doći i kako bez problema pronaći te zemlje; mislim da je to sasvim dovoljno za jedan život – ovaj moj.

Pa se nasmijem i odmahnem rukom; sjajna je stvar izbjeći ratove, tmine i nevolje i dobiti šansu živjeti u spokoju i radosti. I zahvalim dragome Bogu na tome, čitavim i punim srcem. Ako postoji nešto što se ne smije prepustiti zaboravu – onda je to baš ovo što bez pogreške saznaš svaki put kada te goranske šume okupaju svojom snagom.

Post je objavljen 20.02.2024. u 23:35 sati.