Čitam po portalima o još jednom slučaju u kojemu je muškarac ubio ženu, dapače – onu za koju tvrdi da je voli: u Našicama je bivša djevojka izbodena na smrt (ubijena, pretučena, sada je više svejedno, Bog joj dao duši pokoj i odvratio naše misli od strahota koje je proživljavala u tim posljednjim trenucima). Kažu, uhodio ju je mjesecima, prijetio, nagovarao, čekao. Podlegao strasti gubitka i počinio zlo.
Nemam u životu iskustvo ostavljanja; bio sam još u ranoj mladosti kada mi je umrla majka; nedugo za njom i otac, ali me nikada nitko nije ostavio jer je to htio. Naravno da to ne pripisujem previše nekim svojim zaslugama, iako valjda u svemu tome ima i moga truda – možda je ponajviše u životu pitanje sreće na koga ćeš naići pa u njemu ili njoj vidjeti nekoga s kime bi proveo život – i onda krenuti zajedno tim trnovitim, teškim i dugačkim putem zajedništva i sjedinjenja. Negdje sam nedavno pročitao misao kako je veza na duge staze najkvalitetnija ukoliko znadete ostati razdvojeni; doista – i sada mi se, nakon tolikih godina čini da je povjerenje jednoga prema drugome najveća i najvažnija stvar; no, povjerenje se ne gradi u danima i mjesecima, već godinama i desetljećima, a ruši u jednom jedinom trenutku.
Ali hajde, da ne pričamo nadugačko o stvarima koje su manje važne: pred vrijednošću ljudskog života sve bajke o slozi i savršenstvu padaju u vodu; kada bismo u nekoj strašnoj dilemi morali izabrati između toga da ljudi budu samci, pa da svi budu živi (i da se novi život, recimo, klonira – na stranu sada inženjeri i oblikovanje gena) – i toga da oni koji to žele budu zajedno, ali da neki ovako skončavaju – ne bismo, da smo dosljedni, smjeli izabrati ono prvo. Zato sada nije pitanje kako održati zajedništvo; pitanje je: kako sačuvati živote?
I pustite sada statistike, pojmove femicida sa transparenata na Trgu žrtava i priče o pobačajima: tko bi u ovom strašnom času sam pred sobom smio reći – nekada se ubijalo više žena nego danas, ili – pa to je samo petnaest ili dvadeset ili pedeset duša? Muškarci pobiju više muškaraca nego žena, to onda znači da možemo mirno spavati – neka muškarci ubijaju? Onda neka taj zamisli svoju kćer među ovim ubijenima – ne umijem odgovoriti ništa prikladnije od takve strašne zamisli. Nekada su – rekli bi zlobnici - muškarci ubijali žene da ih ne moraju slušati, danas žene napuštaju muškarce da one ne moraju slušati njih – svi ti razlozi bezvrijedni su i glupi pred izgubljenim životima. Pa što ako se nekada ubijalo više žena nego danas – ili se danas ubija više nego prije, kakva glupa usporedba – ionako tvrdimo da je danas bolje nego prije. Ili nije? Znači li to da ne trebamo reagirati na jedno jedino ubojstvo?
Kako bilo da bilo, nešto se mora učiniti, Samo – što?
Da se ne lažemo – opet se ponavlja ista priča: muškarac ubija ženu. Zašto sam počeo sa svojim iskustvom napuštanja kojeg nemam? Pa, zato što me ta priča obvezuje na samo jedan jedini zaključak: nitko od nas ne zna što čuči u njemu i kako bi reagirao na bol i gubitak. Želim vjerovati da sam dovoljno star, iskusan, dovoljan sam sebi da bih tu strašnu stvar u životu nekako umio prevladati; ako nekoga doista voliš – i taj te ostavi – pa zar ti ne bi onda njegova ili njena radost trebala biti važnija od tvoje vlastite?
Sve u životu kreće od vlastita doma: ja sam u svome ipak, na žalost, više saznavao što to u životu ne želim, nego što želim (roditelji su mi živjeli odvojeno otkada pamtim); međutim – ono što sam uvijek imao pred očima, i na čemu sam im, u toj strašnoj i prekrasnoj borbi zahvalan dok dišem – to je činjenica da imam nepobjediv osjećaj kako su mi dali najviše što su umjeli – na svoj čudan način, svatko za sebe, ali kada su pred sobom imali mene i neki moj problem – zaboravljali bi istoga časa na sve ono loše između njih, i nikada me nisu koristili jedno protiv drugoga. Svjestan sam, pak, da drugi ljudi nisu te sreće u životu: oni gledaju kako se postaje i biva sebičan, kako se u životu postiže ono što baš ti želiš – a za onoga drugoga baš ih briga – i kako onda u tom kraljevstvu sebeljublja ne postići i ovako strašan rezultat?
Kako spriječiti da muškarac ubije ženu za koju tvrdi da je voli najviše od svega, iako zapravo – nema pojma o tome što govori, i ako postoji najveća laž u njegovu životu – to je onda ta, da je voli? Kako smiješ lišiti života ikoga, a kamo li onoga koga navodno voliš? Iako, ne bih se usudio isključiti i drugi spol od te priče. Dapače, svjedoci smo čak i toga da u današnje vrijeme svako toliko neka majka naudi svojoj djeci; majke sa nekoliko djece ubijaju se i napuštaju ih da sami hode pod ovom kapom nebeskom (nije li to gotovo pa jednako strašno, sjetite se samo slučaja Irine Slavine kojemu sam svojedobno pisao – pa da smo htjeli znati, znali bismo o onom molohu iza Neve i Dnjestra sve što smo trebali znati još kada je bilo vrijeme, jer gospođa Irina napisala je o tome ono što je mislila?) – pa što je to ušlo među ljude?
I zato, znate, za mene, prilično naporna i melankolična starca – koji već više od četvrt stoljeća živi praktički negdje na granici civilizacije, gotovo na selu – veliki je događaj svaki puta prošetati svojim rodnim velegradom i gledati ljudske oči. Što tom prilikom vidim u očima mladih djevojaka i žena? Vidim bezuvjetnu obranu (zlobni muškarci rekli bi u sasvim nogometnom rječniku: bunker), vidim snažan gnjev i visoke, neprelazne ograde. Vidim potpuno nepovjerenje i beskrajnu tugu: ne želim biti majka; ne želim biti ničija; ne želim ništa drugo do li vlastitu slobodu i spokoj; ne želim niti pomisliti da bih riskirala, pa nekome, a posebno muškarcu - otvorila svoju dušu – jer tko zna odakle je taj i čemu ga je majka kod kuće učila? -– i tako mogla postati još jedan izbodeni ili premlaćeni leš u jarku.
Imamo li prava toj i takvoj obrani prigovarati?
Tog momka koji je noćas ubijao (a da mu se radilo o pitanju života i smrti dokazao i pokušajem samoubojstva) nisu tome učili nikakvi lijevi, protestni i alternativni pokreti i ideje; nisu ga vjerojatno tome učili niti desni, navodno zatucani i zaostali ljudi; naučio ga je vlastiti instinkt kojeg je jedino slušao i kojeg nije umio nadvladati. Naučilo ga je to što je vidio oko sebe, u svome domu, selu, svijetu ili oko njega: briga za sebe i svoje, a ne za ono što navodno ponajviše voliš. Zajedno sa udicom ljubavi progutao je i laž koja uz nju ide: kada pričamo o tome da nekoga volimo, mi u stvari želimo učiniti tu osobu ovisnom o sebi; mi u stvari volimo sebe – i osjećaj da smo voljeni. Kada bismo doista nekoga voljeli, pustili bismo ga da od nas i našeg pakla pobjegne glavom bez obzira i uživali u njegovoj sreći, makar i bez nas: jer, volimo ga, zar ne? Ljubiti treba druge – kao samoga sebe; ne možemo se ispričavati da nemamo pojma o tom zlodjelu koje se kroz povijest pomalja kroz generacije kao kuga; upravo samoga sebe ljubimo tako kako bismo onda trebali ljubiti i druge: bez zadrške, opraštajući svako nevaljalstvo i zlodjelo odmah, isprve, s puno razumijevanja i uvažavanja. Ako tako ne ljubimo i druge – onda to nije ljubav, nego želja za posjedovanjem – te su stvari udaljenije jedne od drugih nego što žene sada postaju udaljene od muškaraca, kako se sve više čini.
I kako ćemo onda graditi svijet na boli, smrti, patnji? Što ćemo namrijeti u gene naših sljednika?
Napušteni muškarci u današnjem društvu (kako izaći na oči svojoj ekipi u birtiji na pivi i reći da si ostavljen?) definitivno su jača i gora sramota od samohranih majki sa – kako se to nekada govorilo – faćukom. Vjerojatno je pred nama tek nekoliko godina u kojima ćemo – čak i usred ove bijele kuge gubitka novorođenih - dostići Island; tamo je odavna već - više od polovice djece rođeno izvan braka. Pred našim očima svijet se u jednoj jedinoj generaciji okreće naglavce i tlo se izmiče pod nogama – i tko se tome ne umije prilagoditi, bolje da niti ne ulazi ni u kakav odnos – jer sve što bi iz njega mogao proizvesti s drugim, istim takvim - jesu nevolja i jad.
Prošla su vremena muškog predatorstva: od svega što je taj neprirodan i strašan položaj davao, ostala je samo još gola fizička sila i činjenica da muškarac puno lakše nego obratno - može pretući ženu ili je lišiti života. Ostalo je samo još ono najgore, i zato gotovo svakoga jutra, osim zahvale što sam uopće budan i što je preda mnom novi izazov, zahvaljujem na tome što sada ne moram odrastati: gledam svoga sina i vidim kako pod utjecajem davnih tatinih pouka o čvrstim točkama u životu - čita, odlazi u prirodu, vježba, uživa u glazbi i filmovima, provodi puno vremena sam sa sobom, i u njegovim očima ne vidim prazninu ili bijes; naprotiv. Šutim i molim da to traje – i traje. Ne vidim drugoga puta za njega.
O tome gdje bi se u toj priči mogla naći moja kći, i na koga bi sve na svome putu mogla naići, ne želim niti pomišljati – upravo to je jednim značajnim dijelom pitanje sreće o kojoj sam gore govorio. Nekako smo se Najdraža i ja čudno u tome svemu podijelili; obično vele da su kćeri tatine miljenice – a sinovi majčini. Kod nas, kada se o nečemu priča – obrnuto je; njih dvije pretresaju teme malo rječitije (žene su, Bože moj; nas dvojica nekako u isto vrijeme odemo točiti sok kada to krene); no – kada pričam sa sinom, pričamo kratko, ali iza onoga što mi kaže vidim da stoje čitave planine promišljanja i zaključaka. Osjećam neku bedastu odgovornost za to koga ću poslati u svijet iz svoga doma; možda je to glupo – jer ću ih tako stvoriti ranjivijima nego li bi trebali biti, ali upravo uvažavanje drugih ljudi morao bi biti onaj spasonosni jezičac, kada se čovjeku duša slomi – i kada konačno shvati da – u tome što je dobio kao dar, kao jedinu šansu koju ima - nipošto ovom svijetu nije centar, nego samo njegov neponovljivi djelić – i da je u tome sva bit ljepote i njegove vrijednosti.
Zato tvrdim: sve dok mi muškarci ne naučimo sami sa sobom biti pomireni i zadovoljni – nećemo sigurno biti niti neki pažnje vrijedni partneri. Ili, kako je to još davno, davno briljantno uobličio besmrtni Pascal (a ja nerijetko znadem reći svome sinu): svi problemi ovog svijeta počivaju u činjenici da čovjek jednostavno ne umije u miru - sam sa sobom sjediti u svojoj sobi.
Eto zapravo – to je to što želim reći. Treba vikati, treba donositi zakone, treba pisati o tome – ali neće tu biti previše vajde. Nikakve politike, mjere, zastrašivanja neće konačno zaustaviti nesreću, možda će je tek ublažiti, ili sakriti pod stol – za neko drugo, još strašnije vrijeme, jer ako me ičemu život naučio, to je onda činjenica da uvijek - baš uvijek može biti gore. Nije to posao koji bi se mogao obaviti u par godina; trebat će malo više – i morat ćemo se pridići sa svojih tableta i računala, svojih piva i trač partija i automobila i krpica, i uopće sve svoje zlatne teladi - pa da se pozabavimo djecom. Nevolju će zaustaviti samo oni koji danas čine prve korake, i koje – kako znamo i umijemo - treba izgraditi u bolje ljude; bolje nego što smo mi sami. Druže Feuerbach, znaš, onome Karlu – sunce li mangupsko; bio si u pravu: kakve vile i sjekire - ako mislimo mijenjati svijet, nema nam druge nego li prvo početi od sebe.
Post je objavljen 21.05.2022. u 18:40 sati.