Pregled posta

Mravi i cvrčci

Uf, to pisanje. Ima, kao što vidite, likova koji ne odustaju od desetak odlomaka teksta – kao da ljudi imaju svo vrijeme ovoga svijeta da bi čitali njihove mudrolije - a za njih riječi kao da proizvodi nekakav mlinac, blender, vješto skrpan kuhinjski aparat a ne neka pošteno napaćena i izmorena ljudska duša; umjesto da napišu i pokušaju kao sav pošten svijet – u dvije ili tri rečenice, negdje na fejsu, ispod slike na plaži, kavi ili pivi - promijeniti svijet - ispisat će ti i takvi - tri ili četiri kartice rečenica gustih i teško prohodnih kao stara paučina s tavana; i još da barem na koncu sasvim određeno i bez ikakve sumnje uzviknu ono što misle da treba - nasuprot tome – dovest će u pitanje i to što su negdje pri sredini zaključili. Živi davež – i još bi ih zbog toga i takvoga truda tkogod neupućen, ne daj Bože, proglasio mravima, pored sveg njihovog zaglušujućeg zrikanja od kojeg se teško osloboditi.

Priča koja slijedi nije baš sasvim umjesna da bi se glavni likovi u njoj prozvali mravom i cvrčkom – barem ne onakvim mravom i cvrčkom o kakvima nas već desetljećima uče po školama, sa zloguko uzdignutim kažiprstom opominjući nesavjesne i lijene pojedince iz posljednjih klupa, koji su danima i tjednima natjeravali loptu dvorištem (danas čitaj: surfali) umjesto da su bubali godine bitaka na Marici, Krbavi ili Sommi. Mrav i cvrčak iz naše priče imaju naglašene crte jednoga, sa sasvim pristojno usvojenim karakteristikama onog drugoga – ali poslužit će, vjerujem - barem da pokušam reći što reći želim. Što ćete, život je prepun kompromisa – rekli bi Vilim Galjer, , Fani Kaplan, Zvonko Bušić ili Urlike Meinhof, pa pošli svojim putem – neka se netko ne naljuti ako se meni učini kako se ne radi o dvoslikama, i da je taj put nekako – jedan, isti; ali to je već sasvim druga priča, i nemojte me hvatati na digresije: držite se, molim vas – za potrebe ovog poduhvata - crvene niti.

A zbog čega sam se tek sada sjetio objaviti i oslikati ovu crvenu nit, tko će ga znati – star sam i smušen, ali sam prilično siguran da o ovome događaju još nisam pisao. Dakle, ima tome već skoro pet godina - u jednom međunarodnom institutu u užem središtu Zagreba bila je postavljena izložba našeg dobrog prijatelja i vrhunskog fotografa, nazovimo ga Mrav, a ticala se jednog madžarskog nacionalnog parka koji uključuje čitav kompleks spilja i krških fenomena kakvih stotinjak kilometara sjeveroistočno od Budimpešte, već gotovo na samoj granici sa Češkom. Otvorenje je bilo onakvo kakva već otvorenja jesu, prilično konvencionalno, pomalo dosadno i sanjivo, u vrijeme kada posljednje sunce zalazi iznad rasutih krovova zagrebačkih višekatnica, pozdravljajući se sa svijetom i ljudima kao sa nikad prežaljenom ljubavi.

Opjevano i odsvirano uz lijepu narodnu glazbu sastava PasztorHora i govore nadležnih službenika, veleposlanika i uvaženih osoba i gostiju - to otvorenje nije bilo predugo – a zapravo smo tamo došli da bismo konačno nakon sto godina vidjeli ljude, među njima i samog Mrava (jer sve smo te slike već odavna vidjeli na mobitelima i u pričama koje su nam ljudi pričali kada smo se posljednji puta s njima na pivi našli), pa smo poslije, negdje u hladu nekoga vrta, polustojeći i polusjedeći, kako to veći ide, pročavrljali uz neko piće, i obećanje da ćemo se čuti kako bismo se dogovorili kada ćemo se vidjeti.

Prije nego kažem to što želim reći, svakako ću vam u vezi Mravom skrenuti pažnju i na to da je čovjek negdje prije korone imao u Ilici, kod Kuglija, u nekom haustoru, fantastičnu izložbu na temu - ruke umjetnika – i tako je fotografirao ruke gotovo stotinjak poznatijih ili manje poznatih majstora svih lijepih umjetnosti – pa ako što od toga uspijete izguglati pod ove dvije riječi među crticama, nećete požaliti, vjerujte mi (zato njegovo puno ime ovdje i nije važno – a i zato što, kako ćete vidjeti, i kako i sam Mrav veli - nije on glavni junak priče). A druga stvar, u koju sam siguran – jest to da dok mi ovo pišemo, čitamo, dangubimo – naš Mrav negdje svojim fotoaparatom vrijedno i u tišini bilježi ono što jedva još čije oko umije zapaziti, ili pretvoriti u ideju da bi se o tome moglo napraviti fotografiju, dapače – cijelu jednu izložbu, koja bi ljudske duše umjela razvedriti, oplemeniti, proljepšati.

Netko će možda reći: sve bih ja te umjetnike, koji bilježe, preispituju i ne kopaju, pa nemaju otkuda zaraditi žuljeve – poslao barem na deset godina u sibire i na gole otoke, da rade i zarađuju u znoju lica svoga (iako, mislim da nema nikoga tko ne bi dobro znao da žuljevi ne moraju izbiti samo na dlanovima ili stopalima, jer ima žuljeva koji žuljaju dulje, teže i bolnije, a nisu baš prostim okom vidljivi – ili nisu vidljivi na prvu) – ali što ćemo s time da danas čak i mravi što kopaju, tucaju, siju ili oru – dižu glave i viču kako od toga kuluka nema sreće, jer rad nije više ono što čovjeka oplemenjuje, nego ga otuđuje?

Gdje samo ono stao? Ah, da – na dogovaranju uz piće: dogovorit ćemo se kako ćemo se čuti da bismo se dogovorili kada ćemo se vidjeti. E sad, vidite, upravo to i takvo dogovaranje (o tome kada ćemo se čuti da bismo se vidjeli) inače u životu, je li, znate to već - ne važi samo u jednom slučaju, ako uz sebe imaš čovjeka koji će riječ provesti u djelo. Naš Cvrčak upravo je takav, a i sebe bih mogao sasvim neskromno ubrojiti barem u kandidate za prijem u takvu grupu, jer - kada se nas dvojica dogovorimo da ćemo u subotu u šest i trideset uloviti bus za nekakve tamo Mikuliće, Kraljev Vrh ili Donju Planinu, onda to i učinimo, ma koliko teško, naporno i ludo bilo (ili kako je jedan prijatelj – mrav definitivno, kao i ja sam, kada smo se u pet i četrdeset vozali jednom negdje prema Šestinama rekao – pa ovo je kao vojska).

Nema tu mobitela ni isprika; nikome još nije otpala noga ili ne daj Bože glava; to je onako – kako je bilo kada smo bili klinci: u četvrtak smo se dogovorili za subotu u pet kod sata, i tko izda – jadna mu majka.

Ono što je važno, to je činjenica da je i sam Mrav onomad, kada se otvarala izložba o onom nacionalnom parku – jer usred svih tih govora i izraza poštovanja, završna riječ pripala je samom autoru - pa je naš dobri Mrav, skroman i tih kakav već jest, započeo obraćanje jedva čujno, da se čovjek iz zadnjeg reda uplaši kako će se uskoro predomisliti, te nakon pozdrava svim ekselencijama i glavatim gostima odustati od priče. Ali nije Mrav plašljiv – ne bi svih tih slika bilo da jest, vjerujte mi – još je kako hrabar – kada treba posljednjim parama snimati ono što će jednoga dana biti vječnost, a Mrav to umije, još kako - samo ne želi sebe isticati – i čuješ ga u tom govoru, kako zahvaljuje i pozdravlja sve kojima treba i ne treba, i goste i organizatore i one koji su izložbu omogućili, pa na kraju svega toga, sada već odlučnim i čvrstim glasom, da ne bi tko prečuo - ističe:
- I još bih želio, na kraju, ali svakako ne i najmanje važno, istaknuti da ovoga svega ne bi bilo bez …-a, i zato …-u - na svemu hvala.

Na to se nas nekoliko značajno pogledamo i nasmijemo (jer ostalih će stotina ili dvije možda i namjerno prečuti ove riječi, već pokrivene prvim pljeskom i guranjem oko stola sa pićima) – a među nama je i sam Cvrčak, koji jednu ruku o čijem je ramenu obješen ruksak poslovično zabije u džep hlača, a u drugoj drži sa nekog švedskog stola ukebani sendvič i trusi ga sa slašću i odanošću istinskog pravednika, pa jedva da ga se sve to i tiče (i na pitanje „dobro, a?“ sasvim iskreno veli“ kaj?“). Dobro mi znamo što znači to što je rekao Mrav: to znači, gospodo ambasadori, organizatori, glavati i visoki uzvišeni gosti, da sa vašim dobro popunjenim stražnjicama, automobilima i avionima, sa vašim nemaštovitim i čistim metodama, napredovanjima, karijerama, kravatama - svega toga ne bi bilo – i to vam kažem ja, jedan običan mravac, jer ne možeš do tih egela i tapolci i pesaka i jama i vrhova doći uvijek i baš samo ne koristeći vlastita stopala, ili čak čitave noge – kao ovaj put. Dogovoriti se da se nađemo negdje u pet, i otpedaliramo na kraj jedne države, a na rub druge, bez isprike – jer, kako ćemo kasnije vidjeti – vrijedi.

Pa onda, ako ste nas godinama i pokoljenjima učili da je mrav uzor, a cvrčak budala – stanite, i preispitajmo mi to vaše učenje; niste li to činili možda tek zato da bi više materijala – ponad naše mravlje odanosti i šutnje – ostalo za vaše cvrčkovanje?

Ako naš Mrav ovako, svima u lice i bez ikakve dvojbe - kaže da bez Cvrčka svega toga ne bi bilo, onda nemamo drugo, nego mu čista srca vjerovati – jer njegove fotografije ne zanimaju ljude koji nemaju vremena i volje katkada čistiti uprljana srca (a srca se prljaju lako i često, to svi znamo) - i na tom mjestu ja zamišljam nekakav pakleni kolovoz - i dva biciklista (Cvrčka i Mrava) koji su sa vlaka sišli još na Keletiju, pa napravili krug po Pešti, obišavši manje-više sve što u Pešti obići treba, red je; i onda baš onako sizifovski, kao posljednji normalni ljudi i prvi luđaci, polako ali sigurno, gurali i gurali i gurali pedale sve do tih špilja i vrhova i jama; sa kapama ili kacigama i bisagama punim vode, paštete i dvopeka, luftmadracima iz Konzuma za petnaest kuna i vrećama svezanim iza sica - kao neki novovjeki jurodivi ili kinici, što ne trebaju puno više od vode i korice kruha, ali zato ustrajno i dosljedno ištu čitavu jednu bogatu trpezu što s neba na nas svakoga dana pada, ali je malo tko primjećuje - trpezu ljepote.

Čitav je taj poduhvat poduzet sa Cvrčkom na čelu kao velikim guruom – njime, koji te na najvećem suncu sa šiltericom na čelu čeka u hladu zvonika ili autobusne stanice prvog sljedećeg sela nakon brda, sa plućima maratonca i estetskim kodeksom tek porasle djevojčice - kada već misliš da nemaš snage niti za tih pedeset posljednjih metara uzbrdice – jer znaj da će tamo pored svoga bicikla stajati naš Cvrčak, siguran kao poplava, prelazeći vješto preko svakog tvog uzdaha ili neke rečenice o tom tvome stanju – i skretati ti pažnju na to kako ovdje ptice lijepo pjevaju, ili kako niti dva kilometra dalje ima neki potok.

Tamo gdje su već grčevi prevladali a sunce spržilo sve što je više od mravlje glave – polijegat ćete po kućicama za rezervne igrače nekih provincijskih petoligaških terena, ili uz šumovite i zelene potoke i rječice u hladu kakvog spasonosnog spruda – da odmorite, ne pitajući se više - što je meni sve ovo trebalo, nego cijeneći da smo sada tu i ovdje, pod tim svemoćnim i velikim suncem kao mravi ili pčele i cvijeće – tihi i izmučeni, a sretni i puni kao brodovi; pardon – kao bisage naših bicikala spremnih za put.

Prošao sam i ja svojedobno sa Cvrčkom, a dobrim dijelom i sa drugima, ili sam - tu životnu školu na dva kotača ili samo dvije obične noge, i premjerio dionice od mostova ob soči do nekih tamo trnova ili kobarida ili ozljeva i marijagorica, i tko zna kojih još sve krnskih i triglavskih jezera, otoka i vrhova ili spilja, i nisam umio slikati te ljepote kako to Mrav umije, jer nisam nikakav fotograf nego neko obično piskaralo, pa slikam svojim umornim i već pomalo starim očima, da bih poslije pokušao ono što je od tih slika u meni ostalo pretvoriti u riječi u toj nekoj čudnoj i nepoznatoj alkemiji pustih večeri, kada čovjek ne zna što bi sa sobom.

Čovjek tako u nekom času misli da ima nešto što bi valjalo podijeliti sa drugima; stoga mi je jednako kao i Mravu, koji je mora spomenuti, makar i u tom svome govoru - dobro poznata ta etika dvonožna isposnika, jer samo ono što si u spokoju i radosti obična namjernika, na dvije noge ili hajde – dva kotača, bez neke zaštitne limene kutije u kojoj bi prelazio udaljenosti – vidio i omirisao i doživio, možeš reći da si posjetio, pa zato i kada tim limenim ljubimcima jezdimo kroz ravnice kao nezasitni termiti (a u stvari, apsurda li – i dalje: cvrčci), valja nam stati bar na sat ili dva i prošetati tišinom, vrevom, blještavim svjetlom ili kakvom drugom ljepotom nekog kraja, e da bismo sami sebi mogli priznati da smo tamo bili. I tako, najčešće i ne dalje od dvjesta metara od vlastita praga, ugledati čarobnu kocku vedrine pored svoga oka, kako se bezbrižno i tiho vrti u ovom ludom, strašnom i neponovljivom svijetu kao stari, odavna poznati cilj: oživi me, i podijeli s drugima – da i oni znadu za me!

I ne odustajati; ne miriti se sa nemoći, starosti, godinama ili propuštenim prilikama: novac, vrijeme, zdravlje, društvo – samo su dobre ili loše isprike za predaju. Svijet u kojemu ljudi rade, ali i - putuju, druže se, traže i ispituju, uvijek bivajući gostima, došljacima, namjernicima koji daju koliko i uzimaju - a ne osvajačima, potrošačima ili korisnicima; svijet cvrčaka pored svijeta mrava – svijet je u kojemu smo živjeli i bili. Jedan bez drugoga nemaju smisla; jedan s drugim čine savršenstvo.

Post je objavljen 31.05.2022. u 10:11 sati.