Marketing
Izlet
Bilo je to jedno neobično jutro – jutro poslije kišne i hladne noći, kada su se magle provlačile gorama sve negdje do podneva. Valjalo je iz toplog gnijezda ustati prije šest (a noć prije kasno se stiglo doma, jer se slušalo Silente u Samoboru – i to je bilo dobro, još kako dobro), pa se onda to jutro trebalo voziti i dremuckati u autobusima i tramvajima gotovo sat i pol, jer dovesti automobil pod jednu točku planine značilo bi lišiti se mogućnosti povratka na neko drugo mjesto – a to je upravo ono što planinarenje i hodanje čini ispunjenim, smislenim, pravim. Jedna točka ishodišta i povratka ograničava čovjeka na to da svoj poduhvat promatra isključivo ili uglavnom kao fizičku aktivnost (to je barem moj pogled na stvari, ne kažem da netko drugi u tome ne nalazi nešto više i drugo); ne biti vezan za išta – niti za vrijeme, niti za mjesto; kretati se svemirom poput pravog astronauta, istraživati iznova ono što je već odavna ucrtano na nekim kartama i opisano u pričama drugih – i pretvarati to u sadašnjost; to je sada moj glavni posao.
Pošao sam hodati iz Donje Planine, pa produžio uzbrdo priličnim usponom nekih tričetvrt sata do planinarskog doma na Lipi. Tamo osim gazde nije bilo – nikoga. Nakon okrepe vrućom juhom od buče i presvlačenja, krenuo sam dalje putem prema Gorščici, koji je istodobno i put koji vodi za Mariju Bistricu (tu ću varijantu sasvim sigurno uskoro isprobati). Usput susrećem par trkača i jednu mlađahnu hodačicu koju priupitam za smjer, pa kada čuje da se odavde može do Stubice, iznenađeno me ispituje o detaljima oduševljena tim otkrićem, govoreći kako će sve to ispitati na mobitelu i isprobati drugi vikend. Upućujem je na nešto izvan svijeta virtuale: na svetu planinarsku knjigu „Planine Hrvatske“ Željka Poljaka za koju (za ne vjerovati) prvi puta čuje; razgovor se produbljuje pa opisujem odakle sam došao - velim joj da sam ustao iza pet sati na što koluta očima, ali joj glavom i osmijehom pokazujem sunce koje proviruje iznad magle i konstatiram da mi nimalo nije bilo žao iskoristiti ovakav dan; na to se pri odlasku slažemo u potpunosti, poželjevši jedno drugome sreću i dobro.
Moja tura dalje ipak ne vodi niti lijevo prema vršnom hrptu, niti desno prema Lazu, već nekako najviše na sjever – stazom broj 34 koja iza Točićeve senokoše, izvora Rumlec i Tepčine špice kreće prema Gornjoj Stubici. Kako se polako spuštam sa hrpta, blato postaje sve dublje, ali uočavam da su barem prošlog vikenda ovuda prolazile nečije noge, pa mi ostavljaju tragove pored staze, među grmljem i niskim krošnjama, kamo se dade proći. Nekoliko kišnih kapi podsjeća me na tempo koji valja slijediti – svejedno mi je hoće li me kiša smočiti; ionako sam mokar od vrućine, znoja, hodanja – puno je veći neprijatelj vjetar, a njega ovdje srećom nema, barem ne u nepoželjnom intenzitetu. Zato se usredotočujem na pjev ptica: snažna i predivna zvučna kulisa bodri me i odvraća od misli na bilo kakve nevolje; užitak je potpun kada zastaneš i sjedneš na kakav panj otpiti gutljaj ili dva vode iz čuturice. Treba samo – slušati.
Blato na strmijem terenu postaje gotovo nezaobilazno, ali srećom silaz je tek na nekoliko mjesta jako strm, pa su mi štapovi zlata vrijedni, kao i gamašne koje sam navukao. Dolazim do vidikovca iznad Etno-sela Slani potok (tu se staza grana na dva kraka: možeš kroz Hižakovec ravno do vlaka, ili pak malo dolje preko etno sela na Gupčevu lipu). Odabirem naravno drugu varijantu jer to ne želim nikako propustiti, i to će se pokazati sjajnim odabirom, no prethodno kod vidikovca objedujem i malo odmaram, a zatim nakon već nekih četiri sata hoda dolazim konačno u civilizaciju – prvo kroz etno selo, pa onda silaz prema Gupčevoj lipi i Gornjoj Stubici, uz rascvale vrtove, cvjetne još uvijek nepokošene livade kuda ti oko dopire, i brze bijele oblake pod kojima se baš sve na ovoj kugli čini tako vedro, pitomo, lijepo.
Kod Gupčeve lipe je veselo, Jurjevo je – štandovi drže uobičajene đinđuve, a među njima čak i sadnice paradajza, pa želim razveseliti Najdražu i kupujem deset po malenoj cijeni, te ih u vrećicama vežem za ruksak. Izmjenjujem par riječi sa gazdom, veli da radi i domaće pivo kod sebe doma – nagovara me da se drugi put spustim po drugom brdu u Stubake, pa dok mi ubacuje i gratis sadnicu u vrećicu, obećavam da ću pokušati nagovoriti gazdaricu. Na jednom štandu toči se hladan gemišt; pošteno pitam koliko sam dužan, a djevojčice vele da ništa – da to općina plaća; uzdižem kupicu u zrak i prilično glasno nazdravljam za općinu, što izaziva smijeh prisutnih koji sjede ispod drevnog stabla, koje je nekad ispraćalo puntare i borce, a danas namjernike i dangube umornih nogu kao što sam i sam.
Preda mnom su posljednji kilometri puta do vlaka; usput sjedam na kavu negdje u prašini uz glavnu cestu koja je raskopana od vječnih radova. No, to je to prema blatu koje sam iznio iz šume na sebi prava sitnica – prethodno sam se koliko-toliko očistio od blata prolaskom kroz rosne livade, pa sada kavu bezbrižno zaslađujem keksima iz ruksaka. Umoran i zadovoljan gledam postaje cuga koji zaobilazi Zagrebačku goru, pa presjedam u Zaboku, a od Novih Dvora čeka me još pola sata tabananja i hodanja kroz perivoj do kuće. Sve skupa, mobitel veli – oko dvadesetipet kilometara hoda; nije loše. Pogotovo kada sam kod vlaka prolio svu vodu osim posljednjih pola litre; ruksak je naglo olakšao, a i moja leđa su to osjetila.
Ovo mi je peti put ove godine da prelazim Medvednicu preko hrpta – i prvi puta da to činim sam; tri puta prešli smo preko vrha – a ovaj je jedan od dva u kojima se koristilo prijevoje na hrptu sa zapadne, odnosno istočne strane – dakle u kojima se nije prelazilo vrh. Mislim da je za ovo proljeće dosta: sada slijede neka druga brda, planiram zadovoljno šepesajući prema ulazu u dvorište, gdje me u dimu verande i mirisu toplog složenca od poriluka i ostalog povrća - čeka najljepši par očiju na svijetu. Paradajz je učinio svoje – oduševljenje je nemalo („pa što ću s tolikim flancima“ – „ma ja ću koji dan to zaštihati, samo da me leđa puste“ – „nećeš ti ništa štihati, to ću sve ja prvo u tegle, samo moram smisliti kako“ – već u glavi crta planove, a ja vidim na rubu travnjaka posloženu formaciju sa tri vezna i dugim modrićevskim loptama u prostor nakon finti); valjda je nešto od toga osmijeha - i do mene – tješim se. Ma je, je – veli mi definitivno kada stidljivo upitam, malkice kasnije, dok jedva žvačem onaj fini poriluk a Ona mi masira ukočena leđa i ramena. Obećavam Joj da neću više toliko sam; ako će biti dugi izlet, poštovat ćemo Njene tetive pa će Ona nekuda do vrha busom ili već nekako, i onda skupa dalje – kako smo već to i radili; ako treba i do Bizeka, Jarka, Podsuseda – samo da smo skupa.
Post je objavljen 02.05.2022. u 09:28 sati.