Prije kakvih desetak godina, možda i više – radio sam nekoliko dana na poslu s jednim Londončaninom, mislim da se zvao Mark. Bio je to čovjek stariji od mene barem pet godina, ozbiljan – svakoga dana u odijelu i kravati; kada bi nam ostajale rupe između poslova, počeli smo tako pričati; vidio sam da od muzike nema neke vajde, pa što ću – dva muškarca u najboljim godinama – rekoh, prije nego počnemo o ženama, da probam sa nogometom. I tako, bio je četvrtak, ili srijeda; čovjek je iz Londona, pa počnem ja njemu o jučerašnjoj pobjedi Chelsea u Ligi prvaka, a on me pogleda onako svisoka, pa kaže – ma kakav Chelsea, pa ja navijam za neki četvrtoligaški klub, mislim čak da je spmenuo Wimbledon – i da sam se sjetio onog finala njihovog kupa kada su tukli sam Liverpool. Sav sam se ozario – rekoh, ni ja ne navijam za veliki klub, i moj je Zagreb tada mislim baš prvi puta ispao u Drugu ligu, i tako sam mu nekako za sljedeća tri-četiri dana postao prijemčiviji; vidio sam da me čovjek više cijeni jer navijam za klub koji nije iz vrha; zna čovjek dobro što to znači – sad ću vam reći.
Prvi puta u životu djed me odveo na nogometnu utakmicu kada sam imao šest; bilo je to na maksimirskom istoku; gužvali smo se među tolikim mnoštvom da me nekakav nepoznati čovjek povremeno dizao da mu jašim na vratu kako bih i ja nešto vidio („gledaj, mali, gledaj“ - vikali su vršnjaci moga djeda oko nas, zaklinjući se da je sve ovo već tada – uključujući Geca Rukljkača, Koku Smoleka i Peru Močiboba - puka dosada i da bolji od Štefa Bobeka nikada nije kročio zelenim travnjacima čitavog kontinenta) - i sunce je pržilo kao ludo, a igrali su Zagreb i Famos iz Hrasnice. Eto, tako sam ja počeo navijati za taj Zagreb: jedini čovjek za kojeg sam čuo da je to isto tako učinio jest Nick Hornby – ako pročitate njegovu knjigu (ili pogledate film) Fever pitch, shvatit ćete zašto. U toj utakmici Hrasničani gotovo da nisu prešli centar; sam djed, koji je pamtio još dane kada je igrao Ico Hitrec - rekao mi je da nikada u životu nije vidio takvu, kako se tada zvalo - „viktoriju“ – utakmicu na jedan gol; koliko se sjećam bilo je nekoliko stativa – ali preko hrasničkog bunkera nije se dalo (svojedobno će Boris Dežulović opisati polufinale kupa kada je taj isti Famos namučio velikog Hajduka sa Šurom, Žungulom i Borišom Đorđevićem pored Plinare koju godinu poslije, ali to je druga priča).
Nije mene poslije interesiralo to što je Zagreb pobijedio u uzvratu u gostima, niti što je još kasnije – oborivši rekord stadiona, kojeg dakle ne drže niti nekakvi Bowieji niti Dinamo niti reprezentacije, nego baš klub koji nosi ime po gradu – ušao u Prvu ligu. Mene je za taj klub zapravo zalijepila nepravda: kako je to moguće da igraš devedeset minuta, trudiš se, napadaš, a ploda nema? Eto, tako sam vam ja postao navijač, i čitava života gledam u ponor – rijetke su bile sezone u kojima se pobjeđivalo, kao što je primjerice bilo proljeće devedsetiprve (tako da ja znam gdje sam bio, kada me pitaju – te godine, barem u proljeće: na istoku Ulice pjesnika, okupan snježnim mećavama i vrelim popodnevnim trešnjevačkim suncima, odgledao sam sutjeske i mogrene i gošk jugove i slobode iz titovih užica kako odlaze u povijest, jer sljedeće jeseni igrat ćemo svi – a jedni protiv drugih - u nekim čudnim, do tada nepoznatim dresovima, na život i smrt).
Ostavimo sad na stranu to što je taj moj Zagreb, nakon smrti legendarnog Koke, uništio jedan nevjerojatan čovjek – predsjednik – trener – katica za sve; lako bih se ja pomirio s time da moj klub igra u trećoj ili četvrtoj ligi – pa što? ionako je Zagreb jedini klub u Hrvatskoj koji se može podičiti titulom prvaka i prve i druge lige, i taj rekord sigurno nitko nikada neće dostići, jer zamislite da netko od sadašnje velike četvorke ispadne iz lige – samo da znam da u klubu caruju sportski kriteriji i motivi kada se sastavlja momčad, a ne da moraju igrati predsjednikovi sinovi ili kumovi. No, nije to sada važno; naime - kada se priča o navijačima, a posebno o ovome što se u tom pogledu dešavalo proteklog vikenda, onda bih želio reći nešto drugo.
Lako je biti navijač kada si jedan od tisuću, ili deset tisuća, i kada se pobjeđuje – čak i kada se gubi (tada se lako u mnoštvu svaki poraz pretvori pobjedu, potrebna je samo dovoljno uvjerljiva priča da se u nju povjeruje – sjetite se svih Dinamovih i Hajdukovih izgubljenih trofeja i priča o mordorima sa Marakane ili Rusanove koji im stoje na putu). Kažu čak da Hajduk nije klub, nego neka vrsta religije – puno dječaka naučilo je tu riječ prije riječi „mama“, osjećajući živu i iskonsku povezanost sa duhom i tradicijom iz koje potječe taj klub; nije daleko niti navijanje za Dinamo. Prijatelji dragi, budite vi navijači onda kada na tribini iza tvojih leđa nema nikoga, i kada si jedini i sam koji će na svoja pleća preuzeti sve boli, poraze i gubitke koji tek dolaze. Onda kada naučiš prihvatiti poraz kao sastavni dio života (a vjerujte mi, ako navijate za Zagreb, to je prvo što ćete naučiti) i shvatiš da smo zapravo svi mi pod ovom kapom nebeskom obični luzeri čije će priče loše svršiti, i ništa više od toga – onda ćeš razumjeti što znači voljeti i navijati za svoj klub, tako da uz tebe stoji neki gost-namjernik iz Kikinde, ili Konjica, ili Vinkovaca, ili čak dalekog i tajanstvenog Odranskog Obreža - i naučit ćeš skupa s njime prihvatiti igru kao prst sudbine – na kraju ćete jedan drugome stegnuti ruku pa zaželjeti dobro zdravlje i sretan povratak kući – a što još čovjeku drugo u životu treba?
Odavna već, otkad sam dobio djecu, a i prije - ne idem na stadione, niti slušam prijenose (čitam i hodam i bavim se ljudima i stvarima oko sebe) – a još manje gledam one televizijske parade domaće lige u kojima se svaka utakmica u kolu igra u posebno vrijeme; tu i tamo pogledam još kakvo prvenstvo reprezentacija ili utakmica na ispadanje Lige prvaka, najboljeg nogometnog natjecanja na planeti. Nekada je čitava država prestajala disati na dva sata kada bi se igralo prvenstvo, i žene su sretne pile kave u dvorištima, mirne i spokojne, znajući da su njihovi muževi na sigurnom, pa će eventualno doći kući malo nacvrcani, ali sretni – jer gledali su u dno ponora i znali da se otuda imaju kuda vratiti. Danas su stadioni i nogometni susreti postali poprišta divljaštva, iskazivanja snage i bijesa; djeca koja se tu regrutiraju nemaju pojma o tome koga bi kada loše ide trener trebao uvesti u igru ili kojeg bi beka trebalo ubaciti u sredinu da razgrće protivnički šesnaesterac; smisao priče postalo je to da se onim drugima, koje se mrzi više nego što se svoje ljubi – pokaže kako su odvratni, nevaljani i truli; da se utopi u masi istih takvih koja svoju jedinu vrlinu crpi u snazi, veličini, energiji.
Ljubav nije i ne može biti u snazi, nego snaga jedino može biti u ljubavi, djeco draga. Dok to shvatite, život će vam proći.
Post je objavljen 23.05.2022. u 12:27 sati.