vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 08.05.2022.

Po Ugljanu i Pašmanu



Kada se nađete na Ugljanu ili Pašmanu, znajte da su ta dva otoka povezana mostom kod Ždrelca, pa ćete lako preći s jednoga na drugi. A na svakome postoji čitav niz puteva kojima se može hodati uglavnom uzduž otoka – po glavnom hrptu ili oko njega, sa predivnim vidicima na obje strane – prema kopnu i prema otvorenome moru, jer se otoci pružaju uz obalu, nekako u smjeru sjeverozapad/zapad – jugoistok/istok.
Ujutro ćemo prvo na Svetog Mihovila, vrh Ugljana sa očuvanom starom tvrđavom, do kojeg se dolazi cestom što se malo zapadnije od raskrižja sa cestom za trajektno pristanište račva na jug. Put je moguće poduzeti i nizom okolnih puteva koji svi vode do hrpta otoka i dobro su označeni, a i vrh je vidljiv izdaleka pa je gotovo nemoguće zalutati. Tvrđava vrhu daje dodatnu draž, jer iz svojih nekoliko kula pruža sjajan pogled na morsku stranu, a i prema Velebitu i Zadru na sjeveru. Kada se pak popneš na nju u jutarnjim satima, kao što smo mi učinili, vidik na otvoreno more i otoke prema njemu bit će još ljepši.
Popodne je rezervirano za Pašman, i to njegov najistočniji dio koji se pruža oko trajektnog pristaništa u Tkonu. Ovoga puta neću se popeti do Čokovca, benediktinskog samostana svetog Kuzme i Damjana na vrhu brda što se pruža na sjevernoj strani otoka, niti ću otići do franjevačkog samostana Svetoga Duje uz obaluu mjestu Kraj, jer do njih je lakše doći. Put ću zato započeti na otočkoj magistrali u mjestu Ugrinić (prvom selu nakon Tkona prema zapadu), gdje se - nasuprot odvojka prema moru koja ulica nosi naziv Ispod volta – odvaja put koji vodi prema jugu i hrptu otoka, blago se uzdižući, prvo uz Ugrinića dvore, nekadašnje torove i sklop poljoprivrednih zgrada, a potom po hrptu otoka u pravcu istoka i mimo tri izražena vrha – Straže, Jakovljeva vrha i Pustograda, koje put obilazi, a za svaki se s njega pruža pojedinačni odvojak. Kada se jednom popnemo, dosegli smo neku konačnu visinu pa dalje nema penjanja; vjetar šumi niskim grmljem i makijom a u daljini se čuje glasanje fazana i cvrkut ptica, pa onda već i prvi cvrčci. Staza je dobro označena i s nje se pružaju sjajni pogledi na obje strane, a kako nema baš previše do mraka, nema niti vremena za penjanje na svaki od vrhova, jer se treba pješke i vratiti, pa se spuštam do morske obale na samoj istočnoj punti Pašmana, a zatim putem uz uvalu Sovinje dolazim do Tkona.
Dobro sam se toga dana nahodao, jer već sljedećeg dana bio je planiran povratak, a i vrijeme se polako kvarilo – nije bilo mjesta za to da se dio toga prebaci na sljedeći dan ujutro. Teško bi ovakvo što bilo poduzeti ljeti kada je malo hlada; u ovo doba godine je moguće hodati po suncu već iza tri popodne sa možda dvije litre vode u ruksaku i zavrnutim hlačama, iako je vjetar bio toliko jak da sam često glavu i od njega i od sunca morao štititi barem jednoslojnim buhom preko tjemena i ušiju.
U Tkon sam se spustio već negdje pred mrak, pa je ostalo još malo vremena za osvježavajuće pivo na terasi uz more, koje je leglo kao malo kada (trajektno pristanište je sada pomaknuto prema groblju, izvan mjesta, pa je užitak u miru, šumu valova i borova i mirisu mora potpun; na terasi je par stolova od mene bio još samo jedan stariji prosjedi očito kontinentalac, sa nataknutom šiltericom - koji je kao i ja uživao u istim tim stvarima, pa smo šutke nazdravili jedan drugome podizanjem čaša). Posljednji komad puta valjalo je sada već otežalim nogama požuriti: za večeru su čekale šparoge, koje je Najdraža marljivo brala u gori dok sam ja lutao (hajde, nisam ni ja bio potpuno beskoristan, našlo se na mome putu majčine dušice, kadulje i smrekovih grančica za rakiju ili čajeve); punica je šparoge nadopunila svojom zalihom, pa su ih lešale sa kuhanim jajima, uljem i kvasinom na salatu (ne trebam valjda posebno isticati kako sam ja, kao dokazani ovisnik, zasebno za svaki slučaj očistio još par režnjeva češnjaka, neka se nađe - za grickanje, uz reš tostirani kruh). Na sve prigovore vezane uz češnjak (pardon, luk, tako se to ovdje kaže), izjavama punim ljubavi odgovaram: pa hajde, ti pojedi još više od mene, pa ćemo se još više voljeti, i tu čitava diskusija pada u vodu.
Eto,sve je išlo taman prema krajnjoj točki u kojoj se otvara butelja chiantija što smo je zaboravili otraga u rezervnom kotaču još od Muggie negdje na kraju zime i što se vozila sa nama. Mislim, chianti (pišem ga namjerno malim slovom kao vrstu vina a ne ime) mi je ostao u lijepom sjećanju još tamo otkad sam ga prije petnaestak godina kupio na nekoj rasprodaji iznad Sienne, na štandu koji je držala ni manje ni više nego sama Partita Communista Italiana, sa podignutim drvenim barjakom i srpom i čekićem, ali i istaknutom cijenom od ne više nego tri eura po flaši (sjajnog vina) – kakav doživljaj, moram pronaći tu fotografiju negdje (što bi na taj sasvim neproleterski gospodarski poduhvat rekao Marx u kontekstu prodaje užadi opisane u Kom-manifestu, pitam se i danas). Dobro, dobro, znam – kvragu i pulitika u našoj butigi – trebalo je večeras negdje kod nekog dide u konobi natočiti plavca (iako, Pašman je poznatiji po rakiji, likerima, ulju, siru, smokvama nego po vinu, i to mi se uopće ne čini lošim), ali tko bi sad u devet navečer potegao po plavac pored chiantija iz rezervne gume kupljenog onkraj Trsta, i osmijeha najljepših očiju na svijetu kada ti posljednji zalogaj vilicom stavlja u usta, jer ona više ne može?

08.05.2022. u 19:15 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.