Komentari

penetenziagite.blog.hr

Dodaj komentar (18)

Marketing

  • stara teta

    prekrasna priča o ljubavi, o sreći koju bi rado doživjeli svi, baš svi. o gradu koji postoji u svakom od nas, za svakog. znati hodati njegovim ulićicama i trgovima, eh, to je umijeće i srca i usuda. ovdje se mladost otvara u čistoći misli, osjećaja, namjera. no, ako si takav, ostat ćeš takav i onda kad se nađeš u nekom potpuno drugom gradu i držiš za ruku nekog potpuno drugog.

    avatar

    26.05.2022. (09:00)    -   -   -   -  

  • .Annabonni

    Divan si , samo toliko...........lebdiš ,da ne dodirneš prejako
    I opet na dizajnu bilježnice !!!

    avatar

    26.05.2022. (09:05)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    raznježilo me; itekako :))

    avatar

    26.05.2022. (11:02)    -   -   -   -  

  • nisan EL DIABLO

    Da, daa... to je ono pravo, iskreno,
    šta se utisne u moždane i krvotok,
    šta nam hrani dušu i tilo! :).
    Svaka čast, skidan kapu uz naklon.:)

    avatar

    26.05.2022. (13:19)    -   -   -   -  

  • Lastavica

    Koliko nježnosti ima u tebi...

    avatar

    26.05.2022. (17:09)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    uranja u srce... divno je... tvoje...

    avatar

    26.05.2022. (17:51)    -   -   -   -  

  • agava

    Vrlo dojmljiv, sjajan post...lp:-)

    avatar

    26.05.2022. (18:23)    -   -   -   -  

  • viatrix

    Snažan tekst. Uživao sam čitajući.

    avatar

    26.05.2022. (22:05)    -   -   -   -  

  • luki2

    Divota! Putovanje života! Ljubim!

    avatar

    27.05.2022. (00:32)    -   -   -   -  

  • Dvi, tri riči...

    Divna priča o gradu početaka i ljudima koji ustraju u ljubavi i svojevrsno fizičko i duhovno hodočašće puno zahvalnosti.

    avatar

    27.05.2022. (09:39)    -   -   -   -  

  • White Lilith

    tvoj poetsko lirsko epski izričaj samo još pojača i izdigne svu nutrinu ljepote ljudskih osjećaja...:)

    avatar

    28.05.2022. (12:17)    -   -   -   -  

  • j.

    Strši mi ovaj komentar na naslovnici; hvalite me svi toliko da mi se ego diže u nebesa, ponad samog zaglavlja ovog našeg editora, i sam si onda tepam da mora biti i nešto moje zasluge u tome što se dešavalo, ili barem u tome što sam opisivao - kao da se dešavalo nekom sasvim desetome. Ali, svrbi me tamo gdje je stara teta pogodila: u taj dio priče koji se nekoga drugoga tiče, iliti „onda kad se nađeš u nekom potpuno drugom gradu i držiš za ruku nekog potpuno drugog“.
    Ne znam baš, prije da se s time ne bih složio nego da bih. Nisu ni gradovi, a još manje ljudi – lego kockice, pa da izvadiš jednoga (kad ti se više ne dopadne, ili kad ga više nema), i umetneš drugoga, samo da odgovara oblik, ne mora čak niti boja – pa idemo dalje. Nisam zapravo nikada u životu nekoga niti probao držati za ruku tako kao što sam držao Nju; da jesam, možda bih znao sa sigurnošću – a ne samo nagađao, ali jedan od razloga tog moga propusta upravo i jest bojazan da bih došao do sličnog zaključka – i onda se našao u neprilici kao pčelica što s cvijeta na cvijet sleće, a cvijeće vene brzo i zauvijek; ruke nisu tu samo za to da se drže, nego i da pletu mreže oko kojih ćemo obitavati i držati se za ruke, kao pauci oko slasnih zalogaja. Često gledamo korist kao vrhunaravno dobro, a ovaj Grad, kako ja čujem da mi ponekad govori – sve priznaje, samo to ne: da me tako gledaš, veli mi, ne bi me više niti bilo; odbijam biti a prihvaćam postati Uspomenom – veli On, jer drugačije niti ne umijem; sve ovo što sada vidiš i čuješ od mene, to je samo obična kulisa, selo Potemkinovo, privid – koji služi još samo tome da ti podeblja sjećanje i odvede te daleko; još sam uvijek istinski jedino tamo gdje si me ostavio – da me nikada ne izgubiš.
    Gradovi prolaze i odlaze, i mi u njima i kroz njih, ali samo je jedan onaj u kome si prvi puta bio; onaj u kome si sebe izgradio i poslao taj papirnati brod niz rijeku da plovi do mora. A more je kraj: kraj rijeke, ali i početak sebe. Nestajemo i umiremo tamo gdje su nas našli, da bismo se našli negdje sasvim drugdje, gdje još nismo bili – i gdje nas još nisu vidjeli; jedino što je važno to je – da opet budemo onakvi, čisti i lijepi, kakvi smo onomad bili – ili, ako to više ne umijemo, da se tako barem trudimo, istinski trudimo. Ne kažem ja da tada nećemo za ruku držati nekoga drugoga – ali to mora biti samo zbog njega ili nje, nikako zbog nas. Mi smo tamo već jednom bili, i red je da u toj blistavoj nisci pomognemo drugima naći svoje mjesto.

    avatar

    28.05.2022. (14:01)    -   -   -   -  

  • stara teta

    ne radi se tu o nekom namjernom preslagivanju, čak niti odabiranju, dio sadržaja mojeg komentara se odnosi upravo na onu stalnost i bit u odanosti, koja je jedinstvena osobno, dakle jedinstvena kod svakog posebno, koja se javlja u svakom trenutku takve bliskosti, i osjeti je onaj koji je suštinski kao biće sposoban to stvoriti u sebi, osjetiti, preuzeti od drugog i dati onom kojeg voliš. univerzalni je to dar koji ne ovisi ni o mjestu, ni o vremenu, nego esenciji pojedinca. onako kako si rekao u zadnjoj rečenici, nesebično, ne zbog sebe ili "nas", nego zbog svih onih koji još lebde u krhkoj ravnoteži postojanja i teže naći svoje mjesto uz nekoga. ponekad uz sebe/u sebi samomu.

    avatar

    28.05.2022. (14:30)    -   -   -   -  

  • j.

    Sjajno, @stara teta; ne samo da smo se složili /što je ipak, je li, puno manje bitno/ nego si taj momenat predivno opisala i argumentirala - ja bih po tome tamburao kao maksim po diviziji, ali ne bih tu misao umio tako jezgrovito i jasno izreći. Utoliko se ispričavam što sam površno i nenamjerno tvoj prvi upis shvatio nekako prizemno i bedasto, ako je bedastoća ispričiva stvar :). Upravo to i jest, ili ja tako ćutim, svrha i poslanje svih odnosa, svih ljubavi, svih naših angažmana oko drugih: lebdenja su neminovna, vječna i krhka, ali su ravnoteže - ne bismo ponekad vjerovali - vrlo dohvatljive i snažne. Od njih je, barem kako mi se čini, boljih stvari pod ovom kapom nebeskom, malo ili nimalo. :)

    P.S. Stoput potvrđena istina, i ovdje na blogu: treba čitati ono što ljudi pišu, vraćati se tome, pokušati razumijevati i slušati. Još uvijek imamo što lijepoga i dobroga jedni drugima za reći.

    avatar

    28.05.2022. (15:15)    -   -   -   -  

  • a.deetz

    Baš jako dirljivo. :)
    Tvoj komentar kod mene: jedan od razloga zašto volim blog je što se uvijek da izvući nešto za sebe. Tako sam se ja zakačila za onu rečenicu, jer me se ticala. I mislim da se svi mi uvijek zakačimo za jedan dio posebno. Onaj koji se tiče nas.

    avatar

    30.05.2022. (13:37)    -   -   -   -  

  • Sarah

    Ne znam samo, znaš li koliko si sretan, da se s istom ženom s kojom si saznavao što to Ljubav jest, vraćaš " na mjesto zločina", pod okrilje krošanja istih stabala koja su gledala vaša lica snena, naivna i mlada...?
    Mnogi od nas nemamo tu sreću. Čime samo potencirati želim čudo ljubavi koje doživljavaš upravo. I moju sreću što mogu o tome čitati.
    Moj ljubavni život, isprekidan naglim i nepredviđenim odlascima onih koje sam voljela, liči na puzzle.
    Tješi me samo, da budem li dovoljno strpljiva i oprezna, pa ne izgubim s godinama ni najmanji djelić onoga što me voljelo, nadahnjivalo i kome sam udahnjivala djelić svoje duše, jednom sve te djeliće spojim u predivnu sliku Ljubavi. Baš kao da sam život provela samo s jednom ljubljenom osobom.

    avatar

    30.05.2022. (17:14)    -   -   -   -  

  • j.

    Hvala vam svima od srca na komentarima.
    Sarah, znam :).

    avatar

    31.05.2022. (06:41)    -   -   -   -  

  • Nisa

    Sad mi je skoro i drago što nisam pročitala prije, sada mi je slika punija, jasnija, preglednija.I to sunce iza oblaka što škrtari i daje se taman toliko da grad obavije u mističnu sumaglicu ljepote
    Iz ovih stopa opet bih se vratila
    Hvala ti Vjetre na ovome :)

    avatar

    01.03.2023. (07:49)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...