SarahBernardht

Mjesto

https://youtu.be/5tfcHiHCnCA

Oduvijek volim ovu stvar.
Al danas me duboko ganula i rasplakala.
Osjetila sam koliko mi silno fale zagrljaji.
Prijateljski. I oni drugi. Ljubavni.
I kako nema sigurnog mjesta.

Potiskujem taj osjećaj jer mi je sada najmanje potreban.
Pa radeći od doma, pišući rješenja o mirovini dragim starčekima širom svijeta, dajući im novčeke, osjećam se kao da sam silno nešto važna osoba. Moćna.
Pa radim i preko osam sati, kuckam i kuckam u mraku mog dnevnog boravka, tiho doprinosim svijetu.
Do kasno, dok mi se ne ukoče leđa i prsti, dok mi mrežni administrator ne onemogući pristup na daljinu.
Kada već ne mogu pomagati u bolnicama ili popravljati krovove.
Starci gledaju sapunice, sister predaje prek kompa, a ja mirovinsko. Ko Fazlinovići.

Moj grad strašno je zadrhtao. Zadrmalo se tlo pod nogama. Osjećaj, kao da toneš u podzemlje. Sve sigurno nestaje.
I drhti još uvijek, moj grad, moje ulice. Kao i moje srce.
Sa svim onim štukaturama, stogodišnjim viticama, skulpturama.
Moji klinci su se neposredno nakon potresa, šćućurili u mom krevetu. Od jastučića i dekice napravili su si sklonište.
Kao, bakin krevet je najsigurnije mjesto na svijetu!
Pa di ću onda plakat, kaj ti je.
Utočište ne plače.

U mom je srcu tako sigurno i najsigurnije utočište svih mojih zagrljaja.
Prijateljskih i onih drugih. Ljubavnih.
Na koje ne mislim.
Samo svrnem katkad pogled na svoje srce.
A kad tamo..

Mjesto za dvoje.
Mjesto za sve tužne. Uplašene.
Jedno ogromno i sigurno mjesto za cijeli svijet.

25.03.2020. u 22:28 | 11 Komentara | Print | # | ^

U izolaciji, drugi dio

S posla mi javili da nisam predviđena za rad od kuće.
Nisam bila na poslu, pa su me malo zaboravili.

- Gotovo je, odredili smo timove, kaže mi mladi šef, privremeno obnašajući tu dužnost, bez potrebnih i natječajem propisanih,
4 godine prethodnog staža.

- Ali imam doma kronično bolesne roditelje. Putujem iz drugog grada. I sama sam bila onkološki pacijent prije samo pola godine, pa mi vjerojatno imunitet nije kao prije.

- Nisi bila na poslu. Odredili smo timove.

- Ali izabrali ste ljude koji žive na puškomet od posla, da vam rade od doma. Zdrave ljude. Bez djece ili roditelja doma.

- Poslodavac je svoje rekao. Uzmi bolovanje.

Dva tjedna ću raditi iz ureda. Do kojeg trebam sat vremena putovati. Javnim prijevozom. Pa onda 2 tjedna od doma.
Moram nabaviti i računalo.
( ovim putem, ima li ko za posuditi? )
Tim A i tim B. Naizmjenično.
Dok sve ne ode u krasan premili kurac.













20.03.2020. u 16:39 | 13 Komentara | Print | # | ^

U izolaciji, prvi dio

Pečem kruh.
Raženo, kukuruzno, pirovo i pšenično brašno.
Polijem ga s malo maslinovog, posipam bučinim sjemenkama. Bude jako fin. Nemjerljivo s kupovnim.
Oduvijek me smiruje ta tekstura tijesta.
Pa onaj miris raskošne, hrskave korice
koji se razlije kućom.
Miris sigurnosti.

Pečem palačinke klincima i starčadi.
U tri tave- puno ih je.
Pa izmišljamo nadjeve. Imamo pekmez od naših marelica.
S mljevenim bademima ili lješnjacima, to bude čarolija.
Klinci stave i kraš ekspresa.
To je već tradicija. Šljive i orasi. Ludnica.
Hvala kokama na jajima.
Hvala djeci na bezbrižnosti.

Nabrala sam mladu koprivu. Miris joj je predivan.
Svjež, proljetan, zdrav. Ko s drugog svijeta.
Osušila sam je na suncu i sada kuham čajeve s medom i limunom.
Nekad i malo kurkume i đumbira.
Hvala ti prirodo.

Maske radimo kreativne. Od rola papira.
Nacrtamo i jezike. Beljimo se strahu.
Klinci misle da su maškare.
Zabavljamo se.
Proljeće buja.
U Veneciji su se pročistili kanali i nakon puno godina,
vratile su se čaplje, patke, labudovi.
Zrak je nekako čišći i mekši otkada su ljudi doma.
Neki ljudi. Odgovorni.
Ili pak nasmrt preplašeni.

Presadila sam ružu apricot.
Stari mi ne da sijati paradajze, veli da je rano.
Koda sjeme zna.
Koda želja zna što je nemoguće.

Počela sam opet slikati. I dalje ne znam.
Al mi paše misliti da znam.
Danas ovog tužnog klauna.



Odlično je ispala suza. Baš se rasplakao.
Sutra ću ga tješiti.

Od prošlog četvrtka sam doma. Stari godišnji. Bruh me boli svaku večer, a sad i nije neko dobro vrijeme za bolnice.
Moram se strpiti.
Al marker je dobro, hvala anđelima.

Nije mi se išlo riskirati po javnom prijevozu.
A kroz firmu nam prođe i tisuću ljudi dnevno.
Nastojim biti odgovorna za sebe i druge,
sve nadajući se da će u mojoj firmi netko pametan organizirati dežurstva ili posao od doma.
Ništa. Još ništa. Ne znam razmišlja li itko o ikome.
O starčadi koji zbunjeno tumaraju gradom i institucijama..znam da nitko ne misli.

Kolegice mi rade pod posebnom psihozom. Od doma ih smirujem. Onak, sjedim na deblu, pod brezom, izujem čizme i prstima nožnim čeprkam travu i zemlju, pa im preko mobitela prodajem jeftinu psihologiju. Nekad čak upali.

Sve će biti dobro. I belive you.
Dok god ima ljudi koji besplatno šivaju maske.
A Venecijom plivaju patke i labudovi.

A idući tjedan, vozit ću se na posao, nadam se u praznom busu.
S nacrtanom maskom i sjemenom nade u džepu.
Maska ima jezik kojim se beljim svim paničnim egoistima.
A sjeme..koda sjeme zna.
Ko i želja.
Ko i djeca.

Baš u tome im je snaga.
U neznanju.

19.03.2020. u 23:00 | 18 Komentara | Print | # | ^

To live in this world...



"...you must be able
to do three things
to love what is mortal;
to hold it

against your bones knowing
your own life depends on it;
and, when the time comes to let it go,
to let it go...”

Mary Oliver

15.03.2020. u 21:59 | 8 Komentara | Print | # | ^

In a meanwhile

Okretala zemlju, svaku brazdu zagledala,
Tražila i na nebu, u fitilju svijeće
križala meridijane, ubola paralele,
porazmještala kontinente,
bila snažna, bila slaba,
nježna, ultimativna,
ljuta i ljubavna,
preslagala zvijezde
preponama, grudima,
pila tu gorku tekućinu.
Možda je okus.
Možda je miris.
Možda si opip.
Plela vunu crvenu.
U mrežu hvatala.
Leptire pogleda.
Nema. Nema.

A onda se samo
veličanstveno
rascvala
magnolija.




06.03.2020. u 20:02 | 12 Komentara | Print | # | ^

Skazaljka

A prekrasno je to što će jednom
zbilja doći zaborav.
Kada se kazaljke više neće ovako preklapati,
niti te se imalo sjećati.
Kao dva stranca što su se promašila.
Za pedalj. Ma za palac dječji.
Kada te neće više nimalo biti.
U svitanjima. Otiscima aviona na južnim nebesima.
U Parizu. Budimu. Gornjem gradu.
Malim pupoljcima šafrana. Zemlji koja diše.
Duboko. Plitko. Duboko.
Pa zamagli oči. Cvijeću. Pa bude rosa.

Životne lekcije.
Puno torba na leđima.
Izgon iz nečija srca.
Prelazak svih mojih granica bez dokumenata.
Oproštaji. Peroni.
Metalno kočenje svih mojih zakašnjelih vlakova.

A znam, doći će ono čudesno vrijeme, nalik porubu ljubičice.
Kada će se naša priča razliti na platnu eksplozijom boja,
pa zgasnuti, zgasnuti u samo jednu, sivocrnu, tamnoljubičastu, kao da slike nije ni bilo. Previše različitih boja.

Utihnut će ti glas, znam. Kao i ruke, pogled, miris.
Bit će to nalik onom sutonu,
u kojem ptice pokušavaju nadglasati vlastitu čežnju.
Pa bubre novim životom, cvatu u pjevanju, vidiš ih inate se,
inate se životu koji nas sve " vara i ostavlja", igrajući bez mogućnosti nadoknade promašenih rokova.

Na trgu ću stajati.
Stajati ću.
Biti ću dječak kojeg si ostavljao da kisne.
Biti ću ti žena koja nije znala prestati plakati.
Bit ću tvoja djevojčica.
Stat cu usred sata, ko kazaljka.
Bit ću ptica, grana, rijeka.
Biti ću ti proljeće.
A tek tada neću imati razloga za ljutnju.

Neke svjetle pikule prošarati će jutarnje nebo.
A ti ćeš znat da sam konačno,
ovako neposlušna i divlja
ipak

proplesala s anđelima
neki ludi irski ples


01.03.2020. u 21:22 | 12 Komentara | Print | # | ^

Rezbarije

I ništa nije izvan ičega, i u sve se prelijevamo i pretačemo, i zašto pobogu uopće i postoje proredi kao i drvoredi, nego da tamo spremiš sve što si mislio reći, osjetiti, a nisi znao ili se usudio nisi, i na početku svake veze zapravo odrađujemo i obrađujemo sjećanje na sve ono prošlo, na sve ono važno iz zagrada, kao i strahove koji su nas zatravili, koji su nam vezali ruke s leđa, pa si nismo mogli ni obrisati suze kao ljudi.
Nego smo krenuli dalje u svijet, uplakani, obilježeni svime što je bilo. Vezanih ruku.
Ili pak odvezanih silom, žuljevitih na zapešćima.
Ne rješavamo se mi sjećanja, sjećanje se rješava nas. Bez svjedoka. S gumenim rukavicama.
Ono je autonomno, autohtono više manje, ali autoimuno svakako.
Pa kad mu dosadimo, kad ga temeljito iscrpimo, kad mu dobro prožvačemo srčiku, nakon što dobro istetovira našu kožu, samo ode negdje i napiše pjesmu o tome, napravi skulpturu, kazališnu predstavu nad kojom ćemo ridati i gubiti dah u mraku,
premetne se u tko zna kojem obliku sazviježđa udaljenog, da bi sišlo u nekoga tko pak pojma nema niti da postojimo, a svejedno piše baš o nama, o nama.
Ili se vrati nama samima, baš kad ga najmanje želimo, očekujemo, trebamo, u neku toplu, plavu, predproljetnu noć.
Pogodi nas ko zvijezda repatica i ostavi zvjezdasti trag na vrijeme kad smo jeli topla peciva s maslacem u tamo nekom krevetu.
Ili kupine u mrežastim čarapama.

Ne, ne postoji uspješan bijeg iz ljubavi, ne postoji bijeg od sjećanja.
Ne postoji ta neka staza kukurijeka, pa polja šafrana u breziku, pa čistine zelene trave.
Što jače žudiš zaborav, prisjećanje je sve snažnijie.

I sve što mi upravo sada izgovaraš, znaj, za me će jednom biti sveto.
I sve što mi sada napišeš, koliko god da je samo stvar trenutka, istina u sada, za mene će biti materijal koji će dugo i godinama razrađivati moj nepobjediv um, pod utjecajem rasta puna pjegava mjeseca,
ne mareći za doba, prgavo sjećanje,
zanemarujući i vrijeme i grub udar proljetnog vjetra koji će mi porazbacati misli na svih osam i pol strana svijeta.
Ma sve dok napokon jednom ne zaboravim i samu sebe.

U svojoj knjizi "Francuzi i ljubav", Nina Epton pripovijeda o 1769. godini i o usamljenoj muškoj pojavi koja se svake noći odjevena u modri široki ogrtač i šešir širokog oboda pojavljuje na obalama Seine na Ile Saint- Louisu iza katedrale Notre Dame.
S vremena na vrijeme, on se zaustavi i ogleda oko sebe kako bi provjerio vidi li ga netko,
a potom malim džepnim nožićem urezuje natpise u ogradu.
Zatim nastavlja šetati uskim uličicama Pariza, sve do ranih jutarnjih sati.
Ti natpisi datumi su koji za nikoga nisu značili ništa, osim za tog mrzovoljnog malog čovjeka blistavih očiju.
Bili su to datumi svih njegovih ljubavnih susreta..
Izjavio je kako je htio proslavljati što više godišnjica, kako bi se mogao uvijek nekoga i nečega sjećati.
Bio je to Restif de Bretonne, francuski književnik poznat po svom fetišu cipela i višegodišnjoj žarkoj i uzajamnoj mržnji s čuvenim Markizom de Sadeom.

Tako i mi rezbarimo i rujemo ponajviše onda kada bismo željeli ponajbolje zaboraviti.
Mi smo Restif de Bretonne i ne možemo pobjeći od sebe, od svih koje smo voljeli i koji su nas voljeli.
I znamo li da ne možemo pobjeći, onda više i ne pokušavamo.
Već malenim džepnim nožićem konstantnog prisjećanja, bilježimo rekonstrukcije.
Unosimo u sve svoje buduće sve ono što je bilo, sve ono što nas je svrbjelo, peklo i boljelo.
Uvijek zapravo u jednom te istom tekstu i kontekstu. Sastavljeni od mnogobrojnih slojeva i proreda.
Ko napolitanke.Slađi u proredima.
Proučavajući i voleći i pokušavajući shvatiti i pomiriti u sebi tipologiju jednog te istog međuljudskog odnosa.

Proživljavajući cijeli život zapravo samo jednu jedinu ljubav, samo kroz različita ljudska obličja.

Zaboljele su me te suze.

Hodajući preko Markovog trga u noći puna pjegava mjeseca,
shvatila sam odjednom da se prisjećam samo najgoreg,
kako se ne bih slučajno sjetila onog lijepog.
Jer sjetim li se....što li će biti. Kamo će me to odvesti.
Pa poričem lijepo i stalno prebolijevam i pobjeđujem ono najgore, plačući starim suzama.
One nove još nisu došle na red.

( nešto staro, moje..a pametno)

28.02.2020. u 07:33 | 7 Komentara | Print | # | ^

Attraversiamo



26.02.2020. u 07:04 | 11 Komentara | Print | # | ^

Pipi must go on









22.02.2020. u 19:25 | 14 Komentara | Print | # | ^

Noćna. Fališ.

Grane se pripremaju za listanje. Stoje uspravno i svečano, čak i noću. Kad se plavičasti žamori razliježu gradom pred spavanje.
Osvjetljeni prozori odaju pitomost gnijezda i utješno, jednom ću i ja tako, o znam da hoću.
Uvijek ti osvjetljeni prozori u noći. Svugdje me prate. Kao da nigdje i nisam sasvim doma. Pa gašenje, jedan po jedan. Pa ostane pokoji, kao smjernica, svjetionik.
Trebalo bi poći leći. Ne, trebalo bi ti poslati svjetlo. Biti ti trijem na koji ćeš se iz daljine nasloniti. Sav ljut. Na svijet koji ti ne duguje ništa. Zbilja sam te pokušala voljeti. I neko milje me obuzelo sinoć. I suze i radost i osjećaj da me osjećaš. Budalo jedna prgava. A rekao si kako bi crknuo da me izgubiš.
Kada bih znala da me ne voliš, opsovala bih masno i kočijaški u vjetar i zaboravila te za tren. Kada bih znala da me se niti ne sjetiš, bio bi izbrisan, ko izlizana sjena na suncu.
Al ja znam. I pamtim. I boli. Bole me moje vlastite riječi.
Ko što su zaboljele tebe kada si ih čitao.
Razmažena. Sebična. Nekad su mi neki govorili da sam ko ona blentava ruža malog princa. Zahtjevna u ljubavi. Nestrpljiva.
Kao da mi bilo ko pripada.
Ljubav je samo intimno prijateljstvo.




Pa hodam. Nebo strpljive voli. Samo stojim na svjetlu. Dok se iznad mene na tisuće sjajnih dobošara pali i gasi, gasi i pali, osmijeh za sreću, zečji rep, uspavanka, pa svane, uskomeša se ranoproljetno nebo ko bujni akvarel u mojim grudima, dok se pokušavam sjetiti pjesme koju si mi skladao preko telefona, majmune jedan glupi.
Samo da si živ i zdrav.
A nemam gdje saznati.

18.02.2020. u 23:54 | 15 Komentara | Print | # | ^

Fatalna Sarah

Evo.

Kak mi je neki dan u pothodniku, pao mobitel i razbio se u paramparčad
( jel se to tak piše? ) i to dok sam u isto vrijeme, skidala cijenu s poklona i tandrljala s frendicom na taj isti, padajući mobitel o muškim sponozorušama, produžila sam ugovor s milim operaterom i za par kuna dobila veći mobitel, s većim ekranom za pisanje mojih nadasve interesantnih umotvorina.
Molim vas, drage moje blogerice i blogeri, a i ti gospo Adminovski, nemojte pasti na surovu propagandu gosna Freša, nisam opasna nikome,
samo sebi.
Mislila sam da će Lasta i mene u postovima opjevati, ali eto, nisam joj preveć zanimljiva..a i zamjera mi nešto, nemam pojma što. Izvan svih sam blogerskih klanova i email prepiski, valjda je u tome keč.
Ni po čemu nisam niti fatalna, čak ni nalik onoj fatalnoj Fati iz vica. Imam ja nekih drugih kvaliteta:-)))
E sad, htjedoh prepričati kako me u nedjelju upiknuo žalac od nevidljive pčele ili ose. Mislim, čisti SF. Ne uzimam nikakve lijekove i ne drogiram se. Čak i ne pijem:-) Gledala sam ko u usporenom filmu, kak mi se pod kožu unutarnje strane desnog prstenjaka podriva žalac. Pomislila sam da je možda neki dugi trn..al tako je bolilo i peklo, pa mi je namah bilo jasno da nije nimalo bezazleno.
Odmah sam žalac izvadila, oprala i dezinficirala mjesto uboda, a kako je prst odmah narastao za pol broja, spremila sam se i na hitnu. Prst mi je i dalje naotečen, šaku nemrem stisnut, mamurna sam od claritina i takva sam ostala doma.

To bolovanje je stiglo ko naručeno- u firmi mi je ionako totalni kaos zbog nečije sumanute odluke o preseljenju, o čemu se može čitati i na portalima.
Tako sam suptilno maknuta od svakog nerviranja oko stvari na koje ne mogu utjecati, da milina!

I hvala na divnoj zaštiti, mada je boljelo.

Erotski tekst nekom drugom prilikom.
Građanska mi je dužnost s tim se pozabaviti, kako bih vama, drage blogerice, omogućila vidjeti Frešovu i Eurovu golotinju.

A sad..nek se claritin razmaše:-)

https://youtu.be/TG1lH-__u8g

18.02.2020. u 10:25 | 16 Komentara | Print | # | ^

Priče za laku noć

Čaroban lav

Bio jednom jedan mali lav sa šeširom.
Zvao se Farello.
Nosio je lavić taj šešir svuda sa sobom. Stavljao ga na glavu, onako, kicoški, kada se htio dopasti i biti umiljat. Sve drugo vrijeme, šešir mu je samo smetao. Ispod njega bilo mu je vruće, zaklanjao mu je vidike, a često se puta zbog njega i onako šeprtljavo spotakao. Zato ga je najradije vrtio na repu, pa repom bacao u vis, gledajući ga kako se u nebesima okreće, prevrće, i nikad ne znaš gdje će pasti. U savani je kružila priča, da je to čaroban šešir, a po tome bi i on bio čaroban lav. No, Farello nije imao pojma što bi s njim. Mada mu je odgovaralo biti čaroban lav, nikako nije mogao dokučiti za što taj šešir upotrijebiti. Našao ga je kad je bio sasvim malen, kraj potoka. Šutao ga šapicama do brloga. I odonda su nerazdvojni prijatelji.
Probao je on sa šeširom razgovarati. Zaželjeti želju. Narediti želju. Plakati da mu ulovi zeca. Izgovarao je i čarobne riječi. I pjesme. I ništa. Šešir je šutio ko zaliven.
Jednako crn. Jednako običan. Zbog tog je šešira Farello pročitao puno magičnih knjiga. Bio je rijetko načitan lav.

Jednom je tako naš Farello strašno ogladnio.
Spremala se neka gadna kiša, vidio je kako se komešaju crni oblaci, a u daljini je i potmulo grmjelo. Pa je požurio prema šumi, da se skloni i pronađe nešto živo za uloviti. Sve životinje tražile su sklonište, pa su tako bespomoćne bile Farellu lagan plijen. Vidio je i svoju obitelj kako bježe i skrivaju se, no nitko ga nije prepoznao. Životinje ga se nisu bojale, pa lov uopće nije bio zabavan.
Šešir je ostao na livadi, a bez njega on nije bio on, nije bio Farello. Bio je samo jedan mali, promočeni lav, kakvih ima na stotine.
Tako je Farello shvatio da je čarobnost u njegovoj posebnosti kojom se snažno razlikuje od drugih.
Koliko god se čudnim činilo sresti lava sa šeširom, znaj, samo je jedan Farello.

I kao takav, potpuno čaroban.


16.02.2020. u 22:06 | 6 Komentara | Print | # | ^

Tvoje oči boje nade

Valentinovo je meni, uvijek onaj dan u godini, koji me podsjeća baš na onu gomilu ruža koje se revnosno prodaju na kolodvoru.
Crvene, savršene i bez mirisa.
I na onog postarijeg gospodina, koji već mjesecima svira jedno te isto, uz isti uvod, tužan i naučen: pomozite čovjeku kojem je izgorijela kuća. Pa onda udari pjevat: Kriste, zar si pozvao mene. Da ti se zaledi duša.

Sve u svemu, tortura. Tortura ljubavlju.
Ljubav nije takva.

Na Cvjetnom placu nisam mogla odoljeti tulipanima. U svim milim bojama su. Mladi, buntovni i spremni na sve. Nabubreni i tako jako živi, da procvateš i ti s njima, od samog pogleda.
Zaljubljenost je takva. Ko tulipan.
Prolaznice, žene, gledaju u moje točkaste najlonke i marte, gledaju u moj buketić, pitajuć se jesam li ga si kupila sama ili..
Ne promakne mi tu i tamo koji mladac, s ružom loše sakrivenom ružom ispod jakne...
Ljudi su tako sami. Nevoljeni.

Proljetan dan.
Sorry, ako te se nitko nije sjetio, onda nisi voljen. Ako nisi voljen pak, onda i ne postojiš, my dear.
Kakav je osjećaj ne postojati, ha?,
Moraš li se opipati da znaš?

Ljubav je ionako slijepa.
Lijepa dok se čeka.
" Dok od sebe samo nagovještaj da."

U međuvremenu, tu bude jako puno i previše suza, ružnih riječi, gašenja telefona.

Ja svladavam svoje loše misli. Svoje monstrume. Vežem im usta u čvor i mučim ih čim mi se približe. Oni se krevelje od tog sunca i svjetlosti, od tog preranog proljeća i topline.
Ni zucnut. Budite si škvadro u svom mraku. Ja sam živa, zdrava, lijepa i mlada. Zaljubljenosti sam dosad popila naiskap, ko hladan, slatki malinovac. I još mi je čaša zamagljena.
Znači, imam što slaviti.
A i voljela i bila voljena.

Dolaze osjećaji usamljenosti, čežnje, samosažaljenja. Sve ih redom posmicavam, lovačkom puškom, ko glinene golubove.
Ja sam zaljubljena u život. Spremna još za sve lekcije koje trebam svladavati. Naučiti se na povjerenje koje nije varijabilna kategorija.
Ili ga imaš ili nemaš. Nema li ga, na krivom si mjestu i s krivim čovjekom, darling.
Na Cvjetnom gledam onu našu klupu. U mislima, palim na njoj svijeću, crvenu kao strast, sa žutim plamenom nestrpljenja i ludila.

U oktogonu se nasmiješim uličnoj sviračici.
"Tvoje oči boje nade, zaspati mi ne daju.." par novčića za sreću ...i oblikujemo ustima :hvala.

Veliko hvala tvojim nogama od sedam milja.
Zbog njih postajem sve ono što sam snila.

14.02.2020. u 20:28 | 17 Komentara | Print | # | ^

Talijanska crtica

Sjećam se Trsta s posebnom toplinom. Kupovala sam si cipelice za vjenčanje, imala 22 sjajne godine, a Trst je te davne 93 .još uvijek bio destinacija za lijepe i povoljne krpice i cipele.
Moj budući suprug od 24 i ja, hodali smo tako užarenim lipanjskim gradom, a prema nama je išao zgođušan mladi mornar.
Što li mu je vrijeme na brodu bez ženskinja napravilo ne znam, al kada me ugledao, njemu uopće nije bilo važno s kim sam. Stao je i divio mi se. Sjećam se da je čak skinuo i kapu. Daklem, božanstvo- mala pa još i plava.
Moj budući se jako naljutio, na mene, naravno, di će na njega, jer sam ja, osupnuta silinom i dramatikom tog izražavanja apsolutnog divljenja, umjesto da pognem glavu i produžim, stala i vrištala od smijeha! Bilo mi je kao da sam dio neke predstave.
Nakon toga, kad se malo odljutio ili zaboravio, ušli smo u butik s cipelama. E tu sam vidjela da žene obuvaju prije probe čarapice. Pa sam, sva važna i samouvjerena, talijanski mi u krvi, zatražila od prodavačice čarapicu ljubazno:
Prego una caza!
Žena je problijedila, pa pocrvenila. Debeli gazda iza pulta, na visokim ljestvama, zamalo se strmopizdio skupa s kutijama od smijeha, a moj budući je naglo izašao iz dućana.
Pa mislim, ko bi podnio tu neugodnost!
Žena- nevolja!
Prisjećam se toga, jer sam se zbilja poželjela putovanja..
Talijanski mornari vjerojatno me više ne bi primjećivali, budimo realni. A i traženje čarapica po dućanima više ne bi bila neka fora.
Svejedno, već bih ja izmislila nešto, za sjećanje! I smijanje...
Jel bio ko u Trstu nedavno?

09.02.2020. u 19:39 | 22 Komentara | Print | # | ^

Jednom

Jednom
ta će uzbrdica napokon
postati ravnicom
pitomom
širokih očiju ko djevojčica
otopit će se zadnje krpice snijega
oko moga srca
moći će se tu naći
i žutih i ljubičastih
šafrana
oko zjenica
jedan će škripavi vrtuljak
ponavljati i ponavljati
našu pjesmu
koja će postati samo mojom
Pjesmom
Jednom
pustit ću napokon one divlje konje
koje sam othranila djetelinom
zamalo pripitomila
rukom im razbarušiti grive
poželjeti raskošne avanture
oni će mi darivati sanjive trepavice duge
za oproštaj
kad zaspim
omotana dekom crvenom
dobro znajuć da je deka, a ne tvoje ruke
Jednom
neće biti nijedne više pjesme na radiju
koja će me rasplakati
uživat ću u tuđim ljubavima kao da sam ja
sva mudra, sva tako strašno hrabra, pomirena
znati ću reći pokoju o zajedništvu s dobrim osmijehom
s malom kapljom nujnosti
Nosit ću drukčije francuske kape
prezivati se djevojački
nositi visoke pete i hodati kao lađa
pisati ljubavne romane
pored peći gdje će mi uvijek biti hladno
mada ni snijegova možda
više neće biti kao danas
Jednom
kad i zadnji snijegovi okopne
kad zažubore nova proljeća
kad spuste se nad moj srebrn grad
mali mjeseci samoće

08.02.2020. u 23:21 | 7 Komentara | Print | # | ^

Prerano

Kako nas vole, to je uvijek znak:
upravo tako se volimo.
Mlado i zeleno. Buntovno proljeće.
Zrak plav i jestiv na udisaj.
Hoda do pruge, ko djevojčica.
Pred očima joj ozbiljna faca njene dvogodišnje Helene: nemoj me dirati, hej..
Nemoj me dirati, ti jedno prerano proljeće!
Želi načubiti usta, izreći sve što misli,
a ne pisati glupe poruke, gužvat ih po torbi,
sve da ih se sjeti pročitati u pravom trenu.

Može li sebe bez prestanka voljeti, bez pauze i predaha, bez sustezanja i bez bojazni da će ostati sama?
Može li sebe voljeti onako, direktno, a ne preko drugog čovjeka?

Ima šav od 15 cm. Uz pupak.
Ožiljak je počeo blijediti.
Sporo, sporo. I još boli.
Mislila je tu tetovirati ružicu. U boji. S lišćem.
Ne srami se ožiljka, ali ne želi da je podsjeća.
Da je obilježava odmah i na van.
Da je bilo ko žali.
Ožiljak je i iznutra.
Neka to bude samo noćna mora.
Od dizanja djeteta, dobila je još i bruh.
Sad traži najboljeg vaskularca po bolnicama, mada nerado ide opet pod nož.

Kako nas uvažavaju, to je uvijek znak:
toliko se uvažavamo.
Vidi da je uvažavaju samo djeca, djeca čuju njen glas. Njima ne mora pisati nikakve poruke.
Osjećaju je kožom, pogledom. Ne važu riječi.
Njima ne mora u mraku potiho ponavljati: nemam se na koga osloniti.

Cijeli se život zapravo, bori za uvažavanje.
Pa se onda zadovolji tek tuđom fascinacijom i strašću. Nesmotrenim proljećem.
Ne diraj me, ti prerano proljeće!

Ono što još mora naučiti, stane u njen dlan.
Par crta po život važnih.
Petlja zamršenih odnosa, mreža ljubavna.
I nitko važniji od nata joj na čarapi.

Sebe voljeti i uvažavati. Ne na onaj klinkast, lažno samopouzdan način. Prgavo. Drsko.
Kao samodostatno. Ne.

Zrelo i autentično.
Kako je voli Bog.
Kako bi htjela da je voli
Ljubljeni.

03.02.2020. u 23:29 | 13 Komentara | Print | # | ^

S pažnjom dobrog postolara

Otvorim oči, probudi me nebo
Plavo poput očiju djeteta
Izabranog da mi se baca u zagrljaj
Grane i moja kosa
Sluđeni od vjetra
Koji je cijelu noć tjerao mačke da se ljube
Tek jednu riječ
I ozdravit će duša moja
Nešto poput mila
I ja već oblačim čizme od sedam milja
Kojima pete klepeću i klepeću
Pa me prate na mom putu
I sumnja i briga
U stvari
Nema tih čizama koje bi bile nježne snovima

Treba se zato iskrasti nečujno
Kad zaspu plahe srne u tamnim šumama
Prodati čizme na javnoj dražbi
Na zahuktanom prozoru srca
Prstom nacrtati plan puta
Pomiriti posvađane strane svijeta
Kao da su tratinčice ih preplesti
Treba se nekako zavesti trag i pticama
I mirisnom proljetnom zraku koji te mami
Da padaš na riječi ravno na koljena
Pa krvariš
Na usta padaš i padaš
Pa jedeš zemlju probuđenu
Umjesto mene neka te ljubavne zapisuju
Kosovi, vrane i grlice
Ja ću biti
Tek trava koja se budi u toj čežnji
Tek nebo plavo
Ko oči djeteta
Bosonoga

Ma što mi možeš kada te volim



Da nas ne ljubi u našoj nesavršenosti
Nebo nikada ne bi slalo proljeće
Kao opomenu
Da smrti nema, ne postoji
A mi sudimo i borimo se protiv
Kukavni
Uplašeni
Strgani od briga mjesto
Blaženi od ljubavi

02.02.2020. u 08:36 | 18 Komentara | Print | # | ^

Glumci i predstave



- Ne znam kako ću bez tebe.
- A doći već neki drugi glumac..

Sigurno je mislio- protagonist.
Bio je dobar čovjek: nikada bezrazložno zlurad.
Al ja sam tada čula:
glumio sam samo i svi će ti glumiti, jer svi mi samo, Sunce moje malo, glumimo.

*****
Bio je to jedan od naših zadnjih razgovora.
Čovjek zna da umire, a ja ga tu još jebem sa svojim budućim nedostajanjem.
Mislim, šta ga briga za moje buduće.
I to što se ja unaprijed osjećam ko siroče.
Ja pa ja..
On umire. Ja ostajem.
****
Riječi.
Osnovni su izvor nesporazuma.
Al njihov potpuni izostanak u mom umu ne stvara onu željenu tišinu. Već brborenje, mrmorenje, žuborenje mojih vlastitih misli, sumnji, projekcija, ideja.
Mašta radi 200 na sat.
Budem svugdje.
U prošlosti odrađujem več odrađeno.
I krojim budućnost.
Još kako je krojim.
***
I došao je novi glumac, ma vidi ga samo.
Pokazao mi da život i kroz najmanju rupicu klija dalje. Raste, raste.
Umiljat do besvijesti, čak i iz daljine.
Riječi i razgovor ga doduše isuviše umaraju.
Kaže rečenicu ili dvije o nedostajanju, pri čemu odmah pukne zora u meni, razliju se maline mojim unutarnjim nebom, pa svanem u sebi, sva pitoma i nježna, ljubavna.
Žena. Baš sam žena.
Toplina mi stvara toplinu.
Interes porađa interes.
Želja mi ulijeva želju.
Grozim se emotivno nedostupnih.

**
Želim vjerovati.
To je igra, to je život, to je film samo takav.

*
Ja nisam tu da bilo koga raskrinkavam.
Ako ispadam glupa, naivna, dobro je.
Bit ću glupa i naivna.
Ja nisam tu da bilo koga mijenjam.
Nego da svim srcem svojim uživam u predstavi.
I režiram je koliko mi Bog dade.

28.01.2020. u 22:44 | 15 Komentara | Print | # | ^

La vita e bella

Svi ti silni odlasci, prerani, bolni, neminovni, nagli, nepripremljeni, bez prtljage, gorući, u želji za još jednim samo, malim zagrljajem, ma samo prisloniti usne, na vrat, na kožu, donju usnicu, svo to moje grozničavo traženje pravih riječi koje liječe, knjiga koje uče, pustinja, moje hodanje po pijesku, sve te moje fatamorgane, žeđ, sjena, tama, svi moji duhovi, svi ti dani koji se pale i gase, gase i pale, u čežnji, snoviđenju, praznih ruku, usamljenosti, magli, sve to što me tako naglo ostavlja, napušta, tjera da živim svoje dane, u sada, da čekam, da strepim, da se nadam, da odbacujem ružne misli i biram nove, ljepše, mlade, zdravije misli, kao što biram odjeću, sve je to igra, igra života, i služi da me nauči samo jednom, najvažnijem, nečemu što nikada nisam znala- otpuštanju.
Odrješenju čvorova zamršenih.
Odvezivanju brodova. Prepuštanju struji.

Otpuštanje nije napuštanje. I nije rastanak.
To je igra povjerenja. Prepuštanja i pouzdanja.
U sebe. U ljubav. U odabir.

27.01.2020. u 23:03 | 13 Komentara | Print | # | ^

Sjećanje na sreću



Kroz prozor, sunce je radilo finu arabesku po ledom okovanim granama, a vjetar otpuhivao snijeg u bijeloj prašini..Napravila sam jaku kavu i uživala u njenom okusu, ko nakon duge i teške bolesti, vratili su se okusi i boje.
Ona uvijek kad se ne osjeća dobro, priča o svojoj tuškanačkoj šumi, a ja šutim i gledam kako je sjećanje na šumu mijenja, kako joj se vraća živost pokreta, kako ponovno ima devet, jede šumske jagode, divlje zelene jabuke svog djetinjstva.
- Bila si ko srna, kažem joj, a oči joj odmah poprimaju zlaćanu boju šumskih proplanaka, tajnih staza, dvjesto godina starih stabala.
Sjećanje na sreću liječi, znam to otprije. Al to se znanje na njoj u trenutku oživotvoruje.
Tako i ja pamtim hrapavost njegovih jagodica na mojoj nadkoljenici, toplinu dlanova na prozebloj kori moga lica, pogled koji me umiruje i budi, kao i svu velikodušnost osjećaja koje mi je davao dok je bio moja šuma.
Pamtim i kako smo vječno obilazili dvorce i sve fortifikacijske građevine za koje smo znali, kao da smo planirali koji otkupiti samo za sebe, u moru života koji neplanirano ubija, sačuvati sigurnu utvrdu za sebe.
I dok duše sretno putuju, sjećajući se samo topline kojom su ljubljene bile, moje srce pita se, hoće li se moći za ovoga života ikada više tako prepustiti, pasti u zagrljaj, povjerovati, dati ruku.
Ili će nastaviti živjeti u ledu okovanim drhturavim granama, kojima se dotiču potpuni stranci, koji bi nešto o drugome voljeli znati, a ne usude se.
Ili je možda, samo preselilo u najsigurniju, davno i pomno odabranu utvrdu samodostatne samoće.
Sjećam se jedne ljubavi, sjećam se jedne sreće.
Ne forsiram zaborav, ne odričem se nijednog dana tuge.
Al vidim ponekad, ljudi se vole, ljudi pripadaju.
Pa se pitam, hoću li ikad više to znati.

27.01.2020. u 07:52 | 6 Komentara | Print | # | ^

Samo planktoni

Znamo se od jednog lijepog ljeta.
Meni 38, njoj 12; ležimo na plaži i pišemo pjesme. Duše nemaju godine.
Svaka u svoju bilježnicu. Pa jedna drugoj.
Navečer plivamo u moru među zvjezdicama.
Objašnjavam joj da se ne boji i da je planktoni neće pojesti.
More je noću predivno.
Kupaš se u nebu, mirnom i spokojnom nebu koje te grli svakom svojom zvijezdom, s pouzdanjem.

Ona je vjerojatno kćer koju sam mogla imati.
Drugačije ne mogu objasniti tu povezanost.
Mama joj je ok..ujna joj je moja prijateljica s faksa..ali ona je neka stara duša. Mi se dugo znamo, i to tko zna u kojim sve ulogama.
Posjećujemo se. Pa sve rijeđe i rijeđe.
Život.

Deset godina kasnije pijemo skupa.
Lijepo duguljasto lice, pametne, usredotočene oči.
Ona studira kroatistiku. Voli književnost.
Četiri i pol sata mi pričamo. Ne gasimo se.
Nastavljamo gdje smo stale.
Sada ona meni objašnjava da se ne moram bojati planktona i da me neće pojesti.
Da samo izgledaju kao zvijezde.
Blistavo je voljena i radosna sam zbog toga.
Na odlasku izmijenjujemo kape.

Točno znam što bi mi ona ja, od 22 rekla sada.
Koje grimase bi radila na moju priču.
Kada bi i na što zakolutala očima.
I kako nekad ne bi mogla vjerovati što si to radim.
Pre-stra- šno, rekla bi. Lupila me po prstima.
I dugo bi me onda gledala usredotočenim pogledom, sve dok se ne prizemljim i urazumim.
Prepoznam.

21.01.2020. u 22:55 | 8 Komentara | Print | # | ^

Samopomoć

Stavim korijenje na stopala
Molim majčicu Zemlju
Za snagu
Bez nedostajanja molim
Pa blještave vitice
Ponad glave
Spojim se s Mjesecom, Suncem, Zvjezdama
Vidim se sva u bojama
Snažna ko Univerzum
Ispečem pirove kolačiće
Bez patetike
Operem pod
Skroz realna
Ispeglam brdo veša
Spremna na sve
Izbjegavam sve tugaljivo
Pa me opet zaguši čežnja ljubavna
Nije fer
Niti volim niti mrzim
Samo drhtim



19.01.2020. u 19:31 | 10 Komentara | Print | # | ^

Vrijeme

Imam točno 15 posto baterije
za napisati ovo
A sve što si želim reći je da dolazi snijeg,
osjećam ga u kostima, na kapcima
naelektrizirana mi je kosa

"kad padne snijeg, ja pomislim da će se vratiti"
napisala sam davno, a ne znam kome, za koga
I to me svake zime
na isti način muči
Jer mi nije jasno zapravo
koga sam to čekala
A kad ne znaš koga,
nema šanse da ga i dočekaš

Ne znaš čovjeka

a i nisam baš ona od čekanja,
nestrpljiva sam, kužiš
te neke stvari meni
uopće nisu svojstvene
I baš sam se nadala nekako zbog toga
Da ove godine neće pasti

Nakon 4 sata čekanja na Jordanovcu
Pjevanja "Neba nad Parizom"
I njenog dremuckanja na mom ramenu
Dočekale smo mama i ja divnu liječnicu
Onu s izvezenim ružicama na kuti
Tu je ona ponovila mami
Sve što je prije mjesec dana
za mamu
rekla i meni
Nježno, toplo, ljudski, fini dodir podlaktice
( mama je izjavila
kako uopće nije znala
da je pušenje tako štetno,
pa zakaj to prodaju)

Imam jos 5 posto
I zahvalna sam na svakoj sekundi
Znaš

Čini se da su bolesti samo
Upozorenja
kada zaboravimo malo
Na taj pješčani sat




https://youtu.be/ydtryV65UGk

17.01.2020. u 20:29 | 11 Komentara | Print | # | ^

Savršeno

Žene kada se skupe. I kada su ( si ) iskrene. Onako, ima tu i uvijek svježe krvi. I ožiljaka.
Sve do jedne.
Gradile su. Zamahivale kistovima.
Zatvorske zidove oslikavale.
Najljepšim snovima. Bojama. Zlatom.
Proučavale. Studiozno. Čuvale to blago.
Ne dozvolile. Urušavanje.
Upozoravale. Puno puta.
Ljubav je ono treće biće u odnosu dvoje ljudi. Mekano i nježno biće. Blistavo i lijepo.
Naivne. Osluškivačice. Svega što. Prijeti.
Voljele do zadnje kosti. U svom poželjnom. Tijelu. Gladovale. Spavale s neprijateljem. Ginule. Kamikaze. U samoobmani. Progledavale. Bolno. Ranjeno.
Pik pas za tebe.
Spasi se ako možeš. Nevoljenjem.
Ko zadnji voli- pobjeđuje.

****

Danas nakon filma s jednim predivnim i toplim čovjekom, koji me baš voli i osjeća,
a film se zove " Savršena laž", kako prigodno,
pa nakon što mu ispričam , jer ovih dana baš gnjavim ljude, sve što me mori i tišti i kako se baš ne znam svađati i kako sam baš nekako istinski i jebeno fina..a to nije dovoljno i druga strana to ne čuje, premekan mi je glas..i.....
skrše me njegove suze ..suze okrutnog prepoznavanja onoga što pričam..

Pa nakratko oboje proplačemo.
Ja žena.
On muškarac.

I tako odjednom shvatim.

16.01.2020. u 21:02 | 16 Komentara | Print | # | ^

Razumijevanje

...............

Te fine sunčeve niti..
koje otapaju inje, i s ove i sa one
strane prozora i tebe,
polako, zanosno polako..
nenametljiva toplina koja ti daje rasti,
pa zbog te slobode daje osjećaj autentičnosti....pa se zbog te slobode smješkaš...smješka ti se srce.

To je moja prijateljica.
Ona ima jedan viši nivo razumijevanja ljudi.
Prošla je nevjeru i ostala s njim.
Razumije slabosti na taj način, što je i prema sebi i svojim porocima, blaga i nježna.
Meni su vjernost i odanost, one posljednje utvrde, vrijednosti kojih se ne odričem.
Pa sam tvrda u tome, stroga i nesmiljena.
Ljubav mi nije igra.
Preozbiljno i preosobno doživljavam stvari, život, ljude i pojave.
Ne diraj mi u svetinju.

A opet..s druge strane..ajmo ruku na srce..
ljubavlju sam u stanju proglasiti
svako zanosno pretapanje
boja, tonova, struktura,
svaki dodir nježnosti i prepoznavanja.

" Kazuj robe, od kuda si iz plemena kojega si? Ja se zovem EL Muharem iz plemena starih Azra, što za LJUBAV život gube i umiru kada LJUBE!" ( Heine, u Šantićevom prijevodu)

Ljubavna kakva već jesam, vidim je u svemu.
U došaptavanju vjetra s mladim izdancima trave. U pticama. U blagoj siječanjskoj svjetlosti, koja svemu podaruje obrise otpuštanja.
Pa zdušno pretjerujem u tome, kao i u svemu.

Tako sam je zapravo nadarena vidjeti i tamo, gdje je uopće nema.
To je moj jauk u ljubavnim odnosima.
I drugim odnosima.
Podarim ti osobine koje nemaš i nikada ih nećeš imati.
Pa te time zapravo samo frustriram, jer iz aviona se vidi da ti nisi to kakvim te vidim.

Iako svesrdno umišljam i još ti i kažem:
vidim te kakvog te Bog zamislio.
Ma daj zamisli.

Pa se onda čudim kada progledam.
Jer progleda se kad -tad.

Moja prijateljica sve razumije.
Volim reći da sam empatična, ali naspram nje..još učim i razvijam se.
I ona se naljuti. Bude luda, bude tužna.
Al brzo shvati.
Pa prihvati.
Pa okrene na humor i otpusti.
A pritom nimalo ne gubi svoje tračnice i svoj vlak.

Sve su to učenja, voli ona reći.
Susretneš se sa svojom tugom i sa sobom.
Ne koprcaj se, pusti da te potpuno preplavi.
Slušaj što ti to pokušava reći.
Sve je to ljudski i ništa ljudsko ne treba ti biti strano.

Ona u svemu fura svoj film.
Oprosti i doista prihvati.
Tako je lijepo zaštićena od daljnjih
( samo) povreda.

Pa učim od nje. Gledam kako joj se lijepe zjenice smješkaju, kako sjaji dok se ja znojim, patim od psihosomatike, guši me u grlu, prsištu.

Ako si dala sve, rekla sve, ne koprcaj se, otpusti.

Nikog ne možeš nagnati da te voli. Da je vjeran. Nježan. Samo tvoj.
To je stvar osobnog izbora.
I zrelosti.
I spremnosti.
Za Ljubav.

12.01.2020. u 09:29 | 28 Komentara | Print | # | ^

Waves

"I wish I could say you get used to people dying. I never did. I don’t want to. It tears a hole through me whenever somebody I love dies, no matter the circumstances. But I don’t want it to “not matter.” I don’t want it to be something that just passes. My scars are a testament to the love and the relationship that I had for and with that person. And if the scar is deep, so was the love. So be it. Scars are a testament to life. Scars are a testament that I can love deeply and live deeply and be cut, or even gouged, and that I can heal and continue to live and continue to love. And the scar tissue is stronger than the original flesh ever was. Scars are a testament to life. Scars are only ugly to people who can’t see.

As for grief, you’ll find it comes in waves. When the ship is first wrecked, you’re drowning, with wreckage all around you. Everything floating around you reminds you of the beauty and the magnificence of the ship that was, and is no more. And all you can do is float. You find some piece of the wreckage and you hang on for a while. Maybe it’s some physical thing. Maybe it’s a happy memory or a photograph. Maybe it’s a person who is also floating. For a while, all you can do is float. Stay alive.

In the beginning, the waves are 100 feet tall and crash over you without mercy. They come 10 seconds apart and don’t even give you time to catch your breath. All you can do is hang on and float. After a while, maybe weeks, maybe months, you’ll find the waves are still 100 feet tall, but they come further apart. When they come, they still crash all over you and wipe you out. But in between, you can breathe, you can function. You never know what’s going to trigger the grief. It might be a song, a picture, a street intersection, the smell of a cup of coffee. It can be just about anything and the wave comes crashing. But in between waves, there is life.



Somewhere down the line, and it’s different for everybody, you find that the waves are only 80 feet tall. Or 50 feet tall. And while they still come, they come further apart. You can see them coming. An anniversary, a birthday, or Christmas or landing at O’Hare. You can see it coming, for the most part, and prepare yourself. And when it washes over you, you know that somehow you will, again, come out the other side. Soaking wet, sputtering, still hanging on to some tiny piece of the wreckage, but you’ll come out."

11.01.2020. u 11:48 | 15 Komentara | Print | # | ^

......

Evo, da, gotovo je.
Stojim tu, ko čempres
Dok nebo se smrzava
U ljubičastom sutonu
I svi osmjesi, ruka pružena na rastanku
Izgubljen u gomili, nestaješ
A ja sam još sva u tom prvom
Susretu
Ko u usporenom filmu, pod vodom
Jednom je moralo doći do ove točke
Bez žaljenja, na pokretnim stepenicama
Svjesna da tek dolazi moje vrijeme
Prijatelji, filmovi, pjesme
Vrijeme voljenja sebe
Promiču mi krajolici
Želim putovati, želim pobjeći i nestati
Izvan radara vlastite čežnje
U kojoj ti vidim samo usta
Samo onaj zamagljen pogled koji me ne čuje
Samo one ruke uvjerene da im svijet duguje
Bili smo lijepi.
Nekada i hrabri.
I drski. I opasni.
Ja sam naučila ne odlaziti.
Skinuti kapuljaču sa srca.
Izgovarati nelijepe riječi.
Čuti neizgovoreno. Vidjeti nevidljivo.
Opet jedna mala smrt i dno
Od kojeg se treba snažno odgurnuti
Reći zbogom
Onoj koja te voljela
Kroz tebe isplakati
Sve koji me nisu voljeli
I hvala




09.01.2020. u 00:10 | 14 Komentara | Print | # | ^

Otmjeno izgubljena

Zaključaš srce
Tek na oko ti kapnu uljanice
Plamičci starog sjaja
Isparaš haljinu izvan šava
Da ti ne bi napamet palo ponovno
Sama u tom haljetku cirkuske jahačice

Koji sve plameni obruči
Tigrovi, lavovi
Trapezi
Tanak konop, mače moje
Pa rulet, pa ruku u vatru
Pa u vatru moje sve
Da će priznati
Da neće prešutjeti
I sve na jedan broj zaigraš
Dok srce zaključano
Bubnja ko bubnjevi afrički

U bratstvu ljubavi tajni nema
Predanost je afrodizijak
Iskrenost moja zastava
Dala sam ti bjeloočnicu
Unutarnju stranu kože
Dala sam
Skinula sam
Preokrenula sam
Zapalila sam
Mojoj vojsci predah sam dala
Otrovala čuvare s bedema

I prešutio si

2020.

06.01.2020. u 21:33 | 13 Komentara | Print | # | ^

Molitva

Molim se ovom plavom predvečerju,

o daj mi da ostanem janje u vučjoj koži,

pa da ga ne poželim odveć strasno,
onako kako ja to znam,
čarajući godinama,
pretvorivši ga smjesta
u oblak koji me prati,
zvijezdu repaticu,
pticu rugalicu.

Neka mi ljubav doista bude
nježna i blaga,
težnja k zajedničkom rastu,
i nitko me ne mora voljeti,
i ajmo sudbini dati priliku,
i neću te čekati da odrasteš.
Bez mene.

I neka se zažari
ciganin cjelov
koji si ostavio
na mom desnom ramenu,
ko utisnut žaračem,
jednom negdje iza svih ovih godina
i ove loše,
i ove prošle, bez nas,
i neka svaki bude suvišan i tako pogrešan,
i tako ne moj.

Moram te pustiti da prelaziš preko svoga mosta,
svaki dan u isto vrijeme,
misleći da sam te zaboravila,
dok prelazim svoj most
svaki dan u isto vrijeme,
rasporena,
na pola živa,
ali ipak

janje.( 2010.)

06.01.2020. u 08:35 | 17 Komentara | Print | # | ^

Sretna dvije i dvadeseta!

Stara je bila teška i ružna, al ću je otpratiti sa zahvalnošću - mnoge dobre lekcije mi je donijela!
Sretno vam bilo dragi ljudi, volite se, ljubite i seksajte, imajte puno para i sve si želje ostvarite, pogotovo nerazumne!

Dobro nam došla 2020.- ta!
Nađi nas sretne, nasmijanih lica i očiju, da imamo svega dovoljno što nam za život treba!




31.12.2019. u 19:45 | 14 Komentara | Print | # | ^

Vučja trepavica

Vučja trepavica ( 2014.)

Nikada nisam znala
da li dolazi ili odlazi.
Maštom sam nadopunjavala
zaborave srodnosti.
Tražila cijelu vječnost taj neki davno zaboravljen i tko zna čiji stih:

"kad padne prvi snijeg, ja pomislim da će se ipak vratiti..."

A onda sam
tražeći bez uspjeha,
umorna zaspala,
ne tražeći više ništa
osim da se ne sjećam,
da umru od straha zbog njega
svi naši mirisi,
sve naše dječje radosti i bolesti,
da umre od srama
svaki moj
napajajući izvor bola.

Ne znam jesam li umrla sada
kada ga više nema,
ili nekada prije.
Sada kada se više
neće nikako vratiti,
a pao je snijeg.

Kada se srce tako zavezalo u čvor
da kuca tek tihim odbljescima
i plavim proplamsajima.
I kako se onda,
nakon svega,
srce uspije premetnuti
u propinjujućeg plamenog konja
išteći ljubav ili svetu smrt ?

I otkud još mogu tako mrtva,
prepoznavati
vučju šapu pored svoje ograde
rano ujutro,
kad cijeli grad spava,
a zora se svježe zakrvavi na snijegu ?

Jednom obljubljena
vučjom trepavicom,
jednom nastanjena
u nečijoj ponoći,
varljivom odsjaju liskuna,
jednom
zamrznuta u oseci,
utopljena u plimi,
ja ljubav čujem
i u zamrznutom jezeru,
čujem
kako se o njoj dogovaraju ribe,
ne pitam se
dolazi li ili odlazi,

i ne može me zavarati njen krivi trag.




Foto: Mario Anić, dragi fejs kolega

29.12.2019. u 12:11 | 31 Komentara | Print | # | ^

Anđeli i ključevi od stana

Frend mi neki dan zazvecka pred očima ključevima od svog stana.
- Za vas golupčići, kaže, i pritom se zavjerenički nasmije od uha do uha.
Ide na par dana izvan grada, a zna da smo ovaj moj i ja, totalno poludjeli tinejđeri, nikučetanimačeta, kako se ono kaže.
Naravno da sam ovog mog upoznala sa svim prijateljima.
To se ne radi, kakti.
Ak prekinemo, frendovi će mi, moji vlastiti, ići na živce s pitanjima.
Nepromišljena sam do bola.
Njegove sam frendove upoznala preko mobitela samo.

Mojim se frendovima uglavnom sviđa.
Sestri ne.
Tata ga eksplicitno ne želi upoznati i smatra ga najvećim neprijateljem u državi.
U rangu Milanovića.
Mami se malo sviđa, malo ne.
Ovisno o tome koliko sam doma.
Bratu je ok, al daj mala smanji doživljaj.

Da se razumijemo, ja sam fino na pragu pedesete.
Imam brak iza sebe, udovica sam, baka, čovječe!
Sinu je ok, al ga stalno odvlači od mene.
Od svih unuka, najviše se sviđa unučici, naravno.

Za Božić je bio kod moje svekrve.
Da mi netko to priča o sebi, mislila bi da laže
ko pas.
I to ne bilo koji pas.
Nego rotvajler. Ma ko doga da laže.

Svekrva mi je odavno rekla, da će mi doć na svadbu.
Još mi on tada, niti itko drugi, nije bio ni u peti.
Pita svekrva, da jel mi dobar. Velim je, ok je.
Onda ga ne puštaj, veli ona meni.

Di sam ono stala..da..zvecka frend ključevima.
Ma koja je to duša od čovjeka!
Da sam znala, ne bi se tolko po doma ubijala od čišćenja!
Maloprije sam ušla u stan. Otišla od doma, kaj da vam velim, odmorit dušu, srce i glavu.
Ne palim telku. Divna energija.
Frend je samac, al uredan.
Ostavio mi je na stolu punu zdjelicu oraha, bombona i keksića u veelikoj kutiji, na kojoj piše: otvorite i smažite do kraja!
Upute za korištenje televizora.
Na stolu anđeo koji baš liči na njega.

Ne znam dal da uopće ovom mom javljam da ...
:-))))



UPDATE:

Sretnija nam bila 2020.!
Svi naši anđeli nas pratili!
I oni razigrani i tvrdoglavi i nadahnuti i strastveni!
Nek nam pokažu pravi život, radostan i svet.
Neopterećen glupim razlikama, nesporazumima, krivim spojevima, taštinama, prevelikim egovima.
Nemajte vremena za tugu!
Neka dođe ponekad samo, ko ove kapi na mojoj raskošnoj pšenici, da osvježi, okrijepi, raščisti misli!
U Novoj ispunjavajmo sve svoje stare želje!
I budimo zdravi, jedri, rascvali u punini svog toplog srca!

Vaša Sarah:-*

26.12.2019. u 21:01 | 22 Komentara | Print | # | ^

Sve je počelo s vanil kiflicama



Radim ih svake godine i sve počinje s njima.

Prhke, nježne ko slatki oblaci, tope se na jeziku, zamirišu kuću na način, da se svak obavezno sjeti kad ih je prvi put ili gdje ih je sve jeo, ajme milih li uspomena!
Sigurna sam da to radi vanil šećer. Ta sjećanja.
Tati ih je njegova mama nosila u vojsku.
Mami ih je njena mama nosila u krevet, u kristalnoj zdjelici kad je bila bolesna.
.......
I onda prepišem neki recept s neta, onak brzinski, rutinski umjesim, stavim tijesto da se hladi sat vremena, pozovem mamu da se smijemo skupa i mijesimo..
Nakon 15, 20 minuta otvorim pećnicu, a ono..rastopljena smjesa..mama i ja u šoku!
Čitam recept ponovno, piše :
imajte hladne ruke.

Mislim si..hladne ruke, što je to.
Kod mene sve vruće. I glava i prsti. I kuhinja.
I jezik. I temperament.
Najlakše bi bilo okrivit ljeto i narkoze.
Al nije to.
Maslac jbt rastapam pogledom.
Mislim..i vani je toplo. Australska zima.
A maslac mora bit hladan. I glava. I prsti. Jezičina pogotovo!

Smjesu ovih napol pečenih scary rastopljenih kiflica sam ohladila.
Napravila drugo tijesto prema drugom receptu.
Metnula i bademe..ajme miris pečenih badema, kolke uspomene..
Pomiješala tijesta. Dodala jaje. I brašna.
Po opipu. Iskustvu.

Otišla nadokupit poklone i na vruću čoksu sa dragim- nek se to ogromno tijesto dobro odmori u frižideru.
Pa što bude.

Sad dovršavam peti protvanj prhkih vanil kiflica. Odlične!
E, imam novi recept!

Što ne mogu spasiti hladni prsti, glava..
Može vruća čokolada.

23.12.2019. u 23:22 | 29 Komentara | Print | # | ^

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2020  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

vidrinsmijeh@gmail.com