Jednostavnost i sva njena ljepota.
Noćni zrak struji sobom.
Pucanje zore.
Nisi je vidjela godinama.
A ispod njene kore, novi život se rađa,
Prvi tramvaji i ptice.
Bol koja posustaje.
A bila je kao da ćeš roditi slona.
Ili..koda imaš tromblonsku minu u želucu.
( usporedbe govori naglas, možda se neko suživi)
Analgetik koji se sporo, cjevčicom, spušta u tvoju venu.
Kad ti izvade dren, osjećaš kao da je bio dron.
Kašljite muški, gospođo!
Da dron izađe na bloop!
Kah, kah..
Zakašlješ ko prehlađeni vrabac.
Trebale su ti ispričati vic
Još uvijek se grleno smiješ

Ljudi koji te vole i brinu
kao prsti su jedne ruke.
Brojčano.
Ostalima nit ne odgovaraš.
Jedno stablo vani ima bicepse i natkrililo je ulicu. Zbog tebe.
Dobro ajd i tramala.

Blagoslov smijeha.
Ljudi koji vole svoj posao.
Ljudi koji ne bi smjeli držati skalpel
u 2 ujutro ti objašnjavaju da su te
" očepušali"

Ali živ si. O, koje li miline!
Ljudi prolaze Vrtlarskom
ni ne znajuć kolko su sretni.

Al' ti znaš

I za sebe i za njih.

https://m.youtube.com/watch?v=j8VPmtyLqSY&feature=youtu.be

Sad smo daleko.
A meni ti je već dosta tih daljina.
I telefona i dimnih signala.
Sita sam ti nemogućnosti.
Prepreka, zapreka, zavlačenja, odgađanja.

Zaželjeh se proste blizine.
Jednostavnosti života.
Ispunjavala bih si svaku želju.
Svaku baš.

Osluškuje mi glas.
- Znaš što smo pričali..imaj to stalno na umu.
- Aha
- Stalno mislim na tebe
- Aha, i ja
- Čekaj me
- Nikud ne idem
- Čudna si
- Ne valja ti mobitel

Ne želim ga uznemiravati.
Ne želim da zna koliko se bojim
i pogotovo ne želim da mi osluškuje glas.
I da zbog toga radi te silne kilometre nazad
Pa se najradije ne bih javljala kad zove
Jer ne znam glumiti ni pred sobom
A mene je lako zavarati, zbilja
Meni je mene tako lako uvjeriti

Bilo nam je vrijeme
Sad nam opet nije
I bio je to susret, samo
Taj slatki mjesec miline
Strasti koja je porazila strah
Do koljena

Lako za prizvati nazad
U snovima
Meni koju je lako zavarati
Meni kojoj je mene lako uvjeriti

Ljubav nam je na probi, čula sam se
Kako se smijem sitno pikulasto
Hineći bezbrižnost

Zamalo se uvjerih

Što ću mu ja
Mislim si
Što mu mogu dati
A da to ne može dobiti
Na svakom koraku

"Susreti su ono što Nebo daruje Zemlji"
( S. Lice)

Svi četvero kod mene. Svak sa svojim ritmovima spavanja, hranjenja, igranja.
S mlađima se punim. Oni su čisti ko zvjezdice nebeske, neopterećeni, nježni i sve ono što mi sada treba. Vruć je ljetni dan, bježimo od prejakog sunca, al starijima treba moja žešća energija koje ja sada nemam.
Dođe mi da zaplačem, al onda se samo podsjetim što mom tijelu i mojoj duši sada treba.
I ne osjetim se zbog toga nimalo krivom.
Pa u mašti grabim na svom konju zelenim proplancima. Ili ronim morskim pejsažima, zagrcnuta od ljepote.
Ležim na podu sva umočena i pokapana vlastitim bojama.
Dobro je. Mijenjam se.
Nisam zadnjim atomima snage s njima bacila nogomet.
Moraju naučiti da je baka njihova prinčipessa.
Učim ih da mi rade sok od aronije i pospremaju dnevni za sobom.
Empatiji ih učim.
Pa spomenem bolnicu i bolove i ožiljak na pupku im pokažem.
Oni se smiju tome. Tako lako, dječački i s potpunom nevjericom.
Pa i ja prestanem na tren vjerovati da je to nešto ozbiljno.
Smijem se s njima. Dječački. Bez obrane.
I dan je vruć. I ljudi glume ili su grubi i zaboravni.
Djeca su samo zaigrana.
U toj zaigranosti, loši se dani zaboravljaju brzo.
Bez ikakvih posljedica.
Ožiljci se pokazuju kao dokaz izuzetne hrabrosti.
Temeljem koje nekad poslije, možeš bit i malo uplašen ili lijen.
Dok spavaju pored mene i dišu, trzaju se u snu svojim malim tijelima, ja im ljubim ruke.

Ne tako davno, čekala sam da počne ljeto.
I sva blagost i blagorodnost koju ono donosi sa sobom.
Tugovala sam.
Zato nije bilo ljeta.
Al bila zdrava i svi oko mene.
Uvijek može gore.

Znajući da uvijek može gore, odlučila sam uživati u ovom vremenu.
Kakvo je, takvo je, moje je.
Marelice sam pobrala. Sačuvala koštice i osušila zbog one jezgre u sredini i B 17 koji ubija tumorske stanice.
Sada breskve zriju. Jabuke. Smokve. Tata je posadio brdo toga.
Možeš slobodno cijeli dan biti u voćnjaku.

Sad smo svi po bolnicama.
Svak sa svojim boljkama.
Dođe tako neko razdoblje,
ništa strašno- tješim se.
I bolje je da je ljeto, sve je jednostavnije.
Prije kave, nahranim svoju malu farmu.
Ptičice, ribice, mace i perad.
Životinje uzvraćaju ljubav.
Par koka se izvuče iz svojih nastambi, pa složno jedu s macama mlijeko i kruh. Nitko bijesan, kao da to čine oduvijek.
Tatini kanarinci jučer uopće nisu pjevali dok je bio na operaciji. Svi smo plitko disali.

U kuhanju uživam. Sada su to jednostavni ljetni obroci, koje upotpunjujemo popodnevnim voćem. Ako ne pada kiša, predveče zalijevam cvijeće obilno, pa i onaj komadić vrta kojeg je tata uspio zasaditi. I kojeg još nije prekrio tušt. Vrlo ljekovit korov. Paradajze nismo povezali, pa se sočni plodovi skrivaju u travi. Jedem ih otkinute sa stabljike, prefini su.
Trava raste, nema tko kositi, pa sve djeluje zapušteno. Ne stignem sve. I ne smijem.
A rastužuje me to.

U sandučiću za poštu, ose su napravile gnijezdo. Alergična sam na histaminik
Požalim mu se, pa ih on rastjeruje dimom.
Mamu mi šarmira danas od jutra.
Ona se prekrasno smije i uživa.
On zabija daske na vanjski dio kokošinjca, da ne moram lovit koke po dvorištu.
Zaljubljujem se dodatno u tu spretnost.
Zaljubljujem se u to kako nasmijava moju mamu.
Pamtit ću dugo tu njegovu dobrotu.
Pamtit ću današnji dan.

Sister je kod tate od jutra do mraka, a ja s mamom. Pokušavam sve konce pohvatati.
Najradije bih odgodila svoju operaciju, da se mogu posvetiti njima. Ima tu naravno i straha od narkoze, tri do četiri sata traje taj zahvat.
To su stvari koje se objektivno ne odgađaju.
No, i moj će oporavak trajati.
Pa zbilja ne znam kak će sister sve sama.

Nema dugo, čekala sam da počne ljeto.
Sad čekam da opet bude sve u redu.

Tog kolovoza, široko se razmaknulo nebo
slavljenički
srce se sjetilo da osjeća.
Razlila se bijela mirisna svjetlost u životnom pokliču.
Umočilo se samo od sebe ćudljivo pero u tintu .
...i tanko, sasvim tanko ispod moje kože zapisalo neke namjerno nježne riječi upućene tebi,
pa ako me takneš...ako me samo takneš...
kaligrafski oćutjeti ćeš sve moje valovite drhtaje.
Saznati da vrijeme stoji.
Posjetiti uvale Puerto Madryna
gdje kitovi polude tijekom bučnih poroda.
Ako mi samo dotakneš vrat.
Ako mi samo dodirneš rame.
Ako me strastveno pred svima poljubiš.
Kao knjiga nepoznatih, teško prevodivih riječi,
egzotičnih mirisa, nepoznatih okusa i izgovora
postajem
kao zvuk razlivenih pikula po kamenim pločicama
kao žamor djece na onom bijelom trgu pred katedralom u suton
Zagrcnute male ptice. Naježena podlaktica. Moj prst u tvojim ustima.
Ludo povjerljivi l'appel Duvide*
kada me pogledaš s onoliko dragosti koliko najviše mogu podnijeti i ostati
u istom agregatnom stanju
kao gufra* u tvojim rukama, koju ćeš prenijeti u sve one dane bez nas,
moje je srce tog kolovoza na humku svih strahova
zaplesalo duende*
i vidiš li
vidiš li zlato moje
ne prestaje
plesati

Ljubimo se u travi
Na nasipu
Miriši divlja metvica
I lude mokre zvijezde padaju po nama
Ljubimo se kraj stabala, u mraku
Grlimo
U ulazima
Svršavamo
Iza zidova
Privijamo
U kukuruzu
Moje lice je skroz glatko
Gledam se očima
Petnaestogodišnjakinje

Prošlih tjedana sam umirala
Sada se branim životom
I to još kakvim
Sve te meke riječi iz njegovih mekih usta
Ko iskrice noćnog mora
Zapljuskuju duboko
Moje male detonacije požude

I bicikl novi bijeli samo za mene
U teretnom vagonu
I kiša
i vjetar
i Ljubavi
i nikad
Nikad prije

- Pišeš priču o nama?
- Ne, čitam napokon Joa Dispenzu.
Znaš, onu debelu knjižurinu koju sam vukljala sa sobom svud po Ljubljani.
( stvaram novu- staru sebe, novi- stari um, razmišljam sve promijeniti)
Čitam je sada na terasi, doma, pjevaju mi cvrčci, dok se ja čudom čudim, kako sam prije samo par sati bila duboko u tvom zagrljaju.

Sve se događa istovremeno.
Kvantna na djelu.
Svemir je ljubazan. Inteligentan.
Pa te još vidim na stanici.
Čupavog, vičeš iz daljine, na leđima gitara,
a ja ti jurim u zagrljaj.
Pa se ljubimo i pipamo i ljubimo do centra, u hodu, koda nam je zadnje.
Ili prvi put.
Ti nam naručuješ tako dobru klopu.
To je sve ono što piše u holističkim preporukama, al ti to ne znaš. Sve su to stare tajne. Što jednostavnije, to zdravije.
Salata, pa sve sirovo. Šampinjoni, tikvice, orasi.
Fusion prehrana, kažu.
A ti si zapravo to što me hrani.
Direktno. U vene.
Taj tvoj osmijeh i oči, bez susprezanja,
koda si ugledao Boga.
Pa ja poželim biti taj Bog tvoj u kojega vjeruješ silno, dok se križaš strastveno.
Zatvorenih očiju. Sav u zahvalnosti.
Kraj tebe u crkvi. Moliš ga za mene poluglasno.

Mogla bih tako s tobom do kraja svijeta. Pa nazad. Pa onda opet još jednom.

Pa ona hladna predivna lubenica koju režeš na klupi, intravenozno. Na plus 40, ulovljena lubenica cijedi se. Brada, vrat, pupak.
Jedemo je ko Indijanci.

Pa sviraš tako kao da su ti svi ti ljudi braća.
Nasmiješ zadnje mrgude
Brate, dušo.
Plešem i pjevam dok prolaze ljudi i pada kiša.
Dehidrirala sam bez tebe svih tih godina.
Bez te ljudske ljubavi.
Te sirove nježnosti kojom me hraniš ko kozjim sirom.

Privijena čvrsto uz tvoja naježena leđa
Ko bi se tu mislim
Samo usudio umrijeti
Ljubavi

Doba Lavova

I što jasnije sjajim,
sretne me zvijezde prate same,
po defaultu,
hipnotizirano.

Čuvaju me
pa i kad to ne želim,
od maminih maza,
egomanijaka,
nostalgičara
nepovjerljivih i
pustih zanesenjaka,
čarobnjaka,
vilenjaka.

Sva u dukatima
zveckam,
kupam u tirkizu i medu
i mada otkriva me
onaj lom svjetlosti kraljevske
u tom jednom jedinom
važnom i svetom prijelomu

ja odavno sviram ljetno u prvim mrakovima,
spuštajuć' glavu grlicama,
jer rijetko tko može podnijeti
tu brzinu.

Osjećam se šeherezadasto
i ginem

za te boje
i za taj sjaj

sve dok opet i ponovno
u nekome ne zaživim.