Mali ratni dnevnik

U vrijeme prvih uzbuna u Zagrebu, moj se tadašnji dečko bacao pod bor ispred ulaza zgrade u kojoj sam tada živjela, na najmanji zvuk udaljenih bombi i granata. Imali smo devetnaestak godina i bilo nam je to smiješno. A samo ljeto prije, vraćala sam se s roditeljima vlakom s mora i nekoj sam random Slovenki u Kninu kroz otvoren prozor vlaka, objašnjavala naše odnose sa Srbima. Društveno-političku situaciju iz moje perspektive. Sjećam se da me moj stari povukao odostraga za majicu i uvukao u kupe s mamom. Naime, nasuprot nama, stajao je na kolosijeku vlak iz Beograda. Ja nisam osjećala nikakvu opasnost. Pričala sam toj Slovenki kako je. Doživljavala sam cijelu tu situaciju kao pokušaj izlaska iz jako duge, loše, iscrpljujuće ljubavne veze, u kojoj je jedna strana povrijeđena i radi probleme, dok je druga odlučila osamostaliti se i pokušati sama. Naravno, ni sanjala nisam da će taj običan prekid veze dovesti do mučnog i nikome potrebnog rata, u kojemu se bez ikakve osnove svojataju čitavi dijelovi naše zemlje. Cijeli gradovi sravnjuju sa zemljom. Bombardiraju crkve, bolnice, škole. Ubijaju civili. U pozadini svega bio je samo užasan strah; znala sam to cijelim tijelom, dok sam pričala s mojom prvom simpatijom, koji je morao otići iz Zagreba jer je bio srpske nacionalnosti, a dok su neki moji drugi prijatelji, za koje nisam ranije niti znala da su srpske nacionalnosti, ostajali u Hrvatskoj, radili i dokazivali se. Taj je rat bio pravim primjerom kako jaka i nekritička medijska kampanja i dosljedno huškanje jednih na druge, uspješno može dovesti do užasnog krvoprolića. Dovoljno dugo ponavljaš laž i ona se pretvori u istinu. Istina je bila da smo se samo trebali mirno razići, kao što su to već ranije napravile neke države u našem okruženju. Situacija se zakomplicirala, jer su u većini vojnih kasarni u hrvatskim gradovima služili obvezni vojni rok ljudi srpske nacionalnosti, kao dio one sumanute ideje o bratstvu i jedinstvu. Moji su prijatelji služili vojsku u Valjevu, Kragujevcu..i pisali duga mi pisma. Zadnja generacija u JNA bila je upravo moja.
Ratne strahote, imala sam puno sreće, nisam osjetila na vlastitoj koži. Bilo nam je samo ograničeno kretanje.

U podrumu smo za vrijeme zračnih uzbuna i općih opasnosti, pjevali Nekako s proljeća višeglasno. Pričali su se vicevi. Susjedi su se napokon malo družili. Nagađalo se hoće li sići u sklonište i oni susjedi Srbi navodno, s trećeg kata. Jedan je s petog kata imao pištolj u džepu jer nije nikome vjerovao. Imala sam doma tada dvije mačke koje su savršeno znale predosjetiti opasnost i uzbunu. Naježile bi se cijelim dlakavim tijelom i pretvorile u upitnike. Kasnije, kad smo se malo odvažili, znali smo otići i do susjednog naselja na kavu, uvijek imajući u vidu gdje je koje sklonište. Birali smo kafiće upravo po tom ključu, po blizini skloništa koja su se tada gradila gotovo uz svaku zgradu, za slučaj nuklearnog rata. Sjećam se da su ta skloništa u početku čak imala i one gas -maske koje smo prvi put vidjeli na satu ONO i DSZ; bila su super opremljena ta skloništa, no kasnije se sve to pokralo.
Za vrijeme uzbuna, imali smo i prava mala prvenstva u kartanju bele, nije bilo škole; jednom me uzbuna zatekla u pekari na Cvjetnom trgu, kada sam se vraćala sa audicije za akademski zbor na kojoj sam prošla, a saznala sam to na operaciji zuba na Šalati, gdje me operirao dirigent…Zbog rata i uzbuna, moja karijera pjevačice u akademskom zboru Ivan Goran Kovačić neslavno je propala, mnogo toga nije nikada zaživjelo, ali da je zbilja rat shvatili smo tek nakon zvončića koji su padali po Zagrebu i ranili ljude.. Dotad smo uglavnom samo na vijestima gledali kako raste broj stradalih u gradovima istočne Slavonije i samo bespomoćno i neutješno plakali na Zlatne dukate i Moju domovinu koji su uvijek puštali na telki, prije nego bi se oglasila uzbuna.

Svega toga živo sam se sjetila čitajući preko telefona mom unuku lektiru "Moj tata spava s anđelima ( mali ratni dnevnik)", Stjepana Tomaša. Pokušao je knjigu na više mjesta posuditi da bi je pročitao na vrijeme, jer škola mu ima samo tri primjerka knjige.
Nije našao knjigu, pa sam je posudila u Zagrebu i krenula mu čitati preko telefona, da mu pomognem. Sva sreća, jer mu ništa ne bi bilo jasno!
Svih 164 stranica podijelila sam na broj dana koji mu je preostao do dana predaje lektire, pa svaki dan čitamo po tridesetak stranica.
Puno mu toga moram objašnjavati; radi se o devedesetima kada nije bilo kompjutora, pametnih telefona i televizora, a nestanci struje bili su uobičajena pojava. Glavna likinja je dvanaestogodišnja duhovita, znatiželjna i bistra Cvijeta koja proživljava rat u Osijeku, gdje tih godina svaki dan bude ranjeno dvadeset ljudi, a ubijeno barem pet, šest. Ne ide se u školu, boravi se veći dio dana u podrumu. -Užas, govori moj A. svako toliko, dok mu se zjenice šire od užasa, premda iz svoje perspektive ne može sasvim ispravno niti pojmiti kakvo je to teško djetinjstvo i kakva je to potresna mladost bila. I bolje da ne može. I daj Bože da ne sazna. Nikada. Čitajući neke teške događaje koje djevojčica u knjizi opisuje, i sama s knedlom u grlu jedva susprežem suze, svjesna da rat zapravo nikada nije u potpunosti završio. I tko zna kad će. Očekivali smo samo malo: oprostite. Nismo ga dobili, koliko znam.
Objašnjavam mu njemu nepoznate riječi. Tranzistor, radio na baterije koji Cvijeta redovito sluša, njemu je potpuna nepoznanica. Djevojčica čita novine, jer nema još googla i interneta. Majka je upozorava da štedi baterije. Redukcija struje. Pogledaj koliko stvari podrazumijevamo, kažem mu. Pitka voda. Grijanje. Toplo vam je, a svađate se oko gluposti. Cvijeti se u vlastitom domu ledi dah i stalno živi u strahu za sebe i svoje bližnje.

Rat je izgleda nažalost potreban s vremena na vrijeme, da bi ljudi prestali sve i stalno- razmaženo podrazumijevati. Te davne 1991 godine, podudaraju se datumi s danima ove godine, 2024.-te. Dok se kuha rat svjetskih razmjera, i više je to nego znakovito.
Djeca danas slušaju srpske youtubere, duhoviti su im, u šali izgovaraju neke srpske riječi i izraze. Neshvatljivo im je da smo s njima takvim opuštenima i duhovitima, bili u ratu. U Dalju su tijekom rata hrvatsku djecu učili ćirilici i srpskim ratnim pjesmama.
Mala Cvijeta u knjizi prepričava jednu emisiju na njenom tranzistoru, gdje hrvatski svećenik kaže kako ga je Bog naučio voljeti sve ljude, a sada ga on , božji čovjek, moli da ga nauči mrziti ljude, jer u ratu pobjeđuje mržnja, onaj koji mrzi.
Dvanaestogodišnja Cvijeta postavlja si pitanje da li je to baš tako i to je zapravo osnovna okosnica i knjige i rata. U knjizi Cvijeta objektivno pripovijeda i o hrvatskim mrziteljima svega srpskog. Opisuje dječjim rječnikom kako je bilo i ljudi srpske nacionalnosti koji nisu mrzili, nego bili u gardi. Susjedu Sekuliću, čovjeku srpske nacionalnosti, prepuklo je srce kad je morao napustiti Hrvatsku zbog prijetnji koje je doživljavao, iako je išao u podrum i nije ratovao.

Moj A. kaže da mržnja ne pobjeđuje i ja mu vjerujem.
Pobjeđuje opraštanje, pobjeđuje uvijek baš ono što je najteže. Trebamo praštati i kad se od nas ne traži oprost. Jer je tako puno teže.
Mrziti je isuviše lako.

Unatoč svom tom užasu, u ovoj dječjoj knjizi nema nimalo mržnje. Samo preživljavanje u liku dvanaestogodišnjakinje, koja ne može shvatiti zašto mora otići od roditelja u Austriju. Koja ne može shvatiti zašto joj razaraju grad, zašto Europa i UNPROFOR samo „sjedi i gledi“ , zašto rat nikako ne prestaje i zašto su neki tate morali otići spavati s anđelima.

vOliM tE

Kada duša krene na put prema svome tijelu, ona sigurno bira kakav život želi živjeti sa tim tijelom i u tom tijelu. Iako ima golemo iskustvo, duša nema niti malo straha jer ima pravo znanje o tom vječnom životu koji proleti ko tren, sa svim svojim malim i velikim smijehovima, suzama, očajima, nedostajanjima, borbama, vožnjom u grču ili vožnjom opuštenom praznim ulicama s pokvarenim semaforima, vožnjom koja , kakva god bila, uvijek vodi k istom odredištu. Duša je stari i iskusni putnik, neki put izabere lagodno, neki put teže putovanje, jednako baš kao što bira omiljen miris, boju, filmove, teme i hranu koje će njeno tijelo voljeti, biljke koje će njenom odabranom tijelu činiti dobro.
Neko tijelo duša će valjda procijeniti – izdržljivijim. Neke oči smeđe, bademaste, imat će puno čudesnih trenutaka u svom životu i isto tako puno, puno užasa od kojih je nekada nemoguće okrenuti se i otići.
Sivoplavi pramen, kao onaj od magle , odvoji se i potraži utočište u tijelu. Kao žuta krošnja noću, u magli, kada zasjaji pod svjetlom uličnih svjetiljaka, tako izgleda susret duše putnika i njenog odabranog tijela, s kojim će tek jedno vrijeme učiti ništa drugo, do li voljeti ono nesavršeno.
Prihvatiti ono što boli.


Tuširaš se vrućom vodom i pišeš nesavršene riječi s unutrašnje strane svoje tuš kabine. Nešto kao volim te, pa srce. Pa više srca. Pa svoje ime. Do slijedećeg tuširanja ostati će tek neka mutna i nerazgovijetna naznaka da su tu bila slova, ali ljubav je ispisana, gotovo je. Dovoljno je tek jednom. Razmišljaš u dućanu da li odvojiti dvadeset i četiri eura za čokoladni liker koji ćeš piti sama, pa shvatiš da ni onaj ljetni limoncello nisi još popila i da se ti tvoji rituali opuštanja s alkoholom ljepše odvijaju u društvu. Vino ? Ne, ima ukusnih čajeva koji se piju s mlijekom, vanilla tranquillity, sa žličicom meda od kestena. Može, dušo? S ružičastom dekom, telećom juhicom koja se kuha na štednjaku u ritmu francuskih šansona s radija i s ciklamama koje opet pripremaju svoj zimski cvat.
Čaj dobro podnosi samoću, samoću u kojoj napokon nisi usamljena. U samoći, barem je sve ono što radiš dobro i prihvatljivo, nema kritika, osuda, nema neopravdanih, nema povišenih glasova i tonova, nema odbacivanja, nema kazni ni nagrada, samo ti i tvoja hrabra duša, luda duša koja te odabrala. Koja je odabrala tvoje naizgled krhko tijelo.


Zašto je odabrala baš takva i baš tebe ? To ćeš valjda polako saznavati ostatak života. Kažu ti da sjajiš i onda te gase. Kažu ti da donosiš raspoloženje i onda ti ga kvare. Kažu ti da bez tebe ništa nije lijepo , pa ti se prestanu javljati i ne zovu te danima, mjesecima, godinama. Doživljavaš kritiku i za ono što jesi i za ono što nisi napravila.
Na to se odmahne rukom i ode ? Ili ostaneš s licem koje gori , s glavom koja će eksplodirati dok se ti pokušavaš opravdati i objasniti za ono što nisi učinila? Kome i kako ? Što se točno radi u tom slučaju?
- Da, najlakše je otići, ti uvijek odlaziš.
Duboko vjerujem da se i duša ponekad poželi odmoriti. Iskusna je i izdržljiva, ali može se umoriti. Neki će je tada umrtviti, kako ne bi čuli taj težak plač. To cviljenje koje ne da spavati.
Kao što ona nama pokazuje put i uvijek nepogrešivo zatitra na ljepotu u tisuću boja, mirisa i okusa, mi joj možemo u pravom spektru njezinog nježnog nadahnuća ponekad uzvratiti tom istom ljubavlju i ljepotom, odabrati je kao što je ona odabrala nas, pružiti bar mekan jastuk, dobru glazbu, pokloniti joj dane umotane u kolačiće sreće.
Ispisati joj pjesmu, poruku na zamagljenom staklu tuš kabine, skuhati juhu.
Reći joj, odabrala si pravu, ludačo luda, kao da ona to ne zna.

Jedan dobar smijeh

Biti baka, znači s vremena na vrijeme sazvati sastanak kućnog savjeta i kroz polusmiješnu maniru, objasniti podmlatku da odjeću ne peru i ne peglaju dobre vile ili veseli patuljci Djeda Mraza. Što zapravo znači da to sve radi baka dok podmladak spava ili igra igrice na mobitelu.
Da priprema ručka znači davati ljubav kroz prženje luka, drvenu kuhaču, paradajz u tubi i fino napacano meso od prethodnog dana. Ljubav je i sve ono povrće u juhi. Mekana mrkva. Aromatičan celer. Da ta skuhana i servirana ljubav, ne može uvijek biti jednako uspješna i ukusna, ali je svejedno ljubav, za kojom treba pokupiti mrvice sa stola, tanjure staviti na pranje, a baki pokloniti duge zagrljaje koje toliko voli dok imitira Olafa iz crtića.
Baka isto mora znati otrpjeti i kritike. Dođe tako dan kada ispada da ništa ne zna, ni prati, niti peglati, a kamo li kuhati. I to druga baka kaže svojoj kćeri da je prva baka previše natrpala veša i da se nije dobro oprao, pa ga je morala ponovno prati.
To su za baku- obične bapske priče. To je druga baka trebala reći prvoj baki i ostaviti joj veš da ga ona opere, a ne to prenositi trudnoj kćeri. Druga baka se natječe i dokazuje. Prva baka odlazi s unucima na misu. Pa plače od početka do kraja. A ne smije reći zašto.

Za poslovni sastanak koji sam imala prošli tjedan, ponudili su mi svoje jordanice i tatinu novu trenirku.
Jučer smo gledali slike s tog mog poslovnog sastanka ( baš si mogla obući moje jordanice ), na kojima se veselo smijem poput djevojčice koja je prvi put u zoološkom vrtu. Raskoračan stav, ruke mi pričaju neku svoju priču i iz aviona se vidi nepripadanje, premda tri sata sama izlažem pred svima predmet po predmet, kako bih dobila od strane delegacije svu dokumentaciju potrebnu za rješenje.
Strana je delegacija smrtno ozbiljna, iako nose košulje na cvjetiće.
Objašnjavam stranoj delegaciji i mojim visoko pozicioniranim kolegicama, da ta komplicirana rješenja ne donose dobre vile ili veseli patuljci.
Nego ja. Sama.

Moje visoko pozicionirane kolegice, nekada prije i prijateljice, govore mi da sam ista, da sam ko djevojčica, da sam odlično odradila posao.
I ja znam da to sve jesam. Govore mi to bez imalo sumnje, moje naotečene oči, kapci, suze koje mi se slijevaju niz obraze od zamora očiju.
Znam samo da im zbilja ne zavidim na visoko odskočenoj ljestvici i na znatno većim plaćama od moje,
jer sam uz osobu uz koju mogu biti sve što želim.
A to sam ja- svjesna što sa sobom donosi i čega se sve odreći treba za tu visoku ljestvicu i plaću.
Od slobodnog vremena, do bezazlenosti. A ovo drugo bi me ubilo.

Tako da..Ajde.
Probajte me zamisliti kako se slikam pored divno uređenih žena koje stoje uspravno poput voštanica, s tek malim kontroliranim osmjesima, kontroliranim rukama i nogama i pogledima.
A ja izgledam kao da ću svaki tren zaplesati, iskoračiti iz slike i smijem se kao da sam u luna parku. Na autićima.

Ako ste dovoljno maštoviti, to bi vam moglo izmamiti dobar i zdravi smijeh.

Probajte si zamisliti i kako govorim drugoj baki da je meni trebala reći za veš. Jer to radim dvadesetak godina i dosta o tome znam.
Ona kaže, moja ti kćer to nije trebala reći.
I tako. Ja se smijem. Bapske priče.

(P) ogled

S jeseni priče se rode
Sve podatno je, nježno i meko
Magla ko punomasno mlijeko
Akvarel s previše vode

Predebelog nebeskog kista
Zalasci su napete borbe
Nevidljivog svijeta torbe
U svjetlosti i tmina blista

Mrak guta zlato da bi se odmorilo
Čežnja gnjili ko natučena jabuka
Zbog straha skrita ispružena ruka
Sve teško valja te da bi te otvorilo

Meko - sve je, samo ljudi tvrdi
Ne vide u žurbi što i gdje gaze
I ne vide da ih ovi dani maze
Jer gledaju samo ono što ih srdi

Tvoje vrijeme nije, zadrhti ti faca
Svud je blato, lokva i dimi
To Zemlja se u ruke zimi
S povjerenjem na leđa baca

Dok čvorci zoblju posljednju smokvu
I grozd svjetlosti sjenica jede

Mačke njeguju svoje zamišljene poglede






"Twick or Tweet,smell my feet,gimme somethin' good to eat...if u don't, I don't care, I'll pull down your underwear!~HAPPY HALLOWEENIEEE!~"

(U)Vid

I ovdje na moru, magla pada gusto jutrima prekrivajući more, plaže, spuštajući se prema obližnjim šumama.
Gusta je poput mlijeka, nosi mirise nekih tajnovitih putovanja u unutrašnje dijelove sebe,
nosi zagrljaje sjevera, tajne kodove ptica koje su se spasile i ušuškava u samo sebi svojstvenu mističnu tišinu.



Ujutro smo vidjeli lisicu.
Došla je tako blizu kuće, da smo joj s balkona vidjeli nakostriješeni rep, šiljate male uši i gladan pogled.
Mi, gradski ljudi, rekli smo :kako je lijepa ! Divljina i autentičnost su lijepe. Lijepe su jer se ne obaziru.
Ona je pojurila na mačke. Spasile su se samo one koje su skočile na krov ili se brzo popele na stablo.
Lisice se ne mogu penjati. One love prizemno, tamo gdje nema leta ili skoka.
Love životinje koje se na tlu paraliziraju od straha.

Dečki su je gađali flomasterima i ravnalima. Bilo im je jako žao mačaka.
Navijali su. Jedan je poželio sići dolje i obračunati se s lisicom.
Nisam mogla gledati to krvoproliće, al su mi dečki ponovili tajni zakon prirode kojemu sam ih učila :
lisica sigurno ima svoje mlade. I njih treba nekako prehraniti.

Po crkvama lokalnim, jako volim tu samosvojnost koja se ogleda u pjevanju psalama, načinu propovijedi.
Prilagođavaju se tako psalmi pjevanju narodnih pjesama. Ovdje to zvuči grublje, borbeno, pjevanje hrapavo kao kroz vunu,
slično tjeranju vukova i lisica, nimalo umiljato.
Dogodilo mi se da sam na to pjevanje pošteno napunila oči suzama, pa se na jedvite jade suzdržala da ne zajecam.
Osjetila sam svu njihovu strašnu egzistencijalnu borbu, zaboravljenost od svijeta, siromaštvo, skromnost i odricanje, opasnost iz šume.
Zaklecala su mi koljena od te siline. A propovijed je pričala o tome kako i naša duša ima oči, koje znaju biti zasljepljene.
Sljepljene od krmelja iluzija, sebičnosti i izrugivanja. Neprepoznavanja čovjeka pored sebe.
I kako Boga ne možemo spoznati sami sa sobom, već samo kada idemo prema drugima.
Kakvi god oni bili. A ljudi mogu biti pravi predatori.

Oči me peku i suze. Crvenkaste su mi i magle.
Kapam ih ostacima maxitrola, umjetnim suzama i biljkom vidac, Euphrasia officinalis .
Navodno vlada epidemija konjuktivisa.
Slabije vidim, pa se više služim onim duševnim.

Magla se malčice podigla. Pretvorila se u tanku plavičastu crtu na moru.

Divljini se možeš diviti samo izdaleka. Želiš li joj pripadati i u njoj živjeti sigurno koliko je moguće, moraš je dobro poznavati.
Moraš predviđati svu okrutnost i djelovati preventivno. Tome služi znanje.
i ne zaboraviti letjeti.
Moraš se znati na vrijeme popeti na krov ili na stablo da divljini i okrutnosti ne postaneš slatka užina.

#samoljubav# III

#samoljubav# II

#samoljubav#

Klaun

Priznavanje i pokazivanje hipersenzibilnosti u današnjem svijetu ponekad je poziv na linč.
On je investirao u odnose sa ženama i djecom, jer je jedino u tim odnosima dobivao ono što mu je superosjetljivom za život potrebno :
nježnost, poštovanje, ljubav, privrženost.
Sa muškima nije funkcionirao.

U muškom je svijetu osnovno počelo raditi što manje za što više love i sa što manje osjećaja. Pogotovo pokazivanja istih.
U ženskom je svijetu normalno pomučiti se i krvariti za konačnu nagradu, uz svu moguću dramu od suosjećanja..
To su krajnosti, naravno. Mi smo svi negdje između.

Najprije se išao dokazivati tati. Muškom svijetu. Zaraditi što više sa što manje truda i osjećaja.
Ali nikada nije bilo dovoljno. Nikada.

Jučer sam osjetila svu samoću te ćelije u koju se zatvorio.
O čemu razmišlja tamo, bez TV-a, telefona, normalnih razgovora, bilo kakvih socijalnih kontakata?
On nije nikada prošao rehabilitaciju.
Društvo ga nikada nije prihvatilo.
Nije mu pružena nikakva prilika.
Nikada nije bilo dovoljno dobar.
Uvijek mu je nešto nedostajalo.
Fali ti jedan papir.
Društvo je Mica Ubica.

I inače u društvu često osjetimo to neprihvaćanje, to "nikada nisi dovoljno dobar ", i to u svim aspektima našeg djelovanja.
Trudiš li se oko matične obitelji, nezadovoljni su partner i djeca, trudiš li se oko njih, roditelji će ti zamjerati.
Na poslu za obavljeni normativ, dobiješ samo još više posla za nagradu.
U partnerskom odnosu si hladna/posesivna/lijena/ dosadna/ previše prigovaraš/ ista si tvoja stara ( nadopiši neželjeno )
Smisao jest u tome da sebi budeš dovoljno dobar, ali nikada previše, kako ne bi izostala ambicija.
I onda te u tome "nikada previše " nekako nokautiraju, padneš u samosvjesnosti koju stepenicu niže,
pa se dobrovoljno daš iskorištavati. Umoriš se brate, ženo.

A ljudi će ti uvijek, baš uvijek pronaći neku zamjerku. Čak i kada se silno trudiš biti ispravan.
Na taj način društvo proizvodi sve ono nevaljalo i delinkvenciju, jer se održava penalizacijom.
To je tzv. društvena manipulacija. Društvo ima kompleks.
Društvo je također biće koje ti neće pomoći da se osjećaš zadovoljno i prihvaćeno, ne, to nije zadatak modernog društva.
Pa onda ili postaneš nikada sobom zadovoljnim robom, ili se probudi bunt u čovjeku. Proizvede se onaj divlji nagon za samoodržanjem.
Uvjeriš se da ti je svejedno i kreneš raditi onako, sve suprotno od normalnog, uobičajenog, prihvaćenog.
Neće ti se nikada diviti, neće te poštivati, neće primijetiti tvoje lijepe osobine i geste ?
Dobro. Nek te onda lijepo poljube u dupe.

Pomiriš se da ne živiš u Ubuntu plemenu, gdje svaku tvoju grešku i zastranjenje cijelo pleme slavi tvojom pjesmom.
Ne, tvoje će te društvo radije pribiti uza stup srama. Pa si sam lijepo odeš po stup i čavle.

Drugi dio Jockera nije me oduševio. Srećom, čitala sam kritike prije, pa nije bilo niti očekivanja niti razočarenja.
Čini mi se, kao da su u drugom dijelu izgubili onu osnovnu nit koja me u prvom oduševila.
Kao da režiser nije prethodno dobro pogledao i proučio svoj prvi uradak.
Zašto su svi odjednom htjeli postati Jockeri? Zašto su se ljudi poistovjetili s višestrukim ubojicom?
Odgovore na ta pitanja, zamijenili su prekrasni songovi i razlijevanje emocija koje u jednom trenutku počinje ličiti na farsu.
Dobro je prikazano samo ponašanje zatvorskih čuvara prema njemu : dok je jadan, dobroćudni su prema njemu.
Čim počinje davati intervjue i poraste mu popularnost, počinju se iživljavati nad njime.
Zašto ? Sustav te voli samo kada si na koljenima i kada ovisiš.
A ljubav..ljubav će te samoubiti. Tek u njenom zagrljaju, postati će ti svejedno i za vlastiti bunt i za sva obećanja koja si si dao i za samopoštovanje.
Tvoja samosvijest postajat će sve više ovisnom o drugom prevrtljivom biću, čime ćeš se sve više udaljavati od sebe.

U drugom dijelu filma sjebala ga je ljubav.
Povjerovao je čistoj fantaziji, nasuprot racionalne i mudre odvjetnice koja bi mu pomogla da se izvuče na neuračunljivost.
Zbog ljubavi, sve je htio uvjeriti da je potpuno priseban ubijao.

Svi smo mi Klauni.
Svako jutro u ogledalu stavljamo masku koja će i nas i druge nasmijavati, podržavati, sakriti sve suze i bol, usamljenost svemirsku i izolaciju.
Djelujemo radi mrvice prepoznavanja, prihvaćanja, razumijevanja.

I svakome dođe dan kad mu to jednostavno dopizdi.


( slika sa Facebooka, nije pisao autor, ako netko zna...)

Zlatni listići i restauracija

Ann i ja izmijenile smo brojeve telefona i na tome stale.
Trebalo je očito malo vremena za srediti dojmove.
Obje nas je zavrtio život; pretpostavljam da me se često sjetila, kao što sam se i ja znala uloviti kako o njoj mislim, više nego o njemu.
Oduševljava te uvijek ono što nemaš, a htjela bi imati, tumačila sam samoj sebi.
Naravno, ukoliko nisi ljubomorna.
Ili barem radiš na tome.

Dani su se sveli na kišne ponedjeljke i pospane četvrtke, na gužvu u prometu, nervozne vozače, spavanje nakon jela, reprize repriza na TV-u.
Palili su se i gasili poput umornih fenjera; u tim sam monotonim izmjenama vježbala svjesnost, nedostajalo mi je moje slikanje, kreativni zanos, ali podjednako tome, nedostajala je i iskra koja bi me zapalila otići po nova platna.
Uhvatila me neka letargija, a zapravo sam nastrano uživala u tim ritualima male slatke dosade i nedogađanja.

On je bio u zatvoru. Javljao mi se redovito, anestezirano sam ga tješila i bodrila, automatizirano za njim čeznula, voljela ga na auto-pilotu,
kao da se tu nimalo ne radi o meni.
Imali smo za čuti se dvadeset minuta tjedno, pa je tu naravno bilo puno pretjeranih ljubavnih izjava uz koje bih se nekada ranije čvrsto privijala da me ne otpuše vlastiti uragan.
Sve do jednom, kad mi se javio čovjek koji je bio s njim u pritvoru dvadesetak dana.
Nisam se stigla ni naljutiti što dijeli moj broj takvim ljudima, jer je mom duhu vjerojatno trebalo malo uzbuđenja.
U deficitu stvarnoga života, u deprivaciji uzbuđenja bilo koje vrste, uvjerila sam se da situacija nije opasna,
da pišem roman i da mi trebaju informacije iznutra.
U stanju sam uvjeriti samu sebe u sve živo.
To je zanimljivo saznanje o sebi.

Dva sata sam jednog kišnog utorka sjedila s tim čovjekom na piću i slušala jedan potpuno izvitoperen način razmišljanja.
Srećom, čovjek nije bio glup, bilo je tu zanimljivih mentalnih vratolomija i rečeničnih konstrukcija.
Opisao mi je njegovo ponašanje u okruženju alfa mužjaka, odnosno onih koji to žele biti.
Manji od makovog zrna, najslabija karika i netko koga treba konstantno braniti od jačih.
Slušala sam ga razjapljenih usta, nisam imala potrebu reći bilo što u njegovu obranu,
al bila je to jedna nova slika koju sam, u procesu mirenja i prebolijevanja,
isto tako morala (u)vidjeti.

Zlato se s onih koje volimo ne skida nasilno.
Inače nam zlatan prah još dugo ostane na prstima, u porama, u krvotoku.

Radi se o restauraciji, u namjeri da se restaurirano sačuva od daljnjega propadanja i oštećenja, da se spriječi nasilno izdvajanje iz prirodnoga i povijesnog okvira

Kada tvojim kistom isuviše dugo rukovode osjećaji umjesto razuma, onda slikaš tehnikom zlatnih listića,
pa nastane nadrealna slika koja više nema dodirnih točaka sa stvarnošću.
U tome mogu znatno pomoći mišljenja i dojmovi trećih osoba.
I tvoja želja da vidiš.

Nekad prije rekla bih to je mudrost, ta nekonfliktnost u susretu s muškim alfama, to nesuprotstavljanje, povlačenje i oprez.
Sada mi se čini da je to pravi kukavičluk.

Ne želim, nisam luda, sastrugati s platna sve što sam marljivo lijepila svih ovih godina.
Tko bi preživio tu zjapeću pustoš ?

Pa kažem sebi, star je, to su već neke godine, maltretirali su ga tamo puno mlađi od njega.
Da je mlađi...sigurno bi se suprotstavio.

Kroz par dana me zove. Obavještavam ga s kime sam se našla.
-Aaa, kaže, to je onaj kojeg sam morao braniti od svih.