SarahBernardht

Njega sam najviše kažnjavala. Kad nije pomoglo nefizičko, radila je guza ili čupanje
iza uha. Jer je jako jarčevski svojeglav i svadljiv. Najviše propituje granice strpljenja. S druge strane, najplašljiviji je, najnježniji, najkrhkiji. Trči mi u zagrljaj. Posebno ljubi.
On se grubošću samo brani, da. Al tisuću puta sam si već obećala, neću se dati isprovocirati osmogodišnjaku, koji nam iz samo sebi znanih razloga, uzme loptu usred igre, razbaca figurice od Čovječe ne ljuti se, skrene uvijek suprotno od onoga gdje mu se kaže. Imaš osjećaj, želi negativnu pažnju, pa mu je daš. Pokažeš negodovanje, isprva blago. Jer silno je sladak. Ko Grga Čvarak. Al pobudi u meni uvijek neku nesavladivu ljutnju, jer namjerno kvari. Čupanje iza uha razlog je zašto se njegova mama postavila na mene. Čupam joj dijete, ej! Nedopustivo. No, ja nisam prolaznica, neka fensi šmensi baka, koja se s njima ne bavi. Ja ih odmalena osim čuvanja, voljenja i obožavanja, učim svemu i odgajam. Postavljam granice. Zato smo tako vezani.
Već istu večer nakon duela s njihovom mamom, zove me on k sebi u krevet i šapće: uopće me nije bolilo.malo sam glumio. Nemoj pliz ići nikuda. Ti se jedina s nama igraš.
Grga Čvarak.

Kad se rodio, u moru onog bakinskog gugutanja, prvo pitanje koje mi se javilo bilo je: ko si ti, ha? Kao da se ponovno rodio netko već otprije jako blizak i drag. Gledao me poznatim očima, imao je poznate ruke, a debele palčeve na nogama sam odmah prepoznala.
Narav mu je blaga, nesvadljiva, sve odmah okrene na šalu, a humor mu je za njegovih šest svjetski. S njime se može satima pričati niočemu, pa da to na kraju ispadne vrlo poučna priča u kojoj sam uvijek ja osupnuti učenik.
Nikada ne uzvraća istom mjerom, ne želi skakati s mola jer ne riskira, voli maštovite igre i razgovore.
On je ono biće, koje će na svom rođendanu vlastitom, prepoznati da vas bole leđa, pa potom zanemariti poklone, poleći vas u krevet i donijeti knjigu da mu čitate. U dućanu će, bez da ga to zatražite, vaditi stvari iz košare jer vi imate bruh. Kad se odrasli svađaju, njemu je to smiješno, jer sam jako brzo oprašta i zaboravlja. Ko pravom strijelcu, važnija mu je igra od svađe.
I tu, dok smo na moru, njemu govorim gdje je što, jer je najprisutniji i najbolje pamti, pa da kaže drugima. Promatra, čuje, osjeti. On me uči onoj zezantskoj strani života, šali na vlastiti račun, pravom opraštanju.

Bezbrižna, plava, beskrajna ljeta.
Baš kao njena kosa boje žita, u pramenovima obljubljena suncem. Ljetne frizure traže puno kvačica u kosi, kao u pričama koje si pričamo prije, isto tako šarenih, njenih snova. Pričama prije spavanja naime, ko šarenim kvačicama, prizivamo lijepe snove. Prikvačimo se na lijep san. Pričamo o vilama, princezama, plavim ribicama sa žutom prugom, koje vilu njenog imena uče plivati.
Prije nego utonemo u san, kažemo jedna drugoj što da sanja. Vodenjača mala ima silnu maštu.
I uvijek sama odluči što će sanjati.
Koje boje kvačicu. Koju haljinu.

Danas, ona me češlja i kaže: sad smo iste, baka Funa! Vidi, iste smo! I grli.
Pomislim : bože, koliko si samo ljepša i kako ćeš, ako ćeš to htjeti, svijet imati pod nogama, lutko moja lijepa i čežnjo!
Sretna, jer me ona vidi daleko ljepšom nego li jesam, ljubim je u pupak i ljubavno gledam tamnoplave obrube njenih šarenica.
Skriva mi japanke, " da ne možeš ići od nas".
Trči mi u zagrljaj, neopterećenošću trogodišnjakinje. Daj joj hranu, igru i dobru priču. Zauzvrat, ona će te voljeti zaljubljeno, svakom lunulom, madežom i tamnoplavim obrubom šarenice.

Isto ko što su im prstići već oblikovani do u crticu i nabor, tako su te malene duše već veliki ljudi u sebi i znaju o nama više no što možemo tako preveliki uopće o sebi spoznati.

Istina je prava, da je čovjek uvijek
u svojoj bolesti sam.
Zaključujemo to mudro, ranom zorom,
uz kavu iz termosice i pljugu
na prozoru kupaonice u Vinogradskoj
moja cimerica i ja.
Ona je lijepa
ko zvijezda nad morem
a takvo joj je i ime
i jako smo sretne da smo se srele.
Znala je njega, iz viđenja,
i baš ga je opisala kakav je bio.
Ježimo se, plačemo, smijemo se
Simultano.

No, što god dalje sviralo
na ovom našem crtovlju života
mnogi će se, kao prijatelji
razbježati
Jasno
( buu..bjež', zarazit ćeš se mojom tugom)

Al' zauzvrat uvijek će tu biti
neke ruke
neke oči
neko srce
koje će stotinama kilometara udaljeno
znati kada plačeš

Nepoznati
ulazit će ti u živote
nenadano
plesati salsu s tobom
bolničkim hodnicima
dati ti veličanstven osjećaj
da si mlada, da si lijepa, zdrava
poželjna

Besmrtna

Uvijek
Bit će za tebe nečija priča kao lijek
Melem na gorku ranu
Ljutu nemoć
Goli strah

Moja lijepa morska zvijezdo
Strah je tako ponižavajuć za život
I dok drhtimo kao krošnje
Gore se došaptavaju i gnijezde
Ptice
Zvijezde

Srce moje
Srce drago
Srce
znojno snažno
predano,
divlje odano
očajno
vještice neukrotiva
Goropadnice
Mazna zvjerčice

poput vješta jahača
pritegnuti ular treba
pa i kada znam da ćeš ga zbaciti sa sebe

u trku
nehajno
i sjajno

Tijelo ti gipko milujem
Ljubim obraze
udišem ti
dah
kucam
nozdrvama
Jedva živa ostajem
al pokrivam se grivom tvojom
zvijezdo moja sjajna
vodiljo

Pripitomljujem te
Mir, mir
Ne plaši se
ništa strašno nije
ti ne možeš
s pola voljeti
Divljine

Lari mari

Ja ti više ne pišem
Već
Ronim tirkizno
Pa ne znam više
Gdje je dno gdje površina

Lakša od vode lakša od zraka
Vretenasta životinja
Nedostaje mi tvoje ovozemaljsko
I svakom ljuskicom te volim

Ljeto. Prva krijesnica među grmljem.
Zvijezda mamina u 3 ujutro.
Sjaji mi kroz prozor,
osvjetljava mrak.
Čini ga podnošljivijim.
U svim je mama pričama o strasti,
ljubavi, luckastosti, smijehu,
odgoju u kojem se
s nikim ne uspoređuješ.
Samo sa sobom kakva si bila.

Ja prije godinu dana.
Znam da je ta veza bez veze.
Da je neprikladna za odrasli život.
I tužna zbog te spoznaje,
ipak ga vozim do granice,
100 kilometara.
Izvan sebe jer odlazi,
jer tko zna što ga čeka,
jer moram nazad voziti
tih istih 100 kilometara,
jer tko zna što mene čeka.
A početnik.

Svaki dan pobjeđujem. Strah.
Veli Peterson da treba stalno učiti novo, jer se tako razvija mozak. I ja kužim na sebi, da kad učim nešto novo, ne mislim na gluposti, ne pomišljam na tlak pa se dotični i ne razdivlja, ne razmišljam o gubitcima ljudi, o prošlosti. Samo učim to novo što mi se sviđa i pritom osjećam onaj dječji ushit, entuzijazam, smijem se sebi, špotam se, začuđena sam, pozorna, proučavam i silno sam znatiželjna.Valjda to znači da mi se malčice razvija mozak. Malčice.
Tak ću učit i jahanje. Ronjenje s bocom mi je san!
Možda tečaj šivanja...

Svaki dan pobjeđujem strah od vožnje.
Znam da zvuči smiješno onima koji voze već rutinski, puno godina i to čine kao što hodaju ili dišu. Bez razmišljanja.
E, pa ja sam početnik. Osim što sam položila nedavno, nisam puno vozila.
Tako su meni brzine i njihovo mijenjanje u pravom trenu, još uvijek pravo umijeće, jer sam godinu dana vozila auto s automatskim mijenjačem. Šteka mi peta brzina, nalazi se gore desno na mom mijenjaču što mi se nekako čini " van ruke", tak da uglavnom kad vozim brže, vozim u četvrtoj i po ograničenju.
Nekad mi se desi da umjesto u treću, zguram mijenjač nazad u prvu, pa štucam po cesti ko idiot.
Ili umjesto u treću, stavim u petu brzinu, pa pužem i nemrem nikam ili jedva postignem brzinu.
Znam se zgasiti, al mi začudo niko ne trubi.
Usredotočena sam.Napeta ko puška. Osobito na mostovima, pazim na razmak. Zato me danas šokirala žena u autu iza mene, koja je vozila po najvećoj špici i klopala sladoled. Koja kraljica.
Klinci u vožnji telefoniraju, ljudi čitaju i pišu poruke, dosadno im je za volanom, dok se ja za svojim upravljačem još uvijek ponašam ko za upravljačem svemirskog broda kojeg napadaju projektili, a ja ih jedva al uspješno izbjegavam.
Danas sam vozila iza viličara, pa poslije preko Mosta slobode iza nekog mađarskog kamiončića koji je prevozio kratke klade drvene građe.
Smijala sam se ko blesava toj opskurnoj situaciji u kojoj ti se svaki čas klada može skotrljati na haubu jer je mađar nije ničim zaštitio.Snaga klade valja, um pobjeđuje!
Jučer je bio sudar pa je kolona bila prekoogromna, od Avenue Malla do Super Nove. A pišalo mi se za popizdit, naravno. Ne znam ima li išta odurnije. Nemaš di, a žute su ti bjeloočnice. Veli stari da je gledao na telki kak Ameri furaju pelene za takve slučajeve. Razmislit ću.
Kad sam stala na pumpi i olakšala mjehur, u meni je zasviralo "Novi život se rađa" od Olivera.
Danas je bila kolona kod Bundeka ujutro, zbog Flora arta. Zeleni Holding kamiončići krenuli su točno kad i mi na posel. Zaustavljajući se u koloni, završila sam na hupseru iliti na ležećem policajcu. Tak se potrefilo. Popela sam se krivo procijenivši da bum se i spustila, no..kolona nikak da se pomakne. Usrala sam se, glupo je bit na bregu. Samo čekaš kad bu ti popustila kočnica. Al proslo je ok. Moj svemirski brod uspješno sam dovezla do odredišta.
Svaki dan neka nova situacija.
Drhturim, nisam opuštena, prožvačem cijeli paket žvaka, molim se, al vozim. I sve manje griješim.
I naravno, razvijam mozak, jer sam debelo izvan zone mog komfora.

Odabrala si Modrobradog, jer je stigao.
Bez love, bez torbe, donio je sebe.
Izaziva ti dragost, premda bi ga nekad
samo dobro premlatila
zbog te bezobzirne bahatosti
prema životu, i svom i tvom.
Šest dana bojaš si oči ljubičastom, rozom i srebrnom.
Maštate i dok maštate ti znaš da su to sanje. Svjesno si magliš zjenice.
Stvaraš si ljubavnu omaglicu
u kojoj nema mjesta za stvaran život.
Točiš si malinovac hladan od snova
i gutaš tu slatku, osvježavajuću tekućinu.
Tu su drvoredi jasmina i mirte,
vaša kamena kuća, mali restoran, ljudi.
Tu su njegovi dlanovi
gdje je već urezana jasna linija tvoga tijela i srca. Doživiš sve to ko kratki predah od stvarnosti.
I lakše je. Udah, izdah, i već si u nigdjezemskoj.

Bez idealiziranja, ovo je test, čisti test ljubavi prema sebi.

Ovaj ima modrice, ljubičasto oko lagano zatvoreno od udarca, isprebijan je ko mačak. Kaže, motor, a izgleda ko tučnjava.
Nikada nisi padala na problematične tipove.
Da se razumijemo, prvog si dečka, sjećaš se, doslovce ostavila zato jer je krenuo pušit travu i krasti ratkape.
Počeo ti se sviđati stariji, zreliji, nenapušeni i bez fetiša prema ratkapama. I to si prvom rekla. Malo je dramio, trčao po nasipu, ti za njim, a onda ti je nakon par mjeseci došao pod prozor i pitao može li ga tvoj novi dečko provozati u trkaćem autu. Znači prebolio brzo i praktično. Tako to ide u mladosti.
Modričasti se smije ko Al Capone , kaže ti da će riknuti do kraja godine i ti se usereš, mada znaš da te emotivno manipulira, nisi glupa, znajući za tvoje šokove sa samoubijanjem. Zločesto ako je namjerno. No ti više ne znaš da li je namjerno, on sanjari naglas i kako će uskoro preplivati rijeku da ne mora plaćati pisiar, jer te mora vidjeti. Pa to onda zvuči balaševićki, noć kad je preplivao Dunav, jeah wright, znaš da sanja.
I emotivno manipulira. Radimo to svi. Emotivno manipuliramo. To naravno, ne znači da emocija nema. To samo znači da se igramo.
Modri ti je u mislima, darling. A od njega ni vune ni sira, samo riječi. Nasmijava te. Voliš njegov humor i njegovu ludost. Iskonsku spontanost kojom te još uvijek baca na koljena. Ti ga doživljavaš isuviše sudbinski i on to zna. Sviđa mu se ta moć. Ti si valjda i jedino što u svome životu može baciti na koljena, riječima bar.
Zavrti te onako, ruski. Kao malo tko. Kao možda nitko do sada.

Voziš se u autu s čovjekom kojem se sviđaš. Čovjek priča kako je fajterski prošao tešku operaciju i ti mu se diviš, ali na radiju svira neka pjesma koju pjevušiš tiho i misli ti lete k Modrom. Čovjek te hoće još malo grliti i teško se rastaje. Sve ti je to novo, ta pažnja i ta briga, to sjećanje što si ranije pričala, detalji.
Dala si mu do znanja da još prebolijevaš nekoga. Igraš sa poprilično otvorenim kartama jer drugačije ne možeš. Smiješna si kad lažeš, znaš to već otprije. Lice ti je otvorena knjiga. Najradije bi sa njim podijelila tu muku koju prolaziš s Modrim. Al znaš da je normalan i da za to ne bi imao sluha. Jer sviđaš mu se. Želi više, želi puno, želi svaki dan. Čovjek nema spontanost. Nema ludost. Pomalo je ozbiljan, ukočen, opterećen. Nedostaje mu ležernost koju ima Modri. Al od riječi je, korektan, organiziran.
Moglo bi tu biti i vune i sira. Ti to znaš i spopada te tuga. Jer sve to želiš s Modrim, sve to.

Čisti test ljubavi prema sebi. Što ćeš odabrati, mila ?

Najbolje bi bilo od svakoga uzeti što ti treba. Modri je daleko, daleko, rijeka je duboka i hladna, pisiar puno košta, ima puno problema i obaveza. Ti si mu ono titravo svjetlo u daljini koje mu daje snage. On je tebi ljubav koja je i modra ponekad, isprebijana kao pseto jadno ostavljeno na kiši.
Ovaj je blizu, koliko god ga odguruješ kada se približi isuviše. Na njega se možeš osloniti.
Šteta što ne znaš lagati, umilno se pretvarati. Ne znaš. Što ćeš odabrati ?

Petak je uvijek bio čudesan dan za suze.

Svih dana ideš hrabro, stupaš, obavljaš, obavljaš, ne daš se ( bar dok ne isplaze jezik za tobom, kak je rekao de Sade )
i tjedan prođe dok veliš keks i dođe tako dan, kad s laganom i suludom nostalgijom gasiš kompjuter na poslu iako je sunce vani,
jer već unaprijed znaš da ćeš putovati doma duže, puno duže.
I ne ide ti se doma, joj kako ti se samo ne ide, jer tamo ne stanuje više nitko tko ti se veseli, tko te želi, tko te željno očekuje.
Najradije bi uskočila u prvi vlak, al se onda sjetiš da je korona, sjetiš se da ne možeš više biti onako svoja, pustolovna duha, već organizirano sklona riziku, nimalo spontana. Cijepit ću se, jebiga, kažeš si u brk, u masku, nasmiješiš se tom konformizmu.
Pa tek maštajuć o dalekim putovanjima na koja bi pošla bez prtljage, samo s tankom karticom kojom ćeš kupovati sve ono što ti na tvom putu zatreba,
čekaš svoj autobus ravno pedeset minuta, jer ljudi kreću u velike šopinge, jer sutra je prvi maj, a ti si prokleta kukavica
kojoj na dvorištu stoji parkiran prelijepi plavi megan, a ti nemaš hrabrosti, nemaš...Jer ima dana kada si ne bi dala pričuvati bicikl, sama sebi ne bi dala, toliko si zbunjena i dekoncentrirana i nekako misliš da bi s tim autićem završila tko zna u kojem gradu, selu, izgubljena...

Petak je uvijek bio čudesan dan za suze.

Otvore se svi oni, tokom tjedna dobro zabrtvljeni ventili, rasplaču te ptice, rasplaču te stabla, rasplaču te tuđa djeca, rasplaču te ljudi koji se svađaju, parovi koji se ljube, vadiš se na alergiju, a zapravo ti je pun nos odlazaka onih konačnih, tuga, tragedija, loših vijesti, stresa, ljudi koji lažu, vrdaju, izvlače se, nemaju hrabrosti, ponašaju se kao da će živjeti vječno, pun ti je nos, baby.
Dođeš doma, pališ cigaretu za cigaretom jer otkrila si neke skroz lagane, piješ hladnu kavu preostalu od jutra, pišeš, pišeš, struja svijesti, moraš izbaciti taj petak iz te svoje lude glave, ne želiš plakati, nisi više mala, nema mame da obriše oči, nos, zagrli, žica cigaru, nema.
Samo dvoje ljudi koji su ti sasvim slučajno nešto u rodu, al kraj bi mogla i umrijeti a da ne primijete, doista,
mogla bi, i ne želiš to, ne želiš biti bolna, sama, usamljena.
Jedan dolazi večeras malo poslije osam. Donosi cugu i svoju ljepljivu čežnju za tobom, nedostajanje pravo, fališ mi, piše ti poruku tek pola sata nakon što se rastanete, a tebi dođe da mu kažeš, znam kako ti je, nedostajem si i sama, nedostajem si kakva sam bila, luda, neustrrašiva, blesava od ljubavi, znam kako ti je. Ne kažeš to, kažeš glupavo hvala, jer ne možeš reć i ti meni, ne možeš, ne ide. A krasan je lik. Baš vrijedan, stabilan, skrban, brižan, pažljiv, nježan. Baš je. Zato ćeš ići s njim i ugasiti telefon..ili ne, stišati ga, da, stišati, jer zvati će On, vjerojatno, rekao je, stumbao se s motora, ranjen, očajan, nagovara da dođem, a ja neću, jer se ne želim više kompromitirati u toj vezi na koju se ne mogu osloniti, na koju ne mogu računati, ne želim.
A kada ga vidim, gorim, ruke mi otežaju, daleko je, predaleko da ga milujem, pa mi ruke izgledaju daleko praznije nego što jesu.

Petak je uvijek bio čudesan dan za suze.

Išla mi je jedna emisija na drugom programu Hrvatskog radija, moje kolumne par minuta do vijesti, moje bulažnjenje o muško- ženskim odnosima, kao, ja nešto o tome znam, tekstovi koje smo valjda slušale petkom samo mama i ja, ja sam plakala nad vlastitim tekstovima, how patetic, a mama je bila ponosna što sam na radiju.
I tu bi otpuštala sve one koji me nisu znali imati, voljeti, čuvati, osjetiti. Tu sam se opraštala, tu sam opraštala, milovala te sve moje bivše finim, zaobljenim riječima.
Danas imam toliko mnogo razloga za suze. Toliko mi je mnogo ljudi nepovratno otišlo. Neki dan, sjetila sam se jednog ljetovanja i pomislila, Bože, svi akteri su umrli, pa je li to normalno, da li je to bilo u ovom životu, tako nedavno čini se, a tako daleko i neponovljivo.
Ne gubiti vrijeme. To je pouka ako ste se pitali. Ako vremena nema, što je točno to što gubiš ?
Gubiš trenutke, plačući za onim što je bilo i neće više biti, barem ne na taj način.

Petak, današnji petak, neće biti za suze, baby.

ZAVJET (Vesna Parun)

Ako mi srce ne prestigne ptice,
ako mi oči budu siromasi,
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,
I ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,
I ako ulje nalijevam u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoje pozajmljujem čelo,

Neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k’o jalova trava
neka me sunce i ne grije više.


Zavjet( r)ovana

Vesna je bila dječak, a ja..ja sam bila vidra
Krastavih koljena od stalnih ozljeda
Nemir u nogama
I hrabrost, suluda hrabrost
Ljubiš dlanovima, vjeruješ bedrima
Rasprskavaš se od ljubavi pred neku zoru
Voljena voliš i onda dođe kraj
Jer ništa vječno nije
A brinula bi o svim bivšima pomno
Jesi li živ, dragi, još te nekako volim
Jesi li jeo, je li ti toplo
Žena te i dalje ne razumije?
Ili bi im palila svijeće
Zašto se pobogu nisi bolje čuvao

Pa otkriješ da možeš pokapana proljećem
Voljeti stalno i iznova besmrtno
Jer si zavjetovana toj i takvoj Ljubavi
Koja prezire mlako
Ili kad ne boli

Linger

Okitilo se šipražje
bijelim cvjetićima
Ko haljine vitkih, dugonogih žena
Najljepše su haljine ( gdje li ih kupuju)
No, meni je ujutro hladno. I ženski drhtim.
Od prekida, nezvanja, nebrige, samoće.
Smješkam se sebi u brk, doduše, kako sam ga prigodno baš, izmislila.
A zapravo, falim si sebi sama. Lakše je drugome zamjeriti.
Ta praznina. Kupit ću i ja haljinu ko šipražje, pa nek drhtim. Proljeće je. Cijela zemlja drhti i sve živo na njoj.

Vjetrovito proljeće uvijek kovrča moje misli i moju krv.
Radi mi ono isto što i zemlja gomoljima.
U toj nekoj noći punog mjeseca, u čekanju na znak,
na istinu koja bi me zadovoljila, pa ma kako bolna bila, gledam mreškanje svoje vode,
gledam rumenilo obzorja i patim za jednostavnošću odnosa.
Osjećajući se tako mlado, pa onda tako staro,
pitam se mogu li ikada i dobiti istinu od nekih ljudi.

-Mi ti muškarci vas zapravo želimo poštedjeti, kaže mi jedan prijatelj, zapravo moj prvi dečko,
od petnaeste do osamnaeste, s kojim sam uspjela zadržati lijep i topao odnos.
-Poštedjeti čega, pitam.- Pa naših gluposti.
A zašto radite gluposti koje nam onda morate prešutjeti ?
Dolazimo do zaključka da se muški rod zapravo puno više grozi vlastite samoće,
pa zbog toga straha i vječne nemogućnosti da se u potpunosti suoče sami sa sobom,
pribjegavaju češće laganju i prešućivanju tih "gluposti ".
Čak kad ih i skužiš, u stanju su ti bajati da si ti to sve skupa izmislila,
da si hendikepirana, pomalo bolesna i da sereš kvake. Tako.
Onda se ti u pedesetoj na to samo nasmiješ.
Jer znaš svoju normalnost, jer znaš kako u zraku nanjušiš promjenu odmah
i imaš instinkt omanjeg lovačkog psa, za svaku devijaciju koja se pojavi u partnerskom ili ljubavničkom odnosu.


Pa te uhvati takva tuga jer si provalila nekoga koga si voljela, tuga je to nepregledna ko ruska stepa,
jer taj netko još i dalje inzistira da je u pravu, koprca se, a bez ikakvog razložnog objašnjenja
za koje bi se ti uhvatila, žedna jednostavnosti. Ili jesmo ili nismo, frajeru. Skupa.
Na pragu pedesete dobro već znaš što znači biti skupa.
Kako se ponaša muškarac kojemu je stalo, do tebe i do odnosa.
Pa se u toj tuzi ponašaš ko dijete i ti sama.
Jer ne možeš vjerovati. Jer se on kune u svoja prsa junačka, a djela mu govore drugačije.
Pa se umjesto njega, znojiš ti.
Jer ne možeš otpustiti, pustiti, odvezati čamac koji ionako stoji u šašu već dugo i samo mašta o plovidbi.
Mene takvo ponašanje, laganje ili prešućivanje, ne štedi. Mene to razbolijeva. Pa mašem pozdrave, pišem zbogom.
Pokušavajući ipak i dalje shvatiti zašto se tu laže i skriva.
Ako ti kažem u lice, sve kako je, ti možeš na to reći, da, u pravu si.
Ne moraš se dalje trgati u nikakvim objašnjavanjima. Nema drame.
Malo sam ti tupa u tim ljubavnim stvarima, dugo prebolijevam jebi ga, ali znam kada je kraj.

Radi se o neskladu naravi. Onaj prozaičan, zakonski determiniran razlog raspada brakova.
Razlog, koji nekada mora pokriti sve, od impotencije, gubitka libida, prevare, prestanka ljubavi.
Al zvuči tako vrhunski pristojno. Nesuglasje. Kao kad zaškripiš na instrumentu i ode ti arija u tri pizde materine.
Ko falšanje i inzistiranje na pjevanju. Bole uši, boli duša.. Raspadaš sve svoje sastavne dijelove .
Tuga, bol i strah.
Budi iskren i budi svoj.

Tako se malo traži od tebe.

29-og me, odmah kada se zemlja smirila
cimnuo porukom da jel sve u redu
kratko smo se dopisivali
i ja nisam ni slutila da mi on to piše
iz bolničkog kreveta
i da su mu 21 dan spašavali život
koji je visio o koncu od 30 posto šanse
jučer mi je tek to javio
jer nije htio da krepavam od straha
Jučer mi je javio da je lako mogao umrijeti
jučer kada sam pospremajući našla ovo

Znala si mi pričepiti prste dok bih te otvarala
ko najslasniju marmeladu iz smočnice
udarac odozdo pa ne ide
pa nož u poklopac
pa ne ide
koliko puta sam te samo pojela bez slatkoće
koliko si me puta samo ostavila bez riječi
promrzlu na tramvajskoj stanici
u svjetlucanju ranoproljetne večeri
u očima prolaznika tebe žednog

bila si nedokučiva tajna i kockarska ovisnost
kroz ježenje otvorenog prozora
moja trajna osuda
na neravnim šinama izvinuta peta
natečen nožni zglob
poderana čarapa strasti puste
telefon koji ne zvoni
duga pisma koja nisam čitala nego
mirisala

dala si mi
predugo čekanje i vučju glad
uzmicanje na prepad
gomilu zaludu potrošenih žigica
nepreboljene dječje bolesti
prste koji se ne mogu ugrijati
ni u najdubljim džepovima
gdje sam te sve posakrivala od sebe
sve one stihove o tebi
popabirčene iz knjiga
dobivene od rozenkvarcovih svitanja
kad si me uspavljivala i bodrila
davala lažne nade i pjenaste ushite
prekrasne uvide i prekasna priznanja

pa sam te i mrzila ponekad takvu svirepu
podmetala nogu
spremala ti zamke
kovala intrige
svjetske zavjere
uvjetovala te suzama i pticama
oblikovala te čežnjom i uzdahom
proračunato te ograničavala vremenom
učinila te kraljicom mog svilenog trenutka
precijenila te preko mnogo puta darujući ti neizrecivost
izgovarala umjesto tebe cijele rečenice podcijenivši tvoju rječitost
nudila ti nepogrešivost
pogrešno tumačila šutnju
prepuštala te najprije vremenu, a onda i vječnosti
svirala te i pjevala, pisala i slikala,
pa te onda
izdavala na svakom koraku
za malo milovanja

S tobom sam se borila nekada i hrabro
prsa o prsa
sa i bez oružja
jurišala na tebe gomilom razumnih argumenata
prizemljenih razloga i kamenih mudrovanja
osuđivala te na giljotinu
pa te zadnjim kadrom pomilovala
samo da znaš da se ne šalim,
tjerala te da povraćaš kada si šutjela
bulimično

zbog mene si i gorijela shizofreno
umirala, uskrsavala
davale smo si smisao uzajamno
ko dvije nasmrt preplašene i iscrpljene životinje
utopljene u bujici vremena
izmasakrirane do neprepoznatljivosti
boje ugaslih sumraka
s borama gorkim oko usana
i onim kratkovidnim oko očiju

Voljela si zaigrano ostavljati neobične interpunkcije iza mojih rečenica
drsko nadopisivala cijele odlomke kad bih spavala
i budila me samo da mi kažeš
kolike zvijezde si zbog mene skinula
oprala krv i dezinficirala ozljede
mobilizirala prijelome
ubrzala vrijeme oporavka ili učinila dan duljim

Ti, vještice bezobzirna,
nimalo bezazlena sa mojim sjećanjima
okrutna u maštanju i zamišljanju
neporeciva u trajanju
sa svojim širokim bokovima
bosonoga u plesu
ti,
pružam ti ruku pomirbe
bez obećanja da ću ikada biti
lošija od tebe

Kad je ulazio u tunel magnetske
Svo ono bubnjanje, pištanje, zujanje
Podsjetilo je na tehno party
On je zatvorio oči, prepustio se
i ni pomaknuo se nije
Sa smješkom na licu
To je plaža, sunce peče, piči tehno

Ulazim u tunel potpune tišine
Od tebe i sebe
Sebe i tebe
Blokirala sve, neš me
Tisućiti put
Al mrmori povrijediosime
Vrišti voljelasamte
Pišti izdaosime
Bubnja lagaosi

Zatvaram oči,
znači prepuštam se
Zen u tunelu
Al zapravo
Tunel je to i nemaš kamo
Međutim vidim
Obećanja, vidim
Planove
Vidim
Zajednički život
Kokošglupa

Plačem i otvaram oči
nemam mira
na Tv-u na glumičino
Plačem
Audience vrišti od smijeha

Gledam Colette na TV-u.
A u maminom ormaru,
cijela baršunasto- crvena partitura njenih knjiga.
Meke pod prstima, kao djevojačko srce,
kada vjeruje i voli.
Tako je voljela i moja mama.
Koje bogatstvo ostavlja iza sebe!

A Colette je svoje knjige pisala
satima, danima.
U knjigama njene misli, osjećaji,
trenuci zadržani
ko kapljica rose na svilen ruži.
Udana za Willyja, koji je uvjerava
kako će bolje biti da se on izdavaču
predstavi kao autor.
Jer ona je ipak- samo žena.
Žene su doživljavane
ko infantilne, neodgovorne, lakomislene.
Ta kako bi žena mogla uspjeti u bilo čemu?!
Tako Willy stekne slavu i novac na njenim knjigama.
Varajući je, kockajući,
on naposljetku prodaje i pravo
na knjige o Claudine i tako
prokocka i njenu ljubav i njeno povjerenje.
Dugo je ranjavana, gušena,
tretirana ko lutkica.
Zaključavana u sobu da bi pisala.
Willy je bio živo uvjeren da je voli,
al eto, pa muške slabosti. Samoživ i pohlepan.
Colette se naposljetku rastaje,
uspijeva izboriti se za svoj glas
i sudskim putem, vraća svoje knjige sebi.
Postaje priznata i slavna.

Izdano srce.
Potmulo udara, usred jeze maglovite noći.
Al nećeš ti podviga srce izdati, pa još žensko!
Ono koje oslikava zatvorske zidove,
pa si još lijepo nariše i prozor
kroz koji će odletjeti ko ptica.
Jadan bio ako te zavoli spisateljica!
Uvijek će od tebe tražiti da budeš
ono što nisi i ne možeš biti,
jer te takvog vidjela, u svojim snovima
i u svojoj ludoj tintari.
Prilagođavati se tvojim hirevima,
padati na tvoje riječi, razbijati bradu i koljena.
Crtati, doslikavati,
pa žmiriti nad svojim djelom,
misleći da gleda tebe...
Kada se ona doista zasiti tvog lika
i uvidi tu ogromnu i nepremostivu razliku,
kada se napokon struse mrvice pastela
kojima te docrtavala da bi s tobom preživjela,
umrijet ćeš nesretnim slučajem
i tako nepredvidljivo
u predzadnjem poglavlju
njene tek treće knjige.
A nakon tebe...
Nakon tebe ostat će tek
posljednje poglavlje,
u kojem će se stvari posložiti
baš kako su oduvijek i trebale biti,
pokoja suza samosažaljenja
i pregršt odlično nadahnutih pjesama,
koje će je samo proslaviti.

" Čovjek se ne bi trebao
unaprijed štedjeti zbog potencijalne patnje.
Ništa nije tragično.
Znao je da su otok patnje,
otok zaborava i onaj još udaljeniji,
otok nade,
povezani redovitom brodskom linijom."
( David Foenkinos: " Delikatnost")

On je koristio odmah
neke neprimjerene riječi.
Na koje možeš duše spokojne
razapeti
i jedra
i ljuljačku,
svježe oprano rublje
od mjeseca do mjeseca,
krila do krila,
oka do oka,
pa na svih osam strana svijeta.
Nekada i više.

Na koje možeš leći.
Dok te ne zabole obrazi
od dragosti i poljubaca.

Najprije ih kušah jagodicama
prstiju opečenih
nemušto skrivajući da sam im kadra
ozbiljno povjerovati.
Pa sam puhala u njih ko u vruću juhu
nadajući se i bojeći se
isparit će
otkotrljat se ispod kreveta
pretvorit se u kapljice trenutka
zamagliti
odmagliti
prikazati pravu sliku.

U plavom ih vremenu krenuh njuškati,
dodirivati ramenom,
okrznuti tjemenom, laktom nagurivati,
stisnutom pesti
dugo im koljeno ni dlan nisam dala.

Na kraju sam ih polizala do zadnje slasne kapi
i sama izgovorila.

Rekla je
Nijednu suzu ti više neću dati
U gluhoći noći sva imena koja im je dala
Spavaju
Četiri dana je voli
peti zamrzi
Jer ne može joj dati što treba
Samo suzu

Rekla je
Ili ide ili ne ide
Od krpanja razilazi se tkanje
Šta ti je čovječe
Ostaćemo tako goli i bosi
A zima još grize za guzu
Zakrpa ljubavi ne popravlja stvar

Kad odvrneš čep
Ne izlazi dobri duh
Samo se hladi