SarahBernardht https://blog.dnevnik.hr/kintsukoroi

petak, 13.12.2019.

Malena

Malena

Ova pjesma voli te sva
i sva je laka,
satkana tek od zrnca maka,
pa grožđica, ruma i meda.

Kada prošapćeš iz drugoga svijeta,
kroz usta mog petogodišnjaka
i kroz sjećanja vrulje,
ono isto, kako bih trebala biti mala
da bih lakše ti stala
u džep košulje.

Zrnce sam, vidi me,
al ima tu mili i ruma i meda,
k srcu svom sakrij me
preko svakoga reda.

srijeda, 11.12.2019.

Stan

Lakirane cipele cokulastog kroja digle su se na prste, kako bi ona lakše pozvala debeljuškastu plavu kutu iza šaltera.
- Ultrazvuk dojke, naručila bih se, rekla je sestri i namjestila crvenu beretku unazad. Crne kratke šiške. Crveni kaputić s kapuljačom. Prava mala Amelie.
Blage veze nema koliko je lijepa!
Sestra je traži još neke papire, naravno.
Crni kožnati ruksak skida brzinom munje, a unutra zvoni još i mobitel u nezgodnom trenu.
Daje snop papira šalteru i javlja se.
- Da, al' na onkologiji sam, Mario.
Ne mogu sad..kasnije.
Taj netko ne odustaje. Priča i priča.Ne gasi se.
- Znam da će nam otkazati stan, rekla je žena do polovice prošlog mjeseca...
Sestra je nešto ispituje. Radi se o njenom zdravlju. Mario ne prestaje.
- Nemam više novaca. Nisi ništa platio..ne, ne govorim vama, sestro..
- Ali rekao si da ćeš se zaposliti, ljubavi...ja nemam..nemam otkud..bolesna sam.
Nježna je, strpljiva, blaga. Ali ne prema sebi.
Sestra joj pokretom ruke pokazuje da izvoli završiti razgovor. Nema ona strpljenja za ove nepristojne klinke koje ne vode računa o sebi.
I još stalno vise na mobitelu.
Amelie prekine razgovor. Nastavlja razgovarati sa sestrom.
Mobitel joj u ruci zvoni i zvoni i zvoni.
Mario je izbezumljen. Ostat će na cesti..sve to zbog njene nebrige...i sad se kuja još i ne javlja.

Amelie..promijeni broj.
Ne, šutni taj mobitel u smeće.
Kad bih vjerovala u bajke, rekla bih ti da u tim lijepim cipelicama triput lupiš petama i vratiš se kući iz ovog ružnog sna i ružne veze.
Ne, njemu doista nije stalo.
Pogledaj, vani je sunce mila i nebo je usred prosinca tako proljetno plavo, a tvoja je mladost bistra i tvoja dobrota veličanstvena.
I sto te još pogleda čeka. Ajme. I ruku. I ljubavi.
Na svakom će te kutku svijeta čekati pas kojeg treba udomiti, mače napušteno koje treba nahraniti...prepoznat će te po mirisu ljudi koji će trebati tvoje oči, ruke tvoje i tvoj smijeh.
Bit će glumaca, laskavaca, pjevača. Bit će ih koji bi te prodali za novčić. Gladno djevojačko srce. Nekada je bolje spavati s vlastitom rukom na boku.
On te nije dopratio danas do bolnice.
On te nije držao za ruku dok se bojiš za svoj život.
Možeš li se, molim te, malo više voljeti?
Ti si taj pas. Ti si to mače. Ti si taj odnos kojeg moraš njegovati poput egzotične, osjetljive biljke krhkih listova.
Ti si baš sunce, Amelie.
Bez tebe, svijet bi potamnio.

ponedjeljak, 09.12.2019.

Gabi i bakica

Kad bih pisala o svom ljubavnom životu, mislili bi da izmišljam, da sam odgledala isuviše filmova noirre, i da šta mi trebaju ti filmski ugođaji i filmske priče.
Te strast. Te snaga. Te riječi. Te djela. Te besmrtna budeš, takva sva izrezana.

Kad može život biti nekada i sasvim normalan, jelda. Uravnotežen. Predvidljiv. Lijepo predvidljiv. Jelda da može? Miran. Dvije svijeće. Toplina doma. Osvjetljene slike. Album uspomena.

Leđa su me zgrabila prošlu srijedu, jer se jako znojim noću i trebala bih se stalno presvlačiti.
I sebe i krevetninu. No, nisam to činila.
Brisala sam se ručnikom i glumila frajericu, pa mi se upalio leđni živac.
Bolilo me do mučnine.
Išla sam na blokade i bila na bolovanju.

Jučer na rođendanu malog mog četverogodišnjaka, on mi sjeda u krilo i šapće mi na uho: - Ajmo gore, baka. Ideš leć.
Slavljenik je, treba otvarat darove, igrati se, al ne, on se šuška u mom krilu.
A nikom nisam rekla da me boli, najmanje njemu.
Gore mi veli da skinem šlape, ušuška me u crvenu dekicu i donese knjigu da mu čitam.
Leđa zahvalno popuštaju. Milina!
Kako je samo znao?
Moj anđeo mali.

Kad bih pisala o svom ljubavnom životu, mislili bi da izmišljam, da sam odgledala isuviše filmova noirre, i da šta mi trebaju ti filmski ugođaji i filmske priče.
Moj dečko me jako voli i jako želi.
Nedvojbeno je to.
No eto, baš trenutno nema gdje i nema kako.

Pričam s frendicama.
Sve neki vrlo slični niškoristi muškarci, koji bi se rado domili kod žena i ne radili ništa.
Koda su si svi nekaj u rodu.
Žive kod staraca. Bivše žene. Kod rodbine.
U depri su. Ili se bave kriminalom.

- Kuhat ću ti maco svaki dan, dok si na poslu.
- Nema posla, sve sam pretražio.
- Ajde mila, nađi nam stan.
- Budi hrabra, ajde, znaš da te volim. Riskiraj.

Kada su to točno muški obukli roza tajice, stavili šljašteći make up i krenuli glumit Melanije, ha? Koda sam prespavala jedno dvajst godina. I probudila se u svijetu muških sponzoruša.
U kojem trenutku su to točno, prestali toljagom umlaćivat životinje i nosit ih u spilju da ih mi onda spremimo na gulaš( ne njih, životinje)?

Kad bih pisala o svom ljubavnom životu, mislili bi da izmišljam, da sam odgledala isuviše filmova noirre, i da šta mi trebaju ti filmski ugođaji i filmske priče.

E, pa baš neću. Zato neću.
Pisat ću o Gabiju, koji, umjesto da slavi svoj ročkas, ušuškava crvenoflisnom dekicom svoju blesavu, naivnu, nedoraslu baku.
Baku koja vjeruje, kojoj se blagdanski zacakle oči ko lučice, samo kad mi kaže Ljubav...

Baku koja se danas od silne sreće i zatomljenog straha rasplakala, kleknula pred ljepotom, otpjevala Wild thing..pa pa, pa ra pa pa... i nazdravila novom životu jer je marker savršen!

subota, 07.12.2019.

Svjedočanstvo o čizmama

Bila je
jedna jako
hladna zima,
kad su mi se čizme raspadale sve redom,
kada sam posrtala
u njegovim cipelama,
iznemoglo hodala asfaltom koji se
blagdanski caklio u mojim isprepadanim očima,

kad je srcu bilo pretijesno u grudima,
kad sam novu dočekivala
u strahu za jedan život.

A danas,
danas je opet zima.
Popodne sam opremala
dvoje nikolinskih čizmica,
jednu
s piškotama
i teglicom krastavaca
( zubići rastu )
i grijala srce poslije
u tom dječjem kikotu,
u poznatom i plavom, znatiželjnom pogledu
i u izmrvljenom, slinavom smokiju po mojim hlačama.

Druga nikolinska dobila je šibu,
par kutija cigareta,
i pokušaj objašnjenja
zašto se prepustiti ljubavi
mada je rizik i može boljeti.

Život nekad
u jako malo vremena,
svjedočim,
može
na najbolji mogući način,
biti maštovitiji i bogatiji
od naših najsmjelijih
i najlucidnijh snova.

moram zapamtiti
za one dane kad manje u to vjerujem.
( 2013. )

srijeda, 04.12.2019.

Odnosi

Dugo sam i predugo očekivala da u partneru mogu imati sve.
Prijatelja prvenstveno.
Očekivanja su naravno, onaj klasični zajeb.
Mother of the zajeb, yes of course.
O, slatkih li mladenačkih zabluda, koje nas prate i do neke srednje dobi!
A uredno sam primjećivala kod udatih frendica, da nisu lude suprugu pričati baš sve.
Pa prešućuju: skupu odjeću, flertove, preljube, slutnje, dojmove knjiga, filmova, strahove, analize odnosa..mudrice, za to služe prijatelji.

I sve donedavno zapravo, mislila sam si
da su takvi brakovi loši i otuđeni.
U stilu, ja si to ne bih tako.
Otišla sam iz braka u kojem se komunikacija svela na peglanje i pranje. Smatrala sam to izostankom ljubavi i poštovanja. I odlazila sam tako, s bačenom bombom iza sebe, u Boško Buha stilu, iz mnogih po meni jalovih odnosa.
Odnos mora rasti, mora nas hraniti obostrano, moramo dijeliti i slutnje i brige i tajne i svaku bojazan. Kakvo prešućivanje bilo čega!
Bliskost. Partner mi je najbolji frend. Volimo se na više nivoa. I ja sam njemu najbolji drug. U dobru i zlu, kaj ne?
A ne, ne! Partnerski odnosi tako ne funkcioniraju.

Idem napunit mob i odmorit leđa koja me rasturaju od 3 ujutro. Upravo sam se vratila s injekcije, a ti kortikosteroidi uvijek mi čudesno prosvjetle razum.
Nastavljam poslije malo. Ili sutra, bum vidla.

Sad bu te me još izazivali komentarima:-)))
pa nastavljam priključena na punjač.
Injekcija još fino djeluje, pa sam sretna i zahvalna.
Kad ne bu, imam brufen i normabel.
Po psihosomatici, bolovi u leđima su neki preteški teret koji nosimo.
U mom slučaju, bolilo me kao da će me prepoloviti. Srce i razum. Po pola. U mom slučaju -stalno su u svađi.
Srce veli- drug mi je. Moram mu sad pomoći kao što je on meni.
Razum veli sve ono o medvjeđim uslugama.
Pa se lomim i bole me leđa.

Tip sam brižne partnerice. Tako sam naučila i na braku mojih roditelja. Spavam mirno tek kada znam da je sit i da mu je toplo. Majčinski, fuj, bljak. Pretvaram se iz one ruže Malog princa, u neku požrtvovnu ženicu. Al to samo zato, jer je njegov modus vivendi prema meni bio takav. Od početka. Zaštita, briga, požrtvovnost. Tip tako funkcionira. A meni je zaštita trebala, jer sam doista bila potrebita i bespomoćna, operacija, bolnica.
Kroz sve to, imala sam potrebu da si i sve pričamo.
Sad lovim frajera u prešućivanju ili nevoljkom pričanju o nekim temama. O tome priča s frendovima, da me ne uznemirava ili ja to ko žensko, jednostavno ne bih razumijela.( !)

Na autogenom sam učila kako su partnerski i prijateljski odnosi, ko kruške i jabuke. Ne miješa se. Postoje stvari koje s partnerima ne dijelimo. Nikada. Jednostavno je to drugi nivo odnosa.
Zato je prijateljstvo najvrijedniji odnos koji imamo s ljudima. Bezuvjetan i daleko iskreniji od ljubavnog.

Ja sam od onih koja gajim duboke ljubavne odnose. Duboku privrženost. Ili pak samujem godinama. Beskompromisno.
Tako mi to Francuzi radimo:-)
Meni je tako moj idealan, zamišljen partner nekada i brat. I najbolji frend. Čitam mu svaku brigu na čelu, suzu u oku, želim da mi kaže sve, i da sam ja slobodna njemu reći sve. Nervira me i izvan sebe sam kad ga boli ili je u opasnosti. Jebiga. Moram izgleda naučit drukčije. Malo sebičnije više, onak kujasto.
Imam frenda za ozbiljno i bezuvjetno.
Ljubavni je odnos samo lepršava zabava!?

Malo manje dubine dobro bi mi došlo..

Idem sad vidit kaj ste me komentirali:-)))

nedjelja, 01.12.2019.

Kist

Da ne bih više toliko slikala
Odnose, pojave i ljude
Odlučih dati poteze kistom
Svom praznom platnu
Vidim ti suze
Nisi prebolio
Al neću kvariti
Koliko sve ljudi možemo žarko voljeti
U isti (za) mah

( meni pjevaš Libar.
Sve mi kažeš. Kroz pjesmu. Dragi.)

Odnos se mijenja.
Baš poput slike..
Nikada ne znaš kamo će te odvesti..
Iz svake perspektive izgleda drukčije.
I svaki potez nešto znači, mada se može i popraviti.
Ali..samo ako to doista želiš.

četvrtak, 28.11.2019.

Promjene

Nevidljivi prijelazi
Noći u dan
Ko zamah kistom
Na pravom mjestu
Svilena podsuknja povjerenja
Sve ono burno rušenje mostova
prelijeva se
U sasvim drugu melodiju
Sjećaš li se prvog susreta
Moji prsti navikli na poljupce
Sad trepere na prvom mrazu
Crtaju kajdanku pripadanja
Što više svoja
To spremnije tvoja
U kodove srca zapisujem
Ljubav je ostati kad se sve ruši
Kad znaš da je crvena nit za koju se držiš
Klupko zamršeno tvoga srca
Ti bi spavao na lovorikama
A ono ima već s tobom
druge planove

ponedjeljak, 25.11.2019.

Baby

Baby, I see this world has made you sad
Some people can be bad
The things they do, the things they say
But baby, I'll wipe away those bitter tears
I'll chase away those restless fears
And turn your blue skies into gray

petak, 22.11.2019.

The great gig in the sky

Bliži se Božić.
Postavljaju željezne konstrukcije borova, zvončića, angeleka. Po dućanima kuglice, lamei, kućice lućice i sva ona silna druga čudesa.I drage drangulije.
Neka me polijeva nostalgija. Trnci po ramenima i val hladne, jezive samoće.
Zlatna pozlata skida mi se s prstiju.
Vraćam je mahnito, premećem po dlanovima, pohranjujem u džepovima.
Djetinje čuvam. Ne dam. Ne vjerujem.
Zvjezdice kojima sam ga nakitila.
Puna mi ih torba.

- U koju mi sad to fazu ulazimo, pitam ga takvog odzvjezdanog i izmijenjenog.
Pitam ga kao da mi je prvi put.
Kao da nisam nikad..nikad...
Pitam uplašeno. Izbezumljeno.Prestravljeno.
Ko usred potresa.
- U fazu ljubavi, veli.
Samouvjereno. Seizmološki precizno.
Kao da se o tome ikada može išta znati.

Toliko lijepih dana i toliko dobrote.
To nisam bila kadra izmisliti. Ni zamisliti.
Al ljubav ima svoju prirodu život- smrt- život.
I to je zapravo ono što ja ne znam:
tu smrt prihvatiti kao nešto što će proći. Gorijeti i izgorijeti. Kao i život što će proći.
Roditi opet novi život.

U ljubavi se suočavamo sa vlastitim i tuđim nedostacima. Grubostima. Glupostima. Nepažnjom.
Sa vlastitim.Također. I slabostima. Slabim karakterom. Vrućim čelom koje je izgubilo svoje nebo.Demonima prošlosti.
Ružičast oblak rasplinjava se. Konture više nisu maglovite i sve nekako postaje bolno jasno.
I iskrivljeno. I nakazno. Ko ona čudovišta u mraku kojih si se plašila. Onako nakeženo: nikada te uopće i nije...samo je glumio.
I nećemo se nikada više. Ni čuti ni vidjeti.
Mrš. Odjebi. Vrijeđaš mi inteligenciju.
Samoživa si.
Neću ja više tebi glumit budalu.

Pa grebem po dnu svoje torbe, ko po dnu svoje griješne djetinje duše.
Pronalazim svašta. Uglavnom nepotrebno.
No, zvjezdica ni za lijek.
Pa bježim od njega, pa mu se ozareno vraćam. Volim i mrzim. Opraštam.
Zadajem si zadatke, da ne mislim.
Trčim daleko, daleko, koda me svi vrazi gone.
Al di ćeš od sebe..

A onda se smirim pod tirkiznom dekom.
Mala me moja Auriel Rose podsjeti na zahvalnost.
Cikne mi uzbuđeno na uho, sva ustreptala, spremna za novu priču.
- Bit ćeš ti dobro, šapne.
Pa mi se debeljuškasto ispruži na ruci.

Hvala na plesu i buđenju.

A dalje..kako nam nebo dade.

četvrtak, 21.11.2019.

My darling

srijeda, 20.11.2019.

...

.

nedjelja, 17.11.2019.

Dama i skitnica

Topla, topla večer u studenom.
Bakrenožuta jesen uvijek je kulisa rastanaka.
Moja svila od koje sam sačinjena, teško podnosi tu vlagu.
Govori mi sve što sam ja njemu htjela reći.
Smješkam se, dok fino osvjetljene gornjogradske palače titraju u mome uhu.
Osvjetljeni prozori. Komoditet.
Mogu šutjeti. On će sve reći, na svoj način.
Ja ću otpjevati na to tercu, tercu na tišinu, jako bogato sazvučje.
Neću propasti.
Jedem veliku krišku torte s makom,
zarađenu od njegove svirke.
Posebno je slatka, to je izniman trud.
On me gleda drugačije.
Jer svaki dan mi smo drugi ljudi.
Dok podižem ljestvicu našeg odnosa, svjesno i bez ljutnje ne pristajuć na ništa manje, ja sam kraljica, kraljica ulica.
I u d- molu, moja je ljestvica visoko.
I sama se moram vječno propinjati na prste.
Ti snovi. Te želje.Te slike. Da ih dosegnem.
S tobom ili bez tebe.
Kada odem, padat će ti kiša i to će biti tvoj izbor.
Tvoja sloboda ne da se ograničiti mojim snovima, jel tako. Onda nemoj govoriti da bi crko bez mene. Jer ja vjerujem izgovorenom.
Ne dam mu da me utopi, posvoji, da se opusti, učini me običnom.
Borba za samosvojnost. Integritet.
Tisuće malina čujem mu u grlu.
I violina orkestar. Vidra od Begeja.
Noćna svjetla gore mu na obrazima.
U očima žeravica avantura. Života u Sada.
U Petrinjskoj pjeva Cigo.
On ostaje s njim, glazba zove i pomaganje nekome..meni više ništa ne treba.

Dame moraju znati same.
Pa stavljam ruke duboko u džepove, neću ih uprljati ljutnjom.
Koračam visoka, koračam svečana i puna ljubavi za sebe.
Bravo, kažem si. Hvala ti što si tako pametna.
Potapšam lijevo rame, zaokrenem misli, na mom lijevom uhu pružena ruka prema meni nekoj, sutra.

S tobom ili bez tebe dragi, nikad te neću zaboraviti

petak, 15.11.2019.

Tri

Na treningu, slušamo o emocijama,
njihovoj naravi i kako s njima,
mene su dopale dvije.
Pozvalo me da ih baš ja predstavljam.
( ne čudi me, samo da kažem,
vijore mi u kosi, u njih se pretvaram)

Prva je brza, snažna, gori, cvate, hrani.
Druga je spora, tmasta, teška, naplavljuje.

Prvu ne smiješ zaustavljati.
Došla je protrčati kroz tebe, ko repata kometa nebom. Osvjetlati te, ti obraz. Promijeniti.
U njoj guštaj. Ona žuri dalje.

Drugu moraš grliti, pa joj mahati pozdrave.
Treba joj puno nježnosti.Razumijevanja.
Al za nju se ne smiješ vezati.
Stisak ruke i baj.

- Nikada te neću zaboraviti.
- A ti ideš negdje, a? ( cerek)
- Mi smo zbilja čudan par.
- Kako, u kojem smislu?( dignuta obrva)
...elaboriranje..elaboriranje..
...elaboriranje...elaboriranje..

Treća. Emocija. Najgora.
Sveobuhvatna.

Taj će.
Otić.
Jer.
Prelijepo.
Je.

utorak, 12.11.2019.

....

Zbog svog tog sunca kojeg je dovukao u moj život, zbog sve te želje, zanosa kojim je učinio da stvari manje bole i da jesen postaje filmski besmrtna, sa tisuću sudbinskih sumraka, scena u kojima se duša prelijeva i pretače i drapa ko najdraža haljina, zbog tih ruku, tih usana, te ključne kosti, tog spoja ramena i vrata koji boli, kojima je tjerao hijene i sve što me ne voli, zbog onih dječaka u pothodniku, kojima je dijelio negros bonbone, zbog tih plavih, mokrih noći u mom krevetu, u kojima mi pada magla, po licu, vratu, u kojima se bojim za sebe, za njega, za život, u nespokoju dočekujuć zimu, zoru, sa starom ruskom romansom u stražnjem dijelu mozga, ko utvara, priča o meni, nama, zbog one mene iz Ljubljane, bože koja zaljubljenost neopisiva i koja mladost, koda sam od smrti pobjegla, mlađa, zdravija, hrabrija, djevojčica, djevojka, žena, u vlastitom krznu, kastrirana, moćna, zadavljena ljepotom u kojoj pronalazim ljubav, sreću, dom; zbog svih onih koji su me voljeli, kako su najbolje znali, čuvali, strepili, držali se za glavu, galamili, gađali me papučom, daljinskim, prekidali liniju, kašljali, umrli ili mi se pridružili u pjesmi, govorili mi da sam baš fina žena neka, kurtizana, ona koja se premalo voli, previše, Sunce, Zlatna, Malička, zbog onih noći otjecanja dosadne i uporne kiše niz žlijebove i telefona kojim se nekoga ne može dozvati, jer..broj koji ste nazvali.., zbog ukupnosti svega što je dizalo i spuštalo na tom toboganu smrti, u toj lavini svih zamotanih i pogubljenih, obezglavljenih osjećaja,
šaljem osmijeh jednoj dubokoj tami, ko računovođa koji zna, firma je u stečaju, i sve što se još može jest, popaliti ovu svotu koja je preostala s računa i u anonimnosti, a s puno brige za sebe, zbrisati na Maldive, il negdje drugdje, gdje je veći dio godine ljeto, promijeniti ime, prezime, boju kose, baciti telefon, pamtiti ga ko četverolisnu djetelinu, sprešati u omiljenoj knjizi, jer to se s djetelinom i radi, zar ne, spremno napraviti relikviju od svih trenutaka, zaboraviti sve ružno, smjesta, pa patiti, onako svjetski, izmijenjena i anonimna, polomljena, al sačuvana od ljubavi i od dna

četvrtak, 07.11.2019.

Pikula

Ima jedna koja mi kaže
Kako sretni ljudi ne pišu pjesme
E, pa pišu, pišu, kažem joj ja važno
Pišu kada stignu
Pišu dok vode ljubav, češkaju leđa,
ostavljaju ljubavne ugrize na vratu,
malene šarene podsjetnike
Pikule šestorepke
O trenucima kada iz blizine vidiš
Voli te, zbilja te voli
Pa zagrizeš kao da je zlatnik
ljubav za donju usnicu
A ona se protegne, protegne se preko svih vremena, ta ljubav
- Sanjao sam te prije par godina
I ovaj trenutak sam sanjao
I tebi se otvori list navrh glave
I pojavi ti se pup iza uha
I tako par trenutaka budeš
Sami cvijet u nastanku
Cvijet u pikuli
Pa se zakotrljaš niz noć
A noć je maglovita
I ruže se bore za zrak
A ti hodaš svečano
A ti hodaš zakotrljano
I ti gledaš njega kako odlazi preko pruge
On i kapuljača i njegovo srce puno tebe,
vjere u sreću,
gitara na leđima,
a u pretincu
knjiga koju mu poklanja s posvetom
tvoja terapeutica

utorak, 29.10.2019.

Titanic

U 3.15 probudi me val znoja i vrućine.
Klasika. Uvijek u to neko vrijeme.
I uvijek iz nekog razloga, pogledam na sat.
Upaljen TV blješti.
Pogledam što je, a ono Titanic
po milijarditi put.
Jedina preživjela prisjeća se događaja.
Na splavi su, on je umro od smrzavanja, a
ona istrgne svoju ruku iz njegove ruke
i on tone, tone na dno mora.
Ona pritom kaže: neću zaboraviti nikada.
Ona se spašava. Istrgne svoju ruku iz njegove umrle ruke i puše u zviždaljku da bi je čuo spasilački brod.
Puno godina kasnije, na istom mjestu baca u more plavo srce na lančiću.

U 3.25 ja gledam tu scenu i pomislim:
istrgnuti ruku iz njegove umrle ruke.
The dogs day are over i tekst: moraš zaboraviti ako želiš preživjeti.
Istrgnuti se iz prošlosti.

To što ne želim više nikoga izgubiti, isto se temelji na prošlosti.
Nisam još iz nje otišla, a davno je prošla i u njoj ne mogu promijeniti više ništa.

Istrgnuti svoju ruku iz njegove umrle.
Pustiti ga da potone na dno.

Potom na isto mjesto
baciti plavo srce.

nedjelja, 27.10.2019.

Ptica nebeska

Iz vlažne, hladne magle sporo izranja sunce.
U takvim jutrima, ruže sviraju orgulje.
Orguljasta jutra. Mokra ko valunzi.
A iz magle misliš izroniti će neki drugi svjetovi.
Neka drukčija ti. Bolja. Izmijenjena.
Kad ono..

Vrijeme za Mirogoj.
Da izbjegnem onaj kijamet predviđen u utorak.
Navikla sam ići sama ili sa svekrvom.
Sad je slomila kuk, u bolnici je, nepokretna.
Zaborav joj pomaže da je još na životu.
Zove me ona na mobitel i govori da ide doma.
A još je nisu ni operirali.
Dezorijentiranu je smirujem i razuvjeravam.
Srećom pa mi vjeruje.
Boli to.
Pripremam se za dan kada me možda neće prepoznati.
Poslije groblja idem k njoj u bolnicu, da joj suhim pranjem napravim frizuru.
I na čašicu razgovora.

On želi sa mnom na Mirogoj.
Lijepo mi je to. I neobično skroz.
Kupila sam aranžman. Velik i lijep.
Bijeli ko snijeg ljiljani.
Krupne ruže boje ciklame.
Nosi ga kroz grad. Da meni ne bude teško.
Nosi i kantu s vodom. Da mi ne bude teško.

Nakon brisanja, glancanja, namještanja aranžmana, buketa, svijeća, razgovora s Bogom, razgovora s njim kojeg nema,
imam običaj sjesti na mramor,
upaliti cigaretu
i ispražnjenih misli buljiti u ništa.

Tako to ja radim već pet godina.

On brblja. Ne da mi misliti.
Stavlja mi ruku na rame.
Ljubi me. Želi me.
Požuruje. Odvlači u stilu, nije ti tu mjesto.
Smješkam se.
Lijepo je to. I neobično skroz.
Pa mi godi, pa me nervira.
Ne znam ni sama što mi je.

A dolje u Tkalči, smješka se on djeci i komplimentira lijepim ženama.
Male cure već klasično zastaju.
U slastičarni izmijenjuje par riječi s nekom Francuskinjom i njenim djetetom.
Ugrize me ljubomora posred obraza.
Pokažem to.
On se smije.
Njemu je to smiješno.
Jednako kao što mu nije nimalo smiješna
njegova vlastita bezrazložna ljubomora.

Mogla sam se fino napraviti da ne vidim.
Tako rade mudre, no ja to nisam.
Iz magle opet ista, stara ja.

Moram shvatit da on jednostavno
voli sve ljude. Nasmiješiti mu je misija.
Voli i gotovo.
Pa onda tako i mene.
I moram shvatiti da ljudi odlaze.
I to moram shvatiti.
I da ništa nije dovijeka.

( Kužiš, Sarah?
Ajde ne umišljaj, pliz.
Uživaj i ne očekuj isuviše
od te ptice nebeske.

Napiši mu priču. Ma pokloni i pjesmu.
Nek bude neki sjajan lik u tvom romanu.
Daj mu da te gane, zapali lučice u očima,
pa za to je stvoren!
Popni mu se na dlan, pa neka te nosi gradom
i pokazuje svima...
Neka te nasmiješi.

Al budi mudra, znaš ti dobro kako je sa pticama..ide zima...)

nedjelja, 20.10.2019.

Shine

Pauza:-)))

subota, 19.10.2019.

Kraj jezera

Na zapadnom nebu
Oblaci zlatni u obliku prstena
A njegova crna kuštrava glava
Na mom bedru
Flota labudova kroji jezero
Jedemo čokoladne napolitanke

Voli me jako
Od tog se rasplinjujem
Poput onih pufastih ružičastih
Oblaka
Podsjeća me na mog muža
Kad smo bili jako mladi
Podsjeća me na mog prvog dečka
Kao što me oblaci podsjećaju na ruže
I to mu ne smijem reći da ne shvati krivo
Grizem se za jezik, smješkam

Postavljam mu iste zamke
( ne znam što mi to treba)
Al ne da se
Stisne mi prste do granice bola
I to nam postaje tajni znak
Da ne pizdim
Da shvatim kako sam samo konačno
Sretna

( u tebi su sve žene koje sam volio,
kaže u polusnu)

subota, 12.10.2019.

Živa

ŽIVA

Kada kao ti, dušo moja,
ne bih vjerovala u ljubav,
kada bih vjerovala
da ljubav nije vjetar bjesni
koji te unatoč bjesnom iskustvu
zavrti stotinu puta na mjestu i odbaci daleko
daleko od ravnoteže,
koliko god se opirao i zabijao noge čvrsto u tlo,
Kada bih poput tebe mislila,
da sve se može
kontrolirati,
jer sve izlazi iz glave,
i da postoje brojni
protuotrovi, gromobrani,
ljekovite trave,
kojima ćeš spriječiti tu pogibiju,
tu slabost, nemoć i predaju....

A zapravo
radi se samo o tome
čije su oči zorom prve ugasle od ranije
za Ljubav,
čiji su se prsti prvi nevini opekli na vatri očekivanja,
tko se prvi dao bez ostatka,
i nikada se više vratio u prvobitno stanje.

Kad ne bih vjerovala u Ljubav,
onako kako vjerujem u zvijezde,
onako kako grlim mjesec u noćima listopadskim,
kada joj se ne bi uvijek iznova
radovala,
pa bila i tuđa,
poput djeteta,
predavala joj se kao suncu,
poput ruže,
poput rumene jabuke,
imala bih ugasle oči
poput mrtve ptice
i bila bi mrtva,
mrtva za Ljubav.

utorak, 08.10.2019.

Krhkost

ponedjeljak, 07.10.2019.

Začarati

Znam ponešto o tome..

Kako li se samo ljetni vjetrić
pretvara u hladni sjeverac.
Tri mjeseca mu treba. Tri.
Kako se krajem zime zaljubičaste livade.
Preko noći. Jedna noć je dovoljna.
Kako stabla cvatu listovima.
Mjesec dana.

Kako ti samo postane stran
netko koga si zavoljela.
Brzo. Sve brže.

Sve su to
čudo do čuda!
Master of losing something
Or someone
Ili kako te u nekom trenu
bude sram vlastite
Nepromišljenosti
I kad će to dovraga više prestati
I da li će

Pa požališ...pokaješ..
Pa poželiš
Začepiti ta svoja velika brbljava usta
Vatom i travom
Vatrom i vodom
Stisnuti te svoje lakome oči koje ginu
Za
veliku
ljubav

A ona
Ne postoji, dušo, ne postoji ni u bajkama
Sve ti je to samo trenutna potreba
Glad, žeđ, prenoćište
Tri mjeseca ili jedna noć
Who cares
Stalno te moram spašavati
Umoran sam od tebe, kaže Bog

Nemoj nikoga više tako bezglavo
častiti svojom dušom
Dosta je tih bokora i bokova
Šta ti je
Lađe kao ti
Trebaju se plašiti
Dokova

Pa žmireći i nijemo
promatrajuć' prirodu

Navući nazuvke od lišća
Na korijenje
I neka pada
Neka sada samo sretno pada

Koga briga

nedjelja, 06.10.2019.

U svom elementu

Husky

Kunik

subota, 05.10.2019.

Build ( karakter)

petak, 04.10.2019.

Kad je neizdrživo

primim si obraze s oba dlana
onako kako si mi ti
i dođe mi krivo što si tada
ne mogu poljubiti i čelo

Šutim, ne pišem, plitko dišem,
jer udahnem li
progutat ću
svu pustoš koju si ostavio za sobom
izdahnem li
izaći će ljubičasti leptiri
i žalostiti ljude

Zato šutim, ne pišem, plitko dišem.
Postane li neizdržljivo,
poljubim si koljeno
i primaknem ga čelu

Smrznuto ( ili ko kaže da nema sira )

A ružica u pozadini je za @Lilianke..
ako prati, da se vrati.

četvrtak, 03.10.2019.

Mamac

Kao čela...

srijeda, 02.10.2019.

Nepromišljena

utorak, 01.10.2019.

Prsten

Evo je!

Idem prat kistove:-)))))

test

test

petak, 27.09.2019.

srijeda, 25.09.2019.

****

Pusa, grlim, vidimo se.

<	prosinac, 2019
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

vidrinsmijeh@gmail.com