Boje i oblici

16 siječanj 2021

" Kocki je bila elegantna i profinjena, ko i uvijek, no prepoznaš je po nehajnom hodu, pri čemu joj se njiše dugi prekrasni crni rep( kosa). Ako je i imala što za pasom, nije se vidjelo jer je imala haljinu ( crno-zelenu, kad sam već Milka Babović)
Ona je meni prelijepa, rijetko tak nekog lijepog vidim. Ko A. Hepburn ( to je za dečke, vižualne tipove). Kad smo se zagrlile, morala sam stat na prste da ne polomi kičmu. A najljepše na njoj je njezina skromnost, jednostavnost.."


To su bili onako prvi dojmovi, iz pluća.

Kockavica je prava i ozbiljna umjetnica, samo ona to još uopće ne zna. No, u tome je draž.
Na otvorenju je rekla ravno dvije rečenice, iz kojih se čulo samo hvala.
Šarena nije bila, jer nije našla haljinu koja se vrti.

Slike su joj ko iz druge dimenzije. Pune su energije, ne samo boja i oblika kako se to iz prve čini.
Svaka slika ima svoj pokret, svoj zvuk. Priču koju naslućuješ, bez da približiš uho. Samo srce prilijepiš onako očima. I upijaš. Upijaš...



Ovu bih nazvala Radost.
Slika se smije, ushićena je valjda autoričinim smislom za lijepo. I za humor. Lijepi humor. Koji ushićuje, kako čitatelja, tako i gledatelja.
Slažeš nekom osmijehe, ko kockaste kore od kockaste naranče. Potkrade se koja tamna boja, no, pa život, no tamna će zauvijek ostati tek u podnožju ovog vedrog, ženskog Mondriana.



Ovo je Kosturka.
Anatomija osjećaja, skelet svih čežnji i traženja.
Slika se kreće, kosti škripe i zveče jer im je to funkcija; predstavlja mi žensko uporište u trenucima kada nema mesa za naslonit glavu.



U nama, tako bih je nazvala.
Ne samo planeti, kometi, konjunkcije i disfunkcije, već i magnetska privlačenja, razlog zašto se neki ljudi naprosto moraju sresti, dogoditi jedni drugima, pa prasnuti u orbitu ostavljajuć iza sebe sjaj, milijunima svjetlosnih godina.



Rat, prvo pomislih. Vidjela sam i kartu gore u desnom uglu, ko mračno predskazanje i geopoliticki usud. Onda mi je autorica prišapnula da je Potres.
Na slici, ne stvarno!
Da, pomislih, pa isto je to. Slika se kreće više od drugih. Krvari. Plače. I drhti.

Još je mnogo njenih slika koje vam neću namjerno predstaviti dragi moji, prvo jer moje fotke nisu kadre prispodobiti ( Beroš, šuti! ) tu iskričavu ljepotu,
i jer bih željela da dovučete svoje lijepe guze do Gorice naše male, popijete vruće vino, pojedete najbolji hamburger kod tete koja svakog zove Ljubek i Ljubica, te osvježite svoje okusne pupoljke u očima, gledajući tu ljepotu u pokretu, postav naše umjetnice Kockavice,
do 29.01.
Propusnice su ukinute, isprike nema.
Dođite i dižite imunitet njenim Bojama i oblicima!

Uspavanka za malu S.

12 siječanj 2021

Jutros u autobusu
Gledam dvije mlade djevojke
Kak sjede zagrljene na jednom sjedalu
Naslonjene jedna na drugu ko stabla
Dvije breze nježne pupaste
I šuškaju, pate nešto zajedno
Kose im se ispreplele
Nasmiješim se ispod maske
Ulovim pogled jedne pun prepoznavanja
Raznježim se sva

U pothodniku
Ostane mi par kovanica nakon kupovine gableca
I taman da ću ih spremit
Kad ugledam vječnog starca sa šeširom
Uvijek na istom mjestu
Pitam, smijem.. vam ovo dati?
Sinu mu oči u čuđenju i neka blaga svjetlost
Prelije mu lice
Satrano
Životom
I budem
tako ispunjena
Da preletim stepenice


A gore
Prhnu golubovi
prema zlatnom anđelu s mačem
Ranjeni grad na tren zasjaji u suncu
Skele, trake, grabe blatne
Auriel Rose vodi me za ruku
Ima mala napućena usta
Kao da stalno zvižduće
Namješta mi smjerove i zaborave
Danas govori umjesto mene cijele rečenice

Javljam se onom kolegi
Koji mi je ponavljao da se to ne događa meni
Duše jednako stare, kaže
I ne bi vjerovala kako nije slučajno
I ne može biti
Da si se javila

"Gostima koji moraju ići reci zbogom i izbriši sve tragove njihovih stopa. Danas je dan duhova koji ne znaju kada će umrijeti. Na svoje grudi prisloni sve što je nježno i toplo i blisko." ( Tagore)

Rječnik hrabrosti

11 siječanj 2021

Ima duša koje su zbilja birale
hrabriji život.
Ti životi su teški i komplicirani, čini ti se da čovjek nekako sam traži dramu, zar ne?
Zakačit će ga svaki mogući životni problem.
Bolest, po mogućnosti kronična, ili bolje još autoimuna, njegova il bliske mu osobe, prevara i razočaranje, droga, kriminal, saobraćajke, otkazi, razvodi..
ne nužno tim redoslijedom...
Zanimljivo je da se svatko od nas nekada nađe u nekom razdoblju, kada nam se čini da nam je život, ili barem par epizoda u kojima se pojavljujemo mi, režirao ludi Almodovar, ili Tarantino, da, da... I naravno, uvijek je naša muka u tom trenu najteža.
Životi ostalih čine nam se ko s reklame.
Sve dok ne upoznamo nekoga kome je..teže. Bude nas malo sram, malo pognemo pogled pred svojim odrazom u ogledalu, shvaćajući otrežnjeno ko nakon zidarske odgojne od života, par je istina, da smo igračke vjetrova, da uvijek može biti gore i da uvijek, ali i na samome dnu ako smo ga ikada takli, možemo na nečemu biti zahvalni.
( svaki dan nađi...)




Koliko puta sam samo, slušajući svoju životnu priču kako je prvi puta pričam nekome, pomislila, vjeruje li mi uopće ta osoba? Hoće li sada pobjeći? ( jer ja možda bih !) Da li da ispričam ono...baš sve? ( možda da preskočim ono).. Misli li da sam se sama nekako do svega toga dovela? O Bože, jesam li naporna? Jesam li to ja..taj niz neobičnih i teskih događaja koji su me nekako snašli?

Ma ne. To nikako nisam ja! ( to je takva režija)



Imala sam jednog krasnog kolegu, koji je svojevoljno išao sa mnom, kada je trebalo mojoj svekrvi i mom sinu reći, da joj se sin, da mu se tata ubio.
Koji me vidio poslije na poslu očajnu zbog Keptejna kad je umirao od raka. Od smrti do smrti dvije godine.
U ringu malo digneš glavu, a ono zgazi te bager.
Kolega mi je danima govorio: to se nije dogodilo tebi. To se dogodilo ljudima oko tebe!

Nije mi bilo utješno. Bili su to ljudi koje sam voljela, a kad nekog volim, on je moj i on je - ja i to se događa meni!
Joj, kako wrong, wrong...
Tek kada su se izvjesne stvari doista dogodile meni, shvatila sam razliku.




Ne znam ni postoji li uopće nešto što se zove hrabrost. Ili si naprosto u nekim razdobljima kada te se dočepa ludi Almodovar, prisiljen izdržati, otplivati, držati glavu gore da se ne utopiš, ugušiš, jer imaš djecu, imaš roditelje, potreban si, netko o tebi ovisi, a da nije nužno samo banka ili ovrhovoditelj.
Imaš biljku. Životinju. Imaš planove.

Ima već par godina kako molim za čistu čistijatu dosadu. Time sam prava varalica jer ( ovo pišem u zagradi da bude manje vidljivo, meni ne može biti dosadno u lošem smislu).
Zato je danas bilo iznimno zanimljivo čuti što sam izgovorila čovjeku koji me voli i želi, ali je takav kakav je, aljkav prema vlastitom životu i ne zna, doista ne zna drugačije.

Bilo je baš..filmski.
No režiser sam ovaj put- ja!


da zvijeri otkriju tragove

10 siječanj 2021

Sipi srebrno sa visina.
Danju je padao u krpama, a sada sipi sitno i zvoncavo,
dok se cesta cakli pod nogama srebrno.



Ne pada da prekrije brijeg...nego da zvijeri otkriju tragove.

Tu je snijeg u ružnoj konotaciji, kada ti je najteže u životu,
ljudi se pokažu u svome pravome svjetlu, pokažu svoje tragove.
Tome mislim da isključivo i služe loši periodi u životu.
Da ti se uključi kliker, da ti se oglasi alarm,
da znaš tko ti je, tko ti nije,
tko nije nikada ni bio, tko neće nikada biti.



Noć i snijeg koji leprša - moj su omiljen ambijent zimi.
Tada ulična rasvjeta baš nekako svečano i prigodno, ko u filmu, prosijava kroz srebrne krošnje.
Kao što i nove spoznaje prosijavaju moju dušu.
Slažu se po mojim granama i krošnjama poput snijega.
Teško je i odslikati to, jer to je nalik osjećaju usamljenosti.
Ne samoće, ona lovi za gušu i ne zvuči kao nešto odabrano.







Usamljenost je odabir.
Ideš sam, šećeš sam, ne javljaš se na telefon i ne zoveš. Nema te za nikoga, osim za sebe. Tvoje grane te trebaju.
A tragovi oko tebe ionako pokazuju tko te tražio dok te nije bilo tu.




Imam svoj sretan, pufasto- mucasti, ružičast ogrtač za vikende ujutro.
Wellness tretman osobni.
Operem kosu, namažem se najfinijim losionom s primjesama zlata
( zlato je poklon drage osobe ), čupam obrve, ne brijem brkove,
pa buljim u malo ogledalo takva brzinski odnjegovana.

No, taj čarobni ogrtač služi i za maštanje.
Pa pišem sretna pisma samoj sebi, stvaram u glavi i na papiru nevjerojatne slike;
nema potresa, nema korone, svi moji dragi su zbrinuti;
tu je naravno, i kuća na moru, mala, ništa veliko,
samo je obnovljeno i uređeno po ukusu i funkcionalnosti, toplo i prekrasno.
Tu su ispred kuće, redovi mandarina, naranči i limuna,
bacaju meku sjenu na lavandu i ružmarin.
Pored mene je netko tko se smije,
netko moj, topao, razuman i osjećajan.
Netko s kim sam sve to u kući i oko kuće stvorila.
Prošao je svašta i to ga nije pokolebalo u životnoj vedrini.
Sve dobro i sve loše, vodilo nas je jedno drugome.
A ja sam mu prva i jedina.

Kintsukoroi

09 siječanj 2021



Jer, teško uopće da možeš pomoći ikome, ako se ne iscijeljuješ
I nisi li sebi inspiracija za to
Neka ti to budu drugi
Jer smisao je isti
I rezultat, budeš li dosljedna

Usred zime
Pusti Mediteran u svoju kuhinju
Neka zapljuskuje tvoje obale
Svojom silinom, ozonom i mirisima
I diši
Pusti i izdahni zrak
Tamo gdje boli



I mada već sanjaš potrese
I cijelo tijelo ti podrhtava
U ležećem položaju
To su unutrašnji potresi
Jer i ti si cijela Zemlja
Sa svim slojevima
Ne zaboravi da si i Univerzum
I da se mašta zna premetnuti u zbilju
Da Život zna izniknuti od nigdje
Da se mi događamo čudima i onda
Kada čuda potpuno i sklerotično
zaborave na nas
( baby, fake it, until you make it)

Dom

05 siječanj 2021

Kroz Petrinju prolazila sam zimi i ljeti, svakoga vikenda. Tako mi je život uredio.
Znala sam tako već redom napamet, sva okolna sela, svaku kuću, livadu, grm.
Nekada bi se autobus i pokvario. Pa smo strpljivo čekali drugi, ne udaljavajući se isuviše od stanice,
ali uživajući u pogledu na taj park, paviljon, klupice, crkvu.
Jednom smo čak i ručali u jednom restoranu, pili kavu. Valjala sam se tamo s klincima po lišću u parku.
Drugi put sam sjedila na jednoj klupi, ljubila se s nekim i jela mesni doručak, i to nakon što sam u nekom butiku
kupila ljetnu haljinicu na šarene točkice, crnu.
Grad ima debelu, raskošnu povijest. Vidi se i osjeti na svakome koraku. I ti samo zineš nad tom ljepotom. Niti ne znajuć što te snašlo.
Godinu dana prolazila sam onuda. U glavi vrtjela filmove koje mi je netko drag pričao prije dosta godina.
I vidjela mu oči svaki put kada bi zatvorila svoje. Smiješak, dragost, nježnost silnu.
Čudno mi je drag i blizak taj kraj, ti ljudi, taj mentalitet, skroman, jednostavan, topao.
Moj deda Blaž doduše, mamin tata, bio je porijeklom iz jednog sela u blizini Petrinje, pa su to valjda i geni.
Davno je deda umro, sada nema niti mame da mi priča.
A možda i bolje da je nema, da ne vidi u što se svijet pretvara i kako preko noći nestaju dragi i stari krajobrazi.
Obrazi kraja. Oblaci niski, rumeni, bezglavo zaljubljeni u rijeke.
I Kostajnicu žarko volim, iz nekih neobičnih razloga. Prvi puta kada sam došla tamo, pomislila sam, o Bože, ovo je bio moj dom. Ovo znam !
Ima tako nekih dijelova Lijepe naše gdje se baš osjećaš doma. I tuguješ zbog svake prazne kuće baš kao da je tvoja.
Neshvatljivo je što neki krajevi čovjekovoj duši čine.

Ovih dana osjećam snažnu čežnju da pomognem i pridonesem, malo bar. Pritom me ne zanima nimalo, tko pomaže, tko ne, tko se uslikava samo, skuplja političke bodove, tko bi trebao a nije, tko je, a premalo je...uopće me to ne zanima. Srce mi se slomilo kada sam vidjela onu sliku naših političara i bakice kako leži pred njima. Takve su stvari nedopustive, ali o tome sada doista nije vrijeme razmišljati. Najsiromašniji su najsramežljiviji zatražiti pomoć. Tako je uvijek bilo i bit će.
Tamo ne želim smetati, želim nenametljivo pomoći. Donijeti kuhanu kavu tursku i brdo cigara.
Pružiti ruku i biti tiha potpora, dok ječe glupa prepucavanja i podjele, oko svega baš.

vidrinsmijeh@gmail.com

Ako mi se tko želi pridružiti, moj e-mail je istaknut.
Za to jedino služe e-mailovi. Za pomoć i potporu, konstruktivne dogovore.
Za izražavanje ljudskosti, ukoliko je imamo i želimo izraziti.

Voljela bih stoga, da nam Smjehuljica, kao naša predivna nasmiješena dušica, koja nas nasmijava tu već godinama, da prave smjernice iz svoga grada.

Jer grad su ljudi. Ne zaboravimo to.

Uspravi me ako griješim

03 siječanj 2021

Rastegnuti
Ko pračka
Kada pukne
Izginut će mnogo ptica
Pa narasti ko drugi kontinenti
Izmrvljeni cvjetići nježnosti

A ti i ja
Ja i ti
Svatko na drugoj polutci
Zemlje koja drhti
Zemlje koja urla
Na prepuknutom ledu
Kažeš,
Reci da me voliš
Kažeš, vidim samo tvoje ruke
Tvoje usne
Ja ti kažem
S druge strane
Leda prepuknutog
Voljela sam te
Kao nikog
Ej kao nikog
A onda slomila do kraja taj
Prepuknut led
Slomila ledu vrat
I u potonuću još
Raskrvarenim rukama
Oduzela si glas
Oduzela si sjećanja
Prerezala pračku

Ne uklapaš se više nimalo
U ono što si želim
I ti to znaš
Puno mrtvih ptica leti nebom
Zatvori dobro prozor
Prizor je užasan
Na dnu mog jezera
Pretvorit ću se u Zemlju
Smiriti je svojim malim
Nevoljenim tijelom
Otkucajima ljubavi
Proplamsajima starog sunca








Kišna glista i maca koja laje

02 siječanj 2021

Ej mačkica, jel me voliš ?
Nisi mi čestitao Božić, niti me zvao nakon potresa.
Prorijeđuješ zvanja, razvodnili smo se...
-Mačkica, nemoj biti takvo đubre, znaš ti dobro da te volim i želim, i da bi poludio da me ostaviš.
To je trenutno tako..
-Volim te još, kao prije mislim na nas, kao prije.. ( pjeva )
Čuj stari noćas, odlazim iz ovog grada, ne vjeruj u mene, jer nikad više nećeš čuti ..( pjevam i ja, šta ću )
-Zašto si takva ?
Treba mi netko odgovoran, pouzdan.
-Dobro, onda ću biti odgovoran i pouzdan
( a ja čujem bit ću kišna glista, bit ću maca koja laje, samo reci da me voliš i da me želiš )



Au revoir illusion

30 prosinac 2020

Bližio se kraj još jedne teške godine.

Dani su bili nešto duži, ali mrak je ipak prerano svijao svoja čeznutljiva gnijezda po golim granama
i zvijezde su bile tako još hladne i daleke.
Rat je pokazao negative ljudskih karaktera,
baš kao i svaka elementarna nepogoda.
Vidjelo se sve, ogoljeno, i nije tu pomagalo nikakvo uljepšavanje niti ikakva težnja k ljepoti.
Bonovi za hranu koje je poklonila onoj obitelji sa sedmero dječice, bili su, znala je,
tek najmanja kap u svemu što je toj obitelji zapravo trebalo.
Veselilo ju je činiti neprimjetno takva dobra djela, no nikako ne i pričanje o tome. Što anonimnije to bolje.
Velika kanta čiste i pitke vode pred vratima od nepoznatog dobročinitelja.
Vjenčić napravljen od češera i bombona pred onim vratima gdje se stalno čula vika i pijana psovka.
Točno onako kako pomažu anđeli.
Dati točno ono što netko treba, a ne samo svoj višak.
Mada, ona je tako pomagala sebi i tu nije bilo govora o bilo kakvoj svetosti.
Pružena ruka bivšoj svekrvi koja i nije bila nešto dobrohotna prema njoj. Sada je stara i zaboravlja.
Lomi se između raznih stvarnih i izmiješanih svjetova.
Ona joj priđe kao da je stranac. Odvede je kući. Tako da ova ni ne zna kako je stigla doma.

Bližio se kraj još jedne teške godine i ona ga nije doživljavala kao gubitak vremena.
Naučila je toliko mnogo o ljudima.
Kako funkcioniraju pod pritiskom straha, nelagode, tuge i očaja. Kako najbliži postaju stranci.
Kako se nema smisla sakrivati ispod stola kojeg poznaješ, jer će te strop prignječiti.
Kako naći svoj trokut života pored najveće vrijednosti koju imaš u sebi.
Kako se brišu granice, oštri bridovi podjele na lijepo i ružno.
Kao onaj prosjak koji je podigao iza nje njenu modru vunenu rukavicu, stavio je na povišeno da je ljudi ne gaze,
premda su njegove ruke bile sasvim modre od hladnoće.
Netko će pomoći sam od sebe. Netko će pružiti pustu utjehu, a netko krepku pomoć, ničim izazvan ni upitan.
Tako ti je to, mila moja, ravnoteža u svemiru.
Uvijek si sam i nikada.
Najbliži obično imaju sa nama davne, nerazriješene račune.
Potrebno je tu puno oprosta i zaborava, valjda previše za jedan život.
Sin joj je kazalište doveo ravno do bankrota, pa nastavio živjeti životom neodgovornog i samoživog čovjeka.
Morala je prodavati sve svoje dragocjenosti za hranu, za osnovne životne potrepštine.
Sve ono što je cijeli život stvarala. Imala je svoju sasvim privatnu javnu dražbu, nakon koje je samo naučila sa koliko malo se može.
Sve je uglavnom pretjerivanje.
Želiš zadržati mladost, ljepotu, biti uglađen, pristao i lijep, namirisan najskupljim pomadama, okružen vrhunskim umjetničkim djelima, a sve što je doista važno da bi preživio, stane upravo u malu, najmanju torbu. Nekada u dlan. A često i u zjenicu oka koje se smije.

Bližio se kraj teške godine u kojoj je izgubila majku. U kojoj je izgubila iluzije o najbližima.
O prijateljstvima.
O ljubavi. O muškarcima.
I muškim suzama, posebice.
Hoćeš li ti to ostariti sama, Sarah ?
Budeš li mudra, to ti je sasvim izvjesno.
Godina u kojoj su lekcije bile bolne i krvave i sluzave i vrištale su joj ispod jastuka u noćima potmulih detonacija i borbi.
Frontovi vanjski i frontovi unutrašnji, izmijenjivali su se negdje pred zoru, kada se dan poput zvuka male bisernice razlijevao sobom, donoseći dah svježe hladnoće s planina na koje se još nije popela.

A ona je znala, vraški je oduvijek znala krenuti iz početka. Vratiti se na svoj izvor ne znači ići unatrag, kada se radi o unutrašnjim rijekama.
Znaš onaj samostan na onom otoku ? E, to je izvorište njene vjere u Boga. Tamo nenametljivo Bog progovara iz stijena, mora, palmi i kamenja. I grli.
Onaj mrak, ona okrenutost unutrašnjosti, onaj zvonik koji te budi radosno, one pjesme koje se pjevaju same, oni prsti koji znaju svirati orgulje, premda pojma nemaju.
Ono što sretna spoznaja o tome da imaš samo sebe, čini tvome licu, nemjerljivo je sa brigom i ljubavlju koju očekuješ da ti pruži..bilo tko.
Ona je bila svoj sretni mali zimzelen. No, kao takva, uvijek preslaba podrška samoj sebi.

Pa se odlučila pratiti, baš kao što voli neprimjetno i anonimno pomagati drugima, odlučila je neprimjetno i anonimno pomoći sebi.
Da niti ne zna koliko si pomaže, jer, kakva već je, ličilo bi joj to na sebičnost.
Slikaj, piši, putuj svijetom, upoznaj ljude ! Sjeti se uvijek onih koji su te voljeli!
No, bježi od slatkorječivosti, prenaglih emocija, muške impresioniranosti.
I kada im vjeruješ, ne vjeruj.

Bližio se kraj još jedne teške godine.
Neka samo ostane u ropotarnici povijesti!
Stavit ćemo retrovizor na off.
Okrenuti se vlastitim izvorima, u kojima primarno ionako nikoga nije bilo.

Samo mi u položaju fetusa, u trokutu života.
Samo mi i naš Bog.

Ko tu koga

26 prosinac 2020

Jučer mi se ušuška u krilo i veli svojima kratko

- ja ostajem..



Pa smo se ostatak večeri i danas
Cijeli cjelcati dan
bavile onak, čisto ženskim stvarima
Imale smo, kak se ono kaže,
Pravu žensku večer
I dan, žeMski

Pile, jele kekse, lakirale nokte,
Plele pletenice, pričale priče,
Šetale, pjevale, plesale, smijale
Pjevale s Elzom,
Grlile se
( ja sam Olaf i volim tople zagrljaje)
Ljubile se u obraze
Nježno i predano









Kad se umori od hodanja
Počne šaptati nešto sama sebi
Pa digne ruke, nosi me

Ja kakti nosim nju
A zapravo
Ona cijelo vrijeme

nosi mene





Sunce izađe i zađe...

23 prosinac 2020







Gdje je bilo i što je radilo to sunce
Dok ga nije bilo tu
:-)))
Skitaroš je'an obični;-)

Moja " to do" lista:

Pronađi u sebi toplinu Božića, daj ga djeci, prijateljima, poznanicima, nepoznatim ljudima..
Upali svjetlo, ne budi kuršlus!
Probudi se na istoku, zaspi na zapadu,
a sve između neka bude nalik
Zagrljaju.

I da, makni te uskršnje ukrase s prozora.
Nemre zec jesti mrkvu za Božić.
Ili ...može?

Sve vas grlim i ljubim! Sretan i blagoslovljen Božić!

Apdejtak:





Dragi moji....

Radosti vam želim, krilate radosti....
Toplinu ljubavi jednostavne...da imate...
I vjere uvijek više od gorušičina zrna i kad padate...
I zanosa dječjeg, koji se ne umara..
i ustaje ponovno, otresajuć izudarana koljena...
Da palite svjetlo u svakoj tami,
u svakoj srdžbi nerazumnoj,
i svakoj kritici neopravdanoj,
gdjegod da vas put nanese...
Lučonoše budite uporni.
I nek Susreti važni i lijepi za vas iz sjemena niču
ko pšenica mirisna....


Konjunkcija vanilin kiflica i tuge

21 prosinac 2020

Radim vanil kiflice na istom mjestu ko nas dvije prošle godine.
Sad ih oblikujem sama i imam je pred očima, u ušima; njezine su veće i tanje, moje male, debeljuškaste.
Sad namjerno radim veće i tanje. Kao da je ona.

Vanilice se rade s radošću i pjesmom, no ja..
Prisiljavam se. Zbog djece jedino.
Tri mjeseca poslije Božića sam ih morala peći jer su im bili fini. Kiflice moje male!
Radim obično još medenjake i Božićni panj.
To ću idućih dana, nadajmo se.
Nije mi Božić, tugujem.
Ne pomaže ništa, pa se prepuštam.
Stavila sam previše brašna i tijesto se mrvi.
Dodajem maslaca. Vezivno tkivo.
Srećom, izliječila sam zglob, pa mijesim, sve dok ne bude fino i podatno.

Zaljubljujemo se radi sebe, zavolimo radi drugog.

Pokušala sam biti podatnom, ali...
Ja ne pripadam njegovom svijetu.( niti on mom)
To ti je ko ova konjunkcija Jupitera i Saturna.
Jednom u toliko vremena se sretnu.
I čine se tako blizu, gledajući iz ljudske perspektive, a užasno su daleko.
Ne bih mogla tako živjeti, od nemila do netraga.
Njegovi prijatelji nikada ne bi mogli biti moji prijatelji.
Meni trebaju mir i sigurnost.
Odgovoran čovjek.

Al nemam se zašto ljutiti. Niti na koga.
Ionako s ljutnjom stojim loše.
Imam čudni adapter u glavi, koji će svaki bijes odmah pretvoriti u tugu.

- Pusti me, kažem mu..( otpuhni meko ko maslačkovu haljinu, možda me već čeka netko..)
- Ne prihvaćam, kaže, pa me zbuni, nisam to očekivala.
( I onda se kiselo nasmijem.
Majstor je.)
- Pusti me, imaš sve, samo moraš biti pametan.
( sad mi se već čini da to govorim sebi)

63 kiflice mi ispadnu. Tri protvanja.
Tri nosim tati na probu, a sedam ih je u međuvremenu izgorilo, dok sam ja laprdala sa sobom.
- Nemamo budućnost ( jer si ti svirac i iznimno neodgovoran prema životu)
- To ćeš mi reći uživo.
Yeah, right, frajer misli da je neodoljiv!

Lijepa metalna kutija za kekse,
Eau de Rose, Pariz.
Ja samo znam da ne želim više plakati, biti druga, sedma, pedeseta.
Želim biti jedina.
Najdraža.
Potrebna.

Sipam bijeli štaub šećer s bourbon vanilin šećerom.
Nisam ti ja toliko jaka.
Pardon my french, jesam.
Al za neke druge...za neke druge stvari, pojave i ljude.

Girls from Ipanema

20 prosinac 2020

Prije par dana sam bila rodila.

Sva u dojenju, ljepljiva od vlastitih poljubaca na tom malenom licu.
Neispavana, u pravom posttraumatskom stresu uzrokovanom
prirodnim promjenama na svom tijelu.

Sjetna, pa tužna, nostalgična i neutješna, jer je jedno malo biće izašlo iz mene
u ovaj hladan, nesiguran svijet,
zabrinuta hoću li mu moći pružiti svu zaštitu tako potrebnu,
toplinu i sigurnost. ( da li sam mu dovoljna )

Lampice po balkonima tjerale su me u pravi užas.
Miris borovine, daleki odjeci smijeha, dok se u gluho doba noći
namještaš na boku po ne znam koji put,
bolnih dojki hraneći to maleno čudo
( da li mu je dovoljno ).

Nitko i ništa nije mogao popuniti taj iznenadan osjećaj praznine.
Kao da si se odjednom našao u mračnom,
hladnom i mokrom tunelu, sam, potpuno sam,
bez utješne misli, bez pjesme u ušima.
Tumaraš i treseš se, osjećaš svu hladnoću svemira.
Pa prelaziš prstima po tom usnulom obrazu malom.

-Spavaj dok i on spava, odmaraj, prikupljaj energiju, za tebe ne vrijedi, jer želiš
upiti svaki od tih trenutaka u sebe, udahnuti ko neophodan zrak
tu slatku energiju koja izvire poput rijeke na tvom jastuku.

Znam da je trajalo danima i da mi je užasno trebala nježnost koju nisam dobivala,
jer malo tko to razumije.
Draganje po glavi, grebuckanje nadlaktice, zagrljaj i nos ušuškan u nečiju hrabrost.

A onda je došla Mama.
Ušla je u sobu poput tihe jutarnje svjetlosti.

Naslonila se na moj krevet i samo krenula pjevati tu pjesmu.

Znaš dobro kako se svatko od nas rađa s jednom pjesmom.
Pjesmom koju smo valjda slušali u maminom trbuhu,
dok smo još poput hrpice lucidnih stanica tumarali majčinim univerzumom
i birali je tek da nam bude mama.

To je bila moja pjesma.
Inicirala me u majčinstvo na svoj prekrasan način, pjesmom.

Bossa nova koja učini da tvoja zabrinutost zapleše,
da tvoji strahovi poput duhova pred suncem,
rasplinu se na tisuće prašnjavih atoma koje poslije nazivaš prašinom,

jer ne znaš bolje, jer nisi naviknut na takva čuda sretnih trenutaka,
al nekako znaš da su ta prašina tvoji ispuhnuti monstrumi.
Toplina ti se podigne iz donjeg trbuha u grlo,
pa kroz suze izbaciš sve viškove, tjeskobe, žuljevite brige i strahove ogromnih očiju.

*********************************************************************************

tako i sada, tridesetak godina kasnije, točnije, dvadeset i sedam,
sada kada je fizički nema,
a nema je tri duga mjeseca,
ona mi pjeva kroz slušalice u busu,
i ja vidim njeno sretno lice,
njene meke obraze koje sam tako voljela ljubiti,
vidim je kako me s istom pjesmom
inicira za novi život, drukčiji život,
život bez nje
život kada trebam sama sebi postati i biti

Majkom

https://www.youtube.com/watch?v=j8VPmtyLqSY

Povratak

19 prosinac 2020



Vraćam se doma.
Tamo, na zidovima
još uvijek su moje sretne sjene.
U visokim potkrovljima, još odzvanja moj glas.
....ruske uspavanke, čuješ li?
U kulama grlice svijaju gnijezda.
Ružičast je još uvijek snijeg, kad sviće mi u očima. Snjegovit ružičnjak škripi ujutro kao da netko dolazi,
a samo su vrapci.
I oni blagdanski kolačići koje sam si nosila u zatvor,
u posjetu, nisu se još osušili.
Krckaju pod zubima, a sitan šećer pada po meni.
Ni lučice u zjenicama nisu prestale sjajiti,
pa čak i kada mi suton zimski grubo rastvori oči i hladnim glasom obznani da ga nema.
Nema ga više.

Vraćam se doma.
Tihi su praporci još živi, a u saonicama mog smijeha, upregnuti najsjajniji čilaši. Propinju se, vitki i spremni.
U mom je modrom prekrivaču još pregršt bajki koje si moram ispričati,
čujem šapat dragih ljudi koje ću upoznati
i gradove čije sam luke već gradila u snu.

Vraćam se, vraćam se doma.
Tu ću u vlastitom zagrljaju,
okititi stabalce svojim starim ukrasima.
Pripitomiti medvjediće u svojoj najcrnjoj šumi.
Na požutjela crtovlja zalijepiti note.
Pa kad nastane tišina od svega toga slavlja,
samo ću pticama dati da zoblju
moju vedrinu i moj sjaj.


***

16 prosinac 2020

.

*****

14 prosinac 2020

Trinaesti prosinački

13 prosinac 2020

Danas sam prosipala svu svjetlost
na djecu.
Pun ruksak lizalica, čokoladi,
Sangria za bake,
Junetina, fuži,
G. reže luk, H. reže češnjak,
A. nam pušta pjesme
"- Meni trebaš ti da me voliš...
I neću zlato, neću srebro,
ni bogatstvo
cijelog svijeta..."



Imaju oni ionako svoje posebne krijesnice
Koje razbucaš plesom i pjesmom
Rukama u zraku
Bezbrižnošću koju isučeš od negdje,
iz rukava
Ko Asa,
Iz pete, sa dna svih proživljenih radosti,
Nataloženo srebro uzburka se,
Ko pikule šestorepke,
Bogatstvo iz džepova
Zaljubljene žabe
Okićene breze

Danas sam odlučila
Pustit ću sve
Neodlučne, slabe, slatkoriječive,
I one koji pokajnički odrađuju svoju prošlost
i one koji ne znaju što bi
kao i one koji me ne vide u svojoj budućnosti.
Imat ću strašno velik hrastov stol
Kuhati omiljena jela
Debeli, hrastov, za kojim ćemo još puno puta proslaviti
Oni, njihove žene i njihova djeca
Svete Luce i Svjetlost i to što se volimo
- ti izgledaš samo odrasla, um ti je dječji
kaže mi A.
dok me guraju na gusarski tobogan

I moji noćni znojni strahovi nestaju
I moja ljepljiva čežnja za nečim što ne postoji

" treba nam tako malo
Skoro ništa
Jedan kremen i jedna Iskra
Da tama ode zauvijek iz sna
A čudovišta padaju..."

Dvanaesti prosinački

12 prosinac 2020


Bilo je lijepo jučer uličariti i klupičariti po gradu.
Prošlih su godina adventi bili krcati ljudi,
vukli bi se svi u koloni preko Zrinjevca, što mi nikada nije stvaralo baš nikakav gušt.
Jučer su prolaznici bili rijetki, uglavnom mlađi, no nije bilo onako pusto kako smo očekivale.
Imale smo vrućeg čaja, oplemenjenog Paprom, onom finom rakijom iz Gorskog Kotara i Teraninom.
U ruksaku deka, jastučić, ušećereni đumbir i datulje za prigristi.

Dok sam čekala frendicu, vidjela sam kako neki dečko leži na stepenicama,
trzala mu se noga, a oko njega dvojica, trojica njegovih vršnjaka.
Ljudi su drugi to isto vidjeli i samo prolazili. Nisam mogla vjerovati.
Stala sam i polupijanu škvadricu pitala trebam li zvati hitnu.
Smirila sam se malo, tek kada sam vidjela da je dečko sjeo i da se spremaju ići.

Kasnije, sjedeći na Kamenitim vratima, ispred nas dvojica isto mladih, gorljivo mole krunicu,
nakana je zdravlje i posao. Smješkam se u mraku i molim s njima.

Ljudi se ne daju na razne načine, baš kao što se i na stotinu načina daju.

Netko poput djeteta, misli da je ovo sve s pandemijom samo ružan san,
ili urota, zavjera svjetska, neki sumanut pokušaj suludog, bolesnog uma, da nas se zatvori,
da nas kontrolira. Ne optužujem taj način borbe s ovim ludilom,
samo dok nikoga ne ugrožava.
Blago djeci ! Lijepo li je moći tako razmišljati. To je netko namjestio i prestat će.
Ili oni vječni cinici, sumljivci. Sve je to zbog love. Cjepivo i to.
Kad nas cijepe, ako nas ne ubiju, ozdravit ćemo.
Meni se samo čini da nas priroda kažnjava. Imuniteti su nam tako oslabljeni, da nas ugrožava virus.
Netko nosi masku, drži razmak, ali izlazi među ljude, gladan samo vidjeti ljude kako hodaju,
a da to nije na TV-u. Slušati ljude kako pričaju, uživo, a da to nije na radiju.
Gladna sam glazbe uživo. Pa hvatam kao mala antena, svaki zvuk na koji naiđem.
Mala violina. Flauta. Gitara. Nježni zvukovi dopiru mi do ušiju kao najljepše slike.
Jedem zvukove. Halapljivo jedem lijepe slike.

Na dva tri mjesta kazališne scenografije sretnih, starih domova.
Na jednoj od njih, slika kakve je crtala i retuširala moja mama.
Bila je jučer sa mnom na svakom koraku.
I ograda na kojoj se slikala u donjem vešu. Moja luckasta, moja hrabra, moja snažna.
I okićen prekrasan balkon njezine male prijateljice Irene, gore na Štrosu.
I park u kojem se igrala, staza po kojoj se sanjkala do Mesničke.
U tunelu održavaju se sada Gavelline predstave.
Na svakom ćošku po neka uspomena.
Pa i to što smo jučer piškile iza Tuškanac kina, biti će jednom uspomena, zar ne ?

Znaš kako grad živi ? Kao ilegalac. Živi unatoč.
E, smijeh ti ne dam !
Ko kapara iz kamena, mak iz pruge.
Ljudi stoje u redu za kofi to go.
Pronosi svoje malo privatno svjetlo kroz svijet.
Ne daš se poklopiti do kraja, valom tuge, straha, brige. Ma baš ne daš.
Pa digneš glavu iznad magle i kažeš si, ne još. S maskom pjevaš, ma i ljubiš.
Godina nam je svima bila okrutna i nezamislivo ružna, ali bitni su trenuci, mama.

Grad se sa svojim ljudima ipak uspio malo odmetnuti. Bitno je da se nije odmetnuo ljudima.
Okićen je ipak s mjerom i ukusom. Tankoćutnošću od koje ti zasuze oči.
Jer znaš, iza onog prozora ljudi nemaju grijanje, toplu vodu, još od potresa.
I gledaju na te lampice, jebale te jebene lampice.
Jer znaš, prvi smo u Europi po broju zaraženih.
Svaki dan rekordi.
Pa kada se sjetim onih predivnih Talijana proljetos, kako pjevaju sa svojih balkona, stisne mi se grlo.
Dostojanstveno.
Nema straha. Biti će kako mora biti.
A što drugo i preostaje ?
Ne ići u posjete, kaže.
Božićna telefonska konferencija.
Ma sve je to politika, kažu cinici.
Djeca kažu, nek si sebe zatvore, šupci obični,
umjesto što banče i peru lovu u nekim smrdljivim i sumnjivim lokalima.

************************
Ujutro sam posijala pšenicu.
Znam, znam, sutra je Sv. Luca, al ja svake godine sijem nešto ranije.
Poslije sam biciklirala do groblja, upalila puno svjećica mojoj Dragoj,
i na tanjurić stavila ružičasti aranžman.
Onda je počeo sprovod nekom branitelju i pucnjava počasnih plotuna, od kojih sam skoro riknula od straha...
Pa ošla doma.
Peći kruh s bosiljkom i grijati repu s grahom.

Jedanaesti prosinački

11 prosinac 2020















Deseti prosinački

10 prosinac 2020

Ujutro opet vrtoglavica
Glava ko u akvariju
( čekaš kad će ribe, pužići, trave)
Pa i visok srčani, šit
Kolegica javlja, promjena vremena
Sve ih boli glava (glave?)
Žvaknula sam cijelu tabletu za tlak
I nisam išla biciklom na plac, nou, jok
Nego sam se lijepo okrenula mom kompu
A na njegovom ekranu
Program mog kompjutora
Spisi i još malo spisa
Danas sam se sjetila ručat
U 15.00, grah s repom

A onda su došli









Vilenjaci...

Sva anksioznost odletila je na Mjesec

Odo se farbat

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.