Vežem se s vremenom.
Uz zrikavce noćne. I zvijezde, sve do jedne.
Uz opojne mirise ljeta i tužne oči psa.
Izlazim mokrog tijela i lica na obalu moje kuće.
I ne razmišljam o tebi, o nama, časna riječ, ma ne razmišljam ni o čemu. Samo se vežem.

Psi laju. Bude me iz sna u koji sam se vješto sakrila.
Vežem se uz zvukove noćne.
Vežem se uz jutra u kojima svjetlost razmiče zavjese na nova putovanja.
Nebo jutarnje koje se razmotava poput ruže.
Vežem se uz auto koji me vozi na posao, s posla.
Volim taj volan koji pobjeđuje daljine jednim pokretom ruke.
Vežem se uz djecu koja ližu sladolede i smiješe se.
Vežem se uz moj prazan grad ljeti.
Uz vjetar koji zapuše i rashladi leđa, naježi vrat.
Uz val koji se približava obali.
Uz ribu sakrivenu iza kamena.
Uz kolovoz bez tebe.
Uz uspomene koje se samo izmotavaju, razmotavaju
i ne blijede.

Uz leptira.
Uz šarene dalije, paradajze koji se rumene ko curice.
Uz mačku koju ne volim, vežem se.
Uz pjesmu koju ponavljam, ponavljam
Ne izlizujući niti jedan jedini slog.
Uz likove u knjizi.
Poznate mirise i boje.
I uz bol se vežem.
Uz nedostajanje.
Uz 6 malih praščića dolutalih u moje dvorište.

Vežem se uz svoje cipele, stare sandale, sedam, osam godina, koje ne žuljaju, koje su prohodale i prehodale zanose, uspone, padove, gubitke i strahove, rastanke ili ljubovanja.

- Vrijeme je da ih bacite, kaže, nakon što ih je zalijepio.
Pogledam ga upitno.
- Rok trajanja, kaže. Sve ima rok trajanja.
Upravo ste ih zalijepili i ja ću ih nositi, odmahnem šeretski.
- Ali ne znam koliko, ne mogu garantirati, kaže bespomoćno.
Dobar postolar koji dobro poznaje prirodu svih stvari.
I ne daje slatka i prazna obećanja.

Smijem se izlazeći u mojim zaljepljenim sandalama.
Ne može garantirati, kaže.
Najbolje bi onda bilo da i ne hodam, pomislim, kakvo bacanje!

Vrijeme je dobar postolar.
Kaže ti kada da baciš.
Ne obećaje ništa, al zalijepi.
Sve.

Arsen Dedić: PJESMA O HRABROSTI

Muljao sam
probao sam mućkati
bilo me prvenstveno strah
molio sam se
bio prijetvoran
lagao gdje stigao

Dodvoravao se
smiješio se studeni
dijelio mrtve poljupce
stajao pod lažnim barjacima
te pisao tuđe pjesme

Ulazio u neželjene postelje
odijevao se po modi
zatajio vjeroispovijest
i spol
ali iznad svega
bojao sam se
bojao sam se

Pjevao kao dijete
izgubljeno u tmini Žumberka
kao da ću odagnati
odgoditi
što li
kao da ću išta spasti
i napokon shvatio
ne preostaje mi drugo
osim hrabrosti

Spavala mi je na ruci svu noć.

Danas smo proučavali puževe u parku.

" Samo da nam Bog ne da koliko uistinu možemo podnijeti.
Neka nam nitko ne da koliko uistinu možemo podnijeti."

"Katkad ljudi ne zaslužuju istinu. Žele je samo zato da te mogu osuđivati."

" Nitko nas ne uči da prihvatimo rok trajanja važnih stvari.
Ne uče nas niti da je katkada jedini neuspjeh naša inertnost
kojom im pomažemo da i dalje traju."
( V. Montfort)

*******
Na desnoj ruci imam upalu palčanog korijena, to je sindrom De Quervain, neki Francuz me opsjeo. A ko bi mene drugi, zar smo sumnjali. Osvećuje mi se zbog lošeg izgovora.

http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/bolesti-misica-kostiju-i-vezivnog-tkiva/bolesti-sake/de-quervainov-sindrom

Kaže da je to sindrom pralja:-))))
Nekog sam dobro oprala. I zažmikala pritom, dabome.

Pregledao me danas gorički fizijatar u 5 minuta, onako kako bi me moj najmlađi unuk pregledao.
I naručili me na terapiju 21.09. Ej, halo! Desna ruka.
Ne da mi se ni nabrajati za što mi sve treba moja desna ruka i koliko me to jako već dva mjeseca boli.
Kad sam medicinsku pitala što bi ona na mom mjestu napravila, a to redovito pitam zdravstvene djelatnike, naivno računajući da ću probuditi empatiju, pogledala me i mrtvo ladno izjavila: išla bi im dotad na bolovanje.
Eto.

A isto mi se ponašaju i prema mami. Ona doduše jest na bolovanju trajnom, jer ima 84, al krvavo se moram pomučiti da je uopće uvaže kao pacijenta.
Danas mi je pola dana spavala. A onda se predvečer naljutila što joj ne dam cigaretu, uz izjavu da je valjda želim ubiti.
Ovisnost.
Svi smo o nečemu.
Neki o moraliziranju, također.

Mislim da je u ovom stadiju, više ubija moraliziranje i prodikarenje, nego ta dva dima koja povuče.
Žao mi je što tako slabo čuje, pa ne možemo razgovarati kao nekada. Ona je uvijek znala prave riječi. Sada samo promatra promjene na svome tijelu.
Teško mi pada to njeno tiho odlaženje.
Pa probavljam svoju propalu ljubavnu vezu, kao da je to nešto uopće važno. Mada znam da ću sve to, kad tad, šarmantno ispovraćati.
Samo da ne mislim na krajeve koji će stvarno krvariti i boljeti.

Ljudi vole olako osuđivati i prosuđivati. A ipak, uvijek treba imati na umu, da svatko ima svoje razloge, da su oni ponekad bolni i neriješivi, pa mislim da je najbolja opcija neimati o nečemu ikakvo mišljenje, ako me se ne tiče. Ako me se ipak na neki način tiče, odšetati, zabaviti um nečim drugim, sve samo ne- prodikariti.
A ja imam sindrom pralje.
Prodikarila sam, znači.


*******
Svaki dan nešto loše u nama
treba umrijeti.

Kad se zrak ispuni elektricitetom
Podmukle grmljavine
Zamiriše kiša i zagrle se stabla
Poviju se ivančice, bijele orhideje
Osjećam te tako blizu
Kao da ti dah mogu pomirisati

Onda pazim i ne gledam u pod
Da ti ne ugledam cipele
Ne gledam prema brezi
Jer u snu mi tamo stojiš
Pokisao i bolan

Gledam u nebo zatvoreno
U ptice koje nisko prolijeću
Pa zajedno s njima
Tražim zaklon
Tražim

Ako ne pronađem za ovu noć
Naći ću za drugu, treću
I dotad kisnuti kako već kisnu
Znaš
Zaljubljeni

" Kad si zadnji put učinila nešto prvi put?"

" Ta bi koketirala i sa semaforom i nagovorila ga da upali crveno."

" Gali je to bio savršen plan. Oženjen, s datumom isteka trajanja u zemlji.

" Kad te nešto gadno opali u životu, preko osobe koja si bila, piše se nova osoba- jesi li svjesna u kojoj si prednosti?"

( V. Montfort)

******

Čudno ljeto. Ne prepoznajem ga kao svoje.
Al' ga ipak slavim, predani sam vjernik.
Fanatično nadzirem moje paradajze, pipkam šljive,
navijam za tikvice.
Budim se rano, u 4.28 je svitalo jutros na prozoru moje kupaonice.
Sramežljivo, ozareno sunce rastezalo se lijeno i polako preko obzora, ruka, noga, zijev.
Pa kuham pravu tursku i čitam. I budem tužna kad super dobru knjigu, smažem u jedan dan.

Susjedi imaju velike radove na kući. Čekićaju, buše i pile već od osam, tako da slabije uživam u pticama. Ljuti me to, volim kad me ujutro raznježuju kosovi u onoj svilenlastoj, neumivenoj tišini. Fućkam i ja s njima, ponavljaju melodije za mnom.
Krste se lijevom i desnom nadamnom, vjerojatno.

Pijem kavu na južnoj terasi, među ružama i oleandrima, tamo gdje mi nekada čudesno zamiriši more, valjda zbog ružmarina i bosiljka u teglama.
Onda osjetim čežnju snažnu, čudovišnu strast za jugom.
Moram se udat za Dalmoša. I to najbolje udovca.
Da se ne vrati ženi, ako baš ne mora.

Razmišljala sam kako je možda ipak u pravu netko, tko me upitao, zašto uporno pronalazim partnere ispod svog nivoa.
Ander maj lig.

Kako ne kvalificiram ljude po nivoima, već po čojstvu, bilo mi je tada u potpunosti strano takvo razmišljanje. Što je to ispod, a što iznad i po čijim to točno mjerilima?
Jel na primjer pekar, koji se od mene budi ranije i više radi, iznad ili ispod mog nivoa?

-Po obrazovanju, po kulturi, po načitanosti, obrazložila mi je.
Ono staro, svaka ptica svome jatu leti..

Prava je istina, da ih ja uopće i ne pronalazim. Ne tražim.
To je prva kriva postavka.
Oni pronalaze mene.
I to onda kad taman počnem uživati u svom samostalnom životu.
Od onih koji me pronađu, izabirem ih po duhovitosti, hrabrosti, drskosti, sličnom senzibilitetu, izravnosti- temperamentu i glazbi koju slušaju.
Onda tek fizički izgled. Prsti na rukama su mi izrazito bitni.
Boja puti. Oblik očiju. Usta. Ramena. Guzica.
Potpuno mi je svejedno s kojeg kontinenta stižu.
I voze li auto, bicikl, helikopter ili dolaze na spojak u kasu.

Gotovo svi..ne svi, bili su manje obrazovani od mene, što naravno, ništa ne znači. Fakultete, kao što znamo, a priznamo samo ako smo iskreni, završavaju marljivi i..uporni.
Mnogi su bili informiraniji, kvizačkog znanja i prirodne dosjetljivosti- meni dovoljno.
Kulturološki...e tu bi se dalo raspravljati.
Tu se ubraja i mentalitet, koji s prevelikim razlikama, može biti uzrokom mnogih prepirki i nesporazuma.
Oko nas su neke kulture u kojima žena još uvijek mora gledati u pod, ne smije pričati s muškim neznancima, oblačiti prekratko, preusko, jer će je..šta..spaliti na lomači..ubiti, u najboljem slučaju udariti ili pljunuti.
Zagreb je metropola, lako dođe do " sudara svjetova".
Pa se onda čudiš. " Samo sam pogledala" , kažeš popljuvana.

Meni je doista neobično recimo, da do sad još nisam bila u vezi visokoobrazovanim purgerom, koji voli čitati, gledat filmove, a pristupio mi je onako bez beda, izravno i još k tome ima dobru guzu i lijepe prste, pune usne...

( joj, Mathew je na telki..
Idem brzo, dok su reklame..
Ma ionak je lud za ovom Hudsonicom..)

Izgleda da volim egzotiku. Različitost. Izazov mi je učiti, konstantno.
Ili..možda volim biti glavna, misliti da sam glavna, dominirati?
Ili...
Volim patiti?
Radi pisanja?
I to preferiram dramu?
Umislila da sam Majka Tereza i da mogu spasiti bilo koga?
Suprotstavljam se ekstremnoj desnici mog starog, koji bi me, kak Freš veli,
rado omeđio bodljikavom žicom?

Ovo je bilo o meni.
Sad možemo o mom autu.

" Mozak se razvija i stari, ali srce zauvijek ostaje dijete, sve dok ne prestane kucati. Srce nikada ne nauči lekciju."

" Oduvijek mi se sviđaju ljudi s ožiljcima, poput stabala. Štaviše, nemam povjerenja u ljude koji nakon četrdesete nemaju nijedan ožiljak."
( Vanessa Montfort: Žene koje kupuju cvijeće)

Srce kao znatiželjno, zaigrano dijete, to je razlog zašto se, uvijek iznova možemo zaljubiti, povjerovati, nadati se. Razgolititi, predati, pasti, na leđa, pljusnuti u bezdan, pasti na onu rupicu tvrdoglavu na bradi.Poderati koljena, izbit si zube.
Bez obzira na godine.
Netko pravim pokretom i u pravo vrijeme povuče našu crvenu špagicu i odmota se ono sakriveno klupko naše žudnje za bliskošću. Pripadanjem. Povjeravanjem. Poklanjanjem vremena. Zjenica. Prstiju.
Sve se odjednom ispreplete i postaneš s nekim pletenica.
Te i te ruke kao da poznajemo oduvijek. Smijeh i madeže.
Poklopiti se treba puno toga i ti znaš dok se događa, da se to ne događa često.
I zahvalan si. I svečan. Radostan i pun.

No, sve ima jebeni rok trajanja, baš sve.
A onda je glupo i pomisliti, a kamo li izgovoriti da te,
te i te ruke nisu bile vrijedne.
Da je netko bio pogrešan.
Zar samo zato jer više nije?
Voljela si. Smijao si se. Vjerovala si. Bio je pravi. Za tebe u tom trenutku, na tom zemljinom meridijanu, u toj kapi koja uvijek, nezaustavljivo klizi svome kraju, zbog gravitacije, zbog one vječne odanosti zemlji, bio je ko stvoren za tebe. Ma nacrtan.
Da je bio drukčiji, ne bi vrijedilo.
Ne bi se tada bili ni zamijetili u gomili.

Bolnom i povrijeđenom srcu treba vrijeme, ma svo vrijeme ovog svijeta. Tu nema pravila ni roka.Taj se dio ne može preskočiti novim susretima, novim licima ili tijelima.
Tijelo se uči živjeti bez voljenog tijela.
Duša bez duše.
Dijete se preispituje zahvaljujući razumu.
U tom vremenu vraćamo se ponovno sebi, jer smo iz sebe izašli na trenutak nalik treptaju lista, da bi se mogli drugome cijeli dati.

Onda si opet pupoljak. Opet si na početku, s nekim novim spoznajama o sebi.

Puno gubitaka ljubavnih, neustrašivo srce ne može niti zamisliti, kamoli pokolebati.
Samo se to zaigrano i znatiželjno dijete mora od svega malo odmoriti.
Zahvaliti se kao nakon plesa, nakloniti se kao nakon predstave pred praznim gledalištem, gdje nitko neće klicati, pljeskati ili zvati na bis. Fajrunt.
Odjednom više ne govoriš mi.
I jasno, isuviše jasno čuješ svoj glas.

Nije lako.
Da bih naučila otpustiti, neki su k vragu morali umrijeti.
Ovaj je živ, hej, ovaj je živ!

I znam, jednostavno znam..
Noću gleda preko Une.
Kad se ugase svjetla njegovih pozornica, stišaju zvukovi,
znam da osjeti šljapkanje mojih malih stopala, mojih žuborećih misli, oblutke mojih razmišljanja.
I sto ga stvari još podsjeća na mene.
Ostavili smo pečat. I trag.
Mene se dugo voli.

I dobro zna da ću ga još žarko voljeti i strasno mrziti jedno određeno vrijeme.

Moje srce je dječak. Nije pičkica.
Stari moreplovac. Nabildano je ožiljcima.
Zacijelit će jednom, kao što je i prije
krenut ususret novim putovanjima.
Sa svim pokrpanim i oslikanim jedrima,
znajuć dobro u kojem trenu treba

raspetljati užad
ugasiti motor
uprijeti svom snagom
motati, motati
I dići

đenoveško jedro

Šprajc je na telki. Volim si ga uglavnom pogledati, jer je neposredan i ima lude ideje oko vođenja emisije, što je meni odmah super, slagala se ja s njim ili ne, vezano uz ono što meni, kao prosječnom gledatelju on želi sugerirati.
Kad svi misle jednako, nitko ne misli dovoljno, i ja sam uvijek bila tip s kojim se ne morate nužno slagati: problem volim osvjetljavati iz više kuteva.Što naravno ne znači da ću nužno svoje mišljenje mijenjati. Nekad mi je draže kad nešto novo naučim, spoznajuć da nisam bila u pravu.

Opet sam ko Crni Jack dojurila na biciklu s cuge s jednom drugom frendicom i pila sam neku pivu San nešto, zvuči talijanski, ukusna je, al nije me baš nešto šupila, što je super.
Zmajska je jača, Kocky:-))
Frendici sam pričala ludi epilog svoje posljednje ljubavne štorije, pa mi je rekla da sam ipak malo prenaglila.
( " gnjavio sam ljude, radio sam paniku")

Razveselilo me danas kad mi je urednica jednog časopisa javila da će mi u rujnu objaviti priču! Baš super! Priča je iz onog Sarinog razdoblja, dok je furala sa šarmantnim kuharom, kurvišem Escoffierom. Čitali ste je.
Obavijestit ću još svakoga koga će zanimati. Puno mi to znači!
Oduvijek mi je san bio sudjelovati u uređivanju nekog časopisa.

Danas mi je malo novorođeno mače mijaukalo uz moju prvu jutarnju kavu. Više baš ne osjećam ništa spram mačaka. U srednjoj sam ih obožavala. Imala sam dvije, spavale su sa mnom u sobi.
Sad sam luda za pesima. Hvatam te njihove odane poglede. Nema šanse da odvedeš tuđeg psa i to me zadivljuje. Mačke su obične male kurvice. Survivori. Psi imaju karakter.
Ljudi se na jednaki način razlikuju. Ne osuđujem ništa, al znam što više volim.

Gledam na telki upravo neki film s Merlinkom
Ona i frendica zapele u busu, bus crko
Vani snijeg
Mene gricnuo komarac za obraz upravo
Znam da su muški režiseri
Al žene su bile prepredene i mudrije nekad
Očekivalo se od njih samo da trepću,
puče usne
i ne pitaju puno, ništa zapravo
Pa su muški imali bit muški
Inače bi svi poumirali dok bi se ona pučila

Mislim, što je nama naša pamet dala
Nas dvije, vidi nas
Lijepe ko slike
Susjed za drugim stolom
priča kak je ko mali
Lijepe žene smatrao glupim
Pa ga život razuvjerio
pita nas dvije jel bi se odrekle svoje ljepote
U zamjenu za..ne sjećam se jel naveo
Jel reko sreću?
Dvoumimo se obje.

Lijepih se muški boje, konstatiram
Sigurno ne zbog njihovih gluposti
Praktični su, lakše je s prosjekom
Pred nama je osa ubila kukca na stolu
Ja sam dobila svog Lava
( sutra ga poslikam, komarac mi je u sobi pa pišem ispod plahte)
A ona je rekla, gledajuć osu i kukca: ne znamo cijelu priču

I tu sam se ja prvi put nasmijala danas

Pisala sam već o tome, koliko se njezin mozak zaboravom
brani od svih strahota koje je proživjela.
I po ne znam koji put spoznajem, divno je kod našega tijela to samoiscjeljivanje, samoočuvanje,
moguće samo ako nam je još
iz nekog sentimentalnog razloga stalo do života.

- Danas bi nam bila godišnjica braka, velim ja mojoj svekrvi.
- I, jel ti čestita?, pita ona ozbiljno.
Kad je podsjetim da on to nažalost, nije u mogućnosti, jer...
obje prasnemo u nekontroliran smijeh, ko dvije curičke.

Ona sve više ima osjećaj da ne živi ovdje.
Da je tu samo u posjeti.
Kad je podsjetim da je stan njen, da ga je kupila tada i tada sa svojim suprugom, ona ljuto odmahne rukom i kaže:
što je meni bilo da iz Dalmacije dolazim vamo..!
Čitav dan traži ključeve i novce.
Pronađe ih, pa opet zametne. Pa opet traži.
Zaključa nas u sobu, pa skupa premećemo po njenim uspomenama.
Ona naravno, sve vidi zamalo prvi put.

Kad joj kažem da idem doma, pita me začuđeno i dječje:
pa di ćeš, ti tu živiš!
Klinci i ja strpljivo joj ispravljamo percepciju.
Njima je to već posve normalno. Osjećaju se odraslo i važno.
Meni je bolno dirljivo.

Danas je krenula za mnom duž hodnika i prvi put me zagrlila.
Poput izgubljena djeteta.
Rekla mi da sam joj puno pomogla.
I da nitko ne razumije koliko sam divan čovjek.

Sve samo i isključivo zato jer sam rekla da to nije ništa strašno i da je sva sreća da zaboravlja i zato jer smo se danas puno, puno smijale njenom zaboravu.

Ona se plaši svog zaborava.
Ja se bojim mog pretjeranog pamćenja.
Zaborav je blagoslov.
Kao velika dobra ruka koja zaklanja sve.

Zaborav poput analgetika, čuva od većih šteta i zato
svaki dan treba namjerno zaboravljati.
Vježbati to umijeće marljivo.
Pogotovo ako ti nije urođeno.

Dođe li ti sjećanje, zagubi ga poput starih ključeva.
Ništa novo, nikakav odgovor ti neće donijeti.

Biti master of losing something, kak veli Bishopica.
One art.

Ne dramatizirati, pustiti, ne držati se tako grčevito za ljude, stvari i pojave, da nam ne poplave prsti, popucaju kosti, ne zaboli šaka i korijen palca, kao mene što boli već dva mjeseca.
Jer grabim sjećanja. Prizivam. Stišćem ih, pritišćem uz srce.
Hotimice i nehotice.
Grijem se na svom prošlom ljubavnom ludilu.
Ponavljam si što je rekao, kako je rekao, kako me ljubio.
Kao da bez toga ja ne bih bila ja.

I dok neki skoro pa opsesivno pamte pjesmu, suton, datum, riječi, mjesto, pogled, stisak, poljubac, zjenicu..
neki više ne znaju tko ste niti kako se zovete, niti gdje su vas uopće sreli i upoznali.

"Svaki dan je novo ušće.
Poteci kao rečica.
Neka se trnje plete gušće.
Nebo je tvoja prečica."( Đ.B.)


One Art

BY ELIZABETH BISHOP

The art of losing isn’t hard to master;

so many things seem filled with the intent

to be lost that their loss is no disaster.


Lose something every day. Accept the fluster

of lost door keys, the hour badly spent.

The art of losing isn’t hard to master.


Then practice losing farther, losing faster:

places, and names, and where it was you meant

to travel. None of these will bring disaster.


I lost my mother’s watch. And look! my last, or

next-to-last, of three loved houses went.

The art of losing isn’t hard to master.


I lost two cities, lovely ones. And, vaster,

some realms I owned, two rivers, a continent.

I miss them, but it wasn’t a disaster.


—Even losing you (the joking voice, a gesture

I love) I shan’t have lied. It’s evident

the art of losing’s not too hard to master

though it may look like (Write it!) like disaster.

Jutros je more bilo olujno
I Parun duša bila bi sretna
Ako želiš znati put u moju dušu
Povedi me k moru
Bilo kakvom

Jer svaki ulazak produžuje život
Za godinu dana
(pa ti sad računaj
Znanstveniče
Koji ne znaš o emocijama
Tri suvisle)

****

Pa onda shvatim
Ne treba mi tuđe tijelo
Treba mi drvena klupa koja samo mene čeka
U Sv. Frani
Treba mi
svećenik koji pjevajuć govori
O sjemenju i sjetvi
S jako mekim ć
Časna mu pomaže da hoda
A on temperamentno priča
soprani časna pjevaju
Najdražu mi iz mladosti

Jutros je more imalo bijele krijeste
Ako nije bila Ljubav, nek zaboravim
Neka me mimoiđe i nestane
Kao da ni bilo nije
Ako jest, doći će

Sv. Franjo pričao je sa mnom
Kao da sam ptica

Nekim
Samo našim
Jezikom

Ribarica ima žarko crvena usta.
U 8 mi prodaje predivne, svježe brancine
Bistrih očiju.
Djevojčica iz susjednog apartmana
Ima samo 4.
Stavljam joj cvijet oleandra za uho
Kaže da se zove Malinka.
Dječak svu večer
Baca svjetleću igračku u zrak
Ona se gasi, pada, trga
On ustraje
Kod crkve Sv. Franje
Svjetli krijesnica na kamenu
Ovdje je more nježno i meko
Poput tekućeg zlata
Dok uranjam
Sa mnom vode ljubav alge
A riba fratar prati me u dubinu
Ovdje je i bol nježnija, mekša
Sve cvrči o lakoći življenja
Čempresi mudruju
kako nema rastajanja
Moja duša se smije
Kao smilje
I dobro zna gdje joj je dom

Sutra ujutro krećem.
Bit ću par dana i povjerit moru
svoj bruh i desni bolni ručni zglob.
Prvi put osunčati ožiljak.
Ponijela sam jednodijelni, al skinut ću se ja i u bikini
pa plašit malo djecu po plaži.
Ronit ću. Ohladiti obraze od ljubavnih šamara.
Penjati se na Osorščicu.
Gore ima neka crkva koju već dugo želim obići.
Tamo ću moliti da budem dobra i da oprostim.
Svima sve. I sebi.
I ljubavi koja mnoge tamne strane mora pokriti.
Da mi bude ravno sve
Rana svaka da izblijedi
Sve tamo do horizonta gdje se naziru
Susak i Unije

Vratit ću se tamnih nogu,
lica punog pjegica
od sunčevih poljubaca.

******

Ne želim biti lik iz Remarqueovih romana,
čuješ li,
dosta mi je tragike i neizvjesnosti
naglih obrata
ne želim se plašiti više
jedne obične zime
hoću biti obična ženturača
monotonog života iz predgrađa
ono, zna se di sam, di kupujem luk, di krumpire,
i treptanje da mi bude dosadno, predvidljivo
Ne želim čudne, puknute, neuračunljive ljude u svom životu
Želim standard, punu bateriju
Prelaziti cestu preko zebre
Koliko god da je daleko

Želim znati
Gdje god bio
Da ti je toplo i da si
Sretan

*****

Napisala sam ovo davno.
Remarque i on
Rođeni na isti dan.
Živa drama.


He's got this dream about buying some land
He's gonna give up the booze and the one-night stands
And then he'll settle down
In some quiet little town
And forget about everything


*****
Prije mjesec dana
Zaprijetila sam da ću mu doć na vrata
Predstavit se ko Ljubav mu života
Najbolja pička u Svemiru
Žena zakonita uskoro
Sve ono što mi je do nedugo govorio.
Okrutno?

Odonda me blokirao.
Macho nikad nije mucho.


you know he'll always keep moving
You know he's never gonna stop moving
'Cause he's rolling, he's the rolling stone
And when you wake up, it's a new morning
The sun is shining, it's a new morning
And you're going, you're going home



Dal je sretan?
Frankly, my dear..

*****
A život nije pladanj s hranom, Sarah,
Život je paleta.
Kog nacrtaš, bude živ.
Pa umiješah.
Manje vatrometa, manje zlatne i crvene.

- Imam puno za dati. I ne želim ostati sam.

Boje sad podsjećaju na rijeku ljeti.
Vide se trave, podkožne ozljede.
Zeleno i osvježava.
Nisam zatajila ni da sam
Zbilja jedva živom ostala.
Plačem zbog ljudske dobrote.
Trepnem. Pojure slapovi iz očiju.

On me gleda.
Vodi me k rijekama, stalno.
Drži ruku na mojim leđima.
Kao da obloge stavlja
Poljubio mi dosad dvaput ruku,
Dvaput lijevo rame,
Desni obraz, ovlaš donju usnicu.

Djeluje uravnoteženo.

Ide polako i voli kad se smijem.

Od lavande
Oleandra
Bosiljka
Ružmarina
Smokve
Moja terasa miriši
Na more
Pa zatvorim oči
Stopala spustim
Na kamen topli
Titram trepavicama
Igram se valovima
Zamišljam da te nisam
Srela

Na vanjskoj stijenci moje šalice kave
Vidim očerupanog dvoglavog zmaja
Jedna je glava tužna
Druga se naginje ravno
Nad neki zemljopisni oblik
Mislim da taj nema vatre
I ne djeluje zastrašujuće

Moj Bog meni crta
Kad već ne mogu razumijeti
Palim pod Sv. Franjom
Šest svjećica
Pa u katoličkom kalendaru
Ugledam njegovo ime

I tate s djevojčicama
Ko svilenim bombonima
Zaljubljenim preko ušiju

Ovaj prijelaz iz Blizanaca u Raka
Napuštanje Merkura
Uvijek mi daje puno smislenijih razloga
Za život
Za radost
Dok režem noktiće na Gabijevom stopalu
Ljubim male prstiće ko zrna kukuruza
Debeli palac minijatura moga
A prije spavanja
Svađa tko će spavati kraj mene
Pa me metnu u sredinu
Helena mama, Gabi tata
Ja njihova cendrava beba
Bolna sva, kad dotakne te
Vlastita ljubav,
Kad dala si se opet preko svake mjere
Opet i opet
Ko još ima posla sa tužnom, izdanom
Bakom
Bake bi trebale ljubiti
Smirenije

Unuci ko melemi
Pogledom plavim miluju dno duše
Dok padaš u san bez snova
Ko žut plastični stolac posred vrta
Sva ta bajanja u koja si povjerovala
Žedna napila se filmske laži
A ne želiš misliti loše, željeti loše
Pa si osmišljavaš dane ko ribizle
I kraj koji si prouzročila
strasnom istinoljubivošću
Došao je kao tresak vrata pred nosom
Ko pljuvačka zbog smješka konobaru

Helena ima kosu boje zrelog žita
Kada stavimo glave skupa svjetlimo u mraku
Oko nje se doduše, noćima
Skupljaju krijesnice, napajajuć se svjetlošću
Oko mene posrću noćni leptiri
I miriši zrak na prolaznost

Pa ih hvatam za ruke
Vode me kroz zrak, kroz suton
Daju mi dan noćima
Uče me iz početka
Zaljubljenosti u
Život
Mraku uprkos
I prijelazima finim, tankoćutnim
Nakon kojih znam da dolazi
praštanje

Žena sam…
Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savješću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepše mladiće
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
tražeći spas.
Ljubav je bila jača od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujući sreću, cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.
O, vi koji trošite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi,
vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete ponižene pred sudbinom;
Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe. Kao da nosimo
zapaljenu buktinju života.
Ja nisam ništa mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonoše
koji ne može izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina šutnje.
Ne zatvarajte prozore,djevojke !
Ovo je i vaš glas, ovaj glas
preplašene noći što je prezrela
svoje ropstvo, i hoće da postane orao.
Izađite na ulice, i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala Žena.
Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.
O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada !
Šta je meni da prebolim travu
svog djetinjstva i grad svoje mladosti.
Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krošnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jača od mene,
A muškarac je bio hram
s pročeljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stišću hljeb
i kad noše oružje i stjegove.
Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvijek
onome s kim će podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
što su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.
I grlili su me odsutno
i mrzovoljno. I svlačili me
kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smiješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bješe zaista divljina i noć,
a ja tek plijen, pred pećinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajača.
A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijaše orao
što je kružio nad dolinama.
I kad su već sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuše najsmjeliji.
I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala
mimo trave i plastova pšenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.
I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Čudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pjesku.
I traži noćište na pragu žene.
I želi da mu pjevam uspavanku
ja, koja ću prezreti nježnost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
već čitam u lijetu ptice izgubljene.
I odvrnula sam svoje lice
da želju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.
Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.
Ja više ne tražim. I ne vjerujem…
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strašan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet čuje zavijanje vukova.
Zato, mladići iz moje doline,
ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetošim,
ni kada ištem vašu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.
Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado
pred moj šator, da ga othranim!
Ja ću ga napustiti
u čas kad tama obavija polja.
Uspravit ću svoje lice
i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
I drhtat ću, jer je stablo u daljini
velišanstveno, a vaša ljubav ništavna.
I vaši ognjevi pred ognjem zore
kržljavi i turobni.
Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vaše uho!
Ljubav je bila jača od mene.
Ali pjesma postade orao
i napušta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi
i ne okreću se.
To je ispovjest žene i robinje.
Himna ponižene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
što je istina ostavljenih…

Vesna Parun