Neke odnose i ljude, kada se sasuše,
Treba sastrugati ko lijepilo sa dlana.

Dani se pale i gase, pale i gase i sve je dobro dok je takav ritam.

Dok se ne ugasi dan kada bi se trebao upaliti.

Kao što se meni ljetos ugasio dan, kad sam ujutro nazvala bolnicu.
Kad se moja mama zabunila, pa se probudila na nekome drugome mjestu.
Boljem, želim vjerovati.

A sve to zbog korone, naravno.
Bila je uplašena, sama, mislila je da smo je ostavili, da smo je se riješili.
Plakala je svaku večer sigurno, znam je.
Nije vjerovala niti pismu koje sam joj napisala, niti tekici s Mini Mouse koju joj je kupio brat.
Presudan je bio vikend, doktor je rekao da ne dolazim zbog korone,
jer mama nije u životnoj opasnosti.
Tijekom liječenja, rekao mi je preko telefona i da mi nije dužan dati uvid u lijekove koje je pila.
Srce joj je popustilo od prejakih lijekova za smirenje.
Mogla je živjeti još. Dočekati barem svoj rođendan. Božić.
Vidjeti moju Helenu kako raste.
Još se nagledati ruža.
Mogla je usnuti u svome domu i u svome krevetu.
Pomirena. U okruženju ljudi koji je vole i kojima sada stravično nedostaje.

Mjesecima je prije toga, zajedno sa tatom, slušala svakodnevno o broju umrlih.
Njihova točna godišta i bolesti.
Znala je da sama ima neizlječivu bolest, ali ta je bolest bila kontrolirana i stagnirala je.
No, strah je strah. Ne umire se nikome. Ili barem rijetko kome, al njega se ionako ne pita.
Taj obično dočeka stotku.


Bolnice i prije korone nisu bile naše omiljeno mjesto.
Svaki puta kada bismo naišli na stručnjaka, pa još i razgovorljivog,
imali smo osjećaj da smo dotakli anđela. To bismo onda i rekli dotičnom ili dotičnoj.
Neka zna, ako mu ranije nisu rekli, da je anđeo.
I neka i dalje bude takav.

Mislim da liječnici sada prolaze svojevrsni pakao.
Kroničnim bolesnicima ne može se više na adekvatan način pružiti liječnička skrb.
Operacije se odgađaju s pretpostavkom da nisu hitne. Nekada pretpostavka zakaže.
Bojim se i pomisliti kako je na onkologiji. Šaljem svaki blagoslov tamo.
Trudnice i bebe zaražene koronom.
Moj bruh valjda neće postati hitan. Neka čeka proljeće, bolje mu je.

Neki su nezadovoljni jer ne mogu putovati. Neki jer ne mogu zarađivati.
Neki su, poput mene, nesretni jer im je umro netko njihov.
A ova nas pandemija ponovno, baš kao i proljetos,
uči da u jednom trenu možemo sve izgubiti.
I da trebamo biti ogromna srca i jako zahvalni ako smo zdravi.
Ako imamo samo uobičajene smetnje i stare bolesti, poduprte dobrom terapijom.
Ako je netko od nas ili naš lakše prebolio koronu.
Ako samo ne viđamo ljude, ne izlazimo bez prijeke potrebe.
Jer uvijek netko prolazi traumu,
dok mi kukamo zbog slomljenog nokta.
I uvijek može biti- gore.

U mom će autobusu sutra ujutro biti sasvim sigurno više od deset ljudi.
Voziti ćemo se do Zagreba u prosjeku 45 minuta.
Ja ću imati pamučnu masku i stajati ću do prozora, tamo gdje se obično voze mame s kolicima.
Ako ću imati sreće, biti će lagano otvoren prozor.
Na poslu svakog petka dobijemo e-mail oko 16.00, da je zaraženo jedno do troje zaposlenika.

Zbog sve te psihoze, ne smijemo prestati biti ljudi.
Povlačiti se u sebe, brinuti se samo i isključivo za sebe.
Danas je poznata književnica Đurđica Čilić napisala
kako je potpuno krivi odabir,
u ovom vremenu odabrati brinuti se samo za sebe, i ja se s tim apsolutno slažem.
Niti muze ne smiju utihnuti. Naprotiv.
Treba čitati, pisati, slikati, stvarati. Ljepotu. Usprkos.
Darivati jedni drugima barem ono što imamo u obilju.
A ne se uskogrudno dati uvući u neke glupe i bespredmetne rasprave,
čiji zaključci ako ih i ima, ne mijenjaju ovu odurnu situaciju nimalo.
Možda tek pogoršavaju ionako narušenu energiju.

"Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira. "
( A.G.Matoš)

Dragi moji blogeri,

ovih sam dana više doma, više no što bih to htjela, pa čitam međusobna prepucavanja ljudi koje sam upoznala i zavoljela. Ili kroz pisanje, ili uživo.
Kao da samo čekate i malo neslaganje, odmah krene egocentrično nadjebavanje, u kojem naravno ko u svakom egocentričnom nadjebavanju, nitko ne odnosi pobjedu normalnim argumentima, već je sve to samo i i isključivo šamaranje nepotrebnom grubošću i vlastitim, uskim i osobnim interesima.

Zaboravljate da je svako neslaganje s nekim i nečim, jedina prava prilika da se izdignemo iz svoje vlastite magle, kratkividnosti i prizemnosti.
Kad mi se lijepo kaže da baš i nisam potpuno u pravu, ja ću zastati, pomalo razmotriti situaciju iz drugog i trećeg osvjetljenog kuta, proširiti vlastitu premisu zbog koje se možda godinama vrtim u krug, grizući samu sebe za rep, ko napušeni hrčak koji ništa nije i ne želi naučiti.

Tugica mi je jer znam da je to do napisanog. Izgovoreno bilo bi kud i kamo blaže, ljepše i smislenije.
Tugica mi je jer vas poznajem.
Uživo bi se sporazumijeli i super slagali.
Pa koji vam je ?!!!
Svi smo u istom dreku i niko se neće iz ovog čitav izvući.
Treba kroz sve to proći hrabro, dostojanstveno.

" Za tobom neka ostanu tragovi topliji i ljepši od tvoje kolijevke.." ( S. Lice)

Vani je napokon sunce. Sunce!
Ajmo van!

Dolazi hladna fronta
Kažu na radiju
Ti osjećaš
takva sva ljetna
Pravi led u kostima
Nikako zagrijati te sutone
Stavljaš više šećera u kavu
Studeni ti nikad nije legao
I čuvaš svoje sve lišće grčevito
Premještaj sagledavaš kroz izmjenu vizura
Pehove ko poruke iz svemira
Pa i nemaš vremena za stihove
Takva sva ljetna
Ti moraš zamirisati na sva godišnja doba
Ti trebaš izmisliti novu sebe
Ispržit se ko zrno kave
Sakupit se na hrpu, ko lišće
Zima ne pita i nitko ne pita
Cvijeće treba unijeti da ne umre od mraza
Lijepa riječ tu ne može mnogo učiniti
Ni sva nježnost tvoja, o Sarah
......
Odbaci to lišće, predaj se vjetru
Nije ti prva zima
Neće te odnijet daleko
Prevari nježnost s prvom protuhom
Nespremnom za ljubav, dakako
Navuci salsaroške
Zapleši nek zazveče sve kosti vjetru
Nek zbuni se sva tuga, raspadne praznina
Ej, Sarah
Takva sva ljetna
Ti si sva godišnja doba
I ona neimenovana
I ona koja misle da ih nema, ne postoje
Zima nikad neće ubiti ljeto
Ni sa svim snjegovima do koljena mu nije

.....
Sva si od čipke i sva od meda,
Oči su ti natekle ko košnice
Stavi dlanove na svoj topli trbuh
Ko na toplo pecivo
Dolazi hladna fronta,
kažu na radiju
Zar ne vidiš
Ti si to cvijeće koje treba unijeti
Da ne umre od mraza
Sarah

Teško mi je i pisati o tom osjećaju potpune bespomoćnosti i to u zagrljaju voljenog čovjeka.
Snažna vrtoglavica kakvu još nisam doživjela nikada prije,
pomislila sam najprije da je pod utjecajem jakog orgazma.

Znala sam čuti da intenzivan orgazam nekad ima za posljedicu i vrtoglavicu, omaglicu, sve nešto lagano na -icu….
Al ova je vrtoglavica ličila na pravu centrifugu, nešto od čega vam oči bježe iz svojih duplji
i dali bi se okladiti da ste ih maloprije jedva skupili s poda.

Kratko i jasno, mislila sam da umirem.
Voljenog je pak čovjeka užasno boljela glava, pokrio se preko nje i rekao mi neka se ne mičem i da će sve biti dobro.
Nisam se micala do jutra, ali nisam baš ni spavala. Zadrijemala bih samo ako bi me prevario san.
Naravno da smo ujutro najprije otišli u apoteku.
Mnoge apoteke tamo nemaju tlakomjere, al jednu smo ipak uspjeli pronaći.
Tlak 160/112. Lagani pritisak u prsima. Srčani visok za poludit.
Inače nemam problema sa tlakom, ili bolje rečeno, nisam znala da li imam problema sa tlakom.
Dala mi je ljekarnica neki lijek onako ispod pulta, za skinut tlak. Zvala sam maminog kardiologa, koji me je savjetovao i što dalje.
Na njihovoj hitnoj, dragi i pristupačni ljudi, bez gužve obavljen EKG, koji kaže da mi je sa srcem sve u redu.
Kad sam doputovala doma, hitno jurim maminom kardiologu. Ultrazvuk srca, ponovno EKG, ultrazvuk karotida, holter.
Mlađeg kardiologa pitala sam šapatom dal to može biti od intenzivnog seksa i svršavanja. Kaže ne, smije se, nije nikada za to čuo.
Vjerojatno se poklopilo slučajno, veli.
Mamin liječnik jučer je konstatirao da imam zdravo srce, zdrave žile i benignu pozicijsku vrtoglavicu, od koje je patila i moja mama.
Oni kristalići u uhu, koji se razbucaju ili sami ili uz pomoć točno određenih vježbi.
Danas mi se već nimalo ne vrti, ali osjećam neku slabost u glavi, teško za opisati. Valjda se samo trebam dobro odmoriti.

Vrtila sam po glavi što me to točno moglo uznemiriti ili uzrujati.
Pa se sjetila, naravno.
Osjetljiva sam toliko, da baš i nisam za vezu.

Voli vas vaša živa Sarah :-*

Nekad bi voljela da kaže: u redu je, važno mi je samo da si sretna.

Cijeli joj je život zapravo protekao u pokušaju da ga iskreno zadivi.
Da joj prizna. Da bude ponosan. Ili da je prihvati.
No to je naravno, bila nemoguća misija i nemoguće očekivanje.
Zašto ? Zato jer je cijeloga svoga života on to isto očekivao od svojih roditelja.
I umrli su, a da mu nisi rekli : bravo, dijete, uspio si ! Ponosni smo na tebe.
Kako bi to onda znao on pružiti svom mladunčetu ? Kako i otkud ?
Kad ne zna ni kako se to radi, niti je ikada valjda osvijestio
to svoje kronično nedostajanje priznanja najbližih.

- Ok, ovakav si onakav si, ovisnik si teški, alkoholičar, narkić, raspikuća živa, sin razmetni, ovca najcrnja,
nekad te se sramimo jer hodaš samo u štramplama uokolo i svaku te večer dovozi drugi tip,
i već smo čuli da mijenjaš ženske ko čarape, svaki tjedan si s drugim frajerom,
zašto si se rastala, ne odgajaš djecu kako treba,
al naša si i naš si i volimo te i ne damo te, i ne želimo da odeš i da ti se dogodi nešto,
da oboliš, da se razboliš od neke teške i neizlječive bolesti,
trknuta si, nisu ti svi doma, munjen si u glavu tu inatljivu, tvrdoglavo magare jedno naše,
sve uvijek radiš po svom, zlo i naopako, zato ti i je tako,vrč ide na vodu dok se ne razbije,
ali ne želimo da se potucaš po svijetu ko list na vjetru, da se skitaraš, mi smo tvoji korijeni,
tvoja zgrada stamena, tvoje utočište, volim te takvu nevaljalu i prihvaćam,
i što god radila, kako se god ponašao, znaj sine..kćeri...znaj..

da te volimo.


Ne, još ko malena curica, trudila se biti upravo savršenom.
Škola, crkva, doma, sve je bilo posloženo ko u kućici za lutke, savršeno, porculanasto i u boji jorgovana.
Tiho, poslušno, nenametljivo.
Izlazak do osam, kad se pale prva ulična svjetla.
Svi još tamo, u parku iza zgrade, prve simpatije, njena prva kratkovidnost, pjevanje,
gitara i poznat fićuk njenog starog izdaleka koji znači da je za nju zabava završena.
Ne sjeća se da se ikada suprotstavljala., ma i riječima.
Pa poslije objašnjavanje za svako srednjoškolsko kašnjenje doma.. osim ako je on kasnio.
Bio je on dugo i mlad i pustopašan, rušio šankove kako je pričala mama, dolazio doma svakakav.
Al imati dvije curice, to je velika obaveza : zaštititi ih od pohotnih frajera kojima je na umu samo jedno.
Pa je ona tako često ostajala doma. Da izbjegne suvišna opravdavanja, objašnjavanja.
Od sobe si napravila mali samostan, okružena knjigama, predivnim crtežima, pjesmama i knjigama,
izrastala je ponajviše u sebe.
Nepovjerenje. Najviše što joj je dao upravo je to, nepovjerenje.
Nisi kadra brinuti se sama o sebi, shvati. Mi ćemo.

Pa je brzo zatrudnjela i udala se, samo da se makne iz tog staklenog zvona, iz te prevelike kontrole.
Završila fakultet, jedan od najtežih, namučila se i uspjela, zaposlila se i to također nije bilo dovoljno da ga zadivi.
Kao da je svatko sposoban učiti do jedan, dva u noći, rješavati teške zadatke do jutra, pa se ujutro buditi s malim djetetom,
hraniti ga, presvlačiti, biti ljubazna sa svekrvom, polizati joj stan da bude zadovoljna i ne prigovara..ne prigovara..ne prigovara.
Vječno prigovori i vječno nezadovoljstvo. Nikad nikome dovoljno dobra. Uvijek svima za sve kriva.
Brak prosto rečeno, nije uspio.
Nije da je to isto kao i sa starim iskušanim receptom, gdje je dovoljno samo da vam je brašno malo lošije kvalitete,
pa da sve ode u tri pičke materine...al nije ni daleko od toga.
Čovjek je patio od depresije.
I to je bio dovoljan razlog da je ne primjećuje uopće i ne doživljava, što je upravo prava suprotnost onome što je imala doma.
I pasalo je jedno izvjesno vrijeme živjeti tako, nevoljeno i neprimijećeno, jer barem nije bilo neprihvaćanja i prigovora.
Čovjek je patio od depresije, tako prozaično i tako neprepoznata bolest novog doba.
Ona nije za to znala i jednostavno je mislila da mu nije stalo i otišla je od njega, a on se par godina nakon toga ubio.
Prekrasno.
Naslijedila je njegove dugove i morala sama nastaviti brinuti o klincu.
Vratila se doma, nazad u ono stakleno zvono i preveliku kontrolu i bilo je to prilično poražavajuće iskustvo.
Nitko više nije vjerovao da bi mogla pronaći razlog za biti sretna. Biti s nekim.
Pa tko bi je volio. Mora da je samo želi iskoristiti. Iskoristiti i odbaciti.

A onda je došao on.
Sav u problemima. Ona s početkom raka jajnika, on kršitelj zakona.
Pružaju si ruke s dna svojih ponora.
Njene su ruke još male, ko u djeteta. Kao da nisu narasle dok je u onom svom samostanu izrastala u sebe.
Njegove su oči dobre, sjaji se u njima duša koja želi pomoći, koja moli za njeno zdravlje i zahvaljuje Bogu što ju je sreo.
Iz dana u dan. Idu. Teško je to povjerovati, no oni znaju.
Znaju to dok joj pjeva pod bolničkim prozorom ili joj donosi lubenicu pod miškom u šok sobu.
Ona se ne plaši operacije jer nema za što umrijeti, pa tek ga je upoznala, to jednostavno ne bi imalo smisla.
Ona ga zadivljuje u svakom pogledu. I dok ga gleda samo, onako blijeda i krvava pod plahtom, tek probuđena iz narkoze,
on je zadivljuje u svakom pogledu, i dok je bespomoćan poput dječaka s prevelikim snovima.

Mi biramo svoju obitelj.
I neka to budu anđeli koji svakom našem pokušaju života
kliču
Aleluja

A božemoj...tata je tata, tatu se sluša. Jest da viče ko slon, izvitoperena lica, nadnosi se nadamnom ko da će me progutati.

Sjećam se tog popodneva. Bio sam sav crn u licu jer smo se dugo grijali kraj peći lokalnog kestenjara, starca jednoga, koji je bio star i šaljiv oduvijek. Imao je zube žute, na parove razbrojs.
Al uvijek je imao baš dobre fore. Znali smo mu pozobati skoro polovicu pečenih, nije nas špotao. - Mogli ste ić u šumu i vratiti se s kojih deset kila, mulci jedni, umjesto da tu lajete kaj babe.
Vratio sam se kasno i izuo se vani, nadajuć se da tata već spava.
Al ne, ne..evo ga.
Sjedi supijan u kuhinji, u potpunome mraku. Tko zna s kojim je sve demonima dotad razgovarao. Gleda me kroz mrak i mada je mrak, ja točno znam koji je to pogled.
-Tatice, kažem, koda mi je pet, a ne 12.
- Tatice?, ponovim.
Prenem ga. Možda je čak i spavao.
On ustaje, a ja dobivam poriv pobjeći.
Ostajem i već tu sam si glavni lik u stripu.
- Idem ja sad spavat, zaglumim nonšalanciju i zijevanje.

A onda kreće košmar. Ustaje naglo, ruši stolac uz tresak. U ruci mu remen. Grabi me za rame i trga mi hlače. Bez riječi, bez psovki, samo uz silan, ljut napor, stenjući.
Udarci, udarci, udarci.
Udara tata usamljenost, neimaštinu, tugu, poniženje.
Kosu majke koje više nema. Njen svilom protkan šal s mirisom ljubica. Njene sedefne ukrase i porculane, sve lijepe stvari i pustoš koju je ostavila.
Udara, udara, udara.
Fijuče remen, pa koji put pogodi i stol.
Čini mi se da i stol jaukne, al ja čvrsto stišćem zube, grizem usta. Pokrivam glavu. Guzica nema duše.
Meni ni tada, kao ni puno puta prije, nije bilo jasno što sam kriv.

Pušta me skršen. Ja brzo bježim u svoju sobu. Popiškio sam gaće, al bojim se presvući, da ga ne razjarim još više. Pa mi je hladno cijelu noć.

Sve je počelo s malim lažima.
Lažima sam spasio živu glavu, otišao od kuće, opljačkao prvi kombi, kiosk i kuću.
Laž mi je dala obrok, plaćene režije, topli krevet.
I svakoj koja me voljela, lagao sam bar sitno, iz zabave, dosade, iz lažnog osjećaja nadmoći.
Nikad više mokar u krevet.

Al ona..ona je sve vjerovala.
Te njene oči. Ko dva jezera u kojima sam se cijeli vidio.
- Ma nije važno, govorila bi kad bih ja krenuo vrdati.
Pritom je tako posebno odmahnula rukom, nasmiješila se široko ko suncokret, kao da nitko na svijetu nije bitan i ne postoji, osim nas dvoje.
Znala je i kada prešućujem, a to mi je bilo najstrašnije od svega.
Činio sam se sebi tada jako malen. I to me ljutilo.
- Unakrsno ispitivanje, ha?
- Ma nije važno, i smijeh pikulast, u očima iskrice one ivanjske vatre na tamnome nebu.

Moj mulj se sušio. Nisam nikom ništa kriv.
Kad se ne moraš sakriti, čemu da se skrivaš.

Znala je da njemu ona nije više seksualno privlačna.

Događa se to. Nije ni on njoj više vatromet, sasvim razumljivo.
Dvadeset i toliko godina braka.
Dijeljenje svakodnevice. Odraslo dijete. Mijenjanje tijela, lica, geste. Uzmeš nekoga zdravo za gotovo.
Vjeruješ svakoj šupljoj priči. Ma i ne slušaš.
S tom vrstom neprivlačnosti još bi se nekako i znala nositi...ali....
On nije imao potrebe ni zagrliti je. Pomaziti. Poljubiti, barem u obraz, rame, kosu.
Korektan, situiran, pouzdan. Hladan, predvidljiv, nespontan.
Jel takav bio oduvijek?
Ljudi si dosade? Postanu si obični?

Najprije mu nije ništa govorila i tako je samo bila cijelo vrijeme ljuta na njega.
Zar on ne primjećuje sam...zar on ne zna bez da mu se kaže ?
No, i kad je rekla, nacrtala, objasnila svoju potrebu, on nije baš dobro razumio.
Ili bi napravio neku od nje zatraženu gestu, na ukočen, odglumljen način.
U svakom slučaju krivo.
Krivo i nedovoljno.

S druge strane, znala je ona dobro boju svoje privlačnosti.
Bila je to grimizno crvena. Znaš onu boju nekih stabala u jesen.
Ljeti je- stablo ko stablo, jedva ga zamjećuješ. U jesen gori.
Uvijek je bila zamijećena, nije morala pritom činiti ama baš ništa. Isticala se. Sjajila. Sama od sebe.
Od načina plesanja, kretanja, oblačenja.
Izvan kuće, prilazili su joj nepoznati muškarci i nepoznate žene,
pričali joj svoje živote, unosili joj se u njeno lijepo lice.
Bilo je tako lako zaljubiti se u nju.
Velika, senzualna usta i mačje oči, zelene i sjajne.
Izrazito putena. Mogla ga je varati na svakom koraku.
Svi prijatelji muški, čekali su samo njezin mig.
Nije htjela.
Zamislila je sebi samoj neku idealističku sliku braka.
U dobru i zlu. Valjda ga jebe libido. Zbog posla, stresa, brige za egzistenciju.
Pomoći ću nam, odlučila je.
Flertovi su se nudili, ko na pladnju.
Zaljubljivala se, odljubljivala, jer je to potrebno.
Životu. Nekom skladu u njoj i oko nje.
Imala grižnju savjesti.
Gle, ja se tu zaljubljujem, a on...
Tako je..pouzdan.
Samo ne voli sex.

Onda je došao poziv.
Ta i ta želi se s njom odmah naći, jer je njena prijateljica nekad zabrijala s njenim mužem i sad pati.
Tu počinje jedan sasvim privatan pakao, no posve nevažan za ovu priču.
Odlučila je to proći s njim.
Prevara, ih prevara tjelesna, od toga pate gotovo svi brakovi.
Sve joj je micek priznao i pokajao se. Priznao joj što ga kod takvih avantura točno uzbuđuje.

Nju osim vlastitih potreba, sasvim ozbiljno i iskreno
zanimaju i ljudski motivi.
Motivi ljudi koje voli.
I nije osuđujuća, želi shvatiti. Uči o sebi tako, raste.
No, boli. Boli ko vrag. Boli povrijeđena taština, krvari rana ispod otrgnutog povjerenja.
Topi se u tuzi, al ne odustaje od braka.
Zajednice. Što god da je to sada.
Hrabra je. Idu na razna savjetovanja. Sve je to ljudski.

Prolazi vrijeme.
Oni imaju sve bolji odnos po pitanju prijateljstva, otvorenosti i razgovora, no seksualna privlačnost i njegova inicijativa
i dalje izostaju.
Ona mu piše lascivna pisma, ne bi li shvatio da se ispod
te fine i pristojne ženice i dobre majke,
krije kurva. Kurvetina obična.

Kurva sam, čuješ, kaže mu ona plamteći grimizno.
On se smije u nevjerici. Nisi,ne, kaže joj.
Gleda je u oči i kaže, ne, nisi.
Uh, kako iritantno!


On ne zna da sam i ja njega varala, pomisli ona. Samo sam bolje skrivala.
Možda je napokon vrijeme da sazna, jadničak.
Podigne se oluja, zamrači se nebo, razleti se sitna prašina i lišće ulicom.
Pozove dvojicu ljubavnika na cugu, pa se dogovori i s mužem.
Da ih suoči. Da mu kažu napokon, otvoreno.
Hajde, daj, kaže ona, recite mu.
Što točno, pitaju Treći i Četvrti zbunjeno.
Muž gleda razrogačenih očiju, ne dišući.
Pa da smo se ševili, čovječe..kako smo se samo ševili..i gdje sve...uh.

Treći čovjek gleda u nevjerici. Vrti glavom.
Kada to točno, možda u srednjoj ?, pita Četvrti.


Muž slavodobitno plaća cugu i odlazi.

Umirao je baš poput stabla,
izgubivši najprije sluh, pa glas,
a dugo prije toga
redovito čitao osmrtnice,
nosio satove koji su stali
točno u određeno vrijeme jer vremena nema

Upalim li za njega svijeću danas
može se dogoditi da mi ruža podivlja pod prozorom
to ne donosi mu mir
duhovi još se ljube

Sanjam mu usta, govori mi nešto,
al Zlato moje, ja ga ne čujem.
Tuzi crtam crnom masnom olovkom
strašne obrve, nazivajuć je vješticom.
Rugam joj se kao što smo to činili zajedno.

Danas je dan duhova koji odbijaju umrijeti
pa me sjenovito susreću u mojoj kupaonici
dok u sapunici mirisnoj natapam bluzu
u kojoj me grlio

Umirao je baš poput stabla
ne ljuteći se pritom nimalo.
Valjda zato i nije umro.
Otišao je da se makne s puta mojoj sreći
ko vosak mi se otkinuo s prsta
ponijevši sa sobom vrele papilare
mojih jagodica

( 2016.)

Nisam htjela da odu.

I na današnji dan, ja oblačim ružičasto, palim ružičastu svijeću, pijem đumbir i kurkumu,
prskam se ionskim srebrom.
Glumim ružičastu mokru ružu, rascvjetanu u magli koja miriši na uskipjelo mlijeko.

Ne volim krizanteme.
Volim ukrasni kelj.
Ruže i ciklame.
Šipak, mali crveni i prkosni.

Kupujem ružičastu ciklamu i spašavam je od prejakog sunca.

-Ubit ću se.

( da, da, samo bi nam to još falilo... )

- Ići ćeš na dva groba, dušo.

( ma gle, neću ići ni na jedan... )

- Neću te ostavljati, idem s tobom mama.

( e, daj, ne budi blesava Sunčana )

Nisam dala smrti tog gušta.

Poricala sam je snažnim osobnim magijama, instinktivno, nenaučeno.
Pokazivala joj roge.
Što ne vjeruješ, ne postoji.
Naivno i dječije.
Ozdravit ćeš samo ako to želiš.
Ako to ne želiš, znači da me, se ili Život
ne voliš dovoljno.
Gorka čokolada, razgovori s anđelima, uljni gel od naranče.
Kurkuma i đumbir zamućeni u visokoj čaši s medom.
Sok od mladih izdanaka pšenice.
Duga, ljepljiva molitva i nagađanje sa Svevišnjim.
Zanemarivala sam zadnje odsjaje u krošnjama, osjećaj da netko stoji pored mene,
onaj njen čeznutljivi smiješak upućen zvijezdi jugoistočnog neba.
Vjetrove Asteka koji su mijenjali smjer i noću jaukali poput mačaka.

Nisam blesava.
Znam ja da smo svi mi ovdje samo na proputovanju.
( čemu onda uopće toliko nerviranja...)
Da cijeli svoj ovozemaljski život, samo putujemo doma, raznim prijevoznim sredstvima.
I da se činjenica naše fizičke kratkotrajnosti, ne može nikakvim pobijediti poricanjem.
Niti ljubavlju, koliko god ona stizala iz središta našeg osobnog univerzuma.

Ali nisam htjela da odu.

Niti oni to nisu htjeli.
I nema mi ništa spokojno u toj smrti, koliko god da je sastavni dio života.
Jer u mojoj ljetnoj prirodi,
nešto uopće ne mora umrijeti da bi se
dobro odmorilo i obnovilo.

Pa kroz maglu i ništavilo, vidim Ona je još ptica.
Stane na naš najviši kesten i naviruje se sve dok joj se ne nasmiješim.
Tada samo brzo prhne u visine.
Oni žive ponovno negdje, kao ljudi.
Imaju samo čežnju neku nekad neshvatljivu, neprotumačivu, za svojim prošlim životima.

Žao mi je smrti, al ja ne vjerujem u tebe!
Odnosiš sve što je drago i učiš nas jedino ništavilu.
Ti si jedna obična iluzija i zabuna.
Prepustim li se, mogla bih ti povjerovati.
A to je odveć tužno vjerovanje.
Pobija Iskru Života.

Pa oblačim ružičasto, zbijam u sebi šale po grobljima,
u snu znojna, plešem salsu,
namigujem pijetama i nadgrobnim spomenicima,
šapućem mojoj ciklami o vječnosti.
Široko se smiješim pticama.

Samo druga frekvencija.

U polumraku, gledam ga dok spava.
Kažiprstom pratim mu liniju čeljusti, nježno, da ga ne probudim.
Podsjeća me na nekog takav usnuo. Ma isti. Gle..isti.
Boja kože. Vilica. Obrazi.
To mi izaziva ganuće, jer tog nekog nema više Ovdje.
Oči mi u njegovom mraku tada budu ko vrčevi. Prepuni u prelijevanju.
Osjećam blagoslov sresti ponovno ljubav u sličnom, a drugačijem obliku.
Kao neka vrsta...popravnog.
Vani laju psi, mjesec je obješena lizalica, kiša bubnja ritmično po lišću.
Voljela bih da sam zaspala prije njega, da on gleda usnulu mene, al nije mi dano.
Pa ga gledam.
Imam sumanute sreće, pa on i u najdublju snu čuje moje okretanje, namještanje, svaki uzdah.
- Jesi gladna ?.....
- Jel ti hladno ?.....
- Zašto ne spavaš ?.....
Ne želim trošiti vrijeme, ovo malo vremena koje imamo na spavanje, kažem.
Pa se ljubimo ko najslađe grožđice. grickamo ko najsočnije brusnice.

Kad nekome kažeš
ti si moja kuća

k u ć a
kuća si moja,

moje ognjište i moj dom
i sve što ide s njom:
neoprana prozorska stakla,
zavjese pred kišu,

tu je onda valjda
i njena okućnica,
voćnjak i livada
kojom se ona ljuljuška u sutonu zlatnom
pred san ispričanih priča djedovih,
na mekanoj kolijevci krošanja koje je dodiruju
slično onome kao što će se dodirnuti nebo, mjesec;

tu je onda valjda ono gnijezdo lastavica iznad štale,
tu su čvorci koji zoblju mladu trešnju
pas tužno zavija,
i ružičnjak i koprive,
i prljave krpe, pokošena trava,
i batunke bakine,
vrapci koji piju cvijeće,
i preoran vrt i tek iznikla mrkva
i stara ljuljačka, zahrđala kanta,
i blato na čizmama,
klimavi tronožac pored vrata,
i vijenac češnjaka protiv uroka.

Kad nekome kažeš
kuća,
kuća si moja
kada mu kažeš,

kućo stara

to je kao da si ga smjestio usred svoje ruke,
ubrazdio ga ravno u liniju života
u brazdu budućega kruha posadio
ko u blistavu zjenu djeteta.

Nekada odlaze

kuće kao ljudi
i ljudi kao kuće

urušavanje iznutra
urušavanje izvana
i vremena je sve manje

pjev tiši, neutješni.

Kada odu neke kuće, kada odu dragi ljudi,
onako otplove, nestanu

ti dođi da spavamo mili na livadi
uz zviždukanje ptica i vlakova
bit ću tvoja kukuruzovina
tvoja postelja meka pšenična
žilava travčica u ustima
pas koji tužno zavija
blato na čizmama
kuća tvoja s okućnicom
i tvoj dom

Prvo daš do znanja da si francuska torta.
Samo za odlikaše.
Nisi za kratkotrajne avanture,
jer ti je šifon preosjetljiv.
Svi tvoji mali, kositreni vojnici
Stoje na utvrdi spremni
A predstraža* traži tajnu lozinku.
Od prve.
Nema pomaganja, zapomaganja nit prenemaganja.
Kada se neprijatelj uvuče u pozadinu
Kasno je.
Znaš da je ljubav
osim smrznutih ljubica
i polja prezrelih suncokreta
krvoproliće ponekad
Da si već slagala kosti
Namještala si arterije
I da to umijeće ratovanja
Sa sobom
Traži puno više od puke hrabrosti
Također znaš, da se za ludost plaća glavom
A u previše opreza dotuče te vlastita sjena
Prošlosti

Akademija osjećaja, to je srce

Predstraža samo odvraća malodušne

Po čovjekovom hodu odmah vidiš koliko bitki ima u nogama.
Bježanja. Ukopavanja. Puzanja. Skrivanja. Samoranjavanja.
Kad bi mi splasnula zaljubljenost, kad bih prestala lepršati oko objekta svoje žudnje, uvijek bi to bilo zanimljivo primijetiti.

Kako hoda, tako će te i grliti! I čuvati.
Ma tako će ići s tobom kroz život.
Ništa ni manje ni više od toga.

Jedan je bio ukočen. U oklopu*. Zakopčan do grla.
A ja sam kočijaš od malena. Nisu me ukrotili.
Snažno volim nazivati stvari njihovim imenom.
Zato ih imamo, imena i stvari. I dar govora.
On je i u svom oklopu čuo moj prostakluk. Otvorenost. Prema sjevercu, evo, daj! Pa je znao tako, uvući glavu u sebe, svoju ljušturu, i ne izlaziti tako danima. Teško je razgovarati s oklopom. Pa kuckaš, pa osluškuješ, a čuješ tek jeku vlastitih misli.
Drugi je hodao ko protiv vjetra, gornjim dijelom tijela prema naprijed. Njemu se žurilo. Znao je da nema puno vremena.
Njemu je oklop bio oko glave. Onako viteški. No, kad je dignuo vezir, znao je reći puno prekrasnih riječi. Dati sjajnih pogleda.
Na stvari i inače. S njim sam naučila kako govori čovjek koji te voli.
Ovaj posrće. Oklop mu je na nogama. Težak u odlukama. Olovo preteže sad na jednu, sad na drugu stranu. Boji se smiriti, jer ne zna hoće li se moći više pokrenuti.

A i te listopadske kiše. O studenom ne želiš ni misliti.
Morat ćeš pronaći vješte načine za učiniti se snažnom.
Snažnijom.
Kažeš, dekica, čoksica, knjigica.
Tepaš si, s gomilom nježnosti,
obraćaš se sebi ko djetetu.

Veliki bijeli lampaš, da te ugrije.
Rumeno nebo na zalasku
I odjednom se nađeš kako
SKLIZNEŠ

Kako se grliš
Sama na groblju
Tek pokoja ptica
A ti ko grlica
Visoko
Sve što znam o ljubavi
Naučila me
Rujanska
Plamena moja
Mama

Pa tako daš sve
Ma prevališ preko usta
Postaneš DINA pijeska zlatnog
Oboje vas okupaš njime
Pješčane skulpture koje se grle
Grizu do ljubavi

I svu samoću koju ti je darovao
Jer ti voliš za oboje
Jer je voljeti lijepo, tek tako
A onda KLIŽEŠ po vlastitoj sujeti
Ne pomažu ni guma ni sol

Putujem i putovat ću, dok me noge nose.
Dok mi granice ne zatvore.
Volim se vratiti i doma s putovanja, osjećaj je uvijek kao da me nije bilo danima.
Kao da sam se na dijelove razdijelila, a svugdje se pronalazim, znatiželjna i radosna.
I sva ta polja koja kliču i promiču, sva ta neba!
Netko je skuhao ručak, oprao podove, a ja sam vidjela pola zemlje!
O daj mi Bože, daj mi da putujem!

Mamina me Venera prati gdje god krenula.
Sjaji zlatno i žućkasto i na svim meridijanima govori mi ljubavno, guguće mi ta zvijezda mila i ogromna srca, o lastavicama koje prelijeću kukuruzišta, ili sjede kao male debeljuškaste note na žicama.

Bosna miriši po vlazi i pećima na drva.
Puna je zdravih šuma i tužnih kuća iz kojih rastu stabla.
Mrak je mračniji, ali kad sviće, čini ti se na početku jeseni,
da će mlado proljeće.
U nekom usputnom, jako ružnom gradu, okružena čađom očađenim derutnim zgradurinama, jedna blistavog lica, na balkonu pelca geranije.
Ljudi zgureni brigama, križaju se kad zazvoni crkva, ova ili ona, bude svejedno, jer Bog tu ionako stanuje u dvjestopedeset godina starim kruškama.

Došla su neka surova vremena.
Ili sam osjetljivija i sve shvaćam isuviše ozbiljno i manje lepršavo.
Na svakom se uglu moraš znati zauzeti za sebe.
Pokazati ZUBE.
Pa bili oni lijepi, pravilni ko plotek, prirodni ili keramički, blistavi ili s patinom.
Asertivnost je umjetnost. Njoj se priklanjam i nju svladavam kad bih morala viknuti, lupiti šakom o stol, dozvoliti si privremenu neuračunljivost. Umara me ta borba. Ne volim biti bijesna i izvan kontrole. Pa stvari često riješavam smijehom. Osmijehom. I tu se vide. ZUBI.

A jel mogu ovo bit cipele koje su nekoć bile FENSI ŠMENSI

Ne znam.
Vi bi da ja nemam privatni život,
a kamoli šta drugo!
Želite me samo za sebe.
Mislim li se zadržati s ekipom dulje,
moram odrađivati.
O romantici da ne pričam!
Toliko silno volite moje crteže!
A ne pitate se kako,
oh, kako ja to sve stižem!
I crtati i živjeti normalno.
Na poslu nema zabušavanja.
Poslije terapije ruke, vježbanje,
pa kava, čaj, topla čokolada.

I onda, dođi doma i crtaj!
Ajde, ajde, možeš ti to!

Postat ću skroz asocijalna zbog vas.
Kak ću imat dečka???
Ono..nemrem van, moram...crtati!
Pa ko će mi to povjerovati?!
Baš vas briga!

Mislim...stvarno ste...

Zadivljena i osupnuta ovom hiperprodukcijom na blogu i štreberskim odrađivanjem teme za sutra, imam i ja oštricu za trku...