SarahBernardht

Bez idealiziranja, ovo je test, čisti test ljubavi prema sebi.

Ovaj ima modrice, ljubičasto oko lagano zatvoreno od udarca, isprebijan je ko mačak. Kaže, motor, a izgleda ko tučnjava.
Nikada nisi padala na problematične tipove.
Da se razumijemo, prvog si dečka, sjećaš se, doslovce ostavila zato jer je krenuo pušit travu i krasti ratkape.
Počeo ti se sviđati stariji, zreliji, nenapušeni i bez fetiša prema ratkapama. I to si prvom rekla. Malo je dramio, trčao po nasipu, ti za njim, a onda ti je nakon par mjeseci došao pod prozor i pitao može li ga tvoj novi dečko provozati u trkaćem autu. Znači prebolio brzo i praktično. Tako to ide u mladosti.
Modričasti se smije ko Al Capone , kaže ti da će riknuti do kraja godine i ti se usereš, mada znaš da te emotivno manipulira, nisi glupa, znajući za tvoje šokove sa samoubijanjem. Zločesto ako je namjerno. No ti više ne znaš da li je namjerno, on sanjari naglas i kako će uskoro preplivati rijeku da ne mora plaćati pisiar, jer te mora vidjeti. Pa to onda zvuči balaševićki, noć kad je preplivao Dunav, jeah wright, znaš da sanja.
I emotivno manipulira. Radimo to svi. Emotivno manipuliramo. To naravno, ne znači da emocija nema. To samo znači da se igramo.
Modri ti je u mislima, darling. A od njega ni vune ni sira, samo riječi. Nasmijava te. Voliš njegov humor i njegovu ludost. Iskonsku spontanost kojom te još uvijek baca na koljena. Ti ga doživljavaš isuviše sudbinski i on to zna. Sviđa mu se ta moć. Ti si valjda i jedino što u svome životu može baciti na koljena, riječima bar.
Zavrti te onako, ruski. Kao malo tko. Kao možda nitko do sada.

Voziš se u autu s čovjekom kojem se sviđaš. Čovjek priča kako je fajterski prošao tešku operaciju i ti mu se diviš, ali na radiju svira neka pjesma koju pjevušiš tiho i misli ti lete k Modrom. Čovjek te hoće još malo grliti i teško se rastaje. Sve ti je to novo, ta pažnja i ta briga, to sjećanje što si ranije pričala, detalji.
Dala si mu do znanja da još prebolijevaš nekoga. Igraš sa poprilično otvorenim kartama jer drugačije ne možeš. Smiješna si kad lažeš, znaš to već otprije. Lice ti je otvorena knjiga. Najradije bi sa njim podijelila tu muku koju prolaziš s Modrim. Al znaš da je normalan i da za to ne bi imao sluha. Jer sviđaš mu se. Želi više, želi puno, želi svaki dan. Čovjek nema spontanost. Nema ludost. Pomalo je ozbiljan, ukočen, opterećen. Nedostaje mu ležernost koju ima Modri. Al od riječi je, korektan, organiziran.
Moglo bi tu biti i vune i sira. Ti to znaš i spopada te tuga. Jer sve to želiš s Modrim, sve to.

Čisti test ljubavi prema sebi. Što ćeš odabrati, mila ?

Najbolje bi bilo od svakoga uzeti što ti treba. Modri je daleko, daleko, rijeka je duboka i hladna, pisiar puno košta, ima puno problema i obaveza. Ti si mu ono titravo svjetlo u daljini koje mu daje snage. On je tebi ljubav koja je i modra ponekad, isprebijana kao pseto jadno ostavljeno na kiši.
Ovaj je blizu, koliko god ga odguruješ kada se približi isuviše. Na njega se možeš osloniti.
Šteta što ne znaš lagati, umilno se pretvarati. Ne znaš. Što ćeš odabrati ?

Petak je uvijek bio čudesan dan za suze.

Svih dana ideš hrabro, stupaš, obavljaš, obavljaš, ne daš se ( bar dok ne isplaze jezik za tobom, kak je rekao de Sade )
i tjedan prođe dok veliš keks i dođe tako dan, kad s laganom i suludom nostalgijom gasiš kompjuter na poslu iako je sunce vani,
jer već unaprijed znaš da ćeš putovati doma duže, puno duže.
I ne ide ti se doma, joj kako ti se samo ne ide, jer tamo ne stanuje više nitko tko ti se veseli, tko te želi, tko te željno očekuje.
Najradije bi uskočila u prvi vlak, al se onda sjetiš da je korona, sjetiš se da ne možeš više biti onako svoja, pustolovna duha, već organizirano sklona riziku, nimalo spontana. Cijepit ću se, jebiga, kažeš si u brk, u masku, nasmiješiš se tom konformizmu.
Pa tek maštajuć o dalekim putovanjima na koja bi pošla bez prtljage, samo s tankom karticom kojom ćeš kupovati sve ono što ti na tvom putu zatreba,
čekaš svoj autobus ravno pedeset minuta, jer ljudi kreću u velike šopinge, jer sutra je prvi maj, a ti si prokleta kukavica
kojoj na dvorištu stoji parkiran prelijepi plavi megan, a ti nemaš hrabrosti, nemaš...Jer ima dana kada si ne bi dala pričuvati bicikl, sama sebi ne bi dala, toliko si zbunjena i dekoncentrirana i nekako misliš da bi s tim autićem završila tko zna u kojem gradu, selu, izgubljena...

Petak je uvijek bio čudesan dan za suze.

Otvore se svi oni, tokom tjedna dobro zabrtvljeni ventili, rasplaču te ptice, rasplaču te stabla, rasplaču te tuđa djeca, rasplaču te ljudi koji se svađaju, parovi koji se ljube, vadiš se na alergiju, a zapravo ti je pun nos odlazaka onih konačnih, tuga, tragedija, loših vijesti, stresa, ljudi koji lažu, vrdaju, izvlače se, nemaju hrabrosti, ponašaju se kao da će živjeti vječno, pun ti je nos, baby.
Dođeš doma, pališ cigaretu za cigaretom jer otkrila si neke skroz lagane, piješ hladnu kavu preostalu od jutra, pišeš, pišeš, struja svijesti, moraš izbaciti taj petak iz te svoje lude glave, ne želiš plakati, nisi više mala, nema mame da obriše oči, nos, zagrli, žica cigaru, nema.
Samo dvoje ljudi koji su ti sasvim slučajno nešto u rodu, al kraj bi mogla i umrijeti a da ne primijete, doista,
mogla bi, i ne želiš to, ne želiš biti bolna, sama, usamljena.
Jedan dolazi večeras malo poslije osam. Donosi cugu i svoju ljepljivu čežnju za tobom, nedostajanje pravo, fališ mi, piše ti poruku tek pola sata nakon što se rastanete, a tebi dođe da mu kažeš, znam kako ti je, nedostajem si i sama, nedostajem si kakva sam bila, luda, neustrrašiva, blesava od ljubavi, znam kako ti je. Ne kažeš to, kažeš glupavo hvala, jer ne možeš reć i ti meni, ne možeš, ne ide. A krasan je lik. Baš vrijedan, stabilan, skrban, brižan, pažljiv, nježan. Baš je. Zato ćeš ići s njim i ugasiti telefon..ili ne, stišati ga, da, stišati, jer zvati će On, vjerojatno, rekao je, stumbao se s motora, ranjen, očajan, nagovara da dođem, a ja neću, jer se ne želim više kompromitirati u toj vezi na koju se ne mogu osloniti, na koju ne mogu računati, ne želim.
A kada ga vidim, gorim, ruke mi otežaju, daleko je, predaleko da ga milujem, pa mi ruke izgledaju daleko praznije nego što jesu.

Petak je uvijek bio čudesan dan za suze.

Išla mi je jedna emisija na drugom programu Hrvatskog radija, moje kolumne par minuta do vijesti, moje bulažnjenje o muško- ženskim odnosima, kao, ja nešto o tome znam, tekstovi koje smo valjda slušale petkom samo mama i ja, ja sam plakala nad vlastitim tekstovima, how patetic, a mama je bila ponosna što sam na radiju.
I tu bi otpuštala sve one koji me nisu znali imati, voljeti, čuvati, osjetiti. Tu sam se opraštala, tu sam opraštala, milovala te sve moje bivše finim, zaobljenim riječima.
Danas imam toliko mnogo razloga za suze. Toliko mi je mnogo ljudi nepovratno otišlo. Neki dan, sjetila sam se jednog ljetovanja i pomislila, Bože, svi akteri su umrli, pa je li to normalno, da li je to bilo u ovom životu, tako nedavno čini se, a tako daleko i neponovljivo.
Ne gubiti vrijeme. To je pouka ako ste se pitali. Ako vremena nema, što je točno to što gubiš ?
Gubiš trenutke, plačući za onim što je bilo i neće više biti, barem ne na taj način.

Petak, današnji petak, neće biti za suze, baby.

ZAVJET (Vesna Parun)

Ako mi srce ne prestigne ptice,
ako mi oči budu siromasi,
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,
I ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,
I ako ulje nalijevam u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoje pozajmljujem čelo,

Neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k’o jalova trava
neka me sunce i ne grije više.


Zavjet( r)ovana

Vesna je bila dječak, a ja..ja sam bila vidra
Krastavih koljena od stalnih ozljeda
Nemir u nogama
I hrabrost, suluda hrabrost
Ljubiš dlanovima, vjeruješ bedrima
Rasprskavaš se od ljubavi pred neku zoru
Voljena voliš i onda dođe kraj
Jer ništa vječno nije
A brinula bi o svim bivšima pomno
Jesi li živ, dragi, još te nekako volim
Jesi li jeo, je li ti toplo
Žena te i dalje ne razumije?
Ili bi im palila svijeće
Zašto se pobogu nisi bolje čuvao

Pa otkriješ da možeš pokapana proljećem
Voljeti stalno i iznova besmrtno
Jer si zavjetovana toj i takvoj Ljubavi
Koja prezire mlako
Ili kad ne boli

Linger

Okitilo se šipražje
bijelim cvjetićima
Ko haljine vitkih, dugonogih žena
Najljepše su haljine ( gdje li ih kupuju)
No, meni je ujutro hladno. I ženski drhtim.
Od prekida, nezvanja, nebrige, samoće.
Smješkam se sebi u brk, doduše, kako sam ga prigodno baš, izmislila.
A zapravo, falim si sebi sama. Lakše je drugome zamjeriti.
Ta praznina. Kupit ću i ja haljinu ko šipražje, pa nek drhtim. Proljeće je. Cijela zemlja drhti i sve živo na njoj.

Vjetrovito proljeće uvijek kovrča moje misli i moju krv.
Radi mi ono isto što i zemlja gomoljima.
U toj nekoj noći punog mjeseca, u čekanju na znak,
na istinu koja bi me zadovoljila, pa ma kako bolna bila, gledam mreškanje svoje vode,
gledam rumenilo obzorja i patim za jednostavnošću odnosa.
Osjećajući se tako mlado, pa onda tako staro,
pitam se mogu li ikada i dobiti istinu od nekih ljudi.

-Mi ti muškarci vas zapravo želimo poštedjeti, kaže mi jedan prijatelj, zapravo moj prvi dečko,
od petnaeste do osamnaeste, s kojim sam uspjela zadržati lijep i topao odnos.
-Poštedjeti čega, pitam.- Pa naših gluposti.
A zašto radite gluposti koje nam onda morate prešutjeti ?
Dolazimo do zaključka da se muški rod zapravo puno više grozi vlastite samoće,
pa zbog toga straha i vječne nemogućnosti da se u potpunosti suoče sami sa sobom,
pribjegavaju češće laganju i prešućivanju tih "gluposti ".
Čak kad ih i skužiš, u stanju su ti bajati da si ti to sve skupa izmislila,
da si hendikepirana, pomalo bolesna i da sereš kvake. Tako.
Onda se ti u pedesetoj na to samo nasmiješ.
Jer znaš svoju normalnost, jer znaš kako u zraku nanjušiš promjenu odmah
i imaš instinkt omanjeg lovačkog psa, za svaku devijaciju koja se pojavi u partnerskom ili ljubavničkom odnosu.


Pa te uhvati takva tuga jer si provalila nekoga koga si voljela, tuga je to nepregledna ko ruska stepa,
jer taj netko još i dalje inzistira da je u pravu, koprca se, a bez ikakvog razložnog objašnjenja
za koje bi se ti uhvatila, žedna jednostavnosti. Ili jesmo ili nismo, frajeru. Skupa.
Na pragu pedesete dobro već znaš što znači biti skupa.
Kako se ponaša muškarac kojemu je stalo, do tebe i do odnosa.
Pa se u toj tuzi ponašaš ko dijete i ti sama.
Jer ne možeš vjerovati. Jer se on kune u svoja prsa junačka, a djela mu govore drugačije.
Pa se umjesto njega, znojiš ti.
Jer ne možeš otpustiti, pustiti, odvezati čamac koji ionako stoji u šašu već dugo i samo mašta o plovidbi.
Mene takvo ponašanje, laganje ili prešućivanje, ne štedi. Mene to razbolijeva. Pa mašem pozdrave, pišem zbogom.
Pokušavajući ipak i dalje shvatiti zašto se tu laže i skriva.
Ako ti kažem u lice, sve kako je, ti možeš na to reći, da, u pravu si.
Ne moraš se dalje trgati u nikakvim objašnjavanjima. Nema drame.
Malo sam ti tupa u tim ljubavnim stvarima, dugo prebolijevam jebi ga, ali znam kada je kraj.

Radi se o neskladu naravi. Onaj prozaičan, zakonski determiniran razlog raspada brakova.
Razlog, koji nekada mora pokriti sve, od impotencije, gubitka libida, prevare, prestanka ljubavi.
Al zvuči tako vrhunski pristojno. Nesuglasje. Kao kad zaškripiš na instrumentu i ode ti arija u tri pizde materine.
Ko falšanje i inzistiranje na pjevanju. Bole uši, boli duša.. Raspadaš sve svoje sastavne dijelove .
Tuga, bol i strah.
Budi iskren i budi svoj.

Tako se malo traži od tebe.

29-og me, odmah kada se zemlja smirila
cimnuo porukom da jel sve u redu
kratko smo se dopisivali
i ja nisam ni slutila da mi on to piše
iz bolničkog kreveta
i da su mu 21 dan spašavali život
koji je visio o koncu od 30 posto šanse
jučer mi je tek to javio
jer nije htio da krepavam od straha
Jučer mi je javio da je lako mogao umrijeti
jučer kada sam pospremajući našla ovo

Znala si mi pričepiti prste dok bih te otvarala
ko najslasniju marmeladu iz smočnice
udarac odozdo pa ne ide
pa nož u poklopac
pa ne ide
koliko puta sam te samo pojela bez slatkoće
koliko si me puta samo ostavila bez riječi
promrzlu na tramvajskoj stanici
u svjetlucanju ranoproljetne večeri
u očima prolaznika tebe žednog

bila si nedokučiva tajna i kockarska ovisnost
kroz ježenje otvorenog prozora
moja trajna osuda
na neravnim šinama izvinuta peta
natečen nožni zglob
poderana čarapa strasti puste
telefon koji ne zvoni
duga pisma koja nisam čitala nego
mirisala

dala si mi
predugo čekanje i vučju glad
uzmicanje na prepad
gomilu zaludu potrošenih žigica
nepreboljene dječje bolesti
prste koji se ne mogu ugrijati
ni u najdubljim džepovima
gdje sam te sve posakrivala od sebe
sve one stihove o tebi
popabirčene iz knjiga
dobivene od rozenkvarcovih svitanja
kad si me uspavljivala i bodrila
davala lažne nade i pjenaste ushite
prekrasne uvide i prekasna priznanja

pa sam te i mrzila ponekad takvu svirepu
podmetala nogu
spremala ti zamke
kovala intrige
svjetske zavjere
uvjetovala te suzama i pticama
oblikovala te čežnjom i uzdahom
proračunato te ograničavala vremenom
učinila te kraljicom mog svilenog trenutka
precijenila te preko mnogo puta darujući ti neizrecivost
izgovarala umjesto tebe cijele rečenice podcijenivši tvoju rječitost
nudila ti nepogrešivost
pogrešno tumačila šutnju
prepuštala te najprije vremenu, a onda i vječnosti
svirala te i pjevala, pisala i slikala,
pa te onda
izdavala na svakom koraku
za malo milovanja

S tobom sam se borila nekada i hrabro
prsa o prsa
sa i bez oružja
jurišala na tebe gomilom razumnih argumenata
prizemljenih razloga i kamenih mudrovanja
osuđivala te na giljotinu
pa te zadnjim kadrom pomilovala
samo da znaš da se ne šalim,
tjerala te da povraćaš kada si šutjela
bulimično

zbog mene si i gorijela shizofreno
umirala, uskrsavala
davale smo si smisao uzajamno
ko dvije nasmrt preplašene i iscrpljene životinje
utopljene u bujici vremena
izmasakrirane do neprepoznatljivosti
boje ugaslih sumraka
s borama gorkim oko usana
i onim kratkovidnim oko očiju

Voljela si zaigrano ostavljati neobične interpunkcije iza mojih rečenica
drsko nadopisivala cijele odlomke kad bih spavala
i budila me samo da mi kažeš
kolike zvijezde si zbog mene skinula
oprala krv i dezinficirala ozljede
mobilizirala prijelome
ubrzala vrijeme oporavka ili učinila dan duljim

Ti, vještice bezobzirna,
nimalo bezazlena sa mojim sjećanjima
okrutna u maštanju i zamišljanju
neporeciva u trajanju
sa svojim širokim bokovima
bosonoga u plesu
ti,
pružam ti ruku pomirbe
bez obećanja da ću ikada biti
lošija od tebe

Kad je ulazio u tunel magnetske
Svo ono bubnjanje, pištanje, zujanje
Podsjetilo je na tehno party
On je zatvorio oči, prepustio se
i ni pomaknuo se nije
Sa smješkom na licu
To je plaža, sunce peče, piči tehno

Ulazim u tunel potpune tišine
Od tebe i sebe
Sebe i tebe
Blokirala sve, neš me
Tisućiti put
Al mrmori povrijediosime
Vrišti voljelasamte
Pišti izdaosime
Bubnja lagaosi

Zatvaram oči,
znači prepuštam se
Zen u tunelu
Al zapravo
Tunel je to i nemaš kamo
Međutim vidim
Obećanja, vidim
Planove
Vidim
Zajednički život
Kokošglupa

Plačem i otvaram oči
nemam mira
na Tv-u na glumičino
Plačem
Audience vrišti od smijeha

Gledam Colette na TV-u.
A u maminom ormaru,
cijela baršunasto- crvena partitura njenih knjiga.
Meke pod prstima, kao djevojačko srce,
kada vjeruje i voli.
Tako je voljela i moja mama.
Koje bogatstvo ostavlja iza sebe!

A Colette je svoje knjige pisala
satima, danima.
U knjigama njene misli, osjećaji,
trenuci zadržani
ko kapljica rose na svilen ruži.
Udana za Willyja, koji je uvjerava
kako će bolje biti da se on izdavaču
predstavi kao autor.
Jer ona je ipak- samo žena.
Žene su doživljavane
ko infantilne, neodgovorne, lakomislene.
Ta kako bi žena mogla uspjeti u bilo čemu?!
Tako Willy stekne slavu i novac na njenim knjigama.
Varajući je, kockajući,
on naposljetku prodaje i pravo
na knjige o Claudine i tako
prokocka i njenu ljubav i njeno povjerenje.
Dugo je ranjavana, gušena,
tretirana ko lutkica.
Zaključavana u sobu da bi pisala.
Willy je bio živo uvjeren da je voli,
al eto, pa muške slabosti. Samoživ i pohlepan.
Colette se naposljetku rastaje,
uspijeva izboriti se za svoj glas
i sudskim putem, vraća svoje knjige sebi.
Postaje priznata i slavna.

Izdano srce.
Potmulo udara, usred jeze maglovite noći.
Al nećeš ti podviga srce izdati, pa još žensko!
Ono koje oslikava zatvorske zidove,
pa si još lijepo nariše i prozor
kroz koji će odletjeti ko ptica.
Jadan bio ako te zavoli spisateljica!
Uvijek će od tebe tražiti da budeš
ono što nisi i ne možeš biti,
jer te takvog vidjela, u svojim snovima
i u svojoj ludoj tintari.
Prilagođavati se tvojim hirevima,
padati na tvoje riječi, razbijati bradu i koljena.
Crtati, doslikavati,
pa žmiriti nad svojim djelom,
misleći da gleda tebe...
Kada se ona doista zasiti tvog lika
i uvidi tu ogromnu i nepremostivu razliku,
kada se napokon struse mrvice pastela
kojima te docrtavala da bi s tobom preživjela,
umrijet ćeš nesretnim slučajem
i tako nepredvidljivo
u predzadnjem poglavlju
njene tek treće knjige.
A nakon tebe...
Nakon tebe ostat će tek
posljednje poglavlje,
u kojem će se stvari posložiti
baš kako su oduvijek i trebale biti,
pokoja suza samosažaljenja
i pregršt odlično nadahnutih pjesama,
koje će je samo proslaviti.

" Čovjek se ne bi trebao
unaprijed štedjeti zbog potencijalne patnje.
Ništa nije tragično.
Znao je da su otok patnje,
otok zaborava i onaj još udaljeniji,
otok nade,
povezani redovitom brodskom linijom."
( David Foenkinos: " Delikatnost")

On je koristio odmah
neke neprimjerene riječi.
Na koje možeš duše spokojne
razapeti
i jedra
i ljuljačku,
svježe oprano rublje
od mjeseca do mjeseca,
krila do krila,
oka do oka,
pa na svih osam strana svijeta.
Nekada i više.

Na koje možeš leći.
Dok te ne zabole obrazi
od dragosti i poljubaca.

Najprije ih kušah jagodicama
prstiju opečenih
nemušto skrivajući da sam im kadra
ozbiljno povjerovati.
Pa sam puhala u njih ko u vruću juhu
nadajući se i bojeći se
isparit će
otkotrljat se ispod kreveta
pretvorit se u kapljice trenutka
zamagliti
odmagliti
prikazati pravu sliku.

U plavom ih vremenu krenuh njuškati,
dodirivati ramenom,
okrznuti tjemenom, laktom nagurivati,
stisnutom pesti
dugo im koljeno ni dlan nisam dala.

Na kraju sam ih polizala do zadnje slasne kapi
i sama izgovorila.

Rekla je
Nijednu suzu ti više neću dati
U gluhoći noći sva imena koja im je dala
Spavaju
Četiri dana je voli
peti zamrzi
Jer ne može joj dati što treba
Samo suzu

Rekla je
Ili ide ili ne ide
Od krpanja razilazi se tkanje
Šta ti je čovječe
Ostaćemo tako goli i bosi
A zima još grize za guzu
Zakrpa ljubavi ne popravlja stvar

Kad odvrneš čep
Ne izlazi dobri duh
Samo se hladi

Teško se budim jutrom, jer se budim noću.
Nekada mi se učini da je potres, no brzo se uvjerim da to drhtim ja. Moja unutrašnjost. Vjerojatno neki nemir.
Nezadovoljstvo uzrokovano svime ovim oko mene. Smanjeno druženje, briga za bližnje, briga za daljnje, lagana anksioznost.
Snažni, upečatljivi snovi.

Tješi me jedino lagani miris proljeća u zraku.
Čujem komešanje ptica, vidim ih kako s puno nade slijeću po grmovima.
Zaigrane, radosne, obgrljene ljepotom neba. Nekim grmovima bubre pupoljci.
Sutra moram razgledati visibabe...

Ne pratim vijesti, ali sustižu me.
Pogotovo kad se probudim u tri ujutro i "listam " po mobitelu, nadajući se da će me to uspavati.
No sve to samo uznemirava. A osjećaj bespomoćnosti je valjda najgori osjećaj koji poznajem. Empatija ubija. Nekome je zima i zbog toga me žulja vlastiti krevet.

Nakon dužeg vremena nalazim se s prijateljicom.
Koja me pustila da joj se javim, ali mi je slala diskretne poruke da je tu, ako je trebam.
No, ja sam trebala sebe. Zvuči strašno sebično.
Pokušavala sam joj objasniti da sam se od kolovoza nalazila u pravom stanju šoka.
Kada mi je trebalo razdoblje samoće, plakanja, prisjećanja.
Kada su mi neki ljudi znali jednostavno doći i izvući me iz kuće. Ni ne pitajući me što ja o tome mislim. I samo sa upornima sam se i viđala.
Onako, princezasto i samoživo ponašanje. Naizgled.
Ona nije predlagala ništa. Sve je bilo onako neodređeno...tu sam, reci kada ti paše..ostavljala mi je slobodu.
I prošli su mjeseci. Nije se naljutila, ali se udaljila. Osjećala se nepotrebnom.
A nije mi bila nepotrebna, samo ja nisam nikako znala artikulirati svoju potrebu, jer nisam niti sama znala što mi treba.
Malo sam potiskivala, malo puštala da me prelije val.
Uskoro joj je rođendan, pa sam joj kupila sitnicu i prošetala s njom.
Vidjela u njenim očima koliko sam joj nedostajala.
Srećom da sam joj se javila, jer bismo se s mjesecima sve više i više udaljavale. Zbog njene diskretnosti.
Svjesna sam te svoje neobične osobine povlačenja u sebe kada mi je osobito teško.
Jer, ljudi se nauče na mene vedru, komunikativnu, prisutnu.
Neki su me pak skužili, pa se ne ustručavaju i dalje zvati, pitati, ne broje tko je koga više nazvao i ne osjećaju se nametljivo.
Evo me, ispred ograde sam ti, ne zanima me kaj si u pidžami, izvoli izaći.

Puno je ljudi i mjesta koje želim posjetiti kada ovo ludilo prođe. Radim si planove i to me veseli.
Sad mi je najvažnije smanjivati pušenje. Gutam ih. Uživam u njima pa pretjeram...a onda krene aksioznost.
Probala sam nešto sa vaporizatorom u koji utrpaš razne čajeve, al sve naravno znalački.
Namjeravam se ponovno vratiti u kondiciju.
Ono....moći bez pardona potrčati za tramvajem, bez da mi oči iskaču iz lubanje, a srce mi vlastito ostane kucati negdje dva metra od mene.


Što planirate sve kada se ublaže mjere i krene kolko tolko normalan život ?

Jutros sam je sanjala.

Leži u bolnici u nekom krevetu i osjeća se odlično.
Želi ići doma.
Vidim je kako puši, loše sakrivena u bolničkom hodniku.
Nikada se nisam više veselila njenoj cigareti.
Ima lijepu boju lica, milujem je po mekim i lijepim nadlakticama,
objašnjavam joj da će ići doma, neka se još malo strpi.
Doktor mi međutim, daje znakove da je umrla, i da ovo,
moje i njeno komuniciranje, nije u redu.
Ne razumijem, gledam ga u čudu, pa vidi je čovječe, dobro je !
Ne razumijete, kaže, i ne možete razumijeti, niste stručni.
Ona osjeća čežnju za svojim Zagrebom, stalno ga spominje.
Radimo planove kako će šetati čim se oporavi,
kako ću je odvesti u Tuškanac, da se nadiše friškog zraka,
kako će je to onda potpuno oporaviti.
Uopće joj ne lažem, ne dajem joj lažnu nadu,
jer vidi se da je zdrava i dobro, komunicira i samo želi otići iz tog kreveta.
Doktor međutim, zna nešto što ona i ja ne znamo.
Kaže mi da će me odvesti doma, valjda mi planira objasniti...

****************************************************************

San me ne ispunjava tugom, samo sjetom i čežnjom.
Imam dojam da smo doista komunicirale i da je ona doista negdje.
Ne boli je ništa i osjeća se odlično.
Mislim da nam si samo duše nedostaju i da smo uspjele postići kontakt.

Izgledat će ovo poprilično zastrašujuće ovako napisano, znam.
Ali kada u snu ne osjećam nelagodu i strah, tada jednostavno znam da je sve u redu.
Ona očito još putuje.
I njena duša me se još sjeća.
Dugo se sjećaju duše koje vole.

I takvi, jaki duhovi...

Svjetliš u mraku moje sobe
Krijesnico zanosna
Ljubavne riječi od kojih mi
drhti koža
Te oči, te usne, ponovno i ponovno
Svjetlucamo i sve smo si sličniji
U toj mračnoj komori
Kad se krenemo prelijevati
Ti u ja, ja u ti
Leptiru noćni
Volim se u tvojim očima
Pa nastojim tebe vidjeti boljim
Kako bi se volio

*******

A danju
Okupe se oko mene
Četiri moje glave kuštrave
Puste mi pjesmu
Preozbiljnu za svoje godine
Pa shvatim
Već se bore
Moje male jagode
Pričati im bajke ili
Naučiti ih što je život

https://youtu.be/jdBx1f9TMh4

( imate je i u Nišinom komentaru)

*********
Sutra ću postavljati
Najdraže fotografije
Uvećane
U srebrne okvire
Na prvoj
Stari i Zvjezdica plešu
Na drugoj sin slavi prvi
S treće se smiju
moje jagode kuštrave
Moje životne diplome
I anđeli

Njena je zvijezda sada nisko pri zapadu. Titra, pa u trenutku izgleda ko mali avion.
Tu je Ona, zvjezdica moja.
Odmahne rukom na svaku kritiku Starog, još uvijek. Da mi bude lakše.
- Ne slušaj sve, kaže mi iz nekog svog svijeta. Ne primaj srcu. Star je i glup.
Pa se smijemo Ona i ja. Ona tamo, ja tu.
Glup, glup, glup...smijemo se.
Težak.
Šišala sam ga danas mašinicom. Sav je zabrinut i tužan.
Sluša radio sa srcedrapateljnim pjesmama, pa sam sebe baca u duboku tugu i nedostajanje.
S nježnošću mu radim frizuru, pažljivo oko ušiju.

Negdje duboko, duboko, u najcrnjoj šumi, gdje ne znaš jel je još noć ili već dan, gdje nikoga nema ( uzalud dozivaš), osim tvojih malih koraka u šiblju, pramena kose koji si ispustila, praveći da se ne osvrćeš iz straha i nelagode, ima jedan bučan vodopad i žile drveća isprepletene ko postelja.

Tu si sjela prije svih tvojih velikih boli i gubitaka, prije nego li je itko umro, otišao zauvijek bez da se pozdravite, da se pozdravljate, onako dugo kako si već navikla, kao na kolodvoru, vječnom kolodvoru, prije nego li ste si dosadili.
Iste oči, nosnice, iste bore, ista udubina u licu ko na stablu, u kojoj se skrivaju i noće vjeverice. Tu si osjetila trenutak, tu si pojela sendvič, tu si zahvalila Bogu na čarobnoj jednostavnosti kojom te obdario. Tu si grlila bokeh zanesenom zjenicom, osjećala drhtaj ptice, disanje srne i bila. Samo bila. A kad si ustala, odjednom si doživjela svu krhkost toga mjesta na kojem si do maločas sjedila. Cijelo je to mjesto tvog do maloprije spokoja, prijetilo jasnim odronom do u dubinu.
( nisam krhka ja, krhka su ta mjesta na kojima prebivam...)

Jorgovanu moj mali. Zanosu dječiji.
Što cvateš ljubičastim zanosom u najcrnjoj šumi, pa i zimi, na mjestu pustom i bez tragova, sva u svojoj vlastitoj jeci pjevaš ruske uspavanke, milujuć prstenjakom zadnje odsjaje sunca koje se tako bezglavo baca na zapad, onesvješćuje ko ružičasta kugla nataknuta na rane sjene borova. Kao zauvijek.
A samo je oduvijek.
Pust svugdja budjet sunca.

Grozdu sitnih cvjetova. Ljubavna glavoboljo! Čežnjo mladenačka koju kradem, trgam preko plotova!
Ako ti prizovem miris iz ovih golih grana prividne zimske pustoši i bespomoćnosti, zašumorit će buk sve snažniji iz suza, zacvrkutati će rano proljeće iz zimskih rana i prosuti se ozarenim pjegama neba i livada.
U nadubljem srcu zime, čuti prvo pucanje leda, oživljavanje riba, bubrenje nestrpljivih pupoljaka.
( unatoč krhkosti)

Naslonim dlan, a breza se krene smijati. Bor se popne na prste, stresajući snijeg s ramena.
Padne ljubičasta koprena sa zimskog oka, a sve bolne stvari postanu ljudskijima.

Umrijet ćemo, zar ne?
O, da. Hoćemo. Sve umire. Jer mora.
I sve će se poznato odlomiti s mjesta na kojemu smo do maločas spokojno sjedili i žvakali sendvič.
Sve će kao nestati.
I mi ćemo jednom biti nečija neutješna misao.

Ali vidi.
Konstantno.
Teče.
Krug.
Opupoljčene gole šibe
Teku u cvat.

" Kocki je bila elegantna i profinjena, ko i uvijek, no prepoznaš je po nehajnom hodu, pri čemu joj se njiše dugi prekrasni crni rep( kosa). Ako je i imala što za pasom, nije se vidjelo jer je imala haljinu ( crno-zelenu, kad sam već Milka Babović)
Ona je meni prelijepa, rijetko tak nekog lijepog vidim. Ko A. Hepburn ( to je za dečke, vižualne tipove). Kad smo se zagrlile, morala sam stat na prste da ne polomi kičmu. A najljepše na njoj je njezina skromnost, jednostavnost.."


To su bili onako prvi dojmovi, iz pluća.

Kockavica je prava i ozbiljna umjetnica, samo ona to još uopće ne zna. No, u tome je draž.
Na otvorenju je rekla ravno dvije rečenice, iz kojih se čulo samo hvala.
Šarena nije bila, jer nije našla haljinu koja se vrti.

Slike su joj ko iz druge dimenzije. Pune su energije, ne samo boja i oblika kako se to iz prve čini.
Svaka slika ima svoj pokret, svoj zvuk. Priču koju naslućuješ, bez da približiš uho. Samo srce prilijepiš onako očima. I upijaš. Upijaš...

Jutros u autobusu
Gledam dvije mlade djevojke
Kak sjede zagrljene na jednom sjedalu
Naslonjene jedna na drugu ko stabla
Dvije breze nježne pupaste
I šuškaju, pate nešto zajedno
Kose im se ispreplele
Nasmiješim se ispod maske
Ulovim pogled jedne pun prepoznavanja
Raznježim se sva

U pothodniku
Ostane mi par kovanica nakon kupovine gableca
I taman da ću ih spremit
Kad ugledam vječnog starca sa šeširom
Uvijek na istom mjestu
Pitam, smijem.. vam ovo dati?
Sinu mu oči u čuđenju i neka blaga svjetlost
Prelije mu lice
Satrano
Životom
I budem
tako ispunjena
Da preletim stepenice

Ima duša koje su zbilja birale
hrabriji život.
Ti životi su teški i komplicirani, čini ti se da čovjek nekako sam traži dramu, zar ne?
Zakačit će ga svaki mogući životni problem.
Bolest, po mogućnosti kronična, ili bolje još autoimuna, njegova il bliske mu osobe, prevara i razočaranje, droga, kriminal, saobraćajke, otkazi, razvodi..
ne nužno tim redoslijedom...
Zanimljivo je da se svatko od nas nekada nađe u nekom razdoblju, kada nam se čini da nam je život, ili barem par epizoda u kojima se pojavljujemo mi, režirao ludi Almodovar, ili Tarantino, da, da... I naravno, uvijek je naša muka u tom trenu najteža.
Životi ostalih čine nam se ko s reklame.
Sve dok ne upoznamo nekoga kome je..teže. Bude nas malo sram, malo pognemo pogled pred svojim odrazom u ogledalu, shvaćajući otrežnjeno ko nakon zidarske odgojne od života, par je istina, da smo igračke vjetrova, da uvijek može biti gore i da uvijek, ali i na samome dnu ako smo ga ikada takli, možemo na nečemu biti zahvalni.
( svaki dan nađi...)

Sipi srebrno sa visina.
Danju je padao u krpama, a sada sipi sitno i zvoncavo,
dok se cesta cakli pod nogama srebrno.