Prva
nedjelja, 30.11.2025.
..... posvećujem svakome tko previše prati vijesti, katastrofična predviđanja,
onom malom, zbunjenom čovjeku, koji ne razlikuje ekstrem od ekstrema,
onome koji uskače rado sebi u usta, pa mu bude zlo,
kao i onome tko sve vidi crno, u najboljem slučaju sivo kada je bolje volje...
...posvećujem je običnom, radnom čovjeku, koji za sumraka ide kući
i ne zna kako si uljepšati dan...
...palim je za one koji pate od ozbiljne depresije, pa ne izlaze danima iz kreveta...
kao i svima kojima financije ne dopuštaju mala, slatka veselja...
..posebno je palim i molim za one loših nalaza ili u iščekivanju istih....
komentiraj (5) * ispiši * #
S druge strane Adventa
Otišla sam do nje peticom
Nakon što sam se u Nami na Kvatriću premišljala
Da li kupiti najmlađem za prvi rođendan bademantil od 20 eura
Ili Pepco, da, Pepco ima jeftinije
Pa ću moći kupiti svima po nešto lijepo ovaj mjesec
Imamo 3 rođendana, Nikolinje, Božić
Ona je napravila frizuru za mene, a jedva stoji
I sva je mirisala i sjajila po Nivei onoj plavoj
Željno me zagrlila
Pa mi pričala priče koje mi je već pričala
A ja sam se smijala i čudila
Kao da ih čujem
Prvi put
Poslije sam bila tako iscrpljena od njene tuge
Od te i takve starosti
Nagle
Nage
Privijala sam se uz njen mladenački duh
Ja uz njen
Uz njenu sposobnost da se ruga samoj sebi
I nezgodama koje joj se događaju
Donji veš koji sam joj kupila prije par mjeseci
Sad joj je prevelik
Moram ga zamijeniti
Poslije sam njemu nazvala kćer
Da mu donese jesti
I deku, deku obavezno
Noć će biti hladna
Grijalica nije dovoljna
Kao ni činjenica da spava obučen
Imala sam i ja hladnu zimu bez čizama
Zimu punu ovrha koje nisam skrivila
S plavim vunenim rukavicama od kojih sam uvijek
Gubila jednu
Pa me rasplakao jedan
prosjak prozebao
Koji mi je rukavicu podigao i stavio na
Povišeno mjesto
Modrim rukama
Neka bude topla zima
Neka duh bude mlad
Pun ruganja vlastitim nezgodama
Pun čuvanja tuđih toplih rukavica
Da si ih netko može naći
......
komentiraj (7) * ispiši * #
Refleksije bijelom temperom
nedjelja, 16.11.2025.Nekih mi dana nedostaje više no obično.
Nedostaje neobično.
Pa je tražim u slikama koje stvaram ni iz ničega,
malim potezima olovke i bez brisanja pogrešnog
nadopunjujuć njezinu nježnost, brigu,
dodir svilenkaste kože, obraz u kojem utisnut poljubac
još dugo stvara meku udubinu u kojoj se poželiš sakriti.
Vidim je za štafelajem kako oblači obične, seoske ljude
u svečana odjela i raskošne vjenčanice,
kako zabrinute poglede iscrtava u oči koje se smiješe i slave ,
rumeni blijeda, siromašna lica, crnom prekriva sijede.
I sve tako, mazim se s njom preko akvarela, razlijevam srodne boje,
odabirem kistove tanke, s par čuperaka dlake, nezadovoljno, naravno,
jer sve što mi je u glavi ne mogu prenijeti vjerno, kistovi su nemoćni,
moje ruke su nevješte napraviti vjeran oblik.
Pa pustim da se boje osuše, napravim plan sve još začiniti na kraju
refleksijama bijelom temperom, baš kako je ona to radila.
Navlačim trenirku, svežem kosu u nemarnu punđu navrh glave
i s popisom neophodnih stvari odlazim u dućan.
Tamo između polica vidim bakicu koja je izgubila malu zelenu gumicu.
Ima onu hodalicu i gleda po podu, ne bi li je ugledala.
Ostavljam kolica sa stvarima i tražim s njom njenu
malu zelenu gumicu.
Odmičem palete i tražim.
Pitam prodavačicu, nemaju vrećicu gumica za kupiti.
- Nema veze, kaže ona, i vrijeme se zavrti na mjestu
Nas dvije zastanemo u dućanu ko dva šuškava grma
pričajući o ljubavima koje su umrle i djeci koja nemaju vremena.
Ona živi u Domu, nitko joj tamo ne odgovara, ima 88 godina,
rođena je 10.rujna i radila je u Nami.
Još se služi mobitelom pa je saznala da se Nama prodala
- nemojmo o tome, bolno je to
Muž je bio nasilnik i pijanica,
nikada ga nije voljela
dijete joj je bolesno, odrastao čovjek
kakav je to život, pita me
Ona je S.V:, živi u sobi 17, zove me da je posjetim
Ne vidi dobro i ne čuje najbolje,
ima punu vrećicu kvasca misleći da je maslac,
pa vraćam kvasac i donosim male paketiće maslaca
koji mirišu na one stare doručke djetinjstva
s medom i bijelom kavom
Kažem joj kako mi nedostaje i kako je to nedostajanje nekih dana jače
kaže: srela sam plemenitu osobu
Skoknem još do police sa uljem
pa se vratim na blagajnu gdje je više nema
ni pred dućanom
ni na onoj ulici prema Domu
Kako je mogla tako brzo otići, pitam se
pa odlazim u svoj mali stan
na osušene boje stavljati refleksije bijele tempere
komentiraj (9) * ispiši * #
Raspjevani vrč uzvodno
ponedjeljak, 10.11.2025.Bila sam ti u susjedstvu. Od petka do nedjelje, kratko i slatko. Jedino vrijeme nije bilo baš najbolje. Zamalo sam poslikala pogled s prozora apartmana, uplakan i siv. Fasade koje otpadaju, kao i kod mene, ljude koji posrću pod teretom i kišobranom, uglavnom neke usamljene žene, ili to ja na njih imam perceptivnu udešenost, tko će ga znati. Zgrade su prelijepe, prepune povijesti, vremešnom patinom obavijene i pune priča. Ljudi do ludila iscrpljeni, al s nekim osebujnim šarmom i smislom za samoironiju. Privlačno. Strašno privlačno. U autobusu kojim sam putovala, nekoj su ženi ukrali mjesečnu plaću. Imali smo dojam da laže, jer nije prestajala plakati gotovo cijelim putem. Kad sam joj rekla neka ne plače, nego radije zove policiju, utihnula je. Baš znam utješiti čovjeka, jelda. Autobus je bio poluprazan, pa tko još odlazi u tom smjeru. To ti je ona o uzvodnom i dobro mi stoji. Vrč ide na vodu, dok se ne razbije, znao je govoriti moj stari. Pogotovo vrč, pa uzvodno. Al meni se čini da sam tako znalački obljepljena nekim dobrim materijalom, da je jedino što mi se raspada moja mala torba za put. Za vikend isključivo. Učvrstila sam je klamericom prije puta, pa sam samo dodatno razjebala stvar. Poslije sam s tom torbom pjevala po autobusima, da znaš samo kako sam pjevala i osmjehivala se, pa i najvećim mrgudima. Smješila su se djeca, smješile su se neke žene, djevojke, tinejđerice, skidale su slušalice i smatram to velikom stvari. Pjevala sam s čovjekom kojeg volim. On tako zarađuje za život, al to se ne vidi na prvi pogled. Izgleda kao da se zabavlja, no pažljivo skriva jagodice prstiju. Ja bih voljela da ga to zabavlja, kao što je zabavljalo mene. Staviš si u glavu, popravit ću ljudima dan. Nije sad da pjevam nešto posebno, al volim. Udarala sam mu tercu tamo gdje se može, ostalo sam pjevušila sebi u maramu i prozor. Najljepše mi je bilo pjevati u hodu, u prolazu glavnom ulicom, pa hvatati one slatke osmijehe zahvalnosti. Nije li glupo da se kod nas mora imati dozvola za pjevanje na javnom mjestu ? Ima li išta tužnije od grada koji spava, ili se tuče i protestira, pa ponovno utihne u svjetlima predvečerja, prvoj magli i studeni ? Ne uspoređujem jer je to nezahvalno, jednako kao što je gorko i nepravedno uspoređivati ljude, ili sebe s ljudima. Jedna je majka u krilu držala usnulu djevojčicu. Slučajno smo zapjevali Bella chiao, pa je žena rekla kako je ta pjesma omiljena njenoj djevojčici, samo ona pjeva patliđano. Rekla je i : - Baš lijepo da ste došli iz Zagreba. To je ono za rascvjetat srce. Ovom se gradu ne može oteti autentičnost, a ona uvijek pali. I kad duguješ za struju ili nemaš za registraciju, pa ni za kiflu, jednako kao i kad osjetiš buđenje leptirića u dnu trbuha. Ili kada sretneš nekoga sasvim slučajno tko bi ti mogao biti prijatelj. Tko za to ima kapaciteta. Roza i ja površno smo se upoznale u autobusu na putu tamo. Ne, nije joj to ime, tako sam je prozvala zbog kaputa. Prije no što smo izašle iz autobusa, zapisala mi je svoj broj telefona, na istom onom ružičastom papiriću istrgnutom iz blokića na kojemu je nešto pažljivo zapisivala kada sam je prvi put ugledala. Ljude koji imaju takve blokiće na prvu zavolim i tu si ne mogu pomoći. Prepoznavanje je to. Broj sam zagurala u džep od traperica, a kako sam se dugo grlila i pozdravljala sa čovjekom kojeg volim i koji me dočekao na stanici, papirić je ispao. Srećom, rekla mi je da putuje nazad istim busom kao i ja. Žene s ružičastim kaputima i ružičastim papirićima ne gube se tek tako, osim ako si baš lud. Pa sam na povratku s njom pričala bez prestanka pet i pol sati, a da uopće nisam primijetila da smo stigle, da smo doputovale nazad u maglu. Naravno da smo si prepričale vlastite živote, u grubim crtama. Pričale smo tiho, al sigurna sam da je autobusni auditorij o svemu imao svoje mišljenje. Tako je to, ljudi ne pričaju, ljudi nemaju ružičaste kapute, veste s izvezenim medvjedićima, ružičaste blokove u kojima zapisuju, ljudi ne dijele brojeve nepoznatim ljudima, ne pjevaju po autobusima, ljudi ne pate od blage depresije, ne izlaze iz kreveta danima, pa onda krenu na takav jedan put potpuno sami, ljudi se ne udaju četiri puta, radije trpe u odnosima koji ih ne usrećuju, ljudi ne vabe malene osmijehe ljudima kojima pravom sitnicom poprave dan.
I tako, otputuješ, budeš neobično toplo primljen i dobrodošao kada najmanje to očekuješ.
Jer si doma gdje god da te tvoja poklamana putna torba odvede.
komentiraj (14) * ispiši * #
