Refleksije bijelom temperom
nedjelja, 16.11.2025.Nekih mi dana nedostaje više no obično.
Nedostaje neobično.
Pa je tražim u slikama koje stvaram ni iz ničega,
malim potezima olovke i bez brisanja pogrešnog
nadopunjujuć njezinu nježnost, brigu,
dodir svilenkaste kože, obraz u kojem utisnut poljubac
još dugo stvara meku udubinu u kojoj se poželiš sakriti.
Vidim je za štafelajem kako oblači obične, seoske ljude
u svečana odjela i raskošne vjenčanice,
kako zabrinute poglede iscrtava u oči koje se smiješe i slave ,
rumeni blijeda, siromašna lica, crnom prekriva sijede.
I sve tako, mazim se s njom preko akvarela, razlijevam srodne boje,
odabirem kistove tanke, s par čuperaka dlake, nezadovoljno, naravno,
jer sve što mi je u glavi ne mogu prenijeti vjerno, kistovi su nemoćni,
moje ruke su nevješte napraviti vjeran oblik.
Pa pustim da se boje osuše, napravim plan sve još začiniti na kraju
refleksijama bijelom temperom, baš kako je ona to radila.
Navlačim trenirku, svežem kosu u nemarnu punđu navrh glave
i s popisom neophodnih stvari odlazim u dućan.
Tamo između polica vidim bakicu koja je izgubila malu zelenu gumicu.
Ima onu hodalicu i gleda po podu, ne bi li je ugledala.
Ostavljam kolica sa stvarima i tražim s njom njenu
malu zelenu gumicu.
Odmičem palete i tražim.
Pitam prodavačicu, nemaju vrećicu gumica za kupiti.
- Nema veze, kaže ona, i vrijeme se zavrti na mjestu
Nas dvije zastanemo u dućanu ko dva šuškava grma
pričajući o ljubavima koje su umrle i djeci koja nemaju vremena.
Ona živi u Domu, nitko joj tamo ne odgovara, ima 88 godina,
rođena je 10.rujna i radila je u Nami.
Još se služi mobitelom pa je saznala da se Nama prodala
- nemojmo o tome, bolno je to
Muž je bio nasilnik i pijanica,
nikada ga nije voljela
dijete joj je bolesno, odrastao čovjek
kakav je to život, pita me
Ona je S.V:, živi u sobi 17, zove me da je posjetim
Ne vidi dobro i ne čuje najbolje,
ima punu vrećicu kvasca misleći da je maslac,
pa vraćam kvasac i donosim male paketiće maslaca
koji mirišu na one stare doručke djetinjstva
s medom i bijelom kavom
Kažem joj kako mi nedostaje i kako je to nedostajanje nekih dana jače
kaže: srela sam plemenitu osobu
Skoknem još do police sa uljem
pa se vratim na blagajnu gdje je više nema
ni pred dućanom
ni na onoj ulici prema Domu
Kako je mogla tako brzo otići, pitam se
pa odlazim u svoj mali stan
na osušene boje stavljati refleksije bijele tempere
komentiraj (9) * ispiši * #
