Raspjevani vrč uzvodno
ponedjeljak, 10.11.2025.Bila sam ti u susjedstvu. Od petka do nedjelje, kratko i slatko. Jedino vrijeme nije bilo baš najbolje. Zamalo sam poslikala pogled s prozora apartmana, uplakan i siv. Fasade koje otpadaju, kao i kod mene, ljude koji posrću pod teretom i kišobranom, uglavnom neke usamljene žene, ili to ja na njih imam perceptivnu udešenost, tko će ga znati. Zgrade su prelijepe, prepune povijesti, vremešnom patinom obavijene i pune priča. Ljudi do ludila iscrpljeni, al s nekim osebujnim šarmom i smislom za samoironiju. Privlačno. Strašno privlačno. U autobusu kojim sam putovala, nekoj su ženi ukrali mjesečnu plaću. Imali smo dojam da laže, jer nije prestajala plakati gotovo cijelim putem. Kad sam joj rekla neka ne plače, nego radije zove policiju, utihnula je. Baš znam utješiti čovjeka, jelda. Autobus je bio poluprazan, pa tko još odlazi u tom smjeru. To ti je ona o uzvodnom i dobro mi stoji. Vrč ide na vodu, dok se ne razbije, znao je govoriti moj stari. Pogotovo vrč, pa uzvodno. Al meni se čini da sam tako znalački obljepljena nekim dobrim materijalom, da je jedino što mi se raspada moja mala torba za put. Za vikend isključivo. Učvrstila sam je klamericom prije puta, pa sam samo dodatno razjebala stvar. Poslije sam s tom torbom pjevala po autobusima, da znaš samo kako sam pjevala i osmjehivala se, pa i najvećim mrgudima. Smješila su se djeca, smješile su se neke žene, djevojke, tinejđerice, skidale su slušalice i smatram to velikom stvari. Pjevala sam s čovjekom kojeg volim. On tako zarađuje za život, al to se ne vidi na prvi pogled. Izgleda kao da se zabavlja, no pažljivo skriva jagodice prstiju. Ja bih voljela da ga to zabavlja, kao što je zabavljalo mene. Staviš si u glavu, popravit ću ljudima dan. Nije sad da pjevam nešto posebno, al volim. Udarala sam mu tercu tamo gdje se može, ostalo sam pjevušila sebi u maramu i prozor. Najljepše mi je bilo pjevati u hodu, u prolazu glavnom ulicom, pa hvatati one slatke osmijehe zahvalnosti. Nije li glupo da se kod nas mora imati dozvola za pjevanje na javnom mjestu ? Ima li išta tužnije od grada koji spava, ili se tuče i protestira, pa ponovno utihne u svjetlima predvečerja, prvoj magli i studeni ? Ne uspoređujem jer je to nezahvalno, jednako kao što je gorko i nepravedno uspoređivati ljude, ili sebe s ljudima. Jedna je majka u krilu držala usnulu djevojčicu. Slučajno smo zapjevali Bella chiao, pa je žena rekla kako je ta pjesma omiljena njenoj djevojčici, samo ona pjeva patliđano. Rekla je i : - Baš lijepo da ste došli iz Zagreba. To je ono za rascvjetat srce. Ovom se gradu ne može oteti autentičnost, a ona uvijek pali. I kad duguješ za struju ili nemaš za registraciju, pa ni za kiflu, jednako kao i kad osjetiš buđenje leptirića u dnu trbuha. Ili kada sretneš nekoga sasvim slučajno tko bi ti mogao biti prijatelj. Tko za to ima kapaciteta. Roza i ja površno smo se upoznale u autobusu na putu tamo. Ne, nije joj to ime, tako sam je prozvala zbog kaputa. Prije no što smo izašle iz autobusa, zapisala mi je svoj broj telefona, na istom onom ružičastom papiriću istrgnutom iz blokića na kojemu je nešto pažljivo zapisivala kada sam je prvi put ugledala. Ljude koji imaju takve blokiće na prvu zavolim i tu si ne mogu pomoći. Prepoznavanje je to. Broj sam zagurala u džep od traperica, a kako sam se dugo grlila i pozdravljala sa čovjekom kojeg volim i koji me dočekao na stanici, papirić je ispao. Srećom, rekla mi je da putuje nazad istim busom kao i ja. Žene s ružičastim kaputima i ružičastim papirićima ne gube se tek tako, osim ako si baš lud. Pa sam na povratku s njom pričala bez prestanka pet i pol sati, a da uopće nisam primijetila da smo stigle, da smo doputovale nazad u maglu. Naravno da smo si prepričale vlastite živote, u grubim crtama. Pričale smo tiho, al sigurna sam da je autobusni auditorij o svemu imao svoje mišljenje. Tako je to, ljudi ne pričaju, ljudi nemaju ružičaste kapute, veste s izvezenim medvjedićima, ružičaste blokove u kojima zapisuju, ljudi ne dijele brojeve nepoznatim ljudima, ne pjevaju po autobusima, ljudi ne pate od blage depresije, ne izlaze iz kreveta danima, pa onda krenu na takav jedan put potpuno sami, ljudi se ne udaju četiri puta, radije trpe u odnosima koji ih ne usrećuju, ljudi ne vabe malene osmijehe ljudima kojima pravom sitnicom poprave dan.
I tako, otputuješ, budeš neobično toplo primljen i dobrodošao kada najmanje to očekuješ.
Jer si doma gdje god da te tvoja poklamana putna torba odvede.
komentiraj (14) * ispiši * #
