white lilith https://blog.dnevnik.hr/whitelilith

ponedjeljak, 26.04.2021.

Prva objava na blogu

RIJEČI - DANAS JE DAN NA P

RIJEČI
koje su bile moje najjače oružje
RIJEČI
koje su me liječile
RIJEČI
koje su me voljele i obožavale
RIJEČI
koje su bile "mlada Vesna Parun"
RIJEČI
koje su zamrle na usnama
RIJEČI
koje su duboko zakopane u meni
RIJEČI
bez pogreba, mise i karmina
RIJEČI
koje čupam
RIJEČI
sada
RIJEČI
oslobodite me ovog sužanjstva


DANAS JE DAN NA P
Petak
Konačno vikend i olakšanje
Što sam preživjela radni tjedan
Danas je dan na P
Poniženje
od nadređenih i podređenih
koji ne bi bili to što su sada
bez moje pomoći
Danas je dan na P
Pivo
Doping koji pomaže da prebrodim sve navedeno
Danas je dan na P
P.M.
Da pošaljem sve u p.m.
Danas je dan na P
Prijatelji
Da prijatelji koji nisu moji prijatelji
Prestanu biti prijatelji
Danas je dan na P
Procvjetali irisi
Prvi ove godine da prožmu moje srce
Danas je dan na P
Prelivene tuge
Da ne prepukne srce preteško od suosjećanja i ljubavi
Danas je dan na P
Preboljeti, preživjeti...
Danas je dan na P
Poljubac
Klimt, klinč i prožetost koja se ne može razdvojiti
Danas je dan na P
Preobrazba
U blogericu
Danas je dan na P
Pozlatile vam se dobre namjere, djela i riječi
Danas je dan na P
Pjesma
Što nastaje bez moje volje podsvjesno
Danas je dan na P
Pustite me na miru danas
Danas je dan na P
Pucat ću, pući ću, pokosit ću
Danas je dan na P
Prezreni
O znam, znam kako se osjećate
Danas je dan na P
Pjesma (opet)
Za koju me pita moja najmlađa kći
Danas je dan na P
Pretvoriti se u pjesmu
Pa makar na blogu
Danas je dan na P
Ja, praiskonska Eva
Stvorena da navodim na grijeh
Jedna
Jedina
Prava
Iz Raja
Zaklinjem se prahom od koga sam nastala
Da ću se vratiti Tebi Svemogući Bože
Da se pokajem
Danas je dan na P
Petak
Pozdrav


Hvala svima zbog kojih sam ovih 7 godina još uvijek na blogu:)

Oznake: prva objava

26.04.2021. u 06:40 • 33 KomentaraPrint#^

petak, 16.04.2021.

Danas ili carpe diem....

Danas je bio dobar dan.

Kada odem ponekad na facebuk pa me pita: Što vam je na umu? odvalim se od smijeha......da samo zna što mi je sve na umu :)

Ako ne cjepidlačim, prije 6 godina sam objavila post, točnije 2.4.2015. (da cjepidlačim) u kojem sam samo iznijela činjenice: postala sam jedna od onih 319 208 nezaposlenih.
Starija kći je završavala 4. gime, maturantica, odlikašica , malo nedostaje do 5.0!
Slijedi izabrani studij, a ja bez karijere (politički naprasno ukinute jer nisam politička nikad bila), izvora financiranja, egzistencije, hormončići poludjeli, boleštine eksplodirale, kilaža eksponencijalno narasla....koma.....svijet mi se rušio u nekoliko "filmova življenja".

Ne znam kako sam sve ovo vrijeme preživjela, ostala normalna, bila tu za moju djecu u svakom trenu kada su me trebali.....al' znam da još sam tu. I još dio one statistike stotine tisuća nezaposlenih. Unatoč sveučilišnoj diplomi i godinama iskustva.

Sada dolazi vrijeme i za mene....imala sam u zadnjih mjesec dana nekoliko značajnih razgovora s mojom doktoricom, kratkih, šokantnih....sve dođe na naplatu pa i dugotrajni stres.

A do mirovine još 8 godinica jahanja valova života, za koje točno znam kakvi su:izazovni, zahtjevni, onakve kakve volim, koji me potiču, dižu, potapaju, peru, onesvješćuju, izdižu i.....donose do obale kao pobjednicu surfanja životnim nedaćama, ne sumnjam uopće, al' ponekad.....ponekad klonem, izgubim dasku pod nogama i mislim da neću isplivati, gušim se, utapam, ostajem bez zraka, ne mogu disati.....ne znam koliko mi još život ovakivih surfanja sprema, al' znam da mi je u krvi izroniti, udahnuti i....boriti se dalje, zbog njih, zbog sebe.

U 6 godina, sin je maturirao, odselio i sada živi i radi u drugom gradu. Ima dobru ekipu na poslu iako radi malte ne za minimalac i sve što zaradi mu treba za preživljavanje.
Starija kći je danas položila zadnji ispit na 6. godini teškog fakulteta, zadnji ispit i to s visokom ocjenom,a prošli tjedan je dobila dekanovu nagradu za studenta godine....no ona bi nakon diplomskog malo putovala po svijetu?! ja u šoku....
Najmlađa će maturirati na godinu, onda faks i za nju...kako? od čega? ......sada polaže vozački za koji si je sama zaradila prošlo ljeto i vozi kao prava Niki Laudica uz pohvale instruktora po Zagrebu
Moj zakoniti moli Boga (a i ja s njim) da izdrži do kraja godine (postcovid upleo prste) dok ne stekne uvjete za mirovinu.

Onaj tko nije imao za kruh il' struju, ne zna o čemu govorim, (molim samo dobronamjerne primjedbe), život mi je ionako dao puno toga pa razmijem i imati i nemati, al' unatoč tome stalno dokazujem: Biti!

No to ima svoju cijenu, sve više osjećam, najčešće onu zdravstvenu. Tu priču tek tebam rasplesti, vidjeti što je kokoš, a što jaje kako je rekla moja doktorica, da bi znala što i kako dalje....

Danas je dobar dan.
Zbog svega.
Dobar.

A za sve ono teško, svakodnevno, već "normalno", molim Boga za snagu, iznova za carpe diem, iznova za moju djecu, zakonitog, mene, sve koje volim, sve koje znam, neka bude dobar dan.
Svaki.


Oznake: danas

16.04.2021. u 21:16 • 25 KomentaraPrint#^

srijeda, 07.04.2021.

Malena i Centar

„Malena nije nikada odrasla, zatočena u tijelu nevoljenog djeteta.“

Sjedila je u kuhinji sa svoje dvije, već poodrasle punoljetne, kćeri.
Komentirale su slučaj tragično preminule djevojčice.

Centar nije svemoguć, mora postupati po procedurama, davati preporuke sudu, dio je sustava. A sustav nije nikada pojedinac, pravo i pravda dva su različita pojma, jako to dobro znam kao dijete razvedenih roditelja.

Tada se to nije zvalo Centar već neka služba pri Sudu koji je odlučivao, o svemu.
Sjećam se da sam kao 5 i pol godišnjakinja pozvana izjasniti se na sud s kime želim živjeti: mamom ili tatom.

Teško pitanje za petogodišnje dijete kojmu tebaju i majka i otac.
Oni se oboje kunu da je vole, burni razvod je dovršen tri godine prije, skrbništvo dodjeljeno majci s pravom oca na jedan dugački vikend mjesečno, dva tjedna ljetnih i tjedan zimskih praznika.

Otac se odmah oženio i doveo drugu ženu u kuću koju su zajedno sagradili. Njih dvije su izbačene na ulicu. Pod prijetnjom oružjem majka je potpisala da se odriče kuće i svega iz tog braka, jedino djeteta ne.
Samohrana majka, uz pomoć svojih roditelja, podiže Malenu.
Stiže sudska tužba. Otac želi skrbništvo nad kćeri. Ima posao, ima kuću, ima novu ženu.
Majka ostaje bez posla, nema kuću, samo Malenu. Sele majčinim roditeljima.
Susjed njenih roditelja odigrava ulogu provodadžije. Upoznaje majku s muškarcem kojeg je ostavila žena i odvela njihovu malenu kći. On je želi oženiti, ali ona ostaje uporna: Pokušaj se prvo pomiriti sa svojom bivšom ženom, ako ni zbog koga drugoga, zbog svoje kćeri.
Otputovao je da pokuša jer joj je obećao, iako je znao ishod.
Vjenčali su se i uselile su k njemu u kuću.
Malena se sjeća da mu je sjela u krilo i rekla: Ti si isti kao moj tata. I zagrlila ga. I njega je prozvala tata.

Sunčano je prijepodne. Kroz starinski prozor sunce obasjava stare pločice u dugačkom hodniku suda. Ulaze u polutamu, polusvjetlo, majka i Malena.
Desno u hodniku na zadnjoj tamnoj drvenoj klupi, sjajnoj, lakiranoj, sjedi njen tata. Zove je: Dođi. Ona pogleda majku, smije li. Pušta je. Tata je grli i ljubi. Kaže: Došao sam po tebe. Ništa čudno, tako je dolazio svaki mjesec kada ju je mama ostavljala sudskoj službenici da je preda tati na vikend. Tako je odredio sud. I Centar. Tata je gleda, ima novu haljinicu, kikice s bijelim mašnama. Iz kaputa vadi veliku čokoladu. Toliku čokoladu nikada nije vidjela u životu. Daje joj čokoladu i kaže da bude dobra i kaže sudcu da želi biti sa svojim tatom.
Malena uzima čokoladu. Ne zna zašto, ali osjeća da nije slatka kao što je očekivala.
Vraća se majci koja joj kaže: Reci čiki unutra sve kako je kada te bude pitao.

Malena je pozvana, bez roditelja, u sudnicu. Ne sjeća se što ju je sve čiko pitao, ali zna da ju je mama učila da ne laže i da je tako i radila. Drugačije nije niti znala niti umjela.
Pozvani su i roditelji u sudnicu, nakon kratkog razgovora s Malenom.

Malena ostaje s majkom.
I dalje će viđati oca jednom mjesečno.
I dalje će pješačiti s njim 4 kilometra do auto-puta da uhvate autobus za njegov grad.
I dalje će ga zvati tata, kao i onog dugog, za kojeg zna, da joj nije tata, ali živi s njim.

Još će se puno puta suditi zbog alimentacije, ali nikada je više nitko neće pitati s kim želi živjeti.
Malena voli i mamu i tatu. Pravog tatu. I zna da ne mogu živjeti zajedno. Svjedno joj nedostaje njen tata. Želi s njime šetati svaki dan, kroz gradski park, držeći ga za ruku. Ali on živi u drugom gradu. I vide se rijetko.
Malena već ide u školu-
Želi da njen tata dođe pred njenu školu da druga djeca vide da i ona ima tatu. Želja joj se ostvarila tek u četvrtom osnovne.

Zašto nikada o tome ne pričaš? pita ju starija kći.

Zastaje.
Razmišlja.
Oči se pune suzama.

Zato što me i danas još uvijek boli.

Malena pamti sve, zaključana u sjećanjima na sustav, centar, sud......ne želi se toga sjećati.



Malena


Oznake: malena

07.04.2021. u 14:05 • 25 KomentaraPrint#^

nedjelja, 28.03.2021.

Pomicanje sata

Nekada sam voljela
noći poklonjenog vremena.
Danas ne volim noći ukradenog.
Pokušali smo mu pobjeći,
Mjesec i ja,
noćas,
al' stiglo nas danas
neko čudno jutro.

Oznake: pomicanje sata

28.03.2021. u 08:50 • 26 KomentaraPrint#^

nedjelja, 21.03.2021.

Ne mogu se više sakriti

Ni iza riječi koje više čak ni ne čuče i čekaju iz prikrajka, zasjede, ugla mračne napuštene ulice kojom moram proći u kasni večernji sat kad sve je pusto i nigdje nikog.
Ne mogu se više sakriti.
Popunila sam sva sretna mjesta sjećanja i uzalud lupam na zatvorena vrata.
Ne mogu se više sakriti odrazu u ogledalu, besmislenim frazama kako će sve biti dobro i tebam imati vjeru i snagu.
O štošta ja trebam čemu se ne mogu više sakriti pa stiže k'o opomena il' mač da razriješi dan, odluku, sudbinu, život.
Ne mogu se više sakriti u sebe iako sam odavno povećala kapacitete, a dišem sve pliće.
Nema više mjesta u meni za bijeg, sve je otvoreni prostor, meta sam na ravnici života.
Čak više niti ne bježim od zaborava, sada ga bezuspješno lovim i preklinjem slonovsko pamćenje.
Ne mogu se više sakriti jer život nije igra skrivača, sreća nije u zaboravu već sjećanju i osjećanju.
Ne mogu se više sakriti i tako valjda treba biti jer nisam se nikada ni skrivala, od sebe.

Oznake: život

21.03.2021. u 09:37 • 23 KomentaraPrint#^

petak, 29.01.2021.

Život

Sve će se to nastaviti i bez nas.
Život nastavlja dalje, ima svoj tijek.
Nismo upisani ni u nebo, ni u vjetar, ni u grane što se njišu.
Vode su odavno isprale naše ovozemaljske stope. I kiše.
Kao da nismo ni postojali u vremenu.
Samo trenutak u prolaznosti, u vječnosti.

Sve će se to nastaviti i bez nas.
Jutra će i dalje svitati crveno, plavim nebom.
Bjelina oblaka čuvat će pjev ptica ranom zorom.
Nećemo se naći u njima čak i da se tražimo.
Svjedočimo životu bez prestanka.
Do neke točke nepovrata određene samo za nas.

Sve će se to nastaviti i bez nas.
No dok smo ovdje, izgubljeni u vlastitom traganju,
Upisan nam je na dlanovima, u srcima, život.
I kakav god bio, sa svom gorčinom pelina
Il' slašću meda ispijen, naš je
I trajat će dok i mi trajemo.

Oznake: život

29.01.2021. u 07:21 • 41 KomentaraPrint#^

subota, 14.11.2020.

Odbrojavanje

Intenzivno osjećam.
Strah (od nepoznatoga).
Zabrinutost (za svoje najmilije).
Unutarni osjećaj, intuiciju (tiho plamteću nadu i vjerovanje da će sve biti dobro).

U ratu smo znali tko nam je neprijatelj.
Nije bio apstraktan (teško zamisliv), nevidljiv, nečujan (itekako se doživljavalo smrtonosno uništavajuće granatiranje, bombe, snajperi, poginuli, ranjeni, razorene duše, tijela, domovi, ah uvijek u studenom postane mi studeno....zbog moje mame umrle u ratu, zbog Vukovara, zbog svega i svih).
Sada se susrećemo s nečim što mi je zaista apstraktno, nevidljivo, ne možemo to ni namirisati ni osjetiti. A stvarna ugroza postoji. Nije izmišljena, no ni znanstveno još spoznata.

Često se kaže da možeš nekoga razumjeti tek kada proživiš slično kao on, slažem se. Rijetki mogu osjetiti empatiju i za ono što nisu prošli...

Kako sam hipersenzitivka, teško mi je šutjeti.
O onome što osjećam.
Što me raduje, što me boli, jer mnogi to nazivaju pretjerivanjem. Pa se čuvam pretjerivanja. U svemu. Osim u nekim stvarima koje su meni nasušno potrebne. Tu nemam granica, pa tako kada volim, volim bezgranično...

Život je najbolji učitelj.
Još jučer sam bila spremna sve srušiti, a danas, kada se pojavila stvarna opasnost, ginem (i poduzimam sve) za osjećaj da će sve biti dobro. Na kraju.

Nisam imala snage za išta do naše situacije.
Nisam imala vremena za ništa do za dnevnu rutinu čišćenja, kuhanja, pranja, njegovanja, serviranja, logistike, komuniciranja, maženja (kućne ljubimice koja je postala isključivo moja), zaštite koja je uključivala toliko dezinficijensa da mi je najmlađa rekla da nam kuća "miriši" po bolnici.

Danas lakše dišem.
Od ponoći smo formalno ok (iako je za mene bitna suština, ne forma).

Odbrojavam.

Istovremeno shvaćam da "rat" još nije gotov, da pobjede tipa "popij nešto", "pojedi nešto", "ustani iz kreveta", "nije više 40!jeeee" ne znače konačnu pobjedu, da oprez, (samo)zaštita, zdrav razum i logika ( sa svim naputcima i preporukama) uz ljubav i brigu znače sve u ovoj borbi za život.

Da, svi se borimo za Život sa svim onim što nam donosi vjerujući u dobar ishod.
Samo neka mi nitko više ne spominje "pozitivno" jer ova pandemija je (nažalost) dala suprotno značenje toj riječi.
Pa kada si danas "pozitivan" i imaš to "crno na bijelom" kao moj zakoniti to nije niti malo dobro. I opasno je. Za sve u tvome okruženju.
Silno sam se bojala.
Noćne more nisu bile za ispričati....
Gotovo ni sa kim nisam htjela komunicirati.
No oni najbliži uvijek nađu put.
Hvala im.

Danas u ponoć odbrojavanje će biti završeno.
Formalno.
No borba se nastavlja i dalje.
Sutra smijem iz "samoizolacije", iz kuće, u kupovinu.
Većina je zaliha bila (više nego) dostatna, ali neko voće i povrće baš ne preživljava 15-ak dana.

Želim vam da budete dobro.
Čitamo se.
Kada možemo i koliko možemo.
Budite zdravi i sretni, jer život je samo jedan, nema reprize i vrijedan je življenja baš zbog svega i svih koje nam daruje.
I budite zahvalni, na svemu.
I volite.
Da.
Volite.
Zagrlite svoje najmilije dok možete.
Recite im lijepu riječ.
Učinite lijepu gestu.
I zahvalite im, što vas "trpe" takve kakvi jeste.

I nemojte "odbrojavati".










Oznake: SARS-CoV-2 i život

14.11.2020. u 15:40 • 65 KomentaraPrint#^

subota, 24.10.2020.

Dobre vijesti

U ovoj poplavi svega i svačega taaaako dobro dođu lijepe vijesti.

Nije me bilo neko vrijeme ovdje i dođem i obradujem se, kao da sam našla portal po svojoj mjeri:

jedna nam je draga blogerica postala mama pa se miris čežnje za životom počinje širiti....(otopila sam se odmah na tu vijest:)

druga nam je draga blogerica (ona što piše kako sve osjećamo, a ne znamo iskazati), SB objavila priču u trendi magazinu Elle (woman power
yeah!)

treća nam se vratila iz "visokog" društva i civilizacije nazad u svoju morsku divljinu Vale napunjenih baterija, naravno :)

Ma bila bi dovoljna i jedna od ovih divnih vijesti, no da dodam:

oko moje nepogrešivo i dalje fotka fenomenalne sekvence života :*

moja draga Slavonka pregrmjela bijele kute, hvala Bogu uspješno :)

ona što nema jamstvo i dalje živahno živi i piše (tako i treba!):)

Anne nam i dalje ne može odmoriti svoj vispreni um (znam ponešto o tome:))

"uskrsla" nam i kraljica Maylandije (bar u komentarima:))

Lasta nam i dalje "zaštićena" na promocijama, bravo!

Kockavica (koju ne znam?!, a možda i znam :) pokrenula slikarske umjetničke dušice listopadske :), nice :)

Rupičasta ima eterične slike :)

nadam se da nam je naša velika i svih malih x V (uključujući i patka) dobro, DOBRO!

ljubljanska zmajica promijenila "look", neka je, opet je prepoznatljiva :)

Oljica i dalje sanja (i ne samo makove :))

100%, ma 1000% sam sigurna da sam neke izostavila....bez ljutnje molim :),

a da ne bi bilo samo girl power:

Eurić nam se vratio bez "kile" (čitaj: smršavio jednu kilu :P)

naš dežurni "mister" i dalje pljuje po svemu neg. predznaka u državi ( dođe mi da napišem pismo predsjednku RH i predsjedniku Vlade RH....:()
Bože, kada ego zavlada, nigdje ni pameti ni srca.....

moj dragi dalmatinski slavuj i dalje nije elD (poz i Domenicu ako vidi :* 2x slavonski)...


Dragi moji blogeri, družim se s vama već 6 (sretnih, dobrih) godinica....

ne ljutite se ako sam nekoga izostavila ponaosob, ovi su mi samo prvi "pali na pamet"....

Nadam se i dalje da ćemo širiti dobre vijesti, unositi pozitivu u ovu sivu svakodnevnicu, a do tada, evo (iz inata (slavonskog) i dišpeta

(dalmatinskog)) moj doprinos pravilima života:



Naravno, od mojih troje, dvoje (koji će uvijek biti djeca :) u duši) odmah naručili da i njima sašijem :), a ona moja najozbiljnija ima svoj

"maskirani stil" :)


Oznake: dobre vijesti

24.10.2020. u 16:21 • 28 KomentaraPrint#^

utorak, 15.09.2020.

?!

I.......
Kada odem, što da vam ostavim (ne)oporučno?
pitam se.
Ponekad mislim da biti će kao da me nije niti bilo.
Sve oko mene svjedoči o tome;
Nema ih više.
Ne postoje.
Ni pepeo pepela ostao nije.
Ni trag topline emocija...
Samo neke stare (i ne samo crno-bijele) fotografije,
Poneka iskrsla i uskrsla uspomena.
U kojoj prepoznaješ onoga koga više nema.
Okusi i mirisi odavno su nestali
u potrazi za izgubljenim vremenom (a njega nigdje...)

Možda i ne treba ostavljati (nečitljivo) znakovlje iza sebe,
možda je bolje otići bez traga
jer tvoji putevi samo su tvoji
i ne traže druge stope do tvojih.
Njima je bitan tvoj trag,
Otisak dlana na prozoru,
Srca na dlanu...

Nema me više.
Kao da otišla sam.
I čaša na stolu, do pola ispijena,
mogla je pripadati neki drugim usnama...
Koliko smrti moram preživjeti do konačnog odlaska?
Tko broji više?!, kao da mi se obraća Tvorac.
Zar bitno je?
Tu si.
Dišeš.
Voliš.
Boliš.
Živiš.

DA.
Dišem.
Volim.
Pa i kada boli.
I bolujem, isto tako.
Živim.
I (svejedno) volim što živim_

Oznake: život

15.09.2020. u 00:55 • 27 KomentaraPrint#^

utorak, 25.08.2020.

Jutarnja misao

Meni niko ukrast ne more moju malu škatulu za sne...
veli moja prijateljica, doduše svojim riječima, ali značenje je isto.

Kada škrinjica uspomena, kao čarobni kovčeg s blagom, izgleda prepuno, da je ne možeš zatvoriti, odjednom se čudesno stvori novi prostor i vrijeme za pohranu te se ponekad pitaš: Kako je moguće u tako malom spremiti, pohraniti tako puno?!
I kako je moguće to nositi svuda sa sobom?!
Preživjeti sva životna previranja, seljenja, punjenja i pražnjenja, a škrinjica i dalje ostaje cijela, cjelovita?!

Ljudi su kao škrinjice sa zaboravljenim (neću reći izgubljenim) prostorom i vremenom pohrane.

Samo trebamo zagrabiti duboko u sebe.

I već ćemo naći neko blago.

Meni niko ukrast ne more moju malu škatulu za sne...

Oznake: blago

25.08.2020. u 07:30 • 29 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (2)
Siječanj 2021 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (1)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (1)
Travanj 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Travanj 2017 (2)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Srpanj 2016 (6)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nijedan čovjek nije Otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grumen zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt; Posjed tvoga Prijatelja ili Tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanuje Mene; jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikada ne pitaj kome Zvono zvoni; Tebi zvoni. (John Donne)

Space Oddity


Ja sam
Plimni val
Vulkan proključao iz dubine
Gejzir u zraku što se raspršuje
Tisućama kapljica sunca
Brzina misli što bježi vjetru uma
Nedostajući element svemira

Ja sam
Mirna šuma u ljetno popodne
Sjeverna vlažna mahovina
Na deblu života
Srna na izvoru oprezna
Da lovinom ne postane
Zemlja u iskonskom obliku

Ja sam
Totalno drugačija od sebe nekad
Ni manja ni veća neg' drugi
Osjećajući se tako malom
U ovom velikom životu
Što ga nastanjujemo
Voljno

Ja sam
Rođena umrla oplakana pokopana
Nebrojeno puta do sada
Žestoka u borbi za dobro
Beskompromisna kada je Život u pitanju
Ljubavlju stvorena
Ljubavlju nastavljam
Živim_

Vaše riječi na mom Orionovom putovanju...

Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara
zadnje znakove ljeta.
Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti.
Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san...

dinajina sjećanja 26.02.2015.

***

Ja sam jaka
i mogu sve sama
pomicati brda i ostvarivati snove,
ali tvrdoglavo prešućujem priznati
koliko mogu biti slaba
kada se u sebi lomim
ili kada me prekrije val vlastitog straha.

Čuvarica pinkleca 07.03.2015.

***

svladavam
onu prirodnu udaljenost
zvijezde do zvijezde
sebe do sebe
učeći ponovno se voljeti
kao nitko do sada

SarahBernardht 23.03.2015.

***

Iza tamne zime, koja je svojim ledom držala moje srce u okovima šutnje, izronila sam u ovo čudno proljeće, toliko mi blisko i toliko daleko.

Razvezala sam ostatak vremena u zlatni titraj srca, koje još uvijek preskače svoje poznate ritmove i, ponekad, zaluta u uspomene.

Shadow-of-soul 26.03.2015.

***

"Ustani iz noći obeshrabrenosti i umor će nestati iz tvoga srca, ovo jutro je puno sunca, puno ptica i cvijeća. Probudi se iz zimskoga sna nevesela bivanja, zakorači u novo proljeće. Ustani kao nekada kad si još bila djete veselja i sreće, prošeći vrtom u ovom svitanju i potraži skrivene simbole života. Zaviri u grm tek procvalih lješnjaka iz svakog pupoljka će ti se nasmješiti jedan od tvojih već zaboravljenih snova. Nasmješi se jutros, rastopi smijehom led sa smrznuta srca i učini ga spremnim za Ljubav."

dinajina sjećanja 04.04.2015.

***

Sva se godišnja doba
izmjenjuju u meni,
postojim.
U dva razlomka Ljubav
kao cijelo stane,
ne dvojim.

zahira 29.07.2015.

***

Odmorila bih se još malo ovdje, na ovoj plavoj planeti pa onda zaplovila u tu sekundu Duše, koja čini sto godina ljudskih i tek onda promijenila ovu haljinu tijela, koju sa toliko ljubavlju tek sada nosim.

Sjena duše 31.10.2015.

***

O ljubavi se ne priča:-)
o njoj se
sanja
pjeva
pleše
kipari i
sklada
Zbog nje se često
pati, smješka, plače
uvijek je mlada i kad je jako, jako stara!
:-))))
Riječi ko i ljudi, pokvare joj smisao,
natječu se samo ko je za kog disao.
Daleko je od taštine, ona daje sve miline:-))))

SarahBernardht 19.02.2016. (10:30)