white lilith https://blog.dnevnik.hr/whitelilith

ponedjeljak, 22.08.2022.

Dvadesetminutna kupovina

Svi znamo kakv je stres učiniti nešto u kratkom zadanom vremenu.
Biti roditelj je posebno sresno, znaju svi koji su blagoslovljeni djecom u životu.
Moja najmlađa je godinu i pol stara. Na otoku smo cijelo ljeto. Ja i djeca.
Sin je star devet, starija kći sedam i pol godina.
Bebe imaju svoj ritam....popodnevno spavanje je jedan od njih.
Umijeće je uspavati je, ne voli, kada pod prozorom „lijevi“ susjedi iznose stolice i pričaju na sav glas u rano popodne. Kažem da beba mora spavati. Dobro, kažu...i dalje isto. I dan-danas su takvi, ti „lijevi“ susjedi.
Nemoguća misija na 40+ u sobi i uz glasove pod prozorom ispunjena, moja ljubav spava, žare se tek rumeni obraščići, mirno diše.
Izlazim tiho iz sobe.
Zadužujem, u dogovoru s njima, starijeg brata i sestru da je paze ako se slučajno probudi (strme stepenice na prvi kat su osobito opasne) dok ja odem kuptiti njihovo omiljeno K+ mlijeko i još par sitnica kojih nema u otočkom dućanu.
Kimaju glavama važni jer sam ih zadužila za odgovoran posao.
Ne smijete se ići okupati ispred kuće, čekajte mene i pazite na sestru, a kada se vratim, ići ćemo svi zajedno na kupanje.
Ok?
OK.
Ljubim ih i trčim na brod i vučem kolica za kupovinu.
Nakon broda, uz brdo, trčim na lokalni bus, koji staje kraj shoping centra, prije ulaska u grad, na benzinskoj postaji.
Ulijećem u bus i nakon pozdrava i vožnje pitam vozača: Za koliko ste nazad kod benzinske? (mislim na drugoj strani ceste, isto na benzinskoj postaji, uz magistralu gdje se zaustavlja, no samo ako vidi na vrijeme putnike da čekaju).
Za dvadeset minuta, kaže.
Onda moram za dvadest minuta obaviti kupovinu u Konzumu, kažem ja.
Ako vi to uspijete, gospođo, svaka vam čast, odgovara.
Uspjet ću, kažem ja, nemojte samo da me ne vidite u povratku.
I izjurim.
Niki Lauda mi je bio uzor, tako sam i vozila kolica između polica ogromnog Konzuma (super Konzum po kvadraturi).
Uspjela.
Bus se vraća, isti vozač: E svaka vam čast.
Ulazim i jedva dižem kolica od težine.
Stižem i na povezanu liniju broda za otok. Stižem, a kapetan, moj prijatelj iz djetinjstva: Da ti pomognem, (nije trajekt na koji samo odvučeš prtljagu nego onaj drugi brod, starinski, kao veliki čamac pa preko bokova moraš sav teret dizati, Borac smo ga zvali).
Teško je, kažem mu.
On složi facu, kao što ja to pričam i jednom rukom posegne za kolicima, kad ono...
Šta ti to nosiš unutra? pita me.
Pa računaj, velim ja njemu: troje djece, samo dvanaest litara mlijeka je već dvanaest kilograma....plus sve drugo, osmjehnem se.
Trčim ja s broda kući, luka dvije minute od kuće, nadajući se da moja najmlađa još spava, jer preko sa kopna nisam vidjela da su ispred kuće.
Tek je jedan sat prošao od kada sam otišla.
Prolazim kroz uski prolaz i....imam što vidjeti.
Susjedi izvukli crveni gumeni čamac iz mora, na široku stazu ispred moje kuće, dovukli svoje crijevo i peru ga. Hrpa sapunice oko čamca.
Dočekuju me stariji i kažu: Probudila se i izveli smo je van. Ja ih zagrlim, poljubim: Super ste, kažem, pravi brat i sestra.
A gdje je? pitam.
Oni se okreću prema onom oblaku pjene, sapunice.
Zovem je, a ona izlazi sva mokra od pjene, kao mala morska vila, mokre kikice lepršaju, trči mi u zagrljaj i smije se.
Susjedi kažu (oni dobri, „desni“): Vidiš kakvu mi pomoć imamo!

Oznake: Kupovina

srijeda, 17.08.2022.

Lovačka puška

Stajala je u ormaru u predsoblju, iza skrivenih vrata od lamperije. Starinska, lovačka dvocijevka s ulaštenom drvenom drškom. Samo je on imao ključ.
Bio je lovac.
Na vatrenom krštenju primanja u lovce dobio je tradicionalne batine tako da idući dan nije mogao zamiješati malter kojim su zidali kat zajedničke nove kuće, njegova trudna mlada žena i on.
Tri godine poslije, razvode se, nakon njegovih maltretiranja i njihovih svađa.
Stara susjeda joj je rekla, vidjevši njegov nasrtaj na nju i šamaranje: Onaj tko jednom podigne ruku, nikada je ne spusti.
Zlostavljanje, psihičko i fizičko se nastavlja. Ona se nada da će biti bolje, zbog njihove kćeri. Trpi.
Večernja izbivanja, vozanje drugih žena poslije posla, omalovažavanja, malteretiranja.
On odlučuje da se razvedu, upoznao je drugu ženu. Pokreće razvod.
Tjera je iz kuće van. Ona je u šoku, imaju dijete, vjenčani su crkveno.
Vadi lovačku pušku iz ormarića, puni je patronama baruta, uperuje joj u lice i traži da potpiše da se svega odriče.
Okamenjena, uzima kći u naručje:Svega osim nje (kćeri), govori i potpisuje.
Poziva naknadno dva susjeda da to potpišu kao svjedoci.
Ona se trese kao prut s djetetom u naručju.
I tu je noć probdjela.
Izbacuje im stvari van, kroz prozore i s prvog kata koji su zajedno gradili, ciglu po ciglu.
Po njih dolaze njeni roditelji iz 70 km udaljenog mjesta, konjima i zaprežnim kolima da ih sele, svoju kći i prvu unuku.
Unuka ni ne zna što se događa, godinama poslije čuje priču od mame, bake, djeda, tete, ujaka.

Četrdesetak godina poslije, ostavinska rasprava kod javnog bilježnika.
Nasljednici: žena iz drugog braka, dva sina iz tog braka i kći iz prvog braka.
Javni bilježnik izjavljuje da pokojnik nije imao nepokretne imovine.
Kći se čudi: dvije kuće u kojima ta druga obitelj živi, vinograd i vikendica, poljoprivredno zemljište, bio je obrtnik s 5 zaposlenih koliko je najviše bilo dozvoljeno tada, radio, gradio....ali šuti.
Već je prošla pakao ostavine nakon majčine smrti prije dvadesetak godina i druge obitelji u kojoj je odrasla s majkom.
Shvaća da je sve to prepisao na drugu ženu kako ne bi imao na sebi imovine u slučaju da ona nešto zatraži.
Javni bilježnik kaže da može tražiti nužni dio preko suda kao kći, tužbom.
Ne trebam ništa, kaže ona odrekavši se svega, isto kao njena majka prije četrdesetak godina.
Od pokretne imovine pokojnik ima – lovačku pušku.
Žena izjavljuje da je ne želi, što će joj puška, mlađi sin (već odrastao muškarac) također, a stariji izjavljuje da je prihvaća. A onda se odjednom okrene prem sestri i upita: Hoćeš ti lovačku pušku?
Ni u ludilu, izjavljuje ona.

Oznake: lovačka puška

četvrtak, 11.08.2022.

Kuća pored mora

Sjedimo i pričamo na terasi koja gleda na more. Smijemo se. Mladost je to. Mladosti je sve lako. Mladosti je sve moguće. Mladost mašta. Mladost sanja. Pričaju mi o svojim snovima, jedna tek izašla, a druga tek ušla u teenagersku dob.
Što si ti sanjala kada si bila u toj dobi? pita me starija.
Sanjala sam kuću pored mora, negdje kod Dubrovnika, s velikim staklenim stijenama koje gledaju na more.
I što još?
Sanjala sam da ću biti manager-ica i moći si to priuštiti, živjeti samostalno i sama, imati ljubavnike.
Gledaju me. Ja se smješkam.
Onda ti se snovi nisu ostvarili, zaključuju.
O jesu, puno više nego sam sanjala.
Imam obitelj, moga zakonitog i vas - djecu.
Manager-ica sam.
I da, imam kuću pored mora.

Prvi puta dolazimo na moj otočki raj kao obitelj, najmlađa još u kolicima kao petomjesečna beba. Kažem mu: Znaš, otok ti je specifičan, ili ga zavoliš na prvu ili nikad.
Moj zakoniti nije kao ja pa da kaže i prije ga netko pita. Šuti.
Uživamo. Stariji sin i kći već plivaju, skaču, rone, našli društvo, nema auta, večeri su nekako prisne, zajedničke u centru na trgu – Loži...svi se znaju i domaći i furešti.
Navečer često šetamo bebu u kolicima da bolje spava i malo-malo neka kuća s tablom za prodaju.
Jedno veče On se okreće meni i kaže: A da mi nešto kupimo ovdje?
Lokalni posrednik, otočanin. Ja izbiflam:kuća pored mora, terasa koja gleda na more, upotrebljiva (jer bilo je i hrpi kamenja za koje se tražila hrpa zlata).

Kuća prva
Sve sređeno, malo vlage, malo dalje od mora (50 m), dogovor pada. Onda telefoni, osobna bankarica, procedure za dobivanje kredita i sve to u nekoliko dana. Zovem ponovo za nekoliko dana i kaže mi vlasnica: Došao čovjek k meni s torbom novca kući u Zagreb i ja prodala.
Razočarenje. (a novi ju je kupac-samac poznat nam jer je već prije kupio sebi kuću na otoku, preprodao za 2 godine, od tada ga zovem: zmija)

Kuća druga
Još dalje od mora (100m), spojene dvije kuće, ulazi iz dvorišta, mala terasica, donekle upotrebljivo bez radova, ali veće od onog što smo mislili i mogli dobiti kredit. Vlasnika četiri. Nalazimo se kod jednog, ja na starom pisaćem stroju pišem ugovore u 4 primjerka i to 2 puta. Dolazi četvrta vlasnica i kaže: Dobro, a sada još povrh toga isti iznos kapare naveden u ugovoru i dan još jednom na ruke.
Molim? Nismo se tako dogovorili.
Tako ili nikako.
Uzimam 8 primjeraka ugovora i kažem joj: Dobro, onda nikako. I poderem sve ugovore.
Do viđenja.

Nije nam bila suđena.
Vraćamo se tužni kući u Slavoniju, bez kuće na moru.
Na izlasku s broda srećemo lokalnog posrednika koji ima ključeve par kuća na otoku.
Imam još jednu za vas, ali je vlasnik u Sarajevu i morao sam se čuti s njim.
Možemo doći tek za 2 tjedna, ali samo ako je sigurno, ne kao do sada. Neću vući bebu i djecu iz Slavonije za ništa.
Dogovoriti ću sve, dođite, govori.

Kuća pored mora
Idemo u avanturu, govorim sinu i kćeri. Svatko će imati samo ruksak za 4 dana. Govorim im što da spakiraju, kontroliram, sve ok, oni uzbuđeni.
Nalazimo smještaj na kopnu jer je kod tete na otoku puna kuća.
Svaki dan prelazimo preko brodićem.
Djeci je to uzbudljivo, a mi vučemo kolica, kolijevku, hranu...
Posrednik nam pokazuje kuću: prvi red do mora, 4 sobe (male 3x3, ali sve gledaju na more), iza terasa koja isto gleda na drugu stranu otoka i more, ispod nje prostorija sa zasebnim ulazom. Ima nešto vlage kao i sve otočke kuće, ali upotrebljivo. Renovirano prije rata. On i ja se pogledamo: Uzimamo.
Dolazi i vlasnik koji živi u BiH. 1/1. Prošli put je dobio batine jer je Srbin i bila je zamka. Stari mu je bio milicajac. Ali bili su na otoku svako ljeto od šezdesetih do rata.
Mi smo stvarni kupci, obitelj s djecom i želimo imati nešto za sebe na moru, ne za preprodaju. I ne tučemo. Dogovor pada.
Provodimo još 4 dana u kući zajedno dok odvjetnik kojeg sam angažirala ne riješi pred-ugovor jer je prodavatelj iz inozemstva.
Slijedeći problem: kredit (procedura) pa onda ugovor i provedba vlasništva u RH jer ne priznaje ostavinu u Sarajevu (on jedini nasljednik nakon smrti majke oporukom).
No, i to je priča za sebe, kako sam se borila s našim sustavom (pravosudnim) da bih konačno upisala svoje ime u gruntovnicu. Trebalo je 7 godina, skoro sam i kredit otplatila, a kuća se još nije vodila na meni u gruntovnici. Upoznala sam sve ne-moguće peripetije apostilnih pečata, punomoći, biljega, tabularnih izjava, nepostojećih troškova, dugova za režije, nepostojećih čamaca, javnih bilježnika....svega.
Sa sretnim završetkom.

Malo smo je uredili, promijenili sav namještaj i raspored nove kuhinjice i nove kupaonice, nužne instalacije, sve hand-made s obitelji i prijateljima.
Sada uživamo. Bila nam je suđena.
Imam svoju kuću iz koje me više nitko ne može otjerati, kao iz prethodnih u mome životu, koja je baza za moju obitelj, sada preko ljeta (jer na žalost ne radim, na sreću imam gdje biti) liječim dušu i tijelo na mom otočkom raju, lijek mi je za zdravstvene tegobe koje imam i sigurna baza za sve moje koji dolaze kada mogu. Ja sam tu. U našoj kući.

I da, snovi su mi se ostvarili.
Više od sanjanog jer što bi mi kuća pored mora bila do prazna stogodišnja ljuštura bez moje obitelji?!

Oznake: kuća pored mora

utorak, 09.08.2022.

Morski (valovi)

Volim more.

Dvije i pol
Premda je prvi susret bio dramatičan, ja ga se ne sjećam, no sjećam se priča moje majke.
Nakon burnog razvoda mojih roditelja mama i ja idemo se malo maknuti od svega i na godišnji u radničko odmaralište na Korčuli, Lumbarda. Imam dvije i po godine.
Dušu sam ispustila od povraćanja cijelim putem od Slavonije, što u kombiju što na trajektu.
Tada sam valjda utvrdila znanje, jer od tada putujem svim sredstvima bez mučnine.
Navodno sam se odmah zaljubila u to plavetnilo i htjela ući. Mama napuhala madrac i posjela me na njega. Gura ga kroz plićak sve dok je mogla stajati. Onda se okreće prema obali i voza me prema van.
Gužva na plaži, predivan sunčani vrući ljetni dan.
Odjednom valovi i....ja padam s madraca. Mami more do vrata, valovi ljuljaju, ona ne zna plivati, ali srećom brzih je refleksa i izvlači me iz mora za kikicu, doslovce za kikicu, grli, ljubi, stavlja opet na madrac i brzo do obale. Od tada, more samo do struka, njenog naravno.

Šest
Rab. Sjećam se da je stric bio direktor hotela pa smo malo uživali. Lijepo je. Druga žena moga tate ima ogroman trbuh. To mi je zanimljivo. Malo se kupamo, više šetamo po Rabu. Ne sjećam se valova.

Osam
Makarska. Ljetovanje s mamom, novim „tatom“, mlađim bratom (po mami), slikanje s magarcem?! (imam dokaz, bojimo ga se i ja i brat), slastičarna u kojoj mi mama provlači kroz uši nove zlatne naušnice. Boli. Imam ih i danas.
Valova se ne sjećam, samo šljunka velike plaže i sladoleda za nas, domaćeg plavca za njih.
To je bilo zadnji put da sam bila s mamom na moru. Poslije ju je bolest onemogućila da igdje putuje.

Deset
Senj, druga plaža, s tatinom sam drugom ženom, drugim mlađim bratom (po tati) i njenom sestrom s mužem na ljetovanju. Mama mi je završila u bolnici u Rijeci (na dvije godine), a tata me poslao na more, no on se morao vratiti raditi. Odlazimo na plažu jednim autom. Onim u čijem gepeku nisu svi šlaufi i lopte. Pa ja po receptu od prije, hodam dok mogu, dok mi more ne dođe do vrat, okrećem se obali i pokušavam plivati, znajući da mogu dotaknuti dno.
Slobodnim stilom svladavam plivanje. Ja bih ga nazvala psećim.
Od tada sam unaprijedila tehniku plivanja.
A morski valovi? Pa tko se nije nagutao mora nije ni naučio plivati.

Trinaest
Peti put na moru.
Na trajektu za Lopar. Bura dere. More divlja. Valovi preplavljuju donju palubu s automobilima.
A ja? Držim se čvrsto rukama za ogradu donje palube i uživam kao nikad u životu.
Danas im se volim diviti iz daleka, sa sigurnog, s obale.

Slijedeće je ljetovanje iduće godine s tetom (maminom sestrom) na mom otočkom raju. Mama je još uvijek u bolnici pa me teta htjela malo razveseliti preko ljeta. Kupivši kuću imala je i gdje. I tako redovito, skoro svake godine kod tete, sve dok nisam došla s obitelji.
Od tada je sve povijest.
I svi su se moji zaljubili u ovaj otočki raj, no to je neka druga priča. O kući pored mora.

A more?
Obožavam ga.

Oznake: morski valovi

nedjelja, 07.08.2022.

Toplinski i drugi valovi

Mora biti da su me ovi toplinski valovi smutili kao kada ja pravim smoothy pa pitam svoje: Hoćeš jedan smoothy da te smuti?
Nisam ništa smisleno napisala od kada je otišla moja svemirska. Često mi je u mislima. Jaaaaaaako mi nedostaje. Čujem joj glas. Svakodnevno. Neki dan me nazvala zajednička priljateljica. Rasplakala sam se. Rekla mi je: Nemoj. Ona to ne bi htjela.
Znam. Al' teško je. Još uvijek. I bolno. I nedostajuće. I izgubljeno. I ostavljeno........
I ljubljeno. I podržano. I prijateljevano (nova riječ?!). I prisutno (u milijun sitnica koje život znače). I povezano (još uvijek mada je pupčana vrpca sa životom presječena, osjećam je, kao uvijek, u svemiru, moju svemirsku). I.....zauvijek.
I znam da me je sačuvala, u trenu svoga odlaska, kada se vjetrobransko staklo raspalo u tisuće komada koji nisu odletjeli i izdržali još 150 km sa 150 km na sat u lijevoj traci do moga doma. Znam da je u tome trenu ona bila tu, u trenu kada se to dogodilo vidim vozača koji, unatoč spuštenoj rampi brzog enc-a (misleći da kada se prva rampa digla i preusmjerila ga na taj trak i druga će se dići), pritišće gas, rampa lupa o vjetrobran, 10.00 je sat,i na Lučkom smo, Zagreb i ja pomislim: Vesna. 27. je dan mjeseca lipnja, prijatelji me voze kući da idem na maturalno veče moje najmlađe. Ionako je rekla da su nas spojili anđeli.
Sutra pročitam: Mama je otišla u nebo 27.06.2022. u 10:00.
I nisam mislila pisati o tome, ali ne mogu.....
Postoje ljudi koji nam dotaknu duše tako jako i dragocjeno da , iako dišemo i dalje, znamo da bi se bez njih, pa i kada „odu“, gušili. Znam da i među vama ima onih koji su bili zahvalni Bogu, Svemiru, Čovjeku, bilo kome ili čemu što ih je povezalo s tako jednom pre-divnom dušom čiju su ljepotu imali privilegiju iskusiti.
A o tplinskim i drugim valovima ovoga ljeta neki drugi put.
Sada samo jedna njena, meni je uvijek bio najdraži njen kajkavski izričaj u punini. Ljubim je.

Thursday, October 21, 2021

Ti znaš

Ti znaš da je važnejše davati
neg jemati
i da čim več drugemu daš
i sam več fsega maš.
Ti znaš i da je ona črna dušeča kmica
sam jena preplašena ftica,
da nigdar ne ostanemo sami ,
da se srce z ljubavi hrani,
da srce i oči otpreti treba
i da snaga man dojde z Neba.
Ti znaš, ti ni treba niš govoriti.

Vesna Mateša

Oznake: vrlo osobno

<	kolovoz, 2022					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Kolovoz 2024 (1)
Travanj 2024 (1)
Ožujak 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (3)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (2)
Veljača 2023 (1)
Siječanj 2023 (1)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (1)
Kolovoz 2022 (5)
Srpanj 2022 (1)
Lipanj 2022 (1)
Travanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Listopad 2021 (1)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (2)
Siječanj 2021 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (1)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (1)
Travanj 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nijedan čovjek nije Otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grumen zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt; Posjed tvoga Prijatelja ili Tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanuje Mene; jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikada ne pitaj kome Zvono zvoni; Tebi zvoni. (John Donne)

Space Oddity

Ja sam
Plimni val
Vulkan proključao iz dubine
Gejzir u zraku što se raspršuje
Tisućama kapljica sunca
Brzina misli što bježi vjetru uma
Nedostajući element svemira

Ja sam
Mirna šuma u ljetno popodne
Sjeverna vlažna mahovina
Na deblu života
Srna na izvoru oprezna
Da lovinom ne postane
Zemlja u iskonskom obliku

Ja sam
Totalno drugačija od sebe nekad
Ni manja ni veća neg' drugi
Osjećajući se tako malom
U ovom velikom životu
Što ga nastanjujemo
Voljno

Ja sam
Rođena umrla oplakana pokopana
Nebrojeno puta do sada
Žestoka u borbi za dobro
Beskompromisna kada je Život u pitanju
Ljubavlju stvorena
Ljubavlju nastavljam
Živim_

***

***

Ja sam jaka
i mogu sve sama
pomicati brda i ostvarivati snove,
ali tvrdoglavo prešućujem priznati
koliko mogu biti slaba
kada se u sebi lomim
ili kada me prekrije val vlastitog straha.

Čuvarica pinkleca 07.03.2015.

***