Sjedimo i pričamo na terasi koja gleda na more. Smijemo se. Mladost je to. Mladosti je sve lako. Mladosti je sve moguće. Mladost mašta. Mladost sanja. Pričaju mi o svojim snovima, jedna tek izašla, a druga tek ušla u teenagersku dob.
Što si ti sanjala kada si bila u toj dobi? pita me starija.
Sanjala sam kuću pored mora, negdje kod Dubrovnika, s velikim staklenim stijenama koje gledaju na more.
I što još?
Sanjala sam da ću biti manager-ica i moći si to priuštiti, živjeti samostalno i sama, imati ljubavnike.
Gledaju me. Ja se smješkam.
Onda ti se snovi nisu ostvarili, zaključuju.
O jesu, puno više nego sam sanjala.
Imam obitelj, moga zakonitog i vas - djecu.
Manager-ica sam.
I da, imam kuću pored mora.
Prvi puta dolazimo na moj otočki raj kao obitelj, najmlađa još u kolicima kao petomjesečna beba. Kažem mu: Znaš, otok ti je specifičan, ili ga zavoliš na prvu ili nikad.
Moj zakoniti nije kao ja pa da kaže i prije ga netko pita. Šuti.
Uživamo. Stariji sin i kći već plivaju, skaču, rone, našli društvo, nema auta, večeri su nekako prisne, zajedničke u centru na trgu – Loži...svi se znaju i domaći i furešti.
Navečer često šetamo bebu u kolicima da bolje spava i malo-malo neka kuća s tablom za prodaju.
Jedno veče On se okreće meni i kaže: A da mi nešto kupimo ovdje?
Lokalni posrednik, otočanin. Ja izbiflam:kuća pored mora, terasa koja gleda na more, upotrebljiva (jer bilo je i hrpi kamenja za koje se tražila hrpa zlata).
Kuća prva
Sve sređeno, malo vlage, malo dalje od mora (50 m), dogovor pada. Onda telefoni, osobna bankarica, procedure za dobivanje kredita i sve to u nekoliko dana. Zovem ponovo za nekoliko dana i kaže mi vlasnica: Došao čovjek k meni s torbom novca kući u Zagreb i ja prodala.
Razočarenje. (a novi ju je kupac-samac poznat nam jer je već prije kupio sebi kuću na otoku, preprodao za 2 godine, od tada ga zovem: zmija)
Kuća druga
Još dalje od mora (100m), spojene dvije kuće, ulazi iz dvorišta, mala terasica, donekle upotrebljivo bez radova, ali veće od onog što smo mislili i mogli dobiti kredit. Vlasnika četiri. Nalazimo se kod jednog, ja na starom pisaćem stroju pišem ugovore u 4 primjerka i to 2 puta. Dolazi četvrta vlasnica i kaže: Dobro, a sada još povrh toga isti iznos kapare naveden u ugovoru i dan još jednom na ruke.
Molim? Nismo se tako dogovorili.
Tako ili nikako.
Uzimam 8 primjeraka ugovora i kažem joj: Dobro, onda nikako. I poderem sve ugovore.
Do viđenja.
Nije nam bila suđena.
Vraćamo se tužni kući u Slavoniju, bez kuće na moru.
Na izlasku s broda srećemo lokalnog posrednika koji ima ključeve par kuća na otoku.
Imam još jednu za vas, ali je vlasnik u Sarajevu i morao sam se čuti s njim.
Možemo doći tek za 2 tjedna, ali samo ako je sigurno, ne kao do sada. Neću vući bebu i djecu iz Slavonije za ništa.
Dogovoriti ću sve, dođite, govori.
Kuća pored mora
Idemo u avanturu, govorim sinu i kćeri. Svatko će imati samo ruksak za 4 dana. Govorim im što da spakiraju, kontroliram, sve ok, oni uzbuđeni.
Nalazimo smještaj na kopnu jer je kod tete na otoku puna kuća.
Svaki dan prelazimo preko brodićem.
Djeci je to uzbudljivo, a mi vučemo kolica, kolijevku, hranu...
Posrednik nam pokazuje kuću: prvi red do mora, 4 sobe (male 3x3, ali sve gledaju na more), iza terasa koja isto gleda na drugu stranu otoka i more, ispod nje prostorija sa zasebnim ulazom. Ima nešto vlage kao i sve otočke kuće, ali upotrebljivo. Renovirano prije rata. On i ja se pogledamo: Uzimamo.
Dolazi i vlasnik koji živi u BiH. 1/1. Prošli put je dobio batine jer je Srbin i bila je zamka. Stari mu je bio milicajac. Ali bili su na otoku svako ljeto od šezdesetih do rata.
Mi smo stvarni kupci, obitelj s djecom i želimo imati nešto za sebe na moru, ne za preprodaju. I ne tučemo. Dogovor pada.
Provodimo još 4 dana u kući zajedno dok odvjetnik kojeg sam angažirala ne riješi pred-ugovor jer je prodavatelj iz inozemstva.
Slijedeći problem: kredit (procedura) pa onda ugovor i provedba vlasništva u RH jer ne priznaje ostavinu u Sarajevu (on jedini nasljednik nakon smrti majke oporukom).
No, i to je priča za sebe, kako sam se borila s našim sustavom (pravosudnim) da bih konačno upisala svoje ime u gruntovnicu. Trebalo je 7 godina, skoro sam i kredit otplatila, a kuća se još nije vodila na meni u gruntovnici. Upoznala sam sve ne-moguće peripetije apostilnih pečata, punomoći, biljega, tabularnih izjava, nepostojećih troškova, dugova za režije, nepostojećih čamaca, javnih bilježnika....svega.
Sa sretnim završetkom.
Malo smo je uredili, promijenili sav namještaj i raspored nove kuhinjice i nove kupaonice, nužne instalacije, sve hand-made s obitelji i prijateljima.
Sada uživamo. Bila nam je suđena.
Imam svoju kuću iz koje me više nitko ne može otjerati, kao iz prethodnih u mome životu, koja je baza za moju obitelj, sada preko ljeta (jer na žalost ne radim, na sreću imam gdje biti) liječim dušu i tijelo na mom otočkom raju, lijek mi je za zdravstvene tegobe koje imam i sigurna baza za sve moje koji dolaze kada mogu. Ja sam tu. U našoj kući.
I da, snovi su mi se ostvarili.
Više od sanjanog jer što bi mi kuća pored mora bila do prazna stogodišnja ljuštura bez moje obitelji?!
Post je objavljen 11.08.2022. u 09:10 sati.