Stajala je u ormaru u predsoblju, iza skrivenih vrata od lamperije. Starinska, lovačka dvocijevka s ulaštenom drvenom drškom. Samo je on imao ključ.
Bio je lovac.
Na vatrenom krštenju primanja u lovce dobio je tradicionalne batine tako da idući dan nije mogao zamiješati malter kojim su zidali kat zajedničke nove kuće, njegova trudna mlada žena i on.
Tri godine poslije, razvode se, nakon njegovih maltretiranja i njihovih svađa.
Stara susjeda joj je rekla, vidjevši njegov nasrtaj na nju i šamaranje: Onaj tko jednom podigne ruku, nikada je ne spusti.
Zlostavljanje, psihičko i fizičko se nastavlja. Ona se nada da će biti bolje, zbog njihove kćeri. Trpi.
Večernja izbivanja, vozanje drugih žena poslije posla, omalovažavanja, malteretiranja.
On odlučuje da se razvedu, upoznao je drugu ženu. Pokreće razvod.
Tjera je iz kuće van. Ona je u šoku, imaju dijete, vjenčani su crkveno.
Vadi lovačku pušku iz ormarića, puni je patronama baruta, uperuje joj u lice i traži da potpiše da se svega odriče.
Okamenjena, uzima kći u naručje:Svega osim nje (kćeri), govori i potpisuje.
Poziva naknadno dva susjeda da to potpišu kao svjedoci.
Ona se trese kao prut s djetetom u naručju.
I tu je noć probdjela.
Izbacuje im stvari van, kroz prozore i s prvog kata koji su zajedno gradili, ciglu po ciglu.
Po njih dolaze njeni roditelji iz 70 km udaljenog mjesta, konjima i zaprežnim kolima da ih sele, svoju kći i prvu unuku.
Unuka ni ne zna što se događa, godinama poslije čuje priču od mame, bake, djeda, tete, ujaka.
Četrdesetak godina poslije, ostavinska rasprava kod javnog bilježnika.
Nasljednici: žena iz drugog braka, dva sina iz tog braka i kći iz prvog braka.
Javni bilježnik izjavljuje da pokojnik nije imao nepokretne imovine.
Kći se čudi: dvije kuće u kojima ta druga obitelj živi, vinograd i vikendica, poljoprivredno zemljište, bio je obrtnik s 5 zaposlenih koliko je najviše bilo dozvoljeno tada, radio, gradio....ali šuti.
Već je prošla pakao ostavine nakon majčine smrti prije dvadesetak godina i druge obitelji u kojoj je odrasla s majkom.
Shvaća da je sve to prepisao na drugu ženu kako ne bi imao na sebi imovine u slučaju da ona nešto zatraži.
Javni bilježnik kaže da može tražiti nužni dio preko suda kao kći, tužbom.
Ne trebam ništa, kaže ona odrekavši se svega, isto kao njena majka prije četrdesetak godina.
Od pokretne imovine pokojnik ima – lovačku pušku.
Žena izjavljuje da je ne želi, što će joj puška, mlađi sin (već odrastao muškarac) također, a stariji izjavljuje da je prihvaća. A onda se odjednom okrene prem sestri i upita: Hoćeš ti lovačku pušku?
Ni u ludilu, izjavljuje ona.
Oznake: lovačka puška
< | prosinac, 2024 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nijedan čovjek nije Otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grumen zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt; Posjed tvoga Prijatelja ili Tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanuje Mene; jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikada ne pitaj kome Zvono zvoni; Tebi zvoni. (John Donne)
Ja sam
Plimni val
Vulkan proključao iz dubine
Gejzir u zraku što se raspršuje
Tisućama kapljica sunca
Brzina misli što bježi vjetru uma
Nedostajući element svemira
Ja sam
Mirna šuma u ljetno popodne
Sjeverna vlažna mahovina
Na deblu života
Srna na izvoru oprezna
Da lovinom ne postane
Zemlja u iskonskom obliku
Ja sam
Totalno drugačija od sebe nekad
Ni manja ni veća neg' drugi
Osjećajući se tako malom
U ovom velikom životu
Što ga nastanjujemo
Voljno
Ja sam
Rođena umrla oplakana pokopana
Nebrojeno puta do sada
Žestoka u borbi za dobro
Beskompromisna kada je Život u pitanju
Ljubavlju stvorena
Ljubavlju nastavljam
Živim_
***
Ja sam jaka
i mogu sve sama
pomicati brda i ostvarivati snove,
ali tvrdoglavo prešućujem priznati
koliko mogu biti slaba
kada se u sebi lomim
ili kada me prekrije val vlastitog straha.
Čuvarica pinkleca 07.03.2015.
***