white lilith https://blog.dnevnik.hr/whitelilith

petak, 17.04.2020.

Ban

19.03.
Bila je 1993. Početak proljeća. Još uvijek ratna , iako je neposredno bombardiranje, granatiranje, pucanje, snajperi i sve ostalo - prestalo. No još je uvijek dobar dio našeg teritorija bio okupiran. Pa i moj neposredni, 10 km od mene. Život je tekao dalje prilagođeno, selektivno. Zato smo skakali od sreće kada bi se u neposrednoj blizini događalo nešto čega smo dugo bili lišeni. Kao koncert.
Josipova te godine se ne sjećam, sve do navečer, kada sam došla kući s posla, a ona mi rekla: B. je stradao, u bolnici je, na intenzivnoj, idemo sutra kod njega u 10, ideš li s nama? Naravno, rekla sam slušajući daljnje pojedinosti, skrivajući šok. Nisam baš spavala te noći. Kao ni mnogih prije.

20.03.
10,00 u hodniku pred intenzivnom. Obavještavaju nas da samo dvije osobe uže obitelji, uz svu medicinsku zaštitnu opremu, smiju k njemu. Njegov se otac (moj poočim) odriče ulaska tada, da bi prve ušle njegova zaručnica i ja - sestra. Približavam mu se. Preskočit ću svu onu bujicu misli i pitanja koji mi se vrte glavom. Prilazim mu krevetu. U jednom je komadu. Ljubim ga u obraz. Jedva procjedim: Kako si? Što se dogodilo? Priča mi, mirno, staloženo, sretan što je živ, a ja......unatoč trudu da ih zaustavim, te glupe suze tako mi sada zamagljuju vid. Ne želim da ih vidi. Želim biti snažna za njega, ali one, prokletinje, preplavljuju me i potapaju. Oprosti, promrsim i otrčim van, usput skidajući i bacajući zaštitnu opremu sa sebe. Završavam na livadi ispred bolnice, boreći se za zrak i glasno plačući, sama naravno. Zato sam i pobjegla, da me ne vidi.
A to.........to je moj brat, moj mali (sada veliki) brat za kojeg sam se brinula od kada znam za sebe, koga sam učila hodati, govoriti, jesti, pisati, računati, igrati nogomet.....odgajala ga kada je mama zaglavila u bolnici na 2 godine, on 8, ja 13.....moj brat, uvijek moj mlađi brat za koga sam odgovorna, koga sam morala paziti, maziti, učiti, štititi, voljeti. Moj brat sa crnim rukama koje ne osjeća.....Kada sam ih vidjela, samo sam istrčala van znajući instiktivno....A on mi je jedini ostao moj, nakon što je ona umrla, nedugo prije toga.
Nakon 20-ak minuta, kada sam se smirila, vraćam se njemu na intenzivnu, a on, on, pogleda me i pita: Je li sada bolje?
Nije prošlo ni 10 minuta, a mi smo bili u hodniku ispred intenzivne, on kojeg sam izgurala na krevetu i ja, dijeleći cigaretu i pričajući, nas dvoje.....

21.03.
Puno sam razmišljala prije o tome, takvoj sličnoj situaciji, zamišljala kako bih se ponašala i zašto. Zamišljala sam da nikome ne bih ništa rekla, došla uredno na posao, bez crnine i profesionalno nastavila dalje. S takvim svojim razmišljanjima, nisam odgodila prezentaciju to veče. Otišla sam je odraditi. Sjećam se samo da su mi prijatelji kod kojih sam bila rekli: Nekako si drugačija večeras.
A tada sam otišla na dogovoreni koncert, 10-ak kilometara od moga grada, vjerujući najboljoj prijateljici: Kako hoćeš, ali možda ti baš treba nešto ovako drugačije, da te odmakne od svega.
Koncert je prošao, ne sjećam se baš pojedinosti, trudila sam se biti "normalna", poslije koncerta lokalni manager je organizirao večeru za band i VIP goste gdje sam bila i ja.
Lokalni birc, dugački stol i nas 20-ak. Nekako se baš dogodilo da sjedim preko puta njega (premda ja ne vjerujem u slučajnosti). Dvije 17-ogodišnjakinje kraj njega, sa svake strane, nude mu zalogaje iz usta. A ja nemam snage ni da se nasmijem na sve to, samo gledam, ozbiljna, znam ih, propupale teenagerice, moje bivše učenice. Osjećam se starom stotine godina, iako tek u dvadesetima.
Sve je relativno po starom dobrom Einsteinu, brat mi je živ....
Počnemo pričati. Pokušavam održati neobveznu konverzaciju. Iako se teenageice trude, on priča sa mnom preko stola.
U to vrijeme kod nas nije bilo gooogla, interneta i svih dostupnih informacija. Kažem mu, odgovarajući na njegovo pitanje: Znam što si u horoskopu. Samim promatranjem. Vodenjak.
On ostaje razjapljenih usta. Točno.
Nastavljamo razgovor dalje, sve do ljudskog (pristojnog) oproštaja.
Pomogao mi je da to veče bar malo, malo maknem na stranu ono što sam instinktivno znala da će se događati u narednim mjesecima. Pomogao mi je da preživim veče ne pitajući ništa, spremno prihvaćajući moj tok misli i razgovor, fasciniran što sam, u jednom lucidnom trenu, vidjela "njega".

Oznake: B. Ban

17.04.2020. u 17:02 • 32 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2020 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Siječanj 2023 (1)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (1)
Kolovoz 2022 (5)
Srpanj 2022 (1)
Lipanj 2022 (1)
Travanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Listopad 2021 (1)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (2)
Siječanj 2021 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (1)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (1)
Travanj 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nijedan čovjek nije Otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grumen zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt; Posjed tvoga Prijatelja ili Tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanuje Mene; jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikada ne pitaj kome Zvono zvoni; Tebi zvoni. (John Donne)

Space Oddity


Ja sam
Plimni val
Vulkan proključao iz dubine
Gejzir u zraku što se raspršuje
Tisućama kapljica sunca
Brzina misli što bježi vjetru uma
Nedostajući element svemira

Ja sam
Mirna šuma u ljetno popodne
Sjeverna vlažna mahovina
Na deblu života
Srna na izvoru oprezna
Da lovinom ne postane
Zemlja u iskonskom obliku

Ja sam
Totalno drugačija od sebe nekad
Ni manja ni veća neg' drugi
Osjećajući se tako malom
U ovom velikom životu
Što ga nastanjujemo
Voljno

Ja sam
Rođena umrla oplakana pokopana
Nebrojeno puta do sada
Žestoka u borbi za dobro
Beskompromisna kada je Život u pitanju
Ljubavlju stvorena
Ljubavlju nastavljam
Živim_

***

***

Ja sam jaka
i mogu sve sama
pomicati brda i ostvarivati snove,
ali tvrdoglavo prešućujem priznati
koliko mogu biti slaba
kada se u sebi lomim
ili kada me prekrije val vlastitog straha.

Čuvarica pinkleca 07.03.2015.

***