Stajala je u ormaru u predsoblju, iza skrivenih vrata od lamperije. Starinska, lovačka dvocijevka s ulaštenom drvenom drškom. Samo je on imao ključ.
Bio je lovac.
Na vatrenom krštenju primanja u lovce dobio je tradicionalne batine tako da idući dan nije mogao zamiješati malter kojim su zidali kat zajedničke nove kuće, njegova trudna mlada žena i on.
Tri godine poslije, razvode se, nakon njegovih maltretiranja i njihovih svađa.
Stara susjeda joj je rekla, vidjevši njegov nasrtaj na nju i šamaranje: Onaj tko jednom podigne ruku, nikada je ne spusti.
Zlostavljanje, psihičko i fizičko se nastavlja. Ona se nada da će biti bolje, zbog njihove kćeri. Trpi.
Večernja izbivanja, vozanje drugih žena poslije posla, omalovažavanja, malteretiranja.
On odlučuje da se razvedu, upoznao je drugu ženu. Pokreće razvod.
Tjera je iz kuće van. Ona je u šoku, imaju dijete, vjenčani su crkveno.
Vadi lovačku pušku iz ormarića, puni je patronama baruta, uperuje joj u lice i traži da potpiše da se svega odriče.
Okamenjena, uzima kći u naručje:Svega osim nje (kćeri), govori i potpisuje.
Poziva naknadno dva susjeda da to potpišu kao svjedoci.
Ona se trese kao prut s djetetom u naručju.
I tu je noć probdjela.
Izbacuje im stvari van, kroz prozore i s prvog kata koji su zajedno gradili, ciglu po ciglu.
Po njih dolaze njeni roditelji iz 70 km udaljenog mjesta, konjima i zaprežnim kolima da ih sele, svoju kći i prvu unuku.
Unuka ni ne zna što se događa, godinama poslije čuje priču od mame, bake, djeda, tete, ujaka.
Četrdesetak godina poslije, ostavinska rasprava kod javnog bilježnika.
Nasljednici: žena iz drugog braka, dva sina iz tog braka i kći iz prvog braka.
Javni bilježnik izjavljuje da pokojnik nije imao nepokretne imovine.
Kći se čudi: dvije kuće u kojima ta druga obitelj živi, vinograd i vikendica, poljoprivredno zemljište, bio je obrtnik s 5 zaposlenih koliko je najviše bilo dozvoljeno tada, radio, gradio....ali šuti.
Već je prošla pakao ostavine nakon majčine smrti prije dvadesetak godina i druge obitelji u kojoj je odrasla s majkom.
Shvaća da je sve to prepisao na drugu ženu kako ne bi imao na sebi imovine u slučaju da ona nešto zatraži.
Javni bilježnik kaže da može tražiti nužni dio preko suda kao kći, tužbom.
Ne trebam ništa, kaže ona odrekavši se svega, isto kao njena majka prije četrdesetak godina.
Od pokretne imovine pokojnik ima – lovačku pušku.
Žena izjavljuje da je ne želi, što će joj puška, mlađi sin (već odrastao muškarac) također, a stariji izjavljuje da je prihvaća. A onda se odjednom okrene prem sestri i upita: Hoćeš ti lovačku pušku?
Ni u ludilu, izjavljuje ona.
Post je objavljen 17.08.2022. u 22:51 sati.