Svi znamo kakv je stres učiniti nešto u kratkom zadanom vremenu.
Biti roditelj je posebno sresno, znaju svi koji su blagoslovljeni djecom u životu.
Moja najmlađa je godinu i pol stara. Na otoku smo cijelo ljeto. Ja i djeca.
Sin je star devet, starija kći sedam i pol godina.
Bebe imaju svoj ritam....popodnevno spavanje je jedan od njih.
Umijeće je uspavati je, ne voli, kada pod prozorom „lijevi“ susjedi iznose stolice i pričaju na sav glas u rano popodne. Kažem da beba mora spavati. Dobro, kažu...i dalje isto. I dan-danas su takvi, ti „lijevi“ susjedi.
Nemoguća misija na 40+ u sobi i uz glasove pod prozorom ispunjena, moja ljubav spava, žare se tek rumeni obraščići, mirno diše.
Izlazim tiho iz sobe.
Zadužujem, u dogovoru s njima, starijeg brata i sestru da je paze ako se slučajno probudi (strme stepenice na prvi kat su osobito opasne) dok ja odem kuptiti njihovo omiljeno K+ mlijeko i još par sitnica kojih nema u otočkom dućanu.
Kimaju glavama važni jer sam ih zadužila za odgovoran posao.
Ne smijete se ići okupati ispred kuće, čekajte mene i pazite na sestru, a kada se vratim, ići ćemo svi zajedno na kupanje.
Ok?
OK.
Ljubim ih i trčim na brod i vučem kolica za kupovinu.
Nakon broda, uz brdo, trčim na lokalni bus, koji staje kraj shoping centra, prije ulaska u grad, na benzinskoj postaji.
Ulijećem u bus i nakon pozdrava i vožnje pitam vozača: Za koliko ste nazad kod benzinske? (mislim na drugoj strani ceste, isto na benzinskoj postaji, uz magistralu gdje se zaustavlja, no samo ako vidi na vrijeme putnike da čekaju).
Za dvadeset minuta, kaže.
Onda moram za dvadest minuta obaviti kupovinu u Konzumu, kažem ja.
Ako vi to uspijete, gospođo, svaka vam čast, odgovara.
Uspjet ću, kažem ja, nemojte samo da me ne vidite u povratku.
I izjurim.
Niki Lauda mi je bio uzor, tako sam i vozila kolica između polica ogromnog Konzuma (super Konzum po kvadraturi).
Uspjela.
Bus se vraća, isti vozač: E svaka vam čast.
Ulazim i jedva dižem kolica od težine.
Stižem i na povezanu liniju broda za otok. Stižem, a kapetan, moj prijatelj iz djetinjstva: Da ti pomognem, (nije trajekt na koji samo odvučeš prtljagu nego onaj drugi brod, starinski, kao veliki čamac pa preko bokova moraš sav teret dizati, Borac smo ga zvali).
Teško je, kažem mu.
On složi facu, kao što ja to pričam i jednom rukom posegne za kolicima, kad ono...
Šta ti to nosiš unutra? pita me.
Pa računaj, velim ja njemu: troje djece, samo dvanaest litara mlijeka je već dvanaest kilograma....plus sve drugo, osmjehnem se.
Trčim ja s broda kući, luka dvije minute od kuće, nadajući se da moja najmlađa još spava, jer preko sa kopna nisam vidjela da su ispred kuće.
Tek je jedan sat prošao od kada sam otišla.
Prolazim kroz uski prolaz i....imam što vidjeti.
Susjedi izvukli crveni gumeni čamac iz mora, na široku stazu ispred moje kuće, dovukli svoje crijevo i peru ga. Hrpa sapunice oko čamca.
Dočekuju me stariji i kažu: Probudila se i izveli smo je van. Ja ih zagrlim, poljubim: Super ste, kažem, pravi brat i sestra.
A gdje je? pitam.
Oni se okreću prema onom oblaku pjene, sapunice.
Zovem je, a ona izlazi sva mokra od pjene, kao mala morska vila, mokre kikice lepršaju, trči mi u zagrljaj i smije se.
Susjedi kažu (oni dobri, „desni“): Vidiš kakvu mi pomoć imamo!
Post je objavljen 22.08.2022. u 13:13 sati.