Uvijek, kada se stresne i šokantne situacije u životu dogode, ja sam mirna. Kao u središtu tornada. Dok je sve oko mene kaotično, ja riješavam probleme, umirujem, podržavam, pomažem , smirujem tenzije, negativnu vibru i dovodim sve na neku mirniju frekvenciju. Al' zato, kada sve prođe...ja se raspadnem. Obično sama, bez svjedoka. Samo me preplavi i tresne stvarnost. Ja to zovem svojom „zakašnjelom reakcijom“. Upravo sada shvaćam da imam zakašnjelu reakciju...inače ovo ne bih pisala.
Već deset godina pišem blog. Pod nickom. Malo ljudi zna da sam iza njega ja.
Blog mi je dao mogućnost da svoje misli, želje, strahove, pjesničke i prozne izričaje podijelim s nepoznatima. Isto tako, dao mi je snagu i uvjerenje da nismo sami. Da ima još onih koji isto ili slično osjećaju, proživljavaju, razmišljaju...i ne libe se to reći. Takve divne ljude sretneš i u prostoru virtuale. I daju ti podršku, razumijevanje, snage za dalje. Potpuni stranci, al' po duši – tvoji. Takav je bio i moj elD.
Nisam nikada niti sanjala da ćemo se sresti i upoznati, da ćemo prijateljstvo održavati i u stvarnosti.
Toliko nam se životnih činjenica poklapalo da smo samo zabezeknuto slušali i gledali onog drugog...s prepoznavanjem, nevjericom, vjerovanjem i smiješkom. Bio je to blagoslov Prijateljstva, koji ne umanjuje činjenica da smo se viđali jednom godišnje na mom otočkom raju.
Bio je godište moje pokojne mame, ja njegove kćeri. Svašta smo si s tih aspekata mogli reći, pomoći, navesti na razmišljanje...
Umjetnička duša, Velik Čovjek, naš Dinko.
I sigurna sam da bi za nekoliko sati opet napisala drugačiju posvetu mom dalmatinskom slavuju čiju je pjesmu moja najmlađa s mola pjevala s dvije i pol godine:
Da te mogu pismom zvati...
Dozvala bih te Prijatelju.
Neka se ori tvoj bas pun ljubavi gore, na visinama, neka su ti lagana Nebeska prostranstva i tvojoj duši Mir.
Jer što je Život nego Ludo more.
Adio.
Post je objavljen 12.12.2024. u 12:12 sati.