Prvo jutro u kojem me nije probudilo grebanje na vratima.
Jutro u kojem nisi došla, čuvši me da sam ustala, da se pomaziš oko mojih nogu, da te pogladim po glavi i dam ti jesti te otvorim ulazna vrata da možeš izaći van.
Jutro u kojem je kutak s tvojim stvarima u hodniku pusto prazan, sterilno očišćen jučer.
Jutro u kojem nisi pila kavu sa mnom u kuhinji.
Jutro u kojem te tražim da se bez riječi pozdravimo i započnemo zajedno dan.
Jutro u kojem spavaš, pod jorgovanom u dvorištu, a bijeli cvijet kao anđeo bdije nad tobom.
****
Bila je topla ljetna kolovoška noć. Vraćali smo se s proslave Sv. Roka iz mjesta moga djetinjstva. Izlazeći iz auta, osjetila sam da mi se neko paperjasto klupko mota oko noge. Ogroman puni mjesec visio je nad našim glavama. Kakva divna luna. Tako je došlo tvoje ime.
Djeca su se rastrčala po kući tražeći potrebno za tebe, improvizirajući. Okrugla posuda margarina postala je posudica za mlijeko. Poklopac kutije dječjih cipela, napunjen pijeskom, wc, a ogromna kartonska kutija, zavezana izvana špagom, tvoje sklonište za tu noć.
Probudila sam se rano, kao i svako jutro, izašla van, na natkriveni ulaz u tišini popiti kavu prije posla. Svitalo je. Grebanje iz kutije, htjela si van. Nisam se stigla ni dići, a ti si se već nekako izvukla i pored zavezanog kartona izašla van. Promatrala sam te. Onako mala, zatvorenih očiju, njuškajući si pronašla wc, pa onda opet, njuškajući na drugu stranu, posudu s mlijekom. Rekla sam si: Ti si borac. Ti si naša. Ti ćeš ostati.
Tako je i bilo.
Idućih mjesec dana svaki smo drugi dan bili u veterinarskoj ambulanti. Oči su ti i dalje ostale s trećom mrenom, bez mogućnosti da vidiš. Bila si naša slijepa mica. Ona koja je nas našla jedne ljetne večeri punog mjeseca i unijela puno radosti u naš život. Svih ovih godina.
Nedostatak vida nadomještala si drugim osjetilima sve dok ne bi svladala neke nove mogućnosti. Naučila si skakati, čak si i pobjegla jednom od kuće (kao buntovna teenagerica), stidljivo si progovorila. Nikada nisi puno pričala, možda najviše sa mnom jer i ja sam puno s tobom pričala, onako tipično ženski.
Bila si nam prva kućna ljubimica. I jedina. Zato nam je svima bila teška za prihvatiti tvoja nenadana dijagnoza i kratkoročna prognoza.
Moja najmlađa, čija si mezimica bila, tvoja službena vlasnica na putovnici, najviše se potrudila da ti ovi zadnji dani budu lakši, posebno ispunjeni ljubavlju, maženjem, paženjem.
Samo je tebi govorila, kada bi dolazila sa školovanja iz Zagreba, za vikend, a ti je išla dočekati u dvorište uzdignuta repa: Ljuuuubavi moja.
Starija je, nakon noćne smjene, sjela u auto i vozila 350 km da te još vidi i poigra se s tobom, onako žešće kako si se samo s njom igrala. Najstariji te je vidio preko video poziva i oprostio se...
Jučer nam je bio težak dan. Svima.
Zasuli smo te tratičnicama i rascvjetanim mirisnim irisom i položili u tvojoj dekici u posebnoj kutiji pod jorgovan.
Hvala ti što si bila dio našeg života.
Post je objavljen 28.04.2024. u 08:10 sati.